28.06.2001. – Slobodan Milošević izručen Haškom tribunalu

Bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije Slobodan Milošević isporučen je Haškom tribunalu 28. juna 2001. godine, na srpski praznik Vidovdan, koji je u srpskom društvu već dobio mitološke konotacije. Izručenje Miloševića Hagu je izazvala političke sukobe i napetosti u Srbiji, koji su na kraju rezultirali ubistvom premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine.
Datum Miloševićevog izručenja ove godine ima posebnu simboliku, jer se istog dana očekuje odluka Evropske unije (EU) o datumu početka pregovora o članstvu Srbije u EU. Za to vrijeme u Srbiji i danas traje rasprava o tome da li je Miloševićevo izručenje Hagu bila dobra ili loša vijest za Srbiju.

Suđenje Miloševiću, zbog ratnih zločina na Kosovu i Hrvatskoj, te genocida u Bosni i Hercegovini, počelo je 12. februara 2002. u Haagu. Sam je Milošević odbio priznati formalnu jurisdikciju Haaškog suda, ali nije pasivno posmatrao izvođenje dokaza, nego je vodio vlastitu odbranu uz pomoć niza pravnih i drugih stručnjaka iz Srbije i svijeta. Proces je u početku izazvao veliku medijsku senzaciju, ali, kako je vrijeme odmicalo, suđenje Miloševiću pažljivo praćeno uglavnom u Srbiji. Haaško tužilaštvo je u svojoj optužnici iznijelo jasnu namjeru da Miloševića osudi za pokušaj realizacije projekta Velike Srbije, pa je tako taj proces svrstan u kategoriju ideoloških procesa, s kojim je na neki način namjeravano dati historijsku presudu. Ukratko, teza tužilaštva se mogla svesti na to da je Milošević direktno odgovoran za agresiju i ratove na području bivše Jugoslavije s ciljem da stvori državu u kojoj će živjeti svi Srbi, ne obazirući se na republičke granice, koje su postale međudržavnim po sudu Badinterove komisije. Milošević je ipak tvrdio da su republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina izvršile nelegalnu secesiju od Jugoslavije, te da se srpski narod u tim zemljama sâm i spontano podigao na ustanak protiv vlasti tih zemalja, bez uplitanja Srbije. Također, tvrdio je da je SRJ imala pravo na vojnu intervenciju na Kosovu radi očuvanja teritorijalnog integriteta zemlje, te da je intervencija NATO saveza protuzakonita vojna agresija. Problematičnost pristupa Haaškoga tužilaštva, kao i realna težina dokazivanja historijske krivnje bilo koje nacionalne ideologije, doveli su, tokom trajanja suđenja, do spornih ocjena: po jednima, Miloševićeva je krivnja u agresiji na BiH, Hrvatsku, te zločine na Kosovu, nedvosmisleno dokazana; po mišljenju drugih, optužnica nije uspjela dokazati glavne teze, prije svega zbog neprisutnosti materijalnih dokaza koji bi direktno potvrđivali Miloševićevu upletenost u pojedine ratne zločine. Tužilaštvo je oko dvije godine iznosilo optužnicu, a kroz sud je prošao niz visoko rangiranih svjedoka (među njima, Ibrahim Rugova, Stjepan Mesić, Paddy Ashdown itd.). Miloševićeva je odbrana počela koncem 2004. godine i usredotočila se na pokušaje dokazivanja krivnje NATO saveza i vođa zemalja zapadnih država u ratu protiv SRJ 1999. godine. Sam je proces bio sve češće prekidan zbog pogoršavanja Miloševićeva zdravlja, što je dovelo do zahtjeva Miloševića da se pusti na liječenje u Rusiju. Zahtjev je odbijen, jer Milošević nije dokazao da je Moskva jedino mjesto na kome on može biti liječen. 11. marta 2006., Slobodan Milošević je pronađen beživotan u svom krevetu u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu.

28.06.1989. – Dan kada je stvoren novi vožd svih Srba i najavljen rat (Video)

Na Vidovdan, 28. juna 1989. godine na Kosovu, na Gazimestanu održan je svesrpski skup, sa kojeg je bivši predsjednik Srbije, balkanski kasapin Slobodan Milošević najavio krvave pohode na prostoru bivše Jugoslavije koji će uslijediti dvije godine kasnije, piše novinska agencija Patria.

Prema realnim procjenama na Gazimestanu se tada okupilo oko 500.000 osoba, dok su mediji u Srbiji pisali o skupu od čak tri miliona ljudi.

Miloševićev govor na ovom skupu označio je početak borbe Srbije za teritorijalno proširenje prema zapadu i stvaranje velike Srbije.

U do tada neviđenom šovinističkom duhu, Milošević je pozvao “na srpsku slogu za rješenje srpskog pitanja”.

– Šest vijekova kasnije, danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali, bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovanosti – zaprijetio je Milošević.

On je tada prvi put rekao ono što će kasnije često ponavljati, da je Srbija stoljećima branila Evropu i da se i na Kosovu “nalazila na njenom bedemu koji je štitio evropsku kulturu, religiju, evropsko društvo u cjelini”.

– Tada je stvoren novi vožd svih Srba – Milošević. Same pripreme za obilježavanje 600. godišnjice Kosovske bitke bile su dugotrajne. Nosane su mošti cara Lazara diljem Srbije i Bosne, prebrojavane su kosti mrtvih… To je vrijeme usijane nacionalističke retorike. Ustvari, bila je to militarizacija, gdje se obračunavalo sa svim ideološkim i političkim protivnicima, onima koji su bili protiv Miloševića i, kako će pokazati, njegovog koncepta “velike Srbije”. Milošević je na Gazimestanu javno najavio mogućnost rata. Konstatirao je da su Srbi dobri u ratovanju i da će, ako treba, jesti travu, ali ostvariti svoj cilj da svi žive u jednoj državi. Ustvari, to je bio i zov na osvetu – kazao je jedne prilike prisjećajući se tih dana ugledni profesor FPN u Sarajevu, rahmetli Nijaz Duraković.

Miloševićeve poruke sa Gazimestana bile su stalni motiv ubilačkih falangi pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića koji je u Srebrenici 11. jula 1995. godine izjavio je da je ”došlo vrijeme da se Turcima ponovo osvetimo na ovom prostoru”.

27.06.1992. - Posjeta Francoisa Mitteranda opkoljenom Sarajevu

Posjeta francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda opkoljenom Sarajevu desila se 27. i 28.juna 1992.godine. Građani Sarajeva još uvijek se dobro sjećaju tog, za njih i zemlju Bosnu, vrlo “važnog događaja”. Tih dana sve naše oči i nade bile su uprte u tadašnjeg francuskog predsjednika.
Datum nije slučajno odabran. Mitterand je bio načitan čovjek i dobro je znao šta taj datum, 28.juni, znači za Srbiju i srpski narod. Vrijeme je pokazalo da je isključiva svrha Mitterandove posjete Sarajevu bila sprečavanje vojne intervencije UN-a na pozicije agresorske srpske vojske. Naime, svojom posjetom Sarajevu, Mitterand je galantno blokirao tu planiranu akciju.

Fotografije Mitteranda i Bernarda Kouchnera sa ratnim zločincima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem na sarajevskom aerodromu su šokirale svijet. Miteran nije ostao upamćen po dobru, ne samo u Sarajevu i RBiH, zbog njegove politike stalnog odgađanja, prihvaćanja takozvane “realnosti na terenu” i favoriziranja Srba i prosrpske politike, kad je u pitanju rat u Republici Bosni i Hercegovini, odnosno agresija na nju. Sve nam kaže i potvrđuje poznata Miteranova izjava:

“Dok sam ja živ, čujte dobro, Francuska nikad neće ratovati protiv Srbije”.

Nakon ove Miteranove izjave svima je postalo definitivno jasno da su Francuska i njena vlada itekako znale da Srbija ratuje na teritoriju druge države, tačnije u Republici BiH. Miteran je često govorio da su kroz historiju Francuska i Srbija uvijek bile saveznici, pa je zbog toga opravdavao svoju prosrpsku politiku.
Mitterran je svojom posjetom pretvorio nadu Sarajlija u košmar, užas i tragediju koja je trajala sve do stupanja na snagu kontroveznog Daytonskog sporazuma, a koji i sada blokira funkcioniranje Republike Bosne i Hercegovine kao normalne države. Mnogi građani RBiH su kasnije morali napustiti svoju zemlju i svoj grad, kada su shvatili da su uzalud apaudirali Mitterandu 28.juna 1992.godine u njihovom opkoljenom u Sarajevu.

Mitterandovu prosrpsku politiku prekinuo je Jacques Chirac 1995.godine, no, nažalost to je bilo prekasno. Paul Garde, renomirani specijalist za geografsko područje Južnih Slavena tvrdi:”Da je Miteran ranije napustio Palaise de l’Elysee (presjednička palača) život golemog broja Bošnjaka bio bi spašen. (Izvor: emisija”Le Cercle de Minuit 1996.g ).

Jedini adekvatan komentar na ovog starog lisca bio bi: “Sačuvaj me Bože lažnih prijatelja, od neprijatelja se čuvam sam!”

Slovenija: Poštanska marka u znak sjećanja na Srebrenički genocid

Pošta Slovenije nudi građanima da naprave svoju poštansku marku koja postaje zvanično sredstvo za plaćaje poštarine. Tako se u posljednje vrijeme u poštanskom prometu ove države pojavila markica koja obilježava 20 godišnjicu nad civilima u Srebrenici.

Tomašica krije tajne o stravičnom genocidu u Prijedoru (Video)

Prijedor je jedna od najstrašnijih stranica bosanske historije, kao područje na kome su u proteklom ratu počinjeni masovni zločini i genocid, istaknuto je na tribini pod nazivom “Tomašica – rudnik smrti“, a koja je 13.12.2013. godine održana u prostorijama Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu.

Član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović je naveo kako Tomašica krije posmrtne ostatke još najmanje 200 ljudi, prema insajderskim informacijama kojima raspolažu. Dosad je iz Tomašice ekshumirano 275 kompletnih tijela i 113 nekompletnih tijela. Mnoga tijela su s obzirom na glinovito tlo i nakon 21 godinu potpuno očuvana i imaju kosu, nokte pa čak i tkiva.

“Prva tijela su bačena u rupu duboku deset metara, nakon čega je na njih bagerom navučena zemlja, a po njoj su iz kamiona istovarivana nova tijela. Tomašica, prema informacijama koje imamo, krije još najmanje 200 tijela”, kazao je Mašović, napominjući da je riječ o najvećoj masovnoj grobnici na Balkanu nakon 2. svjetskog rata.

tomasica-kosti



Istrijebljene gotovo čitave familije

“U Prijedoru su počinjeni stravični zločini i istrijebljene gotovo čitave familije. S tog područja je i majka Hava Tatarević kojoj je ubijeno šest sinova… Pripadnici vojske i policije RS-a su tijela ubijenih Prijedorčana, najvećim dijelom Bošnjaka, premještala u sekundarne i tercijarne grobnice, ili ih uništavali čak i eksplozivom, što je bio slučaj u grobnici Jakarina Kosa”, rekao je Mašović.

Dodao je kako je krajnji cilj svakoj žrtvi utvrditi identitet na osnovu DNK profila, a taj posao će biti obavljen u Tuzli.

“U jednom trenutku je na Tomašici bilo obustavljeno iskopavanje, ali ne zbog hladnog vremena kako se spekuliše, već zbog nedostatka mehanizacije koju su sad osigurale Oružane snage BiH i posao iskopavanja se nastavlja. Vjerujem da je i Tužilaštvu BiH, koje je sada pod velikim pritiskom, u interesu da se što efikasnije utvrde činjenice o ovom zločinu i procesuiraju odgovorni”, naveo je Mašović.

On je također naveo kako se istražitelj Instituta Zlatan Ališić, kojem je pozlilo tokom iskopavanja na lokalitetu Tomašice, dobro oporavlja, ali da još nije utvrđen uzrok zbog kojeg mu je narušeno zdravlje.

Autor dokumentarnog filma “Prijedorska polja smrti”, Avdo Huseinović, koji je ovih dana boravio na području Prijedora i lokalitetu Tomašice, te je u stalnom kontaktu sa porodicama žrtava, potvrdio je navode da porodice žrtava finansiraju iskopavanja u Tomašici, odnosno daju odjeću i obuću ljudima koji rade na iskopavanju.

“Tomašica je danas poligon za fotografisanje određenih ljudi kojima je to potrebno, dok su u isto vrijeme porodice žrtava u Prijedoru prepuštene same sebi. A treba znati da su na području Prijedora počinjeni najmasovniji zločini, a da je veliki broj zločinaca koji su ih počinili još uvijek na slobodi. U likvidacijama u Prijedoru učestvovalo je najmanje 2.000 vojnika, te je pred Tužilaštvom BiH zasigurno težak zadatak, a nadamo se da će nakon Tomašice puno aktivnije pristupiti procesuiranju zločinaca koji su harali na ovom prostoru”, rekao je Huseinović, koji je dodao da je Tomašica jedan od sinonima za počinjeni genocid nad Bošnjacima u BiH.

Žrtve su danas u katastrofalnom položaju

Generalni sekretar Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca Emir Zlatar je naveo kako su žrtve u našem društvu danas u katastrofalnom položaju i nezaštićene, dok se istovremeno pokušavaju izjednačiti sa dželatima i zločincima.

“Masovni zločini koji su počinjeni nad Bošnjacima nikako se ne mogu izjednačiti sa pojedinačnim zločinima koji su činjeni na bošnjačkoj strani. Stoga je i ova današnja tribina doprinos istini i iznošenju činjenica o stravičnim zločinima koji su počinjeni nad Bošnjacima. Posebno mi je drago da je danas tu veći broj mladih ljudi, odnosno da su tu učenici Bošnjačke gimnazije u Sarajevu”, zaključio je Zlatar, naglasivši kako su u Prijedoru po kvantitetu i u dužem vremenskom periodu počinjeni veći i masovniji zločini nego u Srebrenici jula 1995. godine.

U Višegradu obilježavanje 23. godišnjice zločina u Pionirskoj ulici i na Bikavcu

Udruženje “Žena-žrtva rata” obilježit će danas u Višegradu 23. godišnjicu zločina nad višegradskim Bošnjacima u kući Adema Omeragića u ulici Pionirska i kući Mehe Aljića na Bikavcu.

– O “živim lomačama” u Višegradu danas svjedoči naša istrajna borba za istinu i pravdu bez koje nema pomirenja, svjedoče prvenstveno haške presude Milanu Lukiću, osuđenom na doživotnu kaznu zatvora i Sredoju Lukiću, osuđenom na 27 godina – poručuju iz tog udruženja.

Navode da se još šuti o tome gdje su posmrtni ostaci više od po 70 zapaljenih ljudi. Najmlađa žrtva imala je samo dva dana i izgorjela je u majčinom zagrljaju.

U znak sjećanja na žrtve, Udruženje “Žena-žrtva rata” će s preživjelim žrtvama, članovima porodica živo spaljenih civila Bošnjaka, obilježiti 23. godišnjicu tih zločina obilaskom stratišta i polaganjem cvijeća.

FENA

26.06.1992. – Završila Operacija Lipanjske zore kojom je HVO oslobodilo dolinu rijeke Neretve i grad Mostar

Operacija Lipanjske zore je zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz juna 1992. godine. Akcija je trajala od 07. do 26. juna 1992. godine. To je prva pobjeda nad jedinicama JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

Stanje prije bitke

Već nakon incidenta na Plitvicama (Krvavi Uskrs), Hrvati i Bošnjaci Hercegovine preko kriznih stožera počinju formirati seoske postrojbe, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Već 3. januara 1992. utemeljen je štab HOS-a za Hercegovinu. U septembru 1991, u Mostar dolaze rezervne jedinice JNA. Iako je njihov dolazak bio nenajavljen, mostarski krizni stožer u suradnji sa hrvatskim kadrovima u ondašnjem MUP-u zaustavlja prvi nalet rezervista da uđu u grad. Jedinice rezervista JNA se zaustavilo u Gnojnicama i mostarskoj zračnoj luci, gdje je ondašnji MUP postavio svoje policijske punktove. Tek kasnije rezervisti JNA uspijevaju zaposjesti crtu Čapljina – Dretelj te crtu Slipčići – Krivodol – brdo Orlovac (kod Mostara) – brdo Hum (iznad Mostara) – grad Mostar – Bijelo Polje – Borci – Konjic. Dogovorom tadašnjeg MUP-a općine Mostar i Kriznog stožera vrši se mobilizacija pričuvnog sastava policije, u koju je uključen i velik broj dobrovoljaca, koji preuzimaju točke po prometnicama i dežurstva po gradu. Jedinica ZNG izlazi na plato Bile i 20. septembra 1991. sprječava desant čime Hrvati i Bošnjaci Mostara praktično ulaze u rat sa srpsko-crnogorskim agresorom. 29. aprila 1992. Krizni stožer općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljina i Široki Brijeg svu vlast i obranu tih općina povjeravaju Hrvatskom vijeću obrane. U međuvremenu, osnivaju se i omasovljuju jedinice HOS-a. Daljnjim borbama jedinice HVO-a i HOS-a jačaju i bolje se naoružavaju te se pokreću planovi za oslobodilačke akcije.

Tok operacije

Akcija je počela 7. juna 1992. kada diverzantski odred iz Čitluka i diverzantski vod bojne Grude probijaju neprijateljske bunkere, a združene hrvatske snage prelaze rijeku Neretvu i zauzimaju veliki prostor sve do Domanovića, a odatle kreću i oslobodilačke akcije prema Mostaru i Stocu. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. juna 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne civilne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostar. Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve.

U noći s 13. na 14. juni 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. juna i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora.

Uz topničku i tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a, u 3 sata ujutro združene snage od Bovana i Drežnice do Salakovca, prelaze na lijevu obalu. Prva bojna mostarskog HVO-a Bijelo Polje prelazi Neretvu iz smjera Vojna. U Cernici rijeku prelazi jedna satnija “Samostalnog mostarskog bataljuna”, predvođena Karlom Džebom, a druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana. Oko 6 sati pristiže Vojna policija HVO-a i snage HOS-a Hercegovine. Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 114. juna pristiže još hrvatskih snaga te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Borbe traju i 15. juna kada snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Osobito uspješna i vrhunska je akcija oslobođenja dijela kotline Bijelog Polja (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani) koja je izvedena 19. lipnja 1992. godine.

S drupe, pak, strane tokom 12. i 13. lipnja oslobođeno je i područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošaniće, gdje je i današnja međuentitetska crta razgraničenja. HVO je doslovce pregazio istočni dio grada Mostara i zaposjeo zloglasno brdo Fortica s koje su ubijani i sakaćeni hrvatski civili i vojnici. Dok HVO nije ušao u tada već okruženo Bijelo Polje, srpske snage su se izvukle prema Nevesinju preko brda Ruišta.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. Dana 21. lipnja 1992. godine, nakon žestokih borbi hrvatske snage ovladavaju i relejem na Veležu, a srpsko-crnogorski agresor je odbačen u Podveležje. Tokom 26. lipnja, dan koji se smatra danom oslobođenja mostarske općine, hrvatske snage odguruju srpskog neprijatelja i sa snažnog uporišta Merdžan glave.

Rezultat operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku liniju.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.a

26.06.1991. – Počeo Desetodnevni rat napadom Jugoslavenske narodne armije na Sloveniju

Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat bio je kratkotrajni rat između Slovenije i JNA 1991. godine poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države od SFRJ. Lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša. Poginulo je 66 ljudi na obje strane.

Slovenija je također imala koristi od komplicirane financijske sheme iz travnja 1991. koju je garantirala Narodna banka Jugoslavije u Beogradu. Zbog toga, jugoslavenski dinar izgubio je skoro 50 % svoje vrijednosti. Međutim, Slovenija je osigurala značajne pričuve u stranoj valuti, koja joj je financirala prijelaz u neovisnost. Prema nekim izvorima, pregovori Ljubljane i Beograda oko povratka dijela tih fondova pomogli su u stvaranju neovisnosti Slovenije.

Tijek rata

JNA je 26. i 27. juna krenula preuzeti granične prijelaze s Italijom, Austrijom i slovenskom granicom s Mađarskom radi uspostavljanja normalnog graničnog režima i zaštite integriteta zemlje. Tako 26. juna u rano poslijepodne jedinice 13. korpusa JNA krenule su iz vojarne u Ilirskoj Bistrici prema talijansko-slovenskoj granici. General Marjan Čad je u akciju krenuo s 350 vojnika, 11 tenkova, pet oklopnih transportera i šest protuoklopnih oruđa bez odobrenja generala Konrada Kolšeka, tada zapovjednika 5. armijske oblasti. Međutim, odobrenje iz Beograda nije stizalo, zbog čega je vojska bila suzdržana.

Taktički, slovenski TO odsjekao je JNA od njenih izvora i vojarni, slično kao što su napravili i partizani. U nedostatku topništva, JNA se nije dobro snalazila tako da su slovenske TO odsjekle kolone vozila i podigli barijere kako bi spriječili daljnju invaziju. Političari u Ljubljani su računali s tim da JNA neće htjeti rat na dugo razdoblje, što se pokazalo točnim. Beograd je htio koncentrirati svoje snage protiv Hrvatske, te se nije htio boriti na dvije fronte.

Do ponoći 27. juna JNA je zauzela sve granične prijelaze na talijansko-slovenskoj granici, skoro sve prijelaze na austrijskoj granici i nove prelaze uspostavljene duž slovenske granice s Hrvatskom. Sljedećih dana TO Republike Slovenije,zauzima sve granične prijelaze i potpuno uništi i razbije jedinice JNA.Uništeno je 31 tenkova 2 helikoptera,230 borbenih vozila, bez većih gubitka Teritorialne Odbrane.

Hrvatska reakcija

Hrvatska je htjela na svaki način pomoći Sloveniji, iako je praktično bila bez oružja i bez uvježbanih vojnih postrojba.

Tenkove koji su iz vojarna u Hrvatskoj krenuli na Sloveniju pokušali su zaustaviti hrvatski civili koji su prosvjedovali. U tim prosvjedima JNA je ubila hrvatskog civila Ravena Čuvala. Istovremeno je u Hrvatskoj izbila otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima Hrvatske koje naseljava srpsko stanovništvo.

Odmah te noći 27. juna 1991. godine kad je JNA napala Sloveniju, hrvatski je premijer Josip Manolić sazvao je hitnu tajnu sjednicu Hrvatske vlade, koja je odjekivala euforičnim govorima solidarnosti. Sjednica nije prošla bez zanimanja velikih sila: odmah nakon te (tajne!) sjednice u hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova dotrčao je američki generalni konzul Mike Einik, zanimavši se za odluku hrvatske Vlade. Hrvatski diplomat Davorin Rudolf mu je odgovorio o Vladinoj odluci – da će Hrvatska vojno pomoći Slovencima, no sažalna reakcija američkog diplomata pokazala je da su SAD dobro znale da Hrvatska nema čime pomoći. No, dokumenti koji su poslije pronađeni potvrdili su da je na jugoslavenski vojni vrh jedva čekao hrvatsku reakciju u slovenskom ratu, da bi mogli svom silinom udriti na slabo naoružanu Hrvatsku.

Privođenje rata kraju

Desetodnevni sukobi prekinuti su 7. jula sporazumom na Brijunima, uz posredovanje europske “trojke” (tri ministra vanjskih poslova: Hans van den Broek, Jacques Poos i João de Deus Pinheiro). Prva sljedeća sjednica Predsjedništva SFRJ umjesto na Brijunima održana je u Beogradu jer srpski dio predsjedništva (Srbija, Vojvodina, Kosovo, Crna Gora) nisu željeli sastančiti u Hrvatskoj, tako daleko od sigurnosti Srbije. Sjednica je održana 18. jula 1991. godine u Beogradu, na njoj je Predsedništvo izglasovalo Odluku o premeštanju jedinica JNA sa teritorije Republike Slovenije omjerom glasova 7:1, jedini glas protiv bio je glas Hrvatske, Stjepana Mesića. Ako se Slovenci i Srbi nisu dogovorili o povlačenju JNA prije 25. jula, onda su im sad bila dovoljna tri tjedna za dogovor kojim je Slovenija “puštena” iz Jugoslavije. JNA se potom kroz tri mjeseca povukla iz Slovenije. Time je Slovenija po isteku tri mjeseca od odluke o samostalnosti i povlačenjem JNA postala pravno samostalna država koja je također u potpunosti nadzirala svoje ozemlje.

Ishod

JNA je imala 44 do 65 poginulih vojnika, izgubila je 31 tenk i 230 borbenih vozila. Fond za humanitarno pravo navodi da je u ratu poginulo 23 državljana Srbije. A Slovenska strana je imala 16 poginulih vojnika i 6 civila.

Milan Kučan svjedočio je 21. maja 2003. pred Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) protiv Miloševića. Naveo je da je Miloševićevo čelništvo 1989. umjesto ustavnih nametalo kadrovske promjene preko masovnih mitinga, na kojima su smijenjena vodstva u Vojvodini i Crnoj Gori a planiran je i miting u Ljubljani. Opisao je i raskol na 14. kongresu SKJ, kada su, kako je rekao “legitimni i pravični prijedlozi Slovenije brutalno nadglasani”. Milošević je rekao da su u ratu ubijena 44 pripadnika JNA, a 184 teško ranjena i ponudio sudu kao dokaz “bijelu knjigu” o zločinima slovenskih snaga. Kučan je precizirao da je u sukobu poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenskih državljana – osam iz slovenske TO, četiri policajca, šest slovenskih civila – te još šest stranaca, a “bijelu knjigu” odbacio je kao “propagandnu brošuru” JNA. Raspravno vijeće nije prihvatilo taj dokument.

Usprkos sukobu, Srbija i Crna Gora nisu se protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.

Nakon kraja rata u Sloveniji, sukladno dogovorima JNA i Slovenije, JNA se pošla povlačiti iz Slovenije i morala se povući u Srbiju. Snage JNA pod punom ratnom spremom povlačile su se iz Slovenije u kamionima preko slobodnog hrvatskog teritorija. Pratila ih je hrvatska policija. Međutim, kolone kamiona i vlakova JNA nisu nastavile put Srbije, nego su pošle na područja pod nadzorom pobunjenih hrvatskih Srba (Banovina, Kordun i Zapadna Slavonija), gdje su se i zadržala, otvoreno pomažući srpsku pobunu u Hrvatskoj, a protiv hrvatske vlade. Hrvatske su snage, znajući da su slabo naoružane, odlučile su spriječiti da sve to oružje završi kod neprijatelja, pa su zaustavili neke kompozicije i zaplijenili velike količine oružja, uvišestručivši u nekoliko sati svoju naoružanost.

26.06.1993. – Masakr u Bakarevoj ulici na Bistriku

Masakr u Bakarevoj ulici na Bistriku desio se 26. juna 1993.. Granata ispaljena sa srpskih položaja ubila je sedmero djece.
Masakr djece u Bakarevoj je bio jedan od mnogobrojnih masakara koje je sprovodila srpska vojska tokom opsade Sarajeva, kao dio kampanje terorisanja građana po naređenju komandanta VRS-a Ratka Mladića i političkog inspiratora opsade Radovana Karadžića, te komandanata Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislava Galića i Dragomira Miloševića.

Za ove zločine osuđen je Stanislav Galić na doživotnu, a sudi se Karadžićim Mladiću i D. Miloševiću pred Haškim sudom.

26.06.1992. – Zločini nad Bošnjacima u logoru “Barutni magacin”

26. juna 1992. godine, u logoru u Kalinoviku, ubijeno je 14 ljudi, a 30 žena je silovano, ponižavano i mučeno. Na isti dan, obilježava se godišnjica zločina u zloglasnom logoru “Barutni magacin” iz kojeg je u smrt otišlo 87 muškaraca, kao i kod štale Tuzlaka, gdje je 25 muškaraca strijeljano, a zatim spaljeno.
Svake godine 26. juna odaje se počast stradalima, ispred osnovne škole Kalinovik koja je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bila pretvorena u logor kroz koji je prošlo više od 1.000 žena, djece i muškaraca.

Obilježavanju godišnjica stradanja stanovništva Kalinovika koje uglavnom, organizira Udruženje “Istina-Kalinovik 92” prisustvuju najčešće i predstavnice organizacije “Žene u crnom” te ambasadori i predstavnici više ambasada u BiH.

U obilježavanje godišnjice uključen je i obilazak i polaganje cvijeća na lokalitetu Mehkih brda gdje je pronađena prva masovna grobnica sa tijelima stradalih Bošnjaka iz Kalinovika, Trnova i Foče, a nakon toga lokaliteta štale Tuzlaka, gdje su mnogi zarobljenici strijeljani, i lokaliteta Ratine i tunela Miljevina.

Sramotno je što nadležni već godinama porodicama žrtava ne žele dati dozvolu da od danas napuštenog i ruševnog objekta naprave memorijalni centar u spomen na sve nastradale. Zločinci nisu poštedjeli ni tijela ubijenih, pa ih je većina spaljena, pronalažene su polomljene i drobljene kosti ubijenih, a za najmanje 50 tijela porodice i dalje tragaju.

25.06.1991. – Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost od SFRJ

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, skraćeno raspad Jugoslavije, je zajednički naziv za niz vojnih i političkih događaja koji su kao svoj rezultat imali prestanak postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno stvaranje nezavisnih država na njenom dotadašnjem teritoriju. O uzrocima raspada Jugoslavije ne postoji čvrst konsenzus, kao ni o datumima kada je taj proces započeo ni završio. U formalnom smislu raspad Jugoslavije je započeo 25. juna 1991. kada su Slovenija i Hrvatska jednostrano proglasile nezavisnost, a završio 27.4. 1992. kada su Srbija i Crna Gora – preostale članice tzv. krnje Jugoslavije proglasile novu državu pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija.

25.06.1992. – Počela agresija na Vozuću

Agresija od strane srpskih snaga na Vozuću, počela je 25. juna 1992. godine, kada su srpske paravojne jedinice protjerale bošnjački narod Vozuće u okolne gradove, Zavidoviće i Banoviće. Tom prilikom ubili su dvadeset i jednog civila, većinom nejake i iznemogle starce i djecu.

Srpske paravojne snage bile su svjesne značaja Vozuće, te su svim vojnim elementima pokušali da je sačuvaju. Postavili su i mine oko Vozuće, te je Vozuća važila za mjesto gdje je postavljeno najviše mina tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Radovan Karadžić je svojevremeno poručivao da se u Vozući ne brani Beograd i Srbija, nego Moskva i čast Rusije.

Ipak, 11. septembra 1995. godine udružene jedinice II i III korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine oslobodile su veoma jako četničko uporište – Vozuću.
Oslobađanjem Vozuće 11. septembra 1995. godine, udruženim snagama II i III korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine ne samo da je oslobođena velika teritorija zemljišta i spajanje ova dva korpusa, nego je to bio i jedan veliki preokret dotadašnjeg toka agresije i borbe. Minska polja su većim dijelom očišćena, ali još uvijek važi najveća opreznost po okolnim selima, šumama i livadama.

25.06.1992. – Sukobi Armije RBiH i Vojske RS u Kotor Varoši

U okolini Kotor Varoši 25. juna 1992. godine vodile su se borbe između srpskih snaga i pripadnika Armije RBiH. Tom prilikom poginuo je pripadnik srpskih snaga što je rezultiralo odmazdom nad preostalim Bošnjacima u Kotor Varoši. Istog dana srpske snage su u tom gradu ubile više desetina civila. Do kraja rata srpske snage su u Kotor Varoši ubile 81 civila. Broj ubijenih na području cijele općine iznosi 1821.

23.06.1993. – Završen je drugi krug ženevskih pregovora o podjeli BiH na tri konfederalne države

Završen je drugi krug ženevskih pregovora koji su prije svega vođeni o sprskom i hrvatskom prijedlogu za okončanje etničkih sukoba u BH podjelom ove
republike na tri konfederalne države.

“Klintone, budi pametan”

Dok je 20. januara 1993. godine Bil Klinton polagao zakletvu na početku predsjedničkog mandata, američki diplomata Herbert Okun je u žarištu pregovora oko Vens-Ovenog plana u Ženevi u svoju bilježnicu zapisao: “Klintone, budi pametan”.

Vens-Ovenov mirovni plan za BiH nikada nije bio u potpunosti usaglašen, naveo je na suđenju bivšim čelnicima Herceg Bosne bivši američki diplomata Herbert Okun koji je kao zamjenik mirovnog posrednika UN Sajrusa Vensa/Cyrus Vance bio u žiži pregovora koji su se početkom 1993. godine odvijali u Ženevi

Ponuđeno mirovno rješenje koje su početkom januara 1993. Vens i Oven predstavili zaraćenim stranama u BiH su u startu najspremije prihvatili Hrvati jer je, kako je pojasnio Okun, ono njima najviše odgovaralo. Oni su, rekao je Okun, bili oduševljeni “velikodušnom” podjelom u kojoj su Hrvatima, prema karti prikazanoj u sudnici, ponuđene provincije čije su granice, prema svjedoku, bile “gotovo identične” granicama Banovine iz 1939. godine.

Tokom pregovora predstavnici bosanskih Srba Karadžić, Koljević i Krajišnik su, nastavio je svjedok, najviše tražili, a istovremeno su nanosili i najveću štetu na terenu. Muslimani su se, pak, držali “grčevito i nadali dobrom rješenju”.

Tužiteljstvo je u dokaze uvelo niz dokumenata koji se odnose na odluku optuženog Jadranka Prlića iz januara 1993. kojom naređuje da se u tri “hrvatske provincije” predviđene Vens-Ovenovim planom, jedinice Armije BiH potčine HVO. Prlić se u toj naredbi poziva na navodno “potpisani” Vens-Ovenov plan od 15. januara 1993. godine.

Okun je naveo da je Prlićeva tvrdnja u suštini “netačna” jer Srbi nisu prihvatili ponuđeno mirovno rješenje. Pa i da jesu, kaže Okun, ono sto je HVO poduzeo je bilo totalno protivzakonito jer u predloženom sporazumu nije bilo ničeg što bi išlo u prilog onome što je HVO tvrdio. Radilo se o jednostranoj i nezakonitoj odluci HVO koja krši tekst i duh Vens-Ovenovog plana, zaključio je Okun.

Zbog uštede na vremenu tužiteljstvo ovom prilikom nije izvodilo dokaze o sličnim zapovijedima koje su sredinom januara 1993. godine potpisali još dvojica optuženih – Petković i Stojić. Svjedok se, međutim složio sa tužiteljovom tvrdnjom da je takvo “razumijevanje” mirovnog plana od strane predstavnika hrvatskog naroda prouzrokovalo samo nove sukobe na terenu.

Opisujući uzavrelu atmosferu u kojoj su vođeni ženevski pregovori između Izetbegovića, Karadžića i Bobana, Okun je dodao kako je 20. januara 1993. godine, u vrijeme kada je novoizabrani predsjednik SAD Bil Klinton/Bill Clinton polagao svečanu zakletvu, u svoju posredničku bilježnicu na ruskom jeziku pribilježio: “Klintone, budi pametan”.

Vens-Ovenov plan je konačno propao početkom maja 1993. godine nakon što su izmijenjenu verziju sporazuma potpisale sve tri strane ali ga, na kraju, nije potvrdila Skupština bosanskih Srba.

22.06.1995. – Momčilo Krajišnik optužio Hrvatsku da diktira i dozira rat u BiH

Momčilo Krajišnik (nekadašnji predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske) je optužio Hrvatsku da diktira i dozira rat u BH i da otvoreno prijeti RSK. «Hrvatska je otvorila i sarajevskokiseljački front i primorala lokalno hrvatsko stanovništvo da sa Muslimanima učestvuje u agresiji na Srspko Sarajevo.» Hrvatskoj je skrenuta pažnja da ratnu, zamijeni političkom opcijom i obustavi napade na dinarskoglamočkom i grahovskom području. «U suprotnom, bićemo primorani da ih kaznimo zbog nepromišljenosti»

21.6.1992. – Snage pobunjenih Srba napadaju aerodromsko naselje i ovladavaju njime

Žestoke borbe na Dobrinji (Sarajevo). Snage pobunjenih Srba napadaju aerodromsko naselje i ovladavaju njime uz pomoć tenkova i oklopnih transportera. Odmah po ulasku u naselje vrši egzekucije civilnog stanovništva. Ubijeno je oko 100 civila. Jedinice ARBH u opštini Srebrenici vode borbe oko srpskih sela: Ratkovići, Dučići, Dvorišta, Račići i Polimce. Srpski izvori navode da je tada ubijeno 17 srpskih civila.

20.06.1992. – Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje

Mapa pokazuje ambicije velikosrpske politike u BiH

Predsjedništvo BiH proglasilo je ratno stanje, opštu mobilizaciju i radnu obavezu; kao agresori imenovani su Srbija, Crna Gora, bivša JNA i ekstremistički dio SDS-a.

Rat u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni vojni sukob na području Bosne i Hercegovine, koji je trajao od 6. aprila 1992. do 14. deceembra 1995. godine između Srbije i Crne Gore, Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Ovaj rat se često imenuje i kao Agresija na Bosnu i Hercegovinu i Građanski rat u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je zvanično podigla optužnicu protiv Srbije i Crne Gore za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Sud je 21. februara 2007. objavio presudu u kojoj je zaključio da je rat imao međunarodni karakter.

Pretpostavlja se da je u gotovo četvorogodišnjem ratu stradalo između 100.000 i 200.000 ljudi, dok je preko dva miliona stanovnika moralo napustiti svoje domove. Prema najnovijim izvještajima u ratu je stradalo oko 94.000 stanovnika1, a raseljeno je oko 1,8 miliona. Rat je uzrokovan kompleksnom kombinacijom opće političke, društvene i sigurnosne krize u zemlji, koja je uslijedila nakon završetka Hladnog rata i pada socijalističkog poretka u SFRJ. Rat je okončan potpisivanjem mirovnog sporazuma u Daytonu, 21. novembra 1995. godine.

20.06.1990. – Počeo 14. izvanredni kongres SKJ (Video)

14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije održan je od 20. do 22. siječnja 1990. godine, u beogradskom centru “Sava”. U kongresu su sudjelovali izaslanici iz svih tadašnjih jugoslavenskih republika i pokrajina, kao i partijsko izaslanstvo JNA. Tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SKJ bio je Milan Pančevski iz SR Makedonije.

Pripreme za kongres

Redovni kongres SKJ trebao se održati upravo 1990. godine, no predlagano je već ranije, na 18. sjednici Saveza komunista Jugoslavije, kada je taj prijedlog odbijen. Potom je na 20. sjednici izaslanstvo Vojvodine ponovno predložilo održavanje izvanrednog kongresa, što je opet odbijeno, dok konačno isti prijedlog na 22. sjednici nije prihvaćen. Nije bilo jedinstvenog stava oko toga treba li se ovaj kongres zvati izvanrednim. Takvom su se nazivu osobito protivili slovenski komunisti. Prema pitanjima kojima se trebao baviti, osobito onima koja su se odnosila na budući ustroj Jugoslavije, kongres je doista bio izvanredan.

Tijek kongresa

Na kongresu su se ponajprije sukobili srpsko i slovensko izaslanstvo. Prvi su se zalagali za uvođenje sustava „jedan čovek – jedan glas“, tj. za unitarnu Jugoslaviju. Slovenci su, međutim, predlagali konfederaliziranje partije i države. Bit njihovih prijedloga bila je u tome da se uvede politički pluralizam, koji je u stvarnosti zapravo već i postojao, jer su u Sloveniji već bili održani izbori za slovenskog predstavnika u saveznom Predsjedništvu, a u Hrvatskoj i Sloveniji bile su u tijeku pripreme za prve višestranačke izbore za Hrvatski sabor i Skupštinu Slovenije. Potom su zahtijevali da se izbaci iz zakonodavstva odredba o takozvanom verbalnom deliktu, da se zabrani mučenje političkih zatvorenika, kao i politička suđenja. Također su tražili da veze između saveznih jedinica budu drugačije i da sve savezne jedinice budu autonomne i da nadglasavanje postane nemoguće. Svi prijedlozi slovenskog izaslanstva, koje je predvodio Milan Kučan, bili su odbijeni. Istovremeno, srpski su prijedlozi prihvaćani većinom glasova.

Poslije dva dana rada i oštrih verbalnih sukoba, izaslanstvo Slovenije napustilo je, 22. siječnja navečer, kongresnu dvoranu centra “Sava”, praćeni aplauzom srpskih predstavnika. Na poticaj Slobodana Langa[1], Ivica Račan koji je bio na čelu hrvatskog izaslanstva prišao je govornici i izjavljuje “da mi (izaslanstvo SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca” te nakon toga i hrvatsko izaslanstvo napušta Kongres, što je označilo kraj vladavine SKJ.
Odmah nakon toga, vođa srpske delegacije, Slobodan Milošević, predložio je da kongres nastavi rad, da se uspostavi novi kvorum koji će kongresu omogućiti donošenje odluka, te da se prijeđe na glasovanje. Tada su i hrvatski izaslanici odlučili napustiti kongres.
Nakon što su se hrvatskom stavu pridružila i izaslanstva Makedonije i Bosne i Hercegovine, predsjedatelj kongresa Momir Bulatović odredio je 22. siječnja u 22,45 petnaestominutnu stanku, no do nastavka rada kongresa u pravom smislu nije nikada došlo. Time je, nakon 45 godina, prekinuta vladavina SKJ. Ovaj događaj bio je jedan od ključnih u raspadu SFRJ. Bez izaslanstava iz Slovenije, Hrvatske i Makedonije kongres je zaključen 30. svibnja 1990., no upravo zbog njegova okrnjena sastava nije moguće govoriti o legitimnom nastavku kongresa.

Sječanje na žrtve dobrinjskog masakra koji se desio 18. juna 1995.

18. juna 1995 godine desio se još jedan masakr na Dobrinji. Tada je iz pravca Nedžarića ispaljena granata koja je pogodila Osnovnu školu "Skender Kulenović" u kojoj je veliki broj ljudi čekao u redu za vodu. Tom prilikom je ubijeno sedam, a teže ili lakše ranjeno dvanaest ljudi.

Tog dana su ubijeni:

Kenan Čizmić, Rešad Imamović, Izet Kadić, Nura Lončar, Safet Lončar, Sulejman Mehmedović i Bahrija Sijerčić

Nek im je vječan rahmet.

18.06.1995. - U redu za vodu na Dobrinji ubijeno 7, a ranjeno 12 civila

Granatiran red za vodu na Dobrinji, 7 ubijenih i 12 ranjenih civila.

Samozvana RS je oslobodila i posljednju grupu zarobljenih pripadnika UN.

Milošević je izrazio «zabrinutost» zbog stvaranja snaga za brzu intervenciju, plašeći se da ne budu stavljene u službu «muslimanske» vlade. Po Miloševićevom mišljenju «strateški cilj muslimanskih vlasti jeste da isprovocira stranu vojnu intervenciju protiv Srba»

UNPROFOR je povukao sve svoje pripadnike koji su kontrolisali skladište teškog naoružanja u okolini Sarajeva. Time je praktično prestala kontrola UN nad teškim naoružanjem Srba oko Sarajeva.

Aerodrom Ćoralići kao spomenik iz rata

Aerodrom Ćoralići upisan je u ratne anale i zauzima značajno mjesto u ukupnom doprinosu odbrane “bihaćkog džepa”. Da nije bilo hrabrih pilota i drugih pripadnika ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane Armije RBiH, pitanje je kako bi se situacija razvijala na mnogim ratištima, posebno u enklavama kao što je to bio i Bihać. Samo u opkoljeni Bihać zrakoplovci su uspjeli dopremiti 600 tona najvažnijeg MTS-a, odnosno izvesti više od 160 letova avionima i oko sto letova helikopterima, donoseći neophodnu pomoć Bosanskoj krajini. Prvi avion je sletio 16. jula 1992. godine. Na aerodrom Ćoralići kraj Cazina stizali su avioni i helikopteri kad je to, praktično, bilo i nemoguće. Stizala je krajnje neophodna pomoć a izvlačili su se najteži ranjenici na liječenje u inostranstvo. Bilo je i drugih zanimljivih letova sa kojima ne želimo kvariti ovaj post. Helikopter koji se nalazi ispred osnovne škole „Ćoralići“ podsjeća na nekadašnja teška ali herojska ratna vremena, a posebno na doprinos koji je u odbrani naše zemlje dala Vazduhoplovna grupa Bihać.

Potpisivanjem sporazuma u Dejtonu, aerodrom i letjelice kao i oprema bili su pod stalnim nadzorom IFOR-a kao i sve drugo. Sada je aerodom samo uspomena, na njemu se ništa ne događa, a mještani Ćoralića na čijim parcelama je izgrađen ratni aerodrom traže nadoknadu od države ili da im se parcele dovedu u prijeratna stanja.

18. juni 1992 - Počela izgradnja vojnog aerodruma Armije BiH kraj Cazina

Počela izgradnja vojnog aerodroma Čoralići kod Cazina. Aerodrom je izgrađen za mjesec dana. Dužina piste je bila 1300 a širina 30 metara. Ovaj aerodrom ima izuzetno značenje za Bihaćki region tokom rata u BiH jer su piloti bosanskohercegovačkog zrakoplovstva tokom ratnih avioletova u opkoljenu enklavu dopremili znatne količine MTS-a. Zračni most bio je jedina fizička veza između Bihaćkog okruga i ostatka slobodne teritorije. Let preko okupiranih dijelova RH bio je veoma rizičan i svaki helikopter prilikom preleta teritorije tzv. RSK pretrpio je barem pet direktnih pogodaka srpske PVO. Piloti Zrakoplovne baze Bihać u periodu od 1994/95 godine izvršili su 202 borbena leta i zračnim putem prebacili oko 500 tona ubojnih sredstava, repromaterijala za potrebe namjenske industrije, kao i materijale za potrebe bolnice.

Za one koji ne znaju, ko je bio rahmetli Safet Zajko

Safet Zajko (1. mart 1959. - 17. juni 1993. godine, Gaočić, Rudo) je bio bosanskohercegovački borac, pripadnik Armije RBIH i dobitnik najvišeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Period prije agresije

Safet Zajko je rođen 1. marta. 1959. godine u selu Gaočić, sjeverozapadno od Rudog, od oca Salke i majke Dude. Nakon završene srednje škole, kao metalac po zanimanju, zapošljava se u metaloprerađivačkom preduzeću Zrak iz Vogošća. Završio je školu rezervnih oficira pješadije u Bileći kao jedan od najuspješnijih u svojoj klasi. Pred rat u Bosni i Hercegovini je imao čin rezervnog kapetama. Početkom ratne 1992. godine počeo je da radi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u sarajevskim naseljima Buča Potok, Boljakov Potok, Briješće, Sokolje, Pofalići, Velešići gdje se formiraju jedinice Teritorijalne odbrane. Do početka agresije, Safet je nastavio raditi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u ovom dijelu Sarajeva. Koordinirao je rad novoformiranih vojnih jedinica u sarajevskoj općini Novi Grad i radio na njihovom uvezivanju.

Period agresije

Iz već formiranih jedinica sa ovog područja nastali su 19. maja 1992. godine Prvi samostalni bataljon Okružnog štaba odbrane Sarajevo i 15. pješadijska brigade TO Novi Grad koja je formirana 1. jula 1992. godine. Daljim ukrupnjavanjem jedinica i poboljšanjem organizacione strukture 1. oktobra 1992. godine formirana je Druga motorizovana brigada na čijem čelu je bio Safet Zajko.

Smrt

Samo 5 dana nakon oslobađanja Mijatovića kose, na brdu Žuč, 17. juna 1993. godine, prilikom izviđanja neprijateljskih položaja, poginuo je Safet Zajko. Iza Safeta ostala je supruga i dvije kćerke. Sahranjen je kao šehid u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.[1]

Odlikovanja

Za ratne podvige, naredbom komandanta GŠ Armije RBiH broj 02-/1091-451 od 15. 12. 1992. godine[2] dobio je najviše ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ kao jedan od prvih dobitnika ovog priznanja. Za herojski doprinos u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu, izuzetno junaštvo i samoprijegor ispoljen u borbenim djejstvima i pri tome ostvarena rezultate, Ukazom Predsjedništva RBiH broj 02-111-290/94 od 14. 04. 1994. godine posmrtno je odlikovan ordenom heroja OOR. Odlukom Predsjedništva RBiH broj 02-111-35/96 od 12. 1. 1996. godine, posthumno je proizveden u čin brigadnog generala.

U Sarajevu jedna ulica, u općini Novi Grad, nosi naziv po njemu.

Druga viteška motorizovana brigada Armije BiH (Video)

Historija

19. maja 1992. godine formira se Prvi samostalni bataljon Okružnog štaba odbrane Sarajevo dok se od drugih uspostavljenih jedinica 1. jula 1992. godine formira 15. pješadijska brigada TO Novi grad. Na organizovanju i formiranju ovih jedinica u sarajevskim naseljima Buća potok, Boljakov Potok, Briješće i Sokolje, pored ostalih veliku ulogu odigrao je Safet Zajko. Daljim jačanjem Armije RBiH dolazi do ukrupnjavanja i jačanja vojnih formacija tako da se spajanjem ove dvije jedinice 1. oktobra formira Druga motorizovana brigada sa Safetom Zajkom kao komandantom brigade.

Borbene aktivnosti

Prve borbene aktivnosti jedinica od kojih je kasnije nastala 2. Viteška motorizovana brigada vođene su već 5. aprila 1992. godine na Šiljevića brdu, koti koja se nalazi iznad naselja Boljakov potok, kada je počeo prvi oružani sukob sa jedinicama Vojske Republike Srpske. Potom slijede aktivnosti u sklopu značajne akcije na deblokadi i oslobađanju kasarne Jusuf Džonlić, a koje su se vodile od sredine maja do sredine juna 1992. godine i koja je bila presudna za grad Sarajevo a samim time i za BiH. Uslijedila je Pofalićka bitka, koja se odvijala 16. maja te prve ratne godine. Velika vojna pobjeda u zoni djelovanja 2. viteške brigade bila je odbrana sarajevskog naselja Sokolje u decembru 1992. godine. Vojska Republike Srpske je 27. januara i 18. marta 1993. pokušala zauzeti Sokolje, ali su i ovaj put snage predvođene komandantom Safetom Zajkom spriječile zauzimanje Sokolja, koje dobiva naziv naselje heroja. U bitci vođenoj na Mijatovića kosi, prilikom koje je osvojeno brdo Žuč, 12. juna 1993. godine poginuo je zamjenik komandanta brigade Safet Isović zvani Tigar sa Žuči. Pet dana poslije (17.6.1993. godine) na istoj Mijatovića kosi poginuo je legendarni komandant 2. viteške brigade Safet Zajko.

Odlikovanja

Na svom viteškom ratnom putu, 38 pripadnika ove brigade odlikovano je najvišim ratnim odlikovanjem Zlatni ljiljan. Za naročito ispoljene zasluge u odbrani Republike, zaštiti građana, iskazanoj hrabrosti, odlučnosti i požrtvovanju u izvršavanju borbenih i drugih zadataka, kao i ostvarenim ukupnim rezultatima u borbi protiv agresora 15. aprila 1993. godine Naredbom Štaba vrhovne komande OS RBiH, povodom prve godišnjice Armije RBiH, Drugoj motorizovanoj brigadi dodijeljen je i počasni naziv viteška.

17. juni 1993 godine - Safet Zajko ratni komadant gine na Žuči

rhm. Safet Zajko

U Borbama na Žuči gine komandant Druge viteške motorizovane brigade ARBiH Safet Zajko. Safet Zajko rođen je 1952 godine kod Rudog. Bio je rezervni oficir (kapetan) JNA. U jesen 1991 priključio se Patriotskoj ligi. Komandant je Druge viteške brigade od njenog formiranja. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.

17.juna 1992 VRS počinje snažne napade na Zlatište

VRS počinje snažne napade na Zlatište (objekat MUP-a na padinama Trebevića) i Debelo Brdo (dominantna kota iznad centra Sarajeva u blizini Zlatišta). Obje su kote vazdušnom linijom od predsjedništva BiH udaljene oko 700 metara. Napadi VRS traju tri dana, uz žestoko granatiranje položaja ARBiH. Vođene su i borbe prsa u prsa, jer su rovovi ARBiH i VRS na tom dijelu ratišta bili udaljeni jedni od drugih svega 30 do 100 metara. ARBiH odbila je ove napade. MUP-ov objekat na Zlatištu kasnije je zauzela VRS pod direktnom komandom Ratka Mladića, a Debelo Brdo ostalo je u rukama ARBiH do kraja rata. Debelo Brdo posljednji put srpske snage pokušale su zauzeti polovinom juna 1995 godine, i tada je napadom na ovu kotu koamandovao četnički vojvoda Vojislav Šešelj (predsjednik Srpske radikalne stranke). Šešeljevi četnici pretrpjeli su tad težak poraz. Vojvoda Šešelj pred kamerama je priznao da je na Debelom Brdu, tokom dvodnevnih borbi juna 1995, poginulo 27 četnika.

16. juni 1995. – Armija RBIH počinje seriju napada u cilju proboja iz Sarajeva

Reagujući na granatiranje grada, Armija RBIH počinje seriju napada u cilju proboja iz Sarajeva. S druge strane obruča oko Sarajeva počinje napad i jedinica Armije BiH iz srednje Bosne. Nakon početnih uspjeha jedinice Armije BiH vraćene su na polazne položaje. – Srpske snage zaustavljaju skoro sva kretanja u i izvan grada uključujući i humanitarnu pomoć. VRS je otvarala vatru na konvoje humanitarne pomoći koji su, unatoč blokadi, pokušavali ući u grad.

Dobrinja - Opsada u opsadi

Film Avde Huseinovića, nastao u koprodukciji Udruženja "Pravda" i Općine Novi Grad, govori o najznačajnijim događajima na području sarajevskog naselja Dobrinja, o "dobrinjskoj ratnoj tvrđavi" tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine.

15. juni 1995 - Pokrenuta akcija "Spržena zemlja" s ciljem razbijanja 5 korpusa Armije BiH

VRS u sadejstvu sa srpskim snagama iz Hrvatske, te paravojnim formacijama Fikreta Abdića počinje novu ofanzivu na bihaćki okrug. Srspke snage napredovale u rejonu Plješevice. U toku su pripreme za provođenje operacije »Spržena zemlja« koja ima za cilj potpuno razbijanje Petog korpusa ARBiH.

14.06.1992. – Jedinice ARBiH i HVO oslobodile lijevu obalu Mostara

Jedinice ARBiH (Mostarski bataljon) i HVO-a forsiraju Neretvu i oslobađaju lijevu obalu Mostara. Srpske snage povlače se ka Nevesinju. Oslobađanje lijeve obale počelo je 14. juna u ranim jutarnjim satima. U sklopu združene akcije, korak po korak oslobođen je cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali, a 21. juna, nakon žestokih borbi branitelji ovladavaju i relejem na Veležu, a srpski agresor je odbačen u Podveležje. U čast briljantne pobjede i oslobađanja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s herceg-bosanskom a drugi s ondašnjom bosansko-hercegovačkom zastavom u ruci.

14.06.1992. – Zločin u Višegradu

14. juna 1992. godine srpske snage su, na čelu sa najokrutnijim srpskim zločincima iz Višegrada Milanom Lukićem, Sredojem Lukićem i Mitrom Vasiljevićem, natjerali 65 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žena i djece, gdje ih zaključavaju, a nakon toga pale kuću. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju – Kladanj. Samo jedna ososba je preživjela sa teskim tjelesnim i psihičkim posljedicama.

Milan Lukić rođen u Foči. Ratni zločinac porijeklom iz sela Rujište udaljenog 15 kilometara od Višegrada. Osuđen je od strane općinskog suda u Beogradu na 20 godina zatvora zbog kidnapovanja i ubistva 16 bošnjaka u selu Mioče, općina Rudo. Protiv Lukića se također vodi postupak pred međunarodnim sudom u Haagu.Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Lukić je živio u Obrenovcu – Srbija, Njemačkoj i Švicarskoj. U proljeće 1992. godine, se vraća u Višegrad gdje organizira paravojne jedinice Osvetnici (ponekad poznati i pod imenom Bijeli Orlovi) sa ciljem progona i istrebljenja domicilnog stanovništva. Poslije pada Višegrada 12. aprila 1992. godine usko surađuje sa srpskim okupacionim vlastima i Užičkim korpusom JNA. Direktno je odgovoran za ubistvo 84 višegrađana koji su se nalazili u autobusima na putu prema slobodnoj teritoriji (općina Olovo). Također je odgovoran za koncentracioni logor Uzamnica (bivša kasarna JNA na području Višegrada). Optužen je i od strane međunarodnog suda za ratne zločine iz 1998. godine, te se tereti za zločine protiv čovječnosti. U augustu 2005. godine uhapšen je u Buenos Airesu, u Argentini, gdje je živio pod lažnim imenom – Goran Dukanović. 20. februara 2006. godine izručen je međunarodnom tribunalu u Haagu.

13.06.1992. – Počinjeni zločini na lokalitetima Uborak i Sutina

Na lokalitetima Uborak i Sutina, nedaleko od Mostara, desio se jedan od najvećih masovnog ratnih zločina u Hercegovini, gdje je 13. juna 1992. godine, 114 građana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti odvedeno iz svojih kuća u Mostaru i ubijeno na dva lokaliteta gradske deponije. Ove zločine počinile su snage JNA i četnički agresori.

Jedna od preživjelih osoba rekla je: “Teško je ostati bez familije, bez čitave familije kao što sam ja, jer su mi u ovom ratnom zločinu ubijeni dva brata i otac. Majka mi je 15 dana poslije njih preminula“. Dvije grobnice na Uborku i Sutini prve su otkrivene masovne grobnice u BiH. Postoje institucije koje su zadužene da procesuiraju ove ratne zločine, iz dana u dan se bave procesuiranjem svih ratnih zločina u BiH, međutim, po ovom pitanju ništa nisu uradili, nisu se makli s mjesta punih 19 godina. Niko do danas, poslije najvećeg ratnog zločina u Hercegovini, nije za njega odgovarao.

Članovi porodica stradalih traže hitno procesuiranje odgovornih, među njima i generala Momčila Perišića, koji je početkom rata bio glavnokomandujući JNA u ovom gradu. Optužnica protiv generala Momčila Perišića, bivšeg načelnika Glavnog štaba vojske Jugoslavije pred Haškim tribunalom, ne obuhvata Mostar. I mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić traži od pravosudnih institucija hitno procesuiranje nalogodavaca i izvršitelja ovog ratnog zločina. General Perišić je tada vodio Armiju u Mostaru, a pored ovih zločina, poznato je da je granatiran Mostar na stotine puta, sa desetke i hiljade granata u jednom danu, poznato je i da su tu poginule desetine nedužnih ljudi.

12.06.1992. – Srpske paravojne formacije napale Bihać

Srpske paravojne formacije napale Bihać, središte Cazinske Krajine.

Srpske vođe nastoje podijeliti općinu Bihać na tri dijela od kojih bi svaki, u bliskoj budućnosti, pripadao jednom entitetu, ali predstavnici SDA i HDZ, nastupajući kao jedinstven blok, su se tome oduprli i na 51. sjednici ovih triju stranaka pod pretsjedavanjem potpredsjednika Predsjedništva općine Bihać, mr. Tomislava Dretara, uspijevali su dva mjeseca izbjegavati podjelu što je rezultiralo napadom srpske vojske na Bihać.

Tomislav Dretar je tada objavio da ne priznaje ni Matu Bobana, ni Herceg-Bosnu, jer “rade iste stvari što i četnici“.

Većina Srba u Bihaću su bili politički i vojnički pripremljeni za “dan D”, kada se trebao ponoviti Zvornik, Brčko, Kozarac, ili u najmanju ruku, Bosanska Krupa.

Garnizon bivše JNA se stavio u službu velikosrpskog nacionalizma. Sve radnje i postupci su išli na to da se pripremi teren i uvjeti za okupaciju bihaćkog prostora. Rasformirane su jedinice Teritorijalne odbrane, demobilizirani su vojnici i starješine bošnjacke i hrvatske nacionalnosti, rasformirane jedinice Teritorijalne odbrane u radnim organizacijama, te izrađeni planovi napada i okupacije grada. Naoružanje i tehniku kojom je raspolagao Štab TO-a Bihać, tadašnji komandant ŠTO Ejub Alagić predao je JNA i dopustio da se premjesti u Bosanski Petrovac, ostavivši grad nenaoružan.

Nakon svih političkih, taktičko-tehničkih i drugih priprema, dana 12. juna 1992. godine, otpočeo je kombinirani sveopći napad na grad.

Da bi se mogli oduprijeti agresiji srpske vojske trebalo je stvoriti jedinstvenu vlast, njene organe i oružane snage. Na temelju tadašnjeg Ustava SR BiH prema Ratnom planu u slučaju napada na SR BiH organizira se Okružna vlast. Stvorena je Skupština Okruga Bihać, Predsjedništvo Okruga Bihać i Vlada Okruga Bihać sa sekretarijatima predviđenim za ratno stanje. Još nije bio stvoren Peti korpus, ali je ova najviša vlast u Okrugu objedinila oružane snage Okruga pod resorom Okružnog sekretarijata za narodnu odbranu. Za Okružnog sekretara odbrane postavljen je major Mirsad Sedić, a za Komandanta Okružnog štaba major Hajro Osmanagić. Predsjednik Okružnog Predsjedništva bio je dr. Irfan Ljubijankić, potpredsjednik Mirsad Veladžić, te članovi, Braco Alagić, Tomislav Dretar, Muhamedagić iz Cazina i predstavnik Bosanskog Petrovca zvani Doktor.

12.06.1993. – Masakr u Budakovićima

Minobacačka granata, ispaljena 12. juna 1993. godine s agresorskih položaja, pala je na groblje usljed čije eksplozije je poginulo 10 građana Sarajeva a još troje ih je teže i lakše ranjeno. Granata je ispaljena na mezarje u vrijeme kada se obavljala dženaza. Na groblju Budakovići poginuli su: Edhem Borovina, Salko Bradić, Osman Curić, Asim Džaferović, Amir Džanko, Asim Konaković, Sejdalija Kurtić, Kasim Pintol, Smail Sarač i Began Sarajkić.

11.06.1992. – U Kotor Varoš ušle srpske “specijalne jedinice” iz Banjaluke

U Kotor Varoš su, uz pucnjavu iz automatskog oružja ušle srpske »specijalne jedinice« iz Banjaluke. Na strateškim mjestima u gradu postavljena su mitraljeska gnijezda, dok su se jedinicama iz Banjaluke u teroru nad nesrpskim stanovništvom pridružile lokalne paravojne formacije SDS-a.

Ganić: Orić je oslobođen u Hagu, ne razumijem zašto bi ga hapsili u Švicarskoj

Privođenje ratnog komandanta Srebrenice na samom ulazu u Ženevu iznenadilo je i Ejupa Ganića, člana ratnog Predsjedništva BiH koji je 2010. godine uhapšen u Londonu također po potjernici iz Republike Srbije.

"Orića je Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu oslobodio optužbi da je počinio zločine.Ne razumijem zašto bi ga sada hapsila Švicarska", kazao je Ganić za Klix.ba.

Istakao je kako vjerovatno niko nije pratio tok povlačenja pomenute potjernice po kojoj je Orić uhapšen a nakon što je na nju BiH uputila protest samom Interpolu.

"Osim toga, BiH ima sporazum sa Tužilaštvom Republike Srbije na osnovu kojeg su se takve potjernice trebale povući te procese protiv onih koji se sumnjiče za zločine voditi u njihovim zemljama", kazao je Ganić te dodao da se Orić mora osloboditi.

Dramatična ispovijest Ćamila Durakovića: Maltretirali su nas i skinuli do gole kože

Orić i Duraković su krenuli automobilom u posjetu Bošnjacima Ženeve koji ovih dana obilježavaju genocid u Srebrenici.

"Naser Orić je slobodan čovjek koji je proputovao Evropu misleći da nema nikakvih prepreka da on može putovati kao slobodan građanin. Prošli smo sve zemlje, od Hrvatske, Italije, Francuske i, nažalost, na vratima Ženeve ja kao gradonačelnik Srebrenice sam doslovice priveden i raspremljen do gole kože, maltretiran kao da sam najveći kriminalac iako sam imao zvaničnu potvrdu sutrašnjeg sastanka sa gradonačelnicom Ženeve. Ovo je za mene sve bilo ponižavajuće", kaže Duraković za Klix.ba.

"Nasera Orića su odvojili od mene u poseban karantin. Kada nisam htio napustiti lice mjesta bez njega jer su mi rekli da mogu ići. Rekao sam im da to neću uraditi i čekao sam dva sata. Kasnije sam se vratio da vidim šta je sa Orićem. Vidio sam da ga izvode sa lisicama u rukama, okrenuo se jer ni on ne zna šta se dešava", dodaje naš sagovornik.

"Rekli su mi da je uhapšen po crvenoj potjernici koja tretira navodne ratne zločine i da će biti priveden u ekstradicioni pritvor nakon čega će odlučiti šta će dalje. Ovo je za mene i njega veliki šok. Umjesto da obilježavamo genocid u Srebrenici završi hapšenjem našeg heroja. Ovo će biti prava poruka za Bošnjake Švicarske kada za ovo saznaju", kaže Duraković.

Vasvija Vidović: Uputili smo protest na potjernicu protiv Orića, morala je biti povučena

"Mislim da je u pitanju potjernica protiv kojeg smo uputili protest i koja je trebala biti povučena", kazala je Vidović.

Kako je istakla mora sada provjeriti zašto pomenuta potjernica po kojoj je Orić uhapšen još uvijek na snazi.

"Uputili smo protest kao država na tu potjernicu koju je raspisala Republika Srbija. Kada to jedna država učini ta potjernica se povlači i po njoj se uhapšeni ne može izručiti državi koja ga potražuje. Ona je morala biti povučena i sada moram vidjeti šta se dogodilo", kazala je Vidovićeva.

Po ovoj potjernici, Tužilaštvo Srbije za ratne zločine zatražilo je istragu protiv Nasera Orića i još četiri Bošnjaka osumnjičena za ratni zločin nad Srbima u Podrinju.

Zahtjev je podnesen Višem sudu u Beogradu zbog sumnje da su Orić i ostali počinili ratni zločin protiv srpskih civila u mjestu Zalazje i Donji Potočari, u općini Srebrenica 12. jula 1992. godine.

Inače, u martu 2014. godine Bariša Čolak, tadašnji ministar pravde Bosne i Hercegovine, kazao je za Klix.ba kako je centrala Interpola u Lyonu povukla potjernice protiv ratnog komandanta Srebrenice Nasera Orića, ratnog šefa srebreničke policije Hakije Meholjića i Amira Mehmedovića zvanog Gera, a nakon što je BiH uputila protest na pomenutu potjernicu.

Prema difuznim potjernicama koje je ranije raspisivao Beograd u Londonu, odnosno Beču bili su uhapšeni ratni član Predsjedništva BiH Ejup Ganić i general Armije BiH Jovan Divjak. Međutim, sudovi u Velikoj Britaniji i Austriji zaključili su kako potjernice nisu bile podržane nikakvim dokazima o njihovoj krivici, pa su odbačeni zahtjevi Srbije za izručenjem.

Naser Orić, ratni zapovjednik 28. divizije Armije BiH, tokom suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pravosnažno je oslobođen optužbi za zločine nad Srbima, dok Meholjić nikada nije ni bio optužen.

U Švicarskoj uhapšen Naser Orić

Orić je uhapšen po potjernici Republike Srbije, a na putu za Švicarsku gdje je trebao prisustvovati obilježavanju dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici.

Policijska intervencija iznenadila ga je na tamošnjem aerodromu.

Inače, Interpol Beograd raspisao je međunarodne potjernice za zapovjednicima odbrane Srebrenice Naserom Orićem i Hakijom Meholjićem u februaru 2014. godine zbog sumnje da su počinili krivično djelo ratnog zločina nad srpskim stanovništvom u Srebrenici 1992. godine.

10.06.1991. – Osnovana Patriotska liga BiH

Na sastanku Gradskog odbora SDA u Sarajevu 31.03.1991 godine,donosi se odluka o formiranju krizne grupe sa ciljem praćenja vojno-političke situacije na prostoru grada Sarajeva, kao izraz nepovjerenja u tadasnji sistem odbrane , odnosno štabova Teritorijalne odbrane (TO).
Do 05.04.1991. godine osnovani su općinski i mjesni krizni štabovi u Sarajevu. U Domu milicije, 10 juna 1991,- formiran je Savjet za nacionalnu odbranu muslimanskog naroda od sedam (7) članova .Krizni štab odbrane grada Sarajeva preuzima naziv Patriotska liga regije Sarajeva.

Republički Štab Patriotske lige :
-Politički dio: Alija Izetbegović, Omer Behmen, Rusmir Mahmutčehajić, Hasan Čengić- kordinator za vojna pitanja, Nasih Rašidagić-administrator.
-Vojni dio: Meho Karišik-Kemo, Sulejman Vranj-Sule, Hajrudin Šuman-Šumi, Avdo Hebib –Avdo, Sefer Halilović-Halil, Atif Šaronjić-Emir, Dervo Harbinja-Omer, Mustafa Hajrulahović-Mujo, Kerim Lučarević-Doktor, Munib Bisić, Rifat Bilajac, Zićro Suljević, Abdulah Kajević, Omer Bašić, Zajim Backović-Zagi, Ragib Zilić, Zijad Rašidagić, Irfan Ljevaković.

Izvor : knjiga ”Opsjednuti grad”, autor Zijad Rujanac.

08.06.1992. – Operacija “Ljeto 92″

Operacija »Ljeto 92«. Cilj operacije ARBiH bio je proboj iz okruženja i spajanje sa snagama ARBiH s druge strane gradskog obruča. Plan za izvođenje operacije donio je načelnik Štaba Vrhovne komande ARBiH Sefer Halilović a jedinicama je komandovao Mustafa Hajrulahović-Talijan. Borbena djelovanja počela su u 05.00. Pravci napada su plato Žuč sa dominantnom kotom Orlić, Kobilja Glava i Poljine, Kromolj i Orlovac, Gazin Han i Obhodža, Vidikovac (Trebević) i Vraca.

ARBiH vrši proboj srpskih linija oko Sarajeva na svim pravcima napada; Kromolj, Trebević, Vraca, Žuč. Djelovanja na drugim pravcima imala su za cilj vezivanje neprijateljskih snaga. Oslobođena je strateški važna kota Orlić na brdu Žuč i zaplijenjene veće količine MTS-a. Istovremeno, vođene su teške borbe na Poljinama, platou sjeverno od Sarajeva. Na Poljinama se nalazilo najjače artiljerijsko uporište snaga bosanskih Srba na sarajevskom ratištu. Jedinice ARBiH na tom dijelu ratišta pretrpjele su poraz, uprkos prodoru kroz prve linije VRS u dužini od 1,5 km. Poljine su bile najjače srpsko uporište ne samo na sarajevskom već i bosanskohercegovačkom ratištu. Broj poginulih boraca ARBiH 08. juna na ovom frontu još nije objelodanjen mada, nezvanično, iznosi oko 200. Do kraja rata Poljine su ostale pod kontrolom VRS. Mirovnim sporazumom to područje integrirano je u Federaciju BiH.

08.06.1992. – Snage bosanskih Srba pokreću ofanzivu “Vidovdan”

Snage bosanskih Srba pokreću ofanzivu »Vidovdan«. Cilj ofanzive je ovladavanje Posavinom, odnosno uspostava koridora kojim bi se Bosanska Krajina povezala sa Istočnom Bosnom i Hercegovinom. Snage bosanskih Srba napale su linije odbrane ARBiH i HVO-a duž cijele linije fronta od Bosanskog Broda preko Dervente do Doboja. U jesen 1992 godine snage Bosanskih Srba zauzimaju Bosanski Brod i preko Brčkog se spajaju sa svojim jedinicama u istočnoj Bosni.

6. juni 1992. – Formirana 5. Motorizovana brigada

5. Motorizovana brigada formirana je 6. juna 1992. godine od već formiranih manjih jedinica iz Mahale, Dobrinje, Kvadranta C-5 i Aerodromskog naselja, a koje su do 6. maja 1992. godine stavljene pod jedinstvenu komandu tadašnjeg Štaba teritorijalne odbrane.

Već 2. maja 1992. godine, naselje Dobrinja bilo je u potpunosti odsječeno od Grada. Borci 5. Motorizovane brigade, u potpunom okruženju, nisu imali izbora osim da svojom hrabrošću i odlučnošću stanu na prvu liniju braneći naselje Dobrinju i grad Sarajevo.

Za svo ovo vrijeme herojskim naporima, izuzetnom hrabrošću ali i uz velike žrtve, branioci su uspjeli odbraniti svoju zonu odgovornosti, organizovati život na Dobrinji, kako vojnički, tako i civilni, te snažno učvrstiti linije odbrane.

U žestokim borbama koje su vođene danonoćno za svaku zgradu, ulicu, park, borci su davali svoje živote i bili ranjavani, ali su svojom hrabrošću i pored nedostatka oružja, municije i hrane, uprkos velikoj nadmoći neprijatelja uspjeli osujetiti njegove namjere i odbraniti naselje i obzbjediti vezu Grada sa slobodnim teritorijama.

72 dana dugu blokadu Dobrinje Borci 5. Motorizovane brigade nakon što su odbranili Dobrinju u sadejstvu sa drugim jedinicama 1. Korpusa Armije RbiH postižu zapažene rezultate u borbama na prostorima Igmana, Bjelašnice i Treskavice. 5. Motorizovana brigada ima mnogo svojih heroja. Teško je i nezahvalno isticati pojedince, a njih zaista ima veliki broj. Jedanaest (11) pripadnika Brigade dobilo je najviše ratno priznanje Zlatni ljiljan. I njihova imena će ući u istoriju borbe za slobodu i nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine.

05.06.1992. – JNA napušta kasarnu “Maršal Tito” u Sarajevu

Dogovorena predaja najveće sarajevske kasarne »Maršal Tito«. JