Adnan Isanović: Dnevnik užasa

Četvrtak, 9 april 1992. godine. Noć. Osam i trideset. Prvi put se telefonom Adnan Isanović javio Seadu Omanoviću u Sarajevo. Zvao je iz Foče koju su potresale desetine detonacije granata četničke mržnje godinama slagane po okolnim brdima. Seadov broj je sasvim slučajno pozvao, mogao je to biti bilo ko drugi, ali je htio da priča, da razgoni strah, htio je da kaže strašnu istinu koju je naprosto trebalo nekome reći. Adnan se telefonom javljao sve do 22. aprila 1992. godine. Tog su ga dana uhvatile njegove komšije, dojučerašnji prijatelji i na njemu iskalile mržnju nošenu prema nekome drugom, sigurno ne prema Adiju, on je naprosto ničim nije mogao zaslužiti. Taj strašni novi dnevnik Ane Frank našeg doba – donosimo u cijelosti.

“Telefonom sam upoznao smirenog čovjeka, Adnana Isanovića, koji je navršio tek 30 godina, vlasnika picerije ’Amadeus’ u Foči“, piše Omanović. „Njegova porodica je jedna od najbogatijih u gradu, oženjen je i ima trogodišnjeg sinčića. Čovjek bi povjerovao da mu je sudbina dodijelila da bude sretan čovjek. Sprijateljili smo se u čestim telefonskim razgovorima i bio sam mu jedina veza sa svijetom. Obavjestio me je da su dan prije preko Ćehotine, kamioni, njih 12 koliko je izbrojao, dijelili oružje komšijama Srbima iz Foče. Javljajući mi se redovno, shvatio sam da ću ja biti čovjek koji će voditi Adnanov dnevnik užasa koji će se pretvoriti u dnevnik iščekivanja njegove smrti“.

Četvrtak, 9. april 1992.

Počeo je napad na grad, rekao mi je. Gađaju iz svih oružja, iz minobacača i topova. Brojao sam više od dvjesta granata i onda prestao, jer stalno padaju. Imam tri porodične kuće i na njih su pale dvije granate. Na majčinoj kući je krov potpuno srušen. U jednom mitraljeskom gnijezdu vidio sam svoje komšije Zorana Miličevića i Vladu Avrama i njegovog sina. Vlado je bio samostalni trgovac kog su cijenile komšije Muslimani i sa njima je lijepo živio. Prošlo ljeto se proglasio vojvodom i u obližnju šumu odvodio mladiće na gađanje i vojne vježbe. Ovi što napadaju Foču sastajali su se u kafiću “Votka” kod Radivoja Maića.

Petak, 10 april 1992.

Ne prestaju sa uništavanjem kuća. Gađaju muslimanske kuće i ruše ih. Foča gori noću i užasan plamen obasjava čitav kraj. Ovdje više nema života. Na kuće moje porodice pale su još dvije granate. Sve što je moj otac stvarao i što sam ja pravio ruši se kao moj san da ću živjeti kao čovjek. Zbog čega sve ovo? Ne mogu da razumijem. Među rušiteljima je i Ivan Marić koji se u julu prošle godine proglasio četničkim vojvodom. Tamo iz mraka šalje granate i ubija grad u kom je do juče živio kao normalan čovjek.

Iz mog kvarta svi su negdje otišli osim 12 starijih i jednog mladića koji je ostao uz staru majku (Kemal Isanović koji je ubrzo nestao bez traga, primjedba). Mislim na njih dok padaju granate. Hoće li preživjeti? Moj život više nije važan. Zaokuplja me zlo čije tragove gledam i pokušavam da ti to prenesem.

Subota, 11 april 1992.

Poslije podne spustili su se u izmasakrirani grad, među ruševine. Prilazio sam im sakriven i gledao kako kao zvijeri obilaze oko kuće. Tišina je i čujem im šapat. Čini mi se da spominju moje ime. Ja sam im, ni sam ne znam zašto, važan. Nisam uplašen, prije bi se reklo da još uvjek nisam svjestan da se sve ovo događa. Privlačim se ponekad prozoru, mrak je potpun. Osluškujem i prepoznajem glasove. PrepoznajemGorana Mitrainovića i Peru Eleza. Prošlog ljeta je Goran rekao da će picerija “Amadeus” biti njegova. U julu ispred “Amadeusa” Pero Elez mi je prijetio da će me ubiti jednog dana. Tad sam se nasmijao i pomislio da se šali. Danas o tome razmišljam sasvim ozbiljno. Sve češće mi ulaze u kuću i pažljivo se penju po spratovima.

Nedjelja, 12 april 1992.

Sakrio sam se i u jednom trenutku im skoro čuo dah. Pored moje kuće redovno ostavljaju čovjeka koji puši i kašljuca. Imam uz sebe baterijsku lampu i obilazim kuću. Stražar je pucao rafalno u mom pravcu, dva tri metra daleko od mene. Glas mi ne drhti od straha, peli su se još po spratovima i na kraju sam morao na tavan. Tamo gdje sam stajao nepokretan kiša je lila, potpuno sam mokar. Kao zvijer koju love pritajeno sam čekao da odu. Obišao sam kuću. Odnijeli su svu odjeću, nemam se u šta presvući. Vidio sam kako su sve uređaje iz kafane odnijeli. U podrumu su razbijali sve boce vina i piva. Tečnost iz boca je poplavila dno podruma. Uglavnom popiju gutljaj iz boce, ostalo razbiju. Pucali su u kasu. Bila im teška da je ponesu, a nisu je znali otvoriti. Svjetlost lampe mi otkriva jednu malu kašiku koja je ispala pljačkašima u žurbi. Želim pobjeći ali kako i gdje?

Mokar sam i drhtim, a htio sam se spustiti nizvodno rijekom. Izlazio sam i teturao obalom Ćehotine. Pokušao sam ući u vodu, ali je hladna i sigurno bih umro. Kao dječak sam gledao utopljenika, prisjećam se tog straha i svaku bih smrt prije želio nego tu. Izgleda da sam u situaciji da biram koju vrstu smrti želim.

Ponovo sam se vratio u staru roditeljsku kuću i našao nešto odjeće koju nisu odnijeli. Stražar je ponovo pucao na mene. Jasno mi je da znaju da sam tu, oko kuće. Vjeruju da sam naoružan i ustručavaju se opkoljavanja. Nisu baš hrabri. Sad mi je toplije. Uspio sam se privući i ispeći veliki hljeb u peći za pice. Našao sam nešto konzervi i preselio se na toplije mjesto. Ne brini, sa sobom sam ponio i telefon. Roditelji telefon nikad nisu voljeli pa su ga izbacili iz upotrebe. Želim ti govoriti sve, juče sam osjetio veliku, najveću želju da preživim. Zaboravio sam ti reći kako oko 200 ljudi ugone u hangar na Livadama, na drugoj strani preko Ćehotine. Gledao sam zatim kako jednog po jednog izvode na nuždu, usput ih maltretiraju.

Ponedjeljak, 13 april 1992.

Noćas je četvrti dan pakla. Istjerali su 12 uplašenih bića. Gledam ih i ne mogu ništa da uradim. Goran Mitrainović bjesni i jednom mladiću stavlja cijev puške u usta i pita: “Govori gdje je Adnan?” Zatim se obraća njegovoj majci: “Ubiću ga ako ne kažeš gdje je Adnan!”. Starica uplašena i promuklim glasom čujem da pita: “Zašto ćeš ga ubiti? Je li zaslužio smrt od tebe? Zar si zaboravio Gorane da ste se baš ovdje igrali zajedno. Ako njega ubiješ ubićeš i sve što mene drži u životu.” To ga je valjda pokolebalo pa nije pucao. Samo ih odvodi nekud, ne znam kuda. Gledaju prema mojoj kući i galame: “Hajde stoko, gamadi muslimanska, da vas bombama ne izbacujemo.” Konačno odvode ljude i odlaze sa njima, ali se ubrzo vraćaju. Oni bi trebalo da su živi, nisam čuo nikakav pucanj, mada smrt ne dolazi samo puškom. Vraćaju se da pljačakaju. Nisu željeli svjedoke. Pljačkaju opčinjani plijenom. Sad ih slobodnije promatram bez straha da će me vidjeti. Čak se potpuno otkrivam i zapažam sve pojedinosti. Sve stvari trpaju u kamion koji su takođe ukrali. Odnose posteljinu, nose čak i odjeću mog trogodišnjeg sina. Nose i ženinu bundu, a jedna od njih je pokušava i obući. Jastuke nisu odnijeli jer sam ih našao iskidane noževima. Primitivci, tražili su zlato, novac. Odnijeli su i kasu. Smijem se, potpuno je prazna. Iz kuće mog adže koji radi u Njemačkoj odnose frižider, veš mašinu, neraspakovan namještaj. Pljačkaju Goran i njegov brat Nešo Mitrainović. Oni odvoze moj kros motor. Tu su još Radomir Marić, njegov zet Rajko koji je radio kao bravar, tu je i Peđa koji je kod mene radio kao konobar, prepoznajem i Slavka Vukovića, braću Banović čiji je otac radio u policiji. Vidim Ćosu tzv. mehaničara, stavio je čarapu na glavu, smijem se od muke jer bi ga i slijepac prepoznao. Stidim se dok sve to gledam, vjeruj mi, stidim.

Razmišljam o sebi i svom životu. Ne sjećam se da sam bilo kom zlo mislio, a kamo li uradio. Prisjećam se i pitam jesam li prema ovim ljudima bio loš. Mnogo ljudi mi je dužno u ovom gradu, nekima i od ovih koji me pljačkaju davao sam pozajmice. Nikad nisam tražio da mi te pare vrate. Tražio sam nešto ružno u prošlosti svojih roditelja, ali nisam našao. Majka Radomira Marića, Jela, bezbroj puta je dolazila u goste mojoj majci. Mati je šila haljine za njihove djevojčice. Šila je besplatno jer ih je voljela. Taj njihov zet Rajko pio je noćima u mojoj piceriji. Uvjek sam plaćao pola njegovog duga, bio sam blag prema njemu. Valjda zato nije krao kao ostali. Osvrtao se oko sebe plašljivo, za razliku od Radomira koji je galamio i trpao sve, bijesno. Čovjek koji mi je rušio kuće granatama, Ivan Marić, ušao je u prizemlje i morao sam se skloniti sprat više. Stajao sam skoro iznad njega dok je krao meso iz zamrzivača. Odnosio je brašno, šećer, puter, oznojen i suludih očiju. Stvari su odnosili i prema kući Vaja Kunarca, vozača autobusa gdje se nalazi četnički štab.

Srijeda,15. april 1992.

Već teško dobijam telefonsku vezu. Vučem se iz jedne sobe u drugu. Čujem ih kako vrište da će me ubiti. Kako mi govore da se predam jer nemam izbora. I dalje pljačkaju. Nisam ni znao koliko sam imao tih stvari.

Subota, 18. april 1992.

Vidim neke ljude koji se noću kao zvijeri šetaju oko kuće dok se po danu kriju po podrumima. Govore mi o velikim zločinima koje čine četnici po gradu. Neka od imena poznajem. Spominju ime Jelenka Starovića koji se prije mjesec dana razveo sa ženom muslimankom i sad se priključio ubojicama. Dragan Marković sin Cvijetina, staklara, nosi snajper, kažu da ubija ljude iza prozora u njihovim stanovima. Nikad neću razumjeti zašto je Cvijetin, koji je ugledan i mislili smo pošten čovjek, pred ovo zlo govorio da muslimane treba poklati. Moram ti reći da mi je hrane pri kraju. Četnici svaki čas upadaju u kuću, traže me, samo me čudo spašava. Uvjek im izmaknem na vrijeme. Čuo sam da govore da bi mi zgulili kožu da me uhvate. Jedan je rekao da bi me zaklao a jedan da bi mi dao metak u čelo. Više se i ne pitam zašto.


PHOTO: Ron Haviv

Nedjelja, 19. april 1992.

Gubim polako strpljenje. Otjerali su i jedinu stvar koju do tad nisu bili otjerali – moj mercedes. Vozi ga funkcioner SDS-a Pero Elez po Foči. Opet slušam o zločinima po Foči o ubijanju ljudi.

Srijeda, 22. april 1992.

Ubijen je Ibro Mujanović, nevin čovjek, umoren pred kućnim pragom. Kuću su mu zapalili i njegova kći nepokretna je ostala u plamenu. Ubijeni su i Bajro Mandžo i njegova žena. Ubijen je i Mujo Jahić koji nikome zla ni mislio ni uradio nije. Enes Kurtović je zaklan. Stravična smrt Avde Đuderije i njegove majke me je potresla. Mučki su ubijeni i Abdulah Đuderija i Bego Jahić. Ima li razloga za moj život?

Pustili su zatvorenike iz kazneno popravnog doma i odmah ih razvrstali u dvije grupe. Srbi su krenuli prema šumi, a Muslimani put Jošanice. Odmah za njima su krenuli četnici i pucali. Jedan od zatvorenika se dokopao puške i pucao na četnike. Ipak su kasnije svi vraćeni prema Foči osim onoga sto je sa puškom utekao.

Ja više neću ovako da živim. Sa zidova moje kuće otpada malter jer su previše upili kiše. Mogu li nešto učiniti dostojno čovjeka? Riješio sam pokriti bilo čim krov. Ovo što je ostalo poslužiće mom sinu i djetetu što raste u utrobi moje supruge, oni su izbjegli na sigurno. Znam da će me otkriti. ali i ne želim se više kriti. Dosta je bilo. Smrt je trenutak bola i neće više boljeti.

***

Adnan Isanović se nije više javljao. Saznao sam da su mu zapalili piceriju i da je u bijesu istrčao da je gasi pred naoružanim četnicima koji su ga cijelo vrijeme lovili kao zvijer. Dlanovi su mu bili isječeni, krvavi, jedna mišica na ruci iskidana. Odveli su ga u bolnicu da mu previju rane. Da li kroz bolnicu ili pored, ali odvučen je u neposrednu blizinu bolnice i sa još dvojicom mladića iz Foče ubijen. Dva dana su im tu ležala tijela. Sa njim su ubijeni i Sead Savrak i Refik Čankušić. Zahvaljujući ljudima dobre volje tijelo Adija Isanovića je sahranjeno u Goraždu. Tu su ga sahranili roditelji koje je prije pada Foče on lično odvezao da bi se sam vratio kući. Iza Adnana Isanovića je ostao ovaj dnevnik. Neću zaboraviti glas čovjeka kojeg nikad vidio nisam. Tako su se naši životi i glasovi sudbinski spojili. Njegov koji je ovo izgovorio i moj koji je ostao da svjedoči.

Odbranio doktorski rad na temu genocida nad Bošnjacima u Vlasenici

U Sarajevu je na Fakultetu političkih nauka 5.oktobra 2015.g. mr.Husejin Omerović uspješno odbranio doktorski rad na temu „Zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području Opštine Vlasenica 1992.-1995.“ To je bio i neposredni povod da porazgovaramo sa novim doktorantom i upoznamo se stradanjima na području Opštine Vlasenic. Razgovor sa dr. Omerovićem smo započeli od samog naslova disertacija pitajući ga zašto ona nije direktnije naslovljena kao „Genocid nad Bošnjacima…“ smatrajući da izbjegavamo stvari nazivati pravim imenom očekujući šta će nam reći sud iz Haga. Dr.Omerović odgovara:

-Ja sam u svojoj disertaciji formulirao generalnu hipotezu pod nazivom „Zločin nad Bošnjacima opštine Vlasenica 1992.-1995.“Naime, izvršeni su brojni oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločin genocida koji su planirani, organizirani i izvedeni od strane političkog, vojnog i policijskog rukovodstva SRJ (SCG) i njihovih kolaboracionista iz Bosne i Hercegovine. Dakle, ja sam postavio takvu hipotezu jer sam u periodu kandidovanja pomenute teme za diktorsku disertaciju imao određene elementne koji su potvrđivali da je nad Bošnjacima Vlasenice počinjen i zločin genocida. To je, između ostalog, bila presuda Međunarodnog suda pravde, kao najveće sudske instance u sistemu Organizacije ujedinjenih nacija, koja sadrži nepobitne dokaze da je, u ovom slučaju, u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica jula 1995. godine počinjen zločin genocida nad Bošnjacima srednjeg Podrinja. Također, imao sam određena saznanja da je nad Bošnjacima sa prostora opštine Vlasenica počinjen i zločin genocida u nekim mjestima 1992.-1995. godine. Ta saznanja je trebalo dokazati relevantnim dokazima, odnosno dokumentima, primjenom odgovarajućih naučnih metoda „na terenu“, pa tek onda konstatovati je li ili nije počinjen i zločin genocida nad Bošnjacima u tim mjestima. Moramo imati u vidu činjenicu da je pojam genocid vrlo osjetljivo pitanje i da je vrlo tanka nit između zločina genocida i zločina protiv čovječnosti. Subjektivni element zločina genocida je namjera, koja odvaja zločin genocida od drugih međunarodnih zločina koji pripadaju grupi zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Dakle, to je razlog što nisam naslovio disertaciju nazivom: „Zločin genocida nad Bošnjacima Vlasenice 1992.-1995. godine“. Ne radi se „o izbjegavanju nazvati stvar pravim imenom, očekujući šta će nam reći iz Haga“, kako vi kažete. Radi se o ozbiljnoj tematici, odnosno, teškim zločinima koje je trebalo dokazati i napraviti preciznu diferencijaciju u pogledu kategorizacije zločina. Ja sam u rezultatima istraživanja zločina nad Bošnjacima Vlasenice naučno potvrdio svoju pomenutu generalnu hipotezu, gdje sam na osnovu primarnih izvora dokazao da su srpske snage, pored zločina protiv čovječnosti, počinile i zločin genocida nad Bošnjacima Vlasenice u slijedećim slučajevima:

U sigurnoj zoni UN-a Srebrenica, jula 1995. godine srpske snage su ubile 1.076 Bošnjaka Vlasenice. U selu Zaklopača 16. maja 1992. godine (ubijeno 69 Bošnjaka, Novoj Kasabi 21. maja 1992. (ubijeno 29 i ranjeno troje Bošnjaka) i logoru Sušica 30. septembra 1992. godine (ubijeno je 140 – 150 Bošnjaka). U svim ovim slučajevima zločina bili su uključeni i najodgovorniji politički, policijski i vojni subjekti opštine Vlasenica. Dakle, tek nakon ovako egzaktnih rezultata istraživanja, nužno je zločine nad Bošnjacima Vlasenice nazvati pravim imenom, a to je i zločin genocida.

Vlasenica u samom vrhu po broju žrtava



Prema rezultatima Vašeg istraživanja u disertaciji, naveli ste da su srpske snage ubile 2.636 Bošnjaka, što je 14% od ukupnog broja Bošnjaka na području Vlasenice, pema popisu stanovništva iz 1991. godine. Znači li to, da je Vlasenica na samom vrhu po broju bošnjačkih žrtava u našoj zemlji?

-Upravo tako, naveo sam da su srpske snage, prema rezultaima mog istraživanja, sa područja opštine Vlasenica ubile 2.636 Bošnjaka, što predstavlja 14% demografskog gubitka Bošnjaka, jer je na području opštine Vlasenica, prema Popisu iz 1991. godine živjelo 18.727 Bošnjaka. Od pmenutog broja žrtava, ubijeno je 408 djece (15%), 2.075 (79%) starosne dobi od 18-65 godina i 153 (5,(%) starijih preko 65 godina. Ovi podaci svjedoče da je ubijen veliki broj Bošnjaka Vlasenice, da se radilo o evidentnoj namjeri da se djelimično uništi druga nacionalna, etnička i religijska skupina Bošnjaka kao takva. To, ujedno, znači da je Vlasenica, prema navedenom broju žrtava, a imajući u vidu ukupan broj Bošnjaka na osnovu Popisa iz 1991. godine, u samom vrhu po broju žrtava u Bosni i Hercegovini.

Koje podatke ste koristili pri izradi doktorske disertacije?

-Pri izradi doktorske disertacije koristio sam sve raspoložive izvore, podatke i saznanja. U najvećem procentu primarne izvore, kao što su: naredbe i druga vojna dokumenta Vojske Jugoslavije (VJ) i Vojske Republike Srpske (VRS), Armije Republike Bosne i Hercegovine A RBiH) i izjave svjedoka. Kada su u pitanju žrtve genocida, koristio sam: podatke Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY), Međunarodnog crvenog križa (IRC), Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu (AIIZ), Matične knjige umrlih opštine Vlasenica, izjave svjedoka o identitetu ubijenih žrtava, spomen ploče u mjestima u kojima su počinjeni zločini i dr. Pored navedenih dokumenata, vršio sam provjeru dobivenih podataka empirijskom provjerom u mjestima u kojima žive povratnici.

Zločini nad porodicama

Prisustvujući na zajedničkoj dženazi ubijenim Bošnjacima u Vlasenici, koja je na mezarju Rakita obavljena 24.aprila 2010. godine, bili smo u prilici spustiti u mezar Šukriju Efendića, jednog od sedmerice ubijene braće Efendić. Preživio je samo Šemso, osmi brat, dok su njihovi roditelji, Ibro i Azema, umrli pred sami rat. Pošto je ovo, uz šest sinova i muževe rahmetli Nazije Beganović i Have Tatarević, najveća porodična tragedija u našoj zemlji, zamolili bi vas da nam nešto više kažete o tome.

-Ubistvo sedam sinova Ibre i Azeme Efendić potvrđuje istinu da neprijatelj nije imao milosti, da je ubijao neselektivno, kako bi uništio što više Bošnjaka, u ovom slučaju Vlasenice, kako bi slomio srca i onim koji su ostali živi zbog tuge za svojom djecom ili najbližim srodnicima. Pored zločina nad porodicom Efendić, neprijateljske snage su ubile u selu Zaklopača , dana 16.05.1992. godine Ibru Hodžića i njegovih pet sinova: Bećira, Hasu, Husu, Hamdiju i Safeta, kao i Ibrinog šesnaestogodišnjeg unuka Mersudina. Isto tako su ubile četiri sina Mešić Selima iz sela Maćesi, a ostao je samo jedan i to Hajrudin Mešić, aktuelni profesor historije u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu. Postoje brojni sučajevi na području opštine Vlasenica, gdje su srpske snage ubile po trojicu, dvojicu i sinove jedince. Svako dijete ima posebno mjesto u srcima svojih roditelja i svaki roditelj je na poseban način doživio ili preživio gubitak svoje djece.

Vi ste također imali tešku porodičnu tragediju, u kojoj su Vam od strane srpskih agresora ubijeni otac i trojica braće. Jeli Vam i to bio podsticaj da uradite doktorsku disertaciju o ovim zločinima-genocidu?

-Tačno je da su neprijateljske snage ubile moga oca i trojicu moje braće tokom agresije SCG na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovini u periodu 1992.-1995. godine. Moja tragedija je jedna od brojnih tragedija Bošnjaka Vlasenice i to je imalo značajnog uticaja na moje opredjeljenje pri izboru teme moje doktorske disertacije. Međutim, presudan uticaj na izbor ove teme je imala činjenica da su srpske snage počinile brojne zločine nad Bošnjacima Vlasenice i da ti zločini nisu bili ni približno naučno istraženi, niti su nalogodavci i izvršioci sudski procesuirani. Svakako da sam, zbog činjenice da sam i ja rođen na području ove Opštine i da su ubijeni najbliži članovi moje porodice, izborom predmetne teme, imao i dodatnu odgovornost da nepristrasno, profesionalno naučno istrajem u iscrpnom istraživanju zločina i identifikaciji žrtava sa područja opštine Vlasenica. Komisija je rad ocijenila uspješnim i konstatovala da je on veliki doprinos u izučavanju zločina i genocida koji su učinjeni na dotičnom prostoru.

Zvizdić o Danu RS-a: Podsjetit ću Vučića na odluku Ustavnog suda

Predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić je poručio da neće ići u Banju Luku 9. januara na zakazanu proslavu Dana Republike Srpske, iako je dobio poziv, te da se nada da predstavnici Vlade Srbije također neće ići na proslavu u taj bh. entitet.

O istoj temi, na sastanku u Beogradu, govorili su i ministri vanjskih poslova Srbije i BiH, Ivica Dačić i Igor Crnadak.

Dačić je tom prilikom rekao kako će premijer Srbije Aleksandar Vučić odlučiti ko će i da li će biti prisutan u Banjoj Luci na proslavi te podsjetio da je Srbija uvijek učestvovala na proslavi ovog datuma.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine ocijenio je u novembru neustavnim dio Zakona o praznicima RS-a, te naložio Narodnoj skupštini tog bh. entiteta da izmijeni sporne odredbe, čime je obilježavanje Dana RS-a proglašeno neustavnim.
Predsjednik RS-a Milorad Dodik najavio je kako će se na narednoj sjednici Narodne skupštine naći odluka o raspisivanju referenduma u povodu odluke Ustavnog suda BIH da 9. januar kao Dan Republike Srpske proglasi neustavnim.

Najavio je i kako će referendum o nedavnoj odluci tog suda najvjerovatnije biti održan u martu naredne godine.

Nakon toga, tokom susreta s Dodikom, premijer Srbije Aleksandar Vučić je kazao da će gotovo svi članovi Vlade Srbije prisustvovati obilježavanju Dana RS-a.

Sud je donio odluku

Zvizdić je rekao kako se iskreno nada da će biti dovoljno prostora da se razgovara o najavljenoj posjeti članova Vlade Srbije povodom proslave 9. januara.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH istakao je kako je imao priliku u posljednjih par dana više puta razgovarati sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem o najavi prisustva članova Vlade Srbije proslavi 9. januara.

“Moram kazati da cijenim Vučićeve dosadašnje napore na jačanju naše dobrosusjedske saradnje, pogotovo njegove snažne i ozbiljne izjave o saradnji Bosne i Hercegovine, posebno saradnji Bošnjaka i Srba. Te izjave, sa kojim se ja u potpunosti slažem, nas obavezuju da u tom smislu i naši politički i drugi potezi i aktivnosti budu usklađeni sa takvim izjavama i ambijentom koji treba stvarati na bazi vrlo precizno iskazanih izjava i takvih ciljeva”, ocijenio je Zvizdić u razgovoru za Anadoliju.

On je poručio kako je “ovdje zaista riječ o događaju za koji je Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio svoju odluku”.

“Nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH, naravno, zna se koju vrstu signala može poslati. Iskreno se nadam da će biti još uvijek dovoljno prostora da se razgovara o najavljenoj posjeti Vlade Srbije”, rekao je Zvizdić, koji je najavio skoru posjetu Beogradu.

Upitan da li će premijera Srbije Aleksandra Vučića pozvati da ne prisustvuje najavljenom obilježavanju Dana bh. entiteta Republika Srpska, istakao je da “naravno, kao što mi iz BiH zahtijevamo da se niko ne miješa u unutrašnje odluke Bosne i Hercegovine, neće se miješati u unutrašnje odluke Srbije”.

“Ali, svakako ću kazati premijeru Vučiću da je riječ o odluci Ustavnog suda BiH i da je riječ o jednom posjetu i događaju koji je partikularno vezan samo za jedan narod, srpski, ali ne i druge koji žive na prostoru entiteta Republika Srpska. Ako želimo da vodimo konzistentnu politiku, politiku pomirenja, politiku saradnje, politiku međusobnog uvažavanja, onda treba razmišljati u pravcu da pokušamo definirati one datume koji mogu biti prihvatljivi za sve stanovnike bh. entiteta Republika Srpska. Kada se definira i odredi takav datum, onda nije problem da se proslavljaju i takvi praznici”, poručio je Zvizdić.

Dačić: Podržavamo dogovor tri naroda

“Ne treba da imate bilo kakve dileme da će se Srbija protiviti svakoj vrsti pritisaka ili mogućnosti prekrajanja BiH suprotno volji ili stavu srpskog naroda i svih građana Republike Srpske. Podržavamo sve političke aktivnosti koje su zasnovane na dogovoru sva tri naroda i oba entiteta i mislim da je važno da svi predstavnici srpskog naroda u BiH treba zajedno da rade na opštim, zajedničkim ciljevima”, istakao je Dačić.

Crnadak je naveo kako nije tajna da se u Vijeću ministara BiH različito posmatra to pitanje te da će predstavnici Republike Srpske u Vijeću ministara prisustvovati obilježavanju 9. januara te da imaju jedinstven stav po kojem je “odluka Ustavnog suda, koja je donesena sa glasovima troje sudije stranaca i dvoje sudija iz reda bošnjačkog naroda, besmislena”.

“Ne možete jednom narodu oduzeti praznik dekretom, nekakvom odlukom. To je nemoguće u praksi sprovesti. Taj praznik nikoga ne ugrožava, taj praznik je praznik naroda Republike Srpske i nije uperen protiv bilo koga. Uvjeren sam da će se to potvrditi i sada”, istakao je Crnadak.

On je dodao da “koliko god se politički predstavnici srpskog naroda ne slagali po pitanjima jako loše ekonomske situacije u RS, izuzetno visoke korupcije, toliko su složni po pitanju Dana Republike Srpske”.

”Pojavila se teza da je Srbe ujedinio Bakir Izetbegović. Nije nas ujedinio Bakir Izetbegović, nas je ujedinila Republika Srpska i na tim pitanjima smo jedinstveni”, zaključio je Crnadak.

Otvorena pitanja rješavati dijalogom

“Imajući u vidu da u BiH živi veliki broj Srba, Srbija je životno zainteresovana za stabilnost BiH, za poštovanje Dejtonskog sporazuma, koji je definisao odnose u BiH i svi problemi i otvorena pitanja koja postoje unutar BiH treba da se rešavaju dijalogom”, poručio Dačić.

Navodeći da je Srbija veliki investitor u BiH, a takođe imajući u vidu i da je ekonomska razmjena dvije države prešla milijardu eura ove godine, Dačić je rekao da je “samim tim BiH jedan od najvećih spoljnotrgovinskih partnera Srbije”.

“Smatramo da svi problemi i otvorena pitanja koja postoje unutar BiH treba da se rešavaju dijalogom, dogovorom uz saglasnost sva tri naroda i oba entiteta”, istakao je Dačić.

Dodao je i kako Srbija podržava put BiH ka članstvu u Evropskoj uniji (EU) te da želi da odnosi dvije države i dalje budu u uzlaznoj putanji i da se mnogo više govori o budućnosti, a da se otvorena pitanja iz prošlosti rješavaju sporazumno.

Upitan da prokomentariše izjave predsjednika Srbije Tomislava Nikolića po kojem “postoji plan za rušenje bh. entiteta Republike Srpske”, a koji se navodno provodi od strane Federacije BiH po međunarodnim direktivama, Crnadak je odgovorio kako je bio “veoma iznenađen kada je vidio tu izjavu”.

“Moja poruka, kao nekog ko u Savjetu ministara predstavlja i Republiku Srpsku i srpski narod, je da Srbija i njeni ključni funkcioneri treba da budu uz narod RS-a, a ne uz bilo koju političku opciju pojedinačno. Mislim da je ovakva izjava stavljanje na stranu koalicije koja je trenutno na vlasti u RS. Vrlo važno je i da se pošalje poruka da nijedan pojedinac nije veći i važniji od RS-a, samim tim ni predsjednik Milorad Dodik. Izjednačavanje interesa RS-a i predsjednika Dodika od strane predsjednika Nikolića nije nešto što je korisno za Republiku Srpsku”, poručio je Crnadak.

Pismo jedne majke iz Srebrenice: Uzeli su mi pravo na život, a sad mi i sinu zabranili školovanje

U Redakciju portala Akos.ba došlo je pismo od Jasminke Šišman iz Srebrenice, majke čiji sin je izbačen iz Srednješkolskog centra u kojem je pohađao treći razred.Pismo majke prenosimo u cjelosti i tražimo pokretanje istrage nadležnih institucija u ovom slučaju.

“Ja se zovem Jasminka Šišman, živim u selu Sjedače, opština Srebrenica. Kao povratnik živim sa sinom Amorom. Moj sin već devet godina pohađa školu u Srebrenici. Živim kako znam i kako se snađem. Imam hranu i obuću, bar se to trudim da nam obezbjedim, zahvaljujući mom radu i snalažljivosti.

Od donacije sam dobila kuću i nikad ništa više. Mnogi povratnici žive od donacija koje dobiju, a koju prodaju kao što su ovce, freze, krave itd. Ti isti ljudu dobivaju već po tri puta, a ja koja bi življela od tog nikad nisam mogla dobit jer nisam našim opštinarima ni bitna.

Mnogo sam trpila sve nepravde, šutjela i borila se za život, a sada kad mi žele djetetu uništit život došao je kraj mojoj šutnji.Obraćala sam se mnogima da mi pomognu da mi sin ostane u školi. Nisu htjeli da mi pomognu da ispravim grešku, kako mog sina koji je gurnuo djevojčicu, tako i direktora koji ga je izbacio iz škole, odlučila sam ispričat istinu da makar druga djeca bošnjačka neće doživljavat ovo šta je moj sin Amor preživio poniženja i mnoge druge stvari od strane direktora.

Moj sin je napadan u osnovnoj školi od strane djece srpske nacionalnosti. Jednog dana je došao sa vidnim povredama glave iz škole. Ja sam otišla u školu da vidim šta da radim. Pošto je moj sin pohađao osnovnu školu, a taj dječak koji ga je udarao srednju, morala sam da odem u srednju školu gdje sam odvela sina oteklog i povrijeđene glave. U srednjoj školi smo zatekli direktora Momčila Cvjetinovića i objasnili mu o čemu je riječ. Razrednik je doveo dječaka koji je napao moga sina, a direktor Momčilo je pogledao mog sina onako povrjeđenog i rekao mu ‘znaš li ti da ćeš ovdje upisat srednju školu i da ću te ja viđati svaki dan'?

Nisam obraćala pažnju na direktorove prijeteće riječi koje je uputio mom sinu. Ja kao roditelj i razrednik tog dječaka smo djecu pomirili. Zaboravila sam na prijetnje upućene od direktora. Sina sam upisala u istu školu gdje je direkor Momčilo.

Direktor je danima vrijeđao mog sina, al je on šutio kako ga ne bi isprivocirao da ga izbace iz škole. Nije mu to pošlo za rukom prve dvije godine. Moj sin je doživljavao mnoga poniženja od direktora, al nije obraćo pažnju na to. Kada je upisao treći razred jednog dana se preriječio sa djevojčicom koju je gurno od sebe, a što je direktor iskiristio da ga izbaci iz škole i izmisli još mnoge laži na mog sina.

Nakon izbacivanja sina iz škole otišla sam kao majka da se izvinem, što direktor nije ni saslušao sam mi je rekao da mi je sin psihički bolesnik, da je stokilaš, da su mu ruke ko u medvjeda, da će mu davest momke da ga biju ispred škole i mnoge druge uvrede. Nije slušao razrednicu moga sina koja tvrdi da je moj sin miran i redovan učenik ni moje žalbe nije uvažio.

Istjero ga je iz škole. Ja želim da neko ispita prošlost direktora Momčila koji djecu naziva bolesnicima i da se ustanovi ko nam još djecu obrazuje u Srebrenici”.

Bivši predsjednik NK Široki Brijeg, Zlatan Mijo Jelić optužen za ratne zločine na području Mostara

Tužitelj Posebnog odjela za ratne zločine podigao je optužnicu protiv Zlatana Jelića, rođenog 14.12.1970. godine u Mostaru, državljanina Bosne i Hercegovine i R Hrvatske.

Optuženi se tereti da je maja 1993. do marta 1994. godine, za vrijeme rata i oružanog sukoba između Armije R BiH i HVO-a, u svojstvu zapovjednika 1. djelatne bojne Vojne policije HVO, te 1. lakojurišne bojne VP HVO, te zapovjednika koji je pod kontrolom imao sve postrojbe HVO-a na području Mostara, postupao protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba.

U optužnici se navodi da su, u okviru širokog i sistematičnog napada snaga HVO-a i Vojne policije HVO, na bošnjačko civilno stanovništvo na području Mostara, počinjeni zločini nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti.

Navedeni zločini su počinjeni prisilnim etničkim čišćenjem, prisilnim progonom i premještanjem žena i djece na teririju pod kontrolom A RBiH, nezakonitim zatočenjem bošnjačkog stanovništva u više logora i objekata za zatočenje, mučenjem i zlostavljanjem žrtava, prisilnim odvođenjem žrtava u živi štiti ili na prinudne radove na prvoj liniji bojišnice, prilikom čega su bili izloženi vatrenim dejstvima i dovođeni u opasnost po život.

Također, zločini su počinjeni i prisilnim tjeranjem zatočenika da obučeni u odore HVO-a, bacaju zapaljive predmete na objekte pod kontrolom Armije R BiH, što ih je izlagalo opasnosti da budu ubijeni, mučenjem i zlostavljanjem zatočenika i nanošenjem teških tjelesnih ozlijeda koje su prouzročile trajne ozlijede i invaliditet kod žrtava.

U optužnici se navodi, da su izvođenja na prinudne radove, obavljanja uz odobrenje i suglanost optuženog Jelića, te da je uslijed prisiljavanja na rad na prvoj liniji, smrtno stradalo najmanje 50 žrtava, a 188 je teže i lakše ranjeno, dok je oko 40 žrtava mučeno i fizički zlostavljano od pripadnika HVO-a.

Također, optuženi se tereti i da je odobravao odvođenje zatočenika iz logora, na prinudne radove na imanjima pojedinih dužnosnika HVO-a, kao i prisiljavanje zatočenika na utovaranje i prijevoz opljačkane imovine stanovništva bošnjačke i srpske nacionalnosti na području Mostara.

Optuženi Jelić tereti se da je znao i odobrio počinjenje zločina, te da nije ništa poduzeo da zločine spriječi niti kazni počinitelje.

Počinjenim zločinima, izvršen je progon i etničko čišćenje velikog broja stanovnika Mostara bošnjačke i srpske nacionalnosti.

Optužnica protiv Zlatana-Mije Jelića, koji se tereti za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. KZ BiH, jedna je od najopsežnijih optužnica za zločine počinjene na području Mostara.

Radi se o predmetu Kategorije 2, u kojem je istraga započeta u tužiteljstvu Haškog tribunala, nakon čega je predmet proslijeđen na procesuiranje Tužiteljstvu BiH.

Tužiteljstvo BiH će odgovornost optuženog dokazivati pozivanjem više od 200 svjedoka, od kojih će više od 20 svjedočiti uz mjere zaštite, a uz optužnicu je priloženo više od 1100 dokaznih materijala.

S obzirom na to da se optuženi nalazi u bjekstvu i na području Republike Hrvatske, bit će raspisana međunarodna tjeralica i od vlasti u Hrvatskoj bit će zatraženo izručenje optuženog ili njegovo procesuiranje u pravosudnim institucijama Hrvatske, a o svemu će biti informirano i tužiteljstvo Haškog tribunala, saopćeno je iz Tužiteljstva BiH.

Bivši član IO NSBiH

Podsjećamo, Zlatan Mijo Jelić, bio je dugogodišnji predsjednik NK Široki Brijeg i bivši član Izvršnog odbora NS BiH prije nego što je s porodicom iz Širokog Brijega 2012. godine preselio u Hrvatsku.

NOVO HAPŠENJE GORAŽDANA ZA RATNI ZLOČIN

Tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH podigao je optužnicu protiv Muratović Asima, rođenog 01.09.1958. godine u Foči, nastanjenog u Goraždu i Ajanović Ćazima, rođenog 17.11.1957. godine u Čajniču, nastanjenog u Goraždu, obojica državljanini BiH.

Optuženi se terete da su za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije RBiH-a i Vojske RS, u periodu od početka mjeseca septembra do početka novembra 1993. godine, u svojstvu stražara Opštinskog zatvora u zgradi MUP-a u Goraždu, kršeći pravila međunarodnog prava, nečovječno postupali prema ratnim zarobljenicima srpske nacionalnosti.

Prvooptuženi Asim Muratović se tereti da je zajedno sa još dva njemu poznata stražara, nakon što je ušao u jednu prostoriju gdje se nalazio D.V., zatočeni ratni zarobljenik Vojske RS istog udarao zatvorenim pesnicama i nogama po svim dijelovima tijela od čega je isti više puta gubio svijest, nakon čega bi ga polijevali vodom kako bi se osvijestio, a zatim istog nastavili udarati, namjerno mu naneseći jake fizičke i duševne bolove.

Prema navodima optužnice, optuženi Ćazim Ajanović se tereti da je nakon što je M.M. zatočeni ratni zarobljenik Vojske RS sa obavljanja prinudnih radova uveden u prostorije zatvora, optuženi i dva njemu poznata stražara istog zatvora, ispitivali su zatočenog, tukli i tjerali ga da prizna da je „četnik“, nakon čega su ga udarali zatvorenim pesnicama, nogama, gumenom palicom po glavi, stomaku, nogama i rukama, namjerno mu nanoseći snažne tjelesne i duševne bolove, od kojih je isti bio u polusvjesnom stanju.

Navedena zlostavljanja ostavila su trajne psihičke i fizičke ozlijede žrtvama.

Optuženi se terete da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ-a BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. istog Zakona.

Optužnica će biti proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH.

Alem Begić bokser iz Srebrenice prvak Evrope

Bh. bokser sa njemačkom putovnicom, Alem Begić, sinoć je pobijedio gruzijskog borca George Aduashvilija i tako postao prvak Evrope u poluteškoj kategoriji.

Begić je u dosadašnjoj profesionalnoj boks karijeri imao 11 mečeva i ostvario je isto toliko pobjeda.
Sinošnji meč Begića protiv Georga Aduashvilija je bio meč karijere kojim je postao prvak Evrope.

– Sinoć je bila teška borba, teške rudne, ali u četvrtoj rundi sam ga uspio jakim udarcem oboriti i tako postati prvak Evrope. Protivnik je veoma iskusan borac, ima 30 pobjeda, i borba je bila teška. Ja sam prije 15 dana dobio ponudu da boksujem protiv Aduashvilija, i onda su krenule intenzivne pripreme i bez razmišljanja sam prihvatio borbu i šansu da postanem prvak Evrope – rekao je Begić za naš radio.

Svoj prvi meč Begić je boksovao u Srebrenici 22. novembra 2014. godine kada je pobijedio rumunjskog borca Stelian Anghelus Voicu i na najbolji način se predstavio srebreničkoj publici koja sa oduševljenjem prati mladog borca.

TUZLA: LJEKARI I DANAS PRATE ZDRAVSTVENO STANJE NASERA ORIĆA

Naser Orić, ratni komandant Srebrenice, drugi dan provodi u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla, gdje ljekari prate njegovo zdravstveno stanje.

˝Pacijent N. O. primljen je jučer na Kliniku za kardio-vaskularne bolesti jer je iznenada osjetio bolove u predjelu grudnog koša. Dijagnostika je još u toku˝, izjavila je jutros za Anadolu Agency (AA) Ersija Aščerić-Mujedinović, glasnogovornica UKC-a Tuzla, dodajući da su to jedine informacije koje u ovoj ustanovi mogu dati.

Prema tvrdnjama Orićevih prijatelja, njegovo je zdravstveno stanje stabilno, a moguće je da su tegobe uzrokovane stresom.

Inače, Oriću i njegovom saborcu Sabahudinu Muhiću bi 26. januara 2016. godine u Sudu Bosne i Hercegovine trebalo početi suđenje zbog optužbi za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika tokom 1992. godine na području Srebrenice i Bratunca.

Obojica su se u Sudu BiH, koji je optužnicu potvrdio u septembru, već izjasnili da nisu krivi za zločine koji im se stavljaju na teret.

Orić se u ovom predmetu brani sa slobode, uz određene mjere zabrane, a u početku se smio kretati samo na području Sarajevskog i Zeničko-dobojskog kantona. U oktobru je ta mjera proširena na teritorij cijele Federacije BiH, ali i dalje mu je oduzet pasoš i na snazi je zabrana putovanja u inostranstvo, te obaveza javljanja u policijsku stanicu.

Podsjećamo, nakon što su po srbijanskoj potjernici Muhić i Orić uhapšeni 10. juna ove godine u Švicarskoj, Orić je u ekstradicijskom pritvoru proveo dvije sedmice, a zatim je izručen Bosni i Hercegovini, iako je i Srbija zahtijevala njegovo izručenje.

Povratak na mjesto zločina: Branko Grujić na Potočanskom asfaltu

Sudsko vijeće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu proglasilo je Grujića krivim, jer je u svojstvu predsjednika privremene vlade “Srpske opštine Zvornik”, odgovoran za zarobljavanje, nečovječno postupanje i smrt vojno sposobnih civila Bošnjaka. Grujić je podsjećanja radi osuđen na šest godina zatvora za ratni zločin, odnosno za likvidaciju oko 700 civila Bošnjačke nacionalnosti.

Svjedočenje preživjelog iz Potočana

Početkom maja 1992. godine počeo je napad na zvornička sela. Iz sela Potočani, svjedok A je zajedno sa ocem i komšijom krenuo prema Kalesiji, koja je bila pod kontrolom Armije BiH (ABiH).

Na lokalitetu Zmajevca zarobili su ih srpski vojnici i, u koloni sa ukupno 14 civila, odveli do mjesta Pandurica.

“Oko 500 metara od Pandurice, prišao je nepoznat vojnik i rekao: ‘Nigdje ih dalje ne vodite.’ Vojnik je stao iza naših leđa i ispalio rafal po nama. Ja sam se bacio ispod puta i znam da su i drugi počeli bježati. Čuo sam da neko govori: ‘Rasporedi se u strijelce, ne daj da pobjegnu’”, ispričao je svjedok.

Potočani mjesto gdje je na početku rata prvo ušao Grujić
                               Potočani mjesto gdje je na početku rata prvo ušao Grujić
Nakon što se pravio da je mrtav, svjedok se skotrljao niz padinu i uspio doći do jednog kanala, u kojem je bila voda.

On je rekao da je tada čuo kako ga vojnici traže i pucaju.

Iz kanala svjedok je izašao i sakrio se za jedan grm, da bi sutra uspio otići do Kalesije.

Svjedok nije vidio da li je optuženi Grujić pucao u zarobljenike, ali tvrdi da je bio među vojnicima koji su pratili njega i još 13 civila.

Miloš Grujić, stric optuženog, ispričao je kako je 10. maja 1992. kod sela Baljkovica vidio zarobljene Bošnjake, među kojima je prepoznao svoje komšije.

grujic_4

“Ne mogu njihovih imena da se dobro sjetim, ali među njima su bili muškarci, žene i djeca, svi civili. Ležali su potrbuške, sa svezanim rukama na leđima”, kazao je Miloš Grujić, istaknuvši da je na putu za Baljkovicu vidio puno vojnika, ali da ne može sa sigurnošću tvrditi da li je tu bio i optuženi.

Svjedoci Paša Memišević, Šaćir Ahmetović i Mehmedalija Mumić rekli su da im je svjedok koji je preživio strijeljanje ispričao da je optuženi Grujić bio u grupi ljudi koja je učestvovala u ubistvu njihovih najbližih, među kojima je bilo i maloljetno dijete.

Rame uz rame sa Radovanom Karadžićem

Branko Grujić zločinac, se pojavio i na suđenju Radovanu Karadžiću te je svjedočio u njegovu korist. Prema svjedočenju Grujića, poslije “deblokade” Zvornika u aprilu 1992. godine, “Arkan i njegov major Peja su preuzeli kontrolu”, ostavljajući lokalne srpske vođe “bez ikakve vlasti”. I Srbi i Bošnjaci bili su, prema Grujićevom svjedočenju, “taoci i žrtve” srpskih paravojski. On je kazao da je u julu 1992. o zločinima izvijestio Karadžića, koji je bio “iznenađen i zapanjen”. Specijalna policijska jedinica je po Karadžićevom nalogu zatim pohapsila paravojske, posvjedočio je Grujić.

grujic_karadzicU unakrsnom ispitivanju, tužiteljka Catrina Gustafsson suočila je Grujića sa dokazima da su Ražnatovićevu paravojsku pozvale lokalne vlasti, odnosno komandir stanice policije Dragan Spasojević. Grujić to nije negirao.

“Arkan je sve odlučivao i komandovao tokom napada na Zvornik, a zatim je to prepustio svom majoru Peji”, rekao je Grujić i potvrdio da su lokalne vlasti, poslije zauzimanja Zvornika, pozvale i smatrale dobrodošlim sve srpske dobrovoljce i da ih nisu pitali ko su i odakle su.

Nakon što mu je tužiteljka predočila dokumente, Grujić je potvrdio i da su lokalne vlasti plaćale “dobrovoljce” uključene u lokalnu Teritorijalnu odbranu (TO). On je rekao da je to činjeno na zahtjev komandanta Marka Pavlovića, za kog se kasnije ispostavilo da se zapravo zove Branko Popović.

U istom procesu sa Grujićem, beogradski sud je 2010. osudio Popovića na 15 godina zatvora zbog zločina počinjenih u Zvorniku.

Svjedokovoj tvrdnji da su Bošnjaci iz sela Kozluk u junu 1992. samoinicijativno otišli u inostranstvo, tužiteljka Gustafsson suprotstavila je nalaz iz beogradske presude da su Kozlučani prognani nakon što su im Grujić i drugi dali kratak rok da se spreme i obezbijedili prevoz.

Tužiteljka je rekla da je presudom utvrđeno da su u progon mještana Kozluka bile umiješane i “više vlasti”, odnosno sam Karadžić, što je Grujić negirao. On je kazao da Karadžić “nijednu riječ nije progovorio” o iseljavanju Bošnjaka.

Gustafsson mu je zatim predočila zapis iz dnevnika Ratka Mladića sa sastanka u Zvorniku održanog u junu 1992. u kojem stoji da je Grujić u prisustvu Karadžića rekao da je “sprovedena predsjednikova odluka da u Kozluk i Divič naselimo našu djecu”.

“Nikad ove riječi nisam izgovorio, niti sam pomenuo predsjednika Karadžića. Mladić je ili bio pijan ili nije dobro čuo… a volio je da popije”, prokomentarisao je Grujić.

No, sve navedeno nije smetalo da Grujić se vrati na mjesto zločina, odnosno da prisustvuje otvaranju asfaltnog puta u selu u kojem je šetao 1992.godine, ali sa puškom i sa namjerom da ubije svakog komšiju kojeg tu zatekne.

Dodik: Nema budućnost sa onima koji su odrasli na idejama “Islamske deklaracije” Alije Izetbegovića

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da BiH nema budućnost sa onima koji su odrasli i djeluju na idejama “Islamske deklaracije” Alije Izetbegovića, koje bi morale uvijek i na svakom mjestu da budu upozorenje svima u BiH.

“San Alije Izetbegovića bio je `Islamska deklaracija` i šerijatsko pravo umjesto Ustava, a njegov sin Bakir jučerašnjom izjavom da SDA ide Alijinim putem potvrđuje da je to i njegov san i put od kojeg neće odustati”, rekao je Dodik, na pitanje da prokomentariše ocjenu lidera SDA Bakira Izetbegovića da je njegov otac bio realista i da je SDA i dalje na njegovom putu.

Dodik je ocijenio da je opasno to što je aktuelni lider SDA tu izjavu dao na konvenciji mladih ove stranke, koje na taj način želi jasno usmjeriti kojim putem treba da idu.

“Ima li takva BiH budućnost? Naravno da nema, sa Bakirom Izetbegovićem i onima koji su odrasli uz `Islamsku deklaraciju`. O kakvoj mi onda budućnosti govorimo, o kakvom evropskom putu, kada nam se neskriveno najavljuje šerijatska BiH oličena u Izetbegoviću i njegovom putu?”, zapitao je Dodik.

Puhanje u Dodikova jedra i glorificiranje diskriminacije

Obilježavanje 9. januara je glorificiranje diskriminacije i dominacije spram građana koji nisu Srbi, ignorisanje presude Ustavnog suda BiH, a time i države Bosne i Hercegovine.

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, kritikovao je najavu srbijanskog premijera Aleksandra Vučića da će „gotovo cijela Vlada Srbije prisustvovati obilježavanju Dana Republike Srpske 9. januara u Banjoj Luci“.

Izetbegović je u izjavi za Faktor ocijenio da Aleksandar Vučić pokušava spojiti dvije nespojive stvari.

– Politika Aleksandra Vučića pokušava spojiti dijametralno suprotna stajališta. S jedne strane dovesti do katarzičnog odricanja od tvrdoglave srpske politike, koja je prije četvrt vijeka dovela do raspada zemlje i krvavih ratova, a u isto vrijeme stajati snažno uz Milorada Dodika koji sve jasnije i otvorenije zastupa upravo takvu politiku – kazao je Izetbegović za Faktor.

Puhanje u Dodikova jedra

Najava srbijanskog premijera da će članovi Vlade Srbije prisustvovati obilježavanju Dana RS-a, došla je nakon razgovora s predsjednikom bh. entiteta RS Miloradom Dodikom u Beogradu.

To jasno potvrđuje Izetbegovićevu tezu da Vučić sve snažnije puše u Dodikova jedra, iako u posljednje vrijeme često daje izjave kako poštuje suverenitet Bosne i Hercegovine. Ipak, sve je jasnije da Vučićeva djela ne prate sladunjave riječi koje izgovara. Jer, kada bi zaista poštovao BiH i njen suverenitet, srbijanski premijer morao bi poštovati i odluke koje donosi najviša sudska instanca u našoj zemlji – Ustavni sud BiH.MILORAD DODIK, ALEKSANDAR VUCICUpravo je taj sud, nakon apelacije Bakira Izetbegovića, svojom odlukom osporio ustavnost obilježavanja 9. januara kao Dana RS-a. Kao što je poznato, vlasti u RS-u odbijaju da provedu odluku Ustavnog suda BiH, a ovakvi Vučićevi potezi ih mogu itekako ohrabriti.

Glorificiranje diskriminacije

Izetbegović je, govoreći za Faktor, podsjetio, uz ostale, i Vučića da je obilježavanje 9. januara „povratak jednostarnoj politici inata i konflikta“.

– Obilježavanje dana kada su 1992. godine srpski zastupnici napustili Parlamentarnu skupštinu RBiH i odlučili da se „teritorijalno razgraniče sa Muslimanima i Hrvatima“, nedvosmisleno je vraćanje jednostranoj politici inata i konflikta, glorificiranje diskriminacije i dominacije spram građana koji nisu Srbi, ignorisanje presude Ustavnog suda BiH, a time i države Bosne i Hercegovine – poručio je bošnjački član Predsjedništva BiH.

Paradržavna tvorevina

– Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska je ustanovljen potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 21. novembra 1995. godine, i obilježavanje datuma uspostave tzv. „Srpske Republike Bosne i Hercegovine“ uključuje priznanje i prihvatanje svega onog što je u ime te paradržavne tvorevine učinjeno u periodu 1992-1995. Dakle, svih šteta i eventualnih zahtjeva za reparacijom od strane unesrećenih građana Srebrenice, Sarajeva, Kozarca i drugih dijelova Bosne i Hercegovine, naglasio je Izetbegović u izjavi za Faktor.

Živio od jednog obroka: Belgijancu Francu koji se borio za BiH donirana hrana

Općina Hadžići i nekoliko građana Sarajeva posjetili su Franca u njegovoj neuvjetnoj kući u selu Donje Žežalovo (općina Kiseljak) i donirali pakete prehrambenih artikala i higijenskih potrepština za nekoliko mjeseci.

"Zahvaljujem se načelniku Hadžića, Ejuboviću, čuo sam za njega. Hvala i mojim saborcima. Volio bih da me posjete ponekad i da vide kako živim. Ovo nije život, ali eto uz pomoć dobrih ljudi još sam tu. Teška je situacija svuda i znam da ću od ove pomoći koju sam dobio, dio dati i komšijama koji isto tako nemaju", kazao je Franc.

Ovo je prvi vid obilne pomoći koji je Franc dobio u posljednje vrijeme zahvaljujući načelniku Općine Hadžići Hamdi Ejuboviću i dobrim ljudima iz Sarajeva. Redakcija portala Klix.ba dobila je veliki broj upita i telefonskih poziva u kojim su dobri ljudi izrazili namjeru da pomognu ovom čovjeku da izgradi svoj dom i ima život dostojan čovjeka.

Podsjetimo, Francis je u BiH došao 1992. godine gdje se prvobitno priključuje Crnim labudovima u Hrasnici, a 1993. godine 4. bataljonu ARBiH u Hadžićima. Prije toga, borio su Hrvatskoj gdje mu je cijela porodica (roditelji, braća, sestra, žena i djeca) poginula u selu Slatina kod Osijeka. Dva puta je ranjavan.

Demobilisan je 1996. godine i od tada živi u ruševnoj kući koja je prije bila štala, sam i zaboravljen od svih, bez ikakvih primanja i zdravstvenog osiguranja s jednim obrokom dnevno.

Dom zdravlja na Otoci nazvati po Igoru Pavloviću, heroju odbrane sahranjenom na Kovačima

Prošle su 22 godine od pogibije heroja odbrane BiH Igora Pavlovića, a porodica, saborci, prijatelji i građani BiH danas su posjetili njegov grob na Šehidskom mezarju Kovači i odali mu počast.

gor je imao samo 24 godine kada je ratne 1993. poginuo na ratištu kod Viteza. Bio je apsolvent Medicinskog fakulteta u Sarajevu i dobitnik najvećeg ratnog priznanja, značke Zlatni ljiljan i Ordena Zlatnog grba s mačevima. Posthumno mu je dodijeljena diploma ljekara.

Posljednja želja mu je bila da bude sahranjen sa svojim saborcima na Šehidskom mezarju Kovači.

Godinama je obećavano da će njegovo ime nositi neka ulica ili dio grada, ali se to nikad nije desilo. Danas je ponovo upućena inicijativa da se Dom zdravlja Kumrovec nazove Igorovim imenom.

Na današnjem obilježavanju godišnjice Igorove pogibije saborci i članovi Saveza udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja "Zlatni ljiljan" i "Zlatna policijska značka" Kantona Sarajevo su se prisjetili kako ih je i u teškim vremenima bodrio u borbenim zadacima.

Upozorili su na razočaravajuću situaciju u kojoj se danas nalaze borci koji su rizikovali svoje živote za ovu zemlju i nemar države za njih.

Vahid Karavelić, general Armije RBiH, kazao je na mezarju Kovači: "Ovdje leže njegovi drugovi. Mi smo insistirali, a njegova majka je dala saglasnost, da Igor bude ukopan sa saborcima. Poginulo je naših 49 boraca. Nek im je svima vječni rahmet i slava".

Ispričao je kako je Igor dva dana prije odlaska sa jedinicom Drugi samostalni bataljon na ratište kod Viteza imao zakazan ispit na fakultetu. Komandant ga je oslobodio odlaska na borbeni zadatak, jer je Armija bila svjesna da se Bosna ne brani samo metkom, već i znanjem.

Pavlović je, međutim, lično zahtijevao da ide u borbu. Poručio je da će biti ispita, a da on želi ići sa svojim saborcima. Jedinica je sutradan krenula kroz tunel preko Igmana, prema Fojnici i dalje prema Vitezu. Igor je poginuo 24. decembra 1993. godine

Etnički čistač mirno šeta Bijeljinom

Iz Bijeljine i Janje je protjerano 35 hiljada ljudi, i većina njih je prošla kroz pakao u režiji Vojkana Đurkovića. Toliko suza, straha, očaja i poniženja, toliko krvi i bola, ovaj komad zemljine kore nije vidio nikad u svojoj istoriji. Koliko života je uništio ovaj čovjek, koliko je djece zauvijek obilježio strahom, koliko je ljudskih sudbina zgazio i bacio u blato? I danas, eto, mirno živi u gradu kojim i danas teku krv i suze njegovih žrtava U posljednje vrijeme viđam na ulici Vojkana Đurkovića. Hoda žustro, kao da je grad njegova svojina. I svaki put se pitam kako je moguće da se tom čovjeku još nije sudilo. A o njemu i njegovom poslu glavnog Karadžićevog etničkog čistača u semberskom kraju, znalo se sve još u toku rata.

Beogradski Fond za humanitarno pravo sakupio je obimnu dokumentaciju o njemu, označavajući ga kao „jednog od najodgovornijih za proterivanje Muslimana iz Bijeljine“. U jednom od izvještaja piše: „Samo tokom avgusta 1993. godine, u organizaciji Vojkana Đurkovića je, prema evidenciji Fonda za humanitarno pravo, iz Bijeljine proterano četiri-pet grupa muslimana, odnosno 250 do 300 ljudi. Proterivanja su počela kada je Vojkan Đurković, odlukom vlasti sa Pala, postavljen na mesto predsednika komisije za razmenu civila i ratnih zarobljenika za regiju Semberije. On je, dakle, neposredno sprovodio politiku Pala“. Fond je utvrdio da su njegove akcije u direktnoj vezi s nalogom vlasti RS da na njihovim teritorijama može ostati do pet posto nesrpskog stanovništva. Protjerivanja Bošnjaka su vršena svakodnevno, i o tome postoji bezbroj svjedočenja žrtava. Pravljeni su najprije spiskovi za deportaciju, u saradnji s Ratnim Predsjedništvom opštine, a onda su porodice sa spiska pozivane da se jave u Đurkovićev „ured“ i da donesu određenu sumu novca (prema procjeni samog Đurkovića o imovnom stanju žrtava).

Nerijetko su ljudi tjerani da potpišu izjavu kojom svu svoju imovinu poklanjaju Republici Srpskoj, odnosno samom Đurkoviću, koji je te kuće kasnije prodavao srpskim izbjeglicama. Najčešće su ljudi Vojkana Đurkovića, uz pomoć Mauzerovih gardista, upadali noću u kuće, izvodili čitave porodice i odvodili ih. Kad bi ih skupili na zbornom mjestu, ubacivani su u kamione, i u pratnji policije, odvođeni najprije u Poljoprivrednu školu ili u školu u selu Hase, pa u zgradu Fazanerije, na putu za Tuzlu, a odatle na Majevicu. Usput bi svi bili temeljito opljačkani, mučeni i ponižavani, da bi onda Đurkovićevi ljudi odvajali muškarce, bez obzira na to jesu li platili ili nisu, i slali ih na prisilni rad, u logore koje je Đurković držao u Loparama ili direktno na liniju, na kopanje rovova. Ko se još sjeća ratnih zločina: Vojkan Đurković, na slobodi (Foto: Kurir) Mnogi od tih ljudi nisu preživjeli torture. Skupljajući građu za knjige, naslušao sam se stravičnih priča protjeranih, priča od kojih čovjeku pamet stane. Iz Bijeljine i Janje je protjerano 35 hiljada ljudi, i većina njih je prošla kroz pakao u režiji Vojkana Đurkovića. Toliko suza, straha, očaja i poniženja, toliko krvi i bola, ovaj komad zemljine kore nije vidio nikad u svojoj istoriji. Koliko života je uništio ovaj čovjek, koliko je djece zauvijek obilježio strahom, koliko je ljudskih sudbina zgazio i bacio u blato? I danas, eto, mirno živi u gradu kojim i danas teku krv i suze njegovih žrtava. Vojkan Đurković je uhapšen u novembru 2005. godine, ali je ubrzo pušten.

 Nije poznato zbog čega. Najpoznatiji etnički čistač sjeveroistočnog dijela BiH i svojevrsni simbol zločina, rođen je 1958. godine u Velinom Selu kod Bijeljine, igrao je amaterski fudbal i ničim nije pokazivao svoju pravu prirodu. Sve dok nije dobio priliku za to. Na krvavu bijeljinsku ratnu pozornicu izveo ga je Arkan, bio je Mauzerova desna ruka, a ovlaštenje za etničko čišćenje dobio je od Momčila Krajišnika, što je dokumentovano na sudu u Hagu, i to onda kad je procijenjeno da iseljavanje Bošnjaka ne ide željenim tempom. Prema svjedočenju Miće Davidovića, nekadašnjeg načelnika bijeljinske policije, koji je pokazao nevjerovatnu hrabrost u raskrinkavanju zločinaca, Radovan Karadžić je Vojkana Đurkovića odlikovao i unaprijedio u čin majora, a on je imao podršku vlasti RS-a i bijeljinske opštine za sve što je radio. Sa opštinskim čelnicima se zavadio tek na kraju rata, kad se toliko osilio, da je i nekima od njih zaprijetio da će „otploviti niz Drinu“. Đurkovićev šef: Ljubiša Savić Mauzer, vođa Pantera (Foto: www.tumblr.com) Haški svjedok, britanski novinar Džeremi Boven, potvrdio je da je etničko čišćenje u Semberiji teklo po planu, a Đurković je, kaže on, „protjerivanje preostalih Muslimana pretvorio u birokratsku proceduru“, uz potpunu saglasnost vlasti. Mićo Davidović je svjedočio i to da je opljačkani novac, većim dijelom, odlazio Karadžiću i Krajišniku na Pale, ali je i sam Đurković dobro napunio džepove, i danas je on imućni građanin koji mirno živi, na relaciji između Bijeljine, Beograda i Novog Sada. Na suđenju u Hagu Slobodan Milošević je o njemu izjavio i ovo: „Riječ je o kriminalcu iz Velinog Sela kod Bijeljine. Po onome što ja imam, on jeste pljačkao i odvodio ljude i radi toga je više puta hapšen i protiv njega podnošene krivične prijave“. A u bijeljinskim SIM novinama, u septembru 1994. godine, u finišu čišćenja Semberije od Bošnjaka, Pero Simić, nekadašnji glavni SDS-ov ratni propagandista, a danas dugogodišnji Dodikov savjetnik, piše o Vojkanu Đurkoviću kao o humanitarcu koji zaslužuje sve pohvale. Simić, koji je u to vrijeme bio urednik SIM novina i jedan od ključnih ljudi režima u ovom dijelu BiH, tvrdi da su muslimani sami izrazili želju da idu na „svoje“ teritorije, na kojima, kako kaže, „vlada islamski duh i na kojima je način života regulisan po kuranu“ (malo slovo je Simićevo). Uz to, „pojačana želja muslimana da idu iz Semberije usledila je nakon što je SR Jugoslavija uvela ekonomske sankcije prema Republici Srpskoj. Svesni da će i Srbi imati problema u nabavci hrane, odeće i obuće te sredstava za normalan život, muslimani su izrazili želju da idu u Tuzlu...“

I zato je, kaže Pero Simić, „velika većina muslimana bila zahvalna majoru Đurkoviću za korektnost za što postoje i video zapisi kao i argumenti za ovu tvrdnju“. A sam Vojkan Đurković „potvrđuje“ da je iseljavanje Muslimana naredio lično Alija Izetbegović, kako bi izazvao pažnju svjetske javnosti. „Izetbegović je kukao da se radi navodno o etničkom čišćenju a u stvari reč je o klasičnoj migraciji stanovništva odnosno poštovanju slobode kretanja stanovništva....Optuživali su nas za etničko čišćenje iako se kod nas nije desio nijedan zločin niti išta ružno“.

Đurković negira da je pljačkao ljude: „Prelazak je koštao u prosjeku 100 dinara po osobi. Međutim, napominjem, naša komisija je imala socijalno-humani osjećaj, pa je mnoge koji nisu imali novaca besplatno prevodila“. A da bi potvrdio svoju „humanost“, on navodi i ovo: „Da vam najiskrenije kažem, ja sam na Majevici prolio dosta suza gledajući decu u majčinim naručjima kako odlaze. Lično sam znao nositi po dvoje, troje djece u svojim rukama, par puta sam sa njima u naručju prelazio kroz vatrene linije od Banj brda prema Seljublju. Ni jednog trenutka nisam razmišljao o svom životu nego o životu te dece. Znao sam na razmenu nositi sokove, čokolade i deliti muslimanskoj deci...“ Šta da čovjek kaže na ovo? Da zaboravi hiljade poniženih, unesrećenih, opljačkanih i ubijenih, da zaboravi sav užas, strah i bol, da zaboravi dječije suze i tugu izgubljenih života, da uguši poniženje i očaj, da izbriše tolike smrti i patnje, da zatvori oči pred džehenemom koji su, svima nama, otvorili Vojkan Đurković i ljudi slični njemu? Ili da se, i nakon svega, nada da će pravda jednom doći? A Vojkan i dalje šeta Bijeljinom. Dok vrijeme teče kao pijesak između prstiju i sprema se još jedna zima u kojoj će umirati naše iluzije.

 Piše: Jusuf Trbić

Mehmedović: Čovićeve želje rastu, ali rastu i frustracije Bošnjaka

– BIH NE SMIJE BITI JEDNA KAFANA SA TRI KONOBARSKA REJONA, KAKO JE SADA PERCIPIRAJU, REKAO JE U INTERVJUU ZA OSLOBOĐENJE ŠEMSUDIN MEHMEDOVIĆ ZASTUPNIK SDA U PSBiH.

1.Asim Sarajlić više nije šef Kluba poslanika SDA u Parlamentu BiH, kako ste Vi i trojica Vaših kolega i tražili, no smijenjeni ste i Vi sa mjesta zamjenika. Šta to znači? Kako ste to doživjeli, odnosno kako tumačite izjavu predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da ste se sami udaljili od stranke?
Ovaj potez je kozmetička, nikako i suštinska promjena, i kao proizvod toga imamo manji klub SDA u trenucima kada nam kao vladajućoj strukturi treba svaki glas. Iskreno, smatram da se predsjednik Izetbegović udaljio od SDA, tj. od one prvobitne političke stranke i ideje kojoj ja i danas svim srcem i svojim političkim stavovima pripadam. Moja politika je bazirana na očuvanju patriotizma, historijskih i tradicijskih vrijednosti BiH. Postupci pojedinih političkih subjekata su obezglavili Bošnjake i učinili da se osjećaju kao jetimi u vlastitoj državi. SDA je postala zarobljenik loše vizije za ovu zemlju i smatram da se stabilnost države ne može osigurati ispunjavanjem želja Draganu Čoviću.
Čovićeve želje se uvećavaju, a povećavaju se i frustracije Bošnjaka, i to bi uskoro mogao postati ključni uzrok nestabilnosti, a to je ono što i priželjkuju protivnici države BiH i Bošnjaka.Vrlo sam zabrinut zbog kratkovidne i, objektivno, loše političke postavke sadašnjeg predsjednika SDA, iako, neželim da vjerujem da je to posljedica njegovih želja nego jedne male grupeljudi koji na taj način ostvaruju svoje lične interese.
Građane ne treba potcjenjivati, oni vide da smo postali stranka koja stvara privilegovane građane i nesretne porodice, a predsjednik SDA je uvjeren da mu Bošnjaci beskompromisno vjeruju i da ga podržavaju. Zapravo, prateći reakcije javnosti, odgovorno tvrdim da se velika većina Bošnjaka ne slaže sa politikom koju vodi SDA, odnosno kadar koji je bez intelektualnog kapaciteta, nekompetentan i bez političke zrelosti. Dosta je parola „Sve u ime naroda, a kroz lične interese”. Mi smo slobodu skupo platili i državu teško odbranili, a sada nam se dešava da u miru gubimo sve ono što smo sačuvali u ratu.
Nakon izborne pobjede imali smo sve okolnosti da stanemo na najčvršće noge do sada, a čini se da smo za pregovaračkim stolom izgubili sve ono što smo dobili na izborima.

2.Namjeravate li se približavati? Je li sad Klub poslanika SDA kompletan i jednistven?
Želim reći da imam veliko i dugo političko iskustvo koje je kaljeno na ispitima ključnim za opstojnost i Bošnjaka kao naroda i Bosne i Hercegovine kao države. To me je obilježilo, definiralo moj politički put i ja se ne mogu poremetiti niti udaljiti od SDA, jer nisam se udaljio ni prolazeći kroz razna iskušenja. Ja zauvijek ostajem privržen idealima SDA i ne želim da mijenjam stranku zbog ideala, iako su neki u stanju, kao što je rekao Čerčil, „mijenjati i ideale zbog stranke”.
3.Predsjednik SDA najavljuje rješavanje hrvatskog pitanja već polovinom iduće godine. Jeste li optimista?
Osnovna razlika između mog osjećaja BiH i politike koju Čović vrlo ultimativno provodi je da – nacija u Bosni i Hercegovini nije jednako teritorija. Bosna i Hercegovina ne smije biti jedna kafana sa tri konobarska rejona, kako je sada percipiraju. Naša domovina mora biti domovina svima na isti način, gdje god oni odlučili živjeti. Želim da imamo zemlju u kojoj će podjednako lijepo biti Bošnjak i u Sarajevu i u zapadnom dijelu Mostara i u RS, i taj osjećaj trebaju imati i druga dva naroda, kao i svaki građanin u ovoj zemlji.
Neke izgovorene ideje zaslužuju pažnju, ali postavljaju se daljnja pitanja i potrebne su vrlo ozbiljne analize. Ipak, obećati da će se tako veliki posao završiti za tri-četiri mjeseca, to može samo neko ko je već spreman potpisati svaku listu želja koja dođe s druge strane stola. Takav pristup nije dobar, jer ozbiljno otvara pitanje nečega što se, bez ustručavanja, može označiti kao izdaja. Zato mislim da je riječ optimista u tom kontekstu vrlo opasna.
Izgleda da je na pomolu trajno rješavanje bošnjačkog pitanja, i to u korist Hrvata, a na štetu Bošnjaka. Umjesto da gradimo državu, mi je razgrađujemo tako što da dajemo više prava pojedinim narodima nauštrb drugih. Bošnjaci su već sada getoizirani na 23% teritorija BiH, premda su najbrojniji narod. Čović je nakon izbornog poraza još 2000. godine najavio ustoličenje Mostara kao “stolnog hrvatskog grada”, što nije ništa drugo nego provedba dobro poznatog plana Mate Bobana.
Krajnje je vrijeme da državu organiziramo u skladu sa ljudskim potrebama, što podrazumijeva temeljito razrađene sustave: teritorijalni, politički, privredni, obrazovni i sigurnosni. Oni moraju biti uvezani u jedinstvenu državnu cjelinu i biti na korist svim ljudima u Bosni i Hercegovini, jer to je obaveza svake civilizirane i uređene države.

4.Iz SDP-a optužuju SDA da treći entitet od milja naziva megakantonima. Da li je realno očekivati izmjene Izbornog zakona BiH u tolikoj mjeri pa i odgađanje lokalnih izbora? Koliko ta priča zadire u ustavne reforme koje u našoj zemlji redovito završe svađom?
SDP traži prostor da vrati vlastiti kredibilitet, ali smatram da nisu izabrali dobru temu na kojoj to trebaju raditi. Oni vole naglas sebi tepati da su ljevica. U vremenu vrlo diskutabilne promjene koncepta radništva i ukupnog radnog zakonodavstva, oni se drže opet dominantno pitanja desne političke scene. Time gube bitku.
Meni je to žao, jer sam uvjeren da BiH zaslužuje ozbiljnu i pametno profiliranu lijevu političku opciju, a, po sadašnjem ponašanju, SDP to nije.
Što se tiče priče o odgađanju lokalnih izbora, vjerujem da nekim od najvećih stranaka i izbornih pobjednika iz općih izbora 2014. takva ideja prija. S druge strane, odnosi u entitetskim parlementima, gdje bi se takve izmjene Ustava morale desiti, ne daju nadu da se to može izvesti. Odličan indikator za ovu tvrdnju je prvo glasanje za budžet unutar kluba Bošnjaka u Domu naroda Parlamenta FBiH. Onima koji trenutno imaju vlast u lokalnim zajednicama odgovara odgađanje, ali mislim da je to loše i građani bi to mogli shvatiti kao prevaru, jer su imali izabrane lokalne predstavnike na četiri godine, i sada bi se htjelo da im mi svojom odlukom produžavamo mandat. Nisam siguran da to imamo pravo.

5.Odluke Vlade i Narodne skupštine RS-a o prekidu saradnje sa državnim agencijama i pravosuđem osudio je čak i Evropski parlament. Koji dan poslije nastavljeni su i saradnja i hapšenja. Šta hoće Milorad Dodik sem obračuna i skretanja priče sa pokrenutih istraga?
Općepoznato je da Dodik, svaki put kada postane predmet osude, baca dimne bombe kako bi promijenio teme o kojima se raspravlja. Izvjesno je da ga obuzima osjećaj panike, jer su se temelji njegove vlasti počeli urušavati. Potresi koje on namjerno pravi ipak samo ubrzavaju taj proces i ti temelji će se brzo slomiti. Stoga će svaki naredni potez biti bombastičniji i provokativniji. Neke od reakcija koje su stigle iz Saveza za promjene ipak daju nadu da je Dodik „pročitan” i u svojoj glasačkoj bazi i da mu ova opasna igra neće uspjeti. Što se tiče Evropskog parlamenta, s obzirom na moj prethodni odgovor, velika je stvar što se tako ozbiljno razgovaralo o BiH i što je osigurana onakva većina za tekst Rezolucije. Njen kvalitet je, nažalost, nešto drugo i znači da mi Bošnjaci moramo u sebi pronaći još puno političkog strpljenja i kreativnosti kako bismo osigurali da naša domovina ide naprijed. Nadam se samo da trenutno političko vodstvo SDA, zbog malih interesa i loših procjena, neće povući Bošnjake i BiH unazad.

6.Potpredsjednika SDS-a Ognjena Tadića začudilo je kategorično odbijanje SDA prijedloga novog teksta zakona o Ustavnom sudu BiH. Je li tekst, i prije dolaska u Parlamentarnu skupštinu BiH osuđen na propast?
Ta je inicijativa odličan politički primjer koliko i kako se sporo napušta politika ratnih ciljeva, pogotova među političkim predstavnicima bosanskih Srba iz Banjaluke. Vrlo sam razočaran intezitetom i jedinstvenošću tih političara da doživaljaju i politički tretiraju prostor eniteta kao ekskluzivan prostor jedne religije i jednog naroda. Reakcije su bile odličan lakmus za shvatanja dometa i okvira i politike srpskih poltičkih predstavnika u BiH i njihovog poimanja naše domovine i njenog trenutnog unutrašnjeg ustrojstva. Što se ovog zakona tiče, Ustavni sud mora biti dom najveće pravne i etičke misli jednog društva, i ja ga tako doživljavam, a oni koji žele i dalje nepravdom graditi društvo, ma kakav oblik organizovanja imalo, u strašnoj su zabludi.
Ja bih se zapitao: zašto ljudi koji pripadaju mom narodu tako često glasaju protiv mišljenja sudaca koji maju vrhunsko profesionalno iskustvo, koji su izabrani od strane Suda za ljudska prava Vijeća Evrope, dakle skupa civilizovanih zemalja funkcionirajuće demokratije zasnovane na Evropskoj povelji o ljudskim pravima i slobodama ? Ovaj slučaj i, nažalost, takva reakcija dokaz je da nam još uvijek treba njihovo znanje i iskustvo, jer je evidentno da je nekima od nas još uvijek potrebna ta edukacija.

7.Očekujete li rezultate posebnog odjela Tužilaštva BiH u borbi protiv terorizma, tim prije što sa svih strana stižu optužbe kako se nedavno zaposleni tužitelji nisu proslavili ni na najmanjim privrednim slučajevima?
Ne želim svojim izjavama na bilo koji način uticati na rad sudskih institucija. Ali iz mog ličnog iskustva, kojeg se sigurno i Vi i čitaoci dobro sjećate, istraživački i tužilački dio našeg sudstva je u najmanju ruku preblizu politčkim strukturama i pojedinicima, i bilo koji nezavisni posmatrač ne može pobjeći od utiska da tužilaštvo mora poboljšati svoj rad i pojačati svoju profesionalnost i nepristrasnost prema bilo kome. „Niko nije iznad zakona” – u ovom trenutku to je u BiH samo san. Na tužilaštvu i onima koji ga servisiraju je da me demantuju. Što prije, to bolje – za sve građanke i građane u BiH.

Šemsudin Mehmedović, zastupnik

Hedija za Vučića: Otvoreno pismo Bakiru Izetbegoviću

Poštovani članu Predsjedništva BiH!

U Beogradu sam proveo najljepši dio života – studentski. Takođe, i najplodniji radni dio, kao predratni dopisnik zagrebačkog «Večernjeg lista». Poslije rata sam često u Beogradu, sarađujući sa prijateljima na publicističkom planu. Dakle, nisam baš neupućen u tamošnje prilike, a posebno neprilike. Zato Vam preporučujem da svom domaćinu, nekadašnjem pripadniku genocidne vojske tzv. Republike Srpske, a danas premijeru Srbije, ponesete nekoliko hedija, kao znak pažnje. Slobodan sam preporučiti sljedeće hedije:

HEDIJA 1: Islamska deklaracija

Ponesite mu «Islamsku deklaraciju» Vašeg rahmetli babe Alije. Vučić će biti prvi zvaničnik srbijanske države koji će pročitati tu knjigu i vidjeti da se u njoj radi o posebnom esejističkom i vrijednosnom pristupu islamu kao religiji, a ne programu rušenja bivše Jugoslavije ili, nedajbože, ratnom programu. Tu će Vučić saznati da je Jugu Milošević započeo da ruši još dok su rahmetli Alija i drugi bili u zatvoru. Dakle, Vučić će biti prvi srbijanski dužnosnik koji će reći da je čitao «Na Drini ćupriju», dok će ostali i nadalje po njoj hodati! I svašta bulazniti.download

HEDIJA 2: Sarajevski proces 1983. godine

Nisam ni malo ličan što ću preporučiti da Vučiću poklonite i «Sarajevski proces 1983. godine», knjigu dr. Rajka Danilovića o monstruoznom sudskom procesu Vašem ocu, Hasanu Čengiću, Omeru Behmenu, Edhemu Bičačkiću, Džemaludinu Latiću, Dervišu Đuređeviću… Sve optuženim za delikt mišljenja! Danilovića sam, kao odvjetnika optuženih u tom procesu molio da napiše tu knjigu, u tome sam mu malo i pomagao prikupljajući građu, potom sam rukopis uredio, a tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Stipe Mesić je sa zadovoljstvom prihvatio moj prijedlog da napiše predgovor. I u toj knjizi će Vučić vidjeti da niko od optuženih nije ni pomenuo državu Jugoslaviju, a kamo li da je pričao nešto o njenom rušenju.sarajevski_proces

HEDIJA 3: Genocid nad Muslimanima

Naravno, bez knjige «Genocid nad Muslimanima», akademika Vladimira Dedijera, člana i kasnije predsjednika «Raselovog suda», Vaš paket hedija ne može biti kompletan. Iz knjige, objavljene 1990. godine u Ljubljani, Vučić će vidjeti da srbijanski državni aparat, uprkos protivljenju srpskog naroda, ima golemo genocidno iskustvo stečeno za vrijeme 2.svjetskog rata i primijenjeno i u agresiji na BiH 1992-1995.godine. Srpski akademik Dedijer je istorijskim faktima, naučno dokazao genocid četnika Nedićeve nacističke državne tvorevine nad Muslimanima od 1941. do 1945. godine. To samo potvrđuje tezu da država, i prije nego li išta učini, prvo to osmisli, napiše i ostvari. Tako se i genocid planira. Jer, država nije folklorna sekcija koja improvizira na sceni.

HEDIJA 4 i 5: Istorija Bosne i bosansko-turski rječnik Muhameda Hevaija Uskufija iz 1631. godine

Ponesite u Beograd i «Istoriju Bosne», Noela Malkoma i još k tomu pridodajte u hedije i bosansko-turski rječnik Muhameda Hevaija Uskufija iz 1631. godine. Dakle, rječnik bosanskog jezika je stariji od Vukovog srpskog dvjesto godina! Vučiću bi bilo od koristi da zapamti ovu činjenicu.

I dok mu budete davali hedije, naravno, biranim riječima Vučiću recite kako ste uvjereni da će službena Srbija javno saopštiti da više nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjedima, posebno BiH, te da se odriče Garašaninovog «Načertanija» iz 1844. godine, kao strateškog vanjskopolitičkog programa vlade na čijem je čelu.

Tek nakon predaje hedija, kako i priliči, nastavićete da razgovarate o tome kad će Beograd imati mezarje za muslimane, kad će obnoviti nedavno popaljene džamije u Beogradu i Nišu, kad će platiti Srebrenici dug od skoro 50 miliona maraka za korištenje akumulacionog jezera Bajina Bašta koje je potopilo i teritorij BiH, kad će se vratiti imovina be-ha firmi u Srbiji, kad će be-ha preuzeti svoje diplomatsko-konzularne zgrade u svijetu, kad će se u be-ha vratiti odnijeto kulturno-umjetničko blago, kad će Beograd prestati da preko Dodika opstruira uspostavu odnosa BiH sa Kosovom kakve ima Srbija… I tako bliže i bliže normalizaciji međudržavnih odnosa.

Nadam se da ćete pažljivo pročitati ovo pismo. Maksuz sellam!

EKREM AVDIĆ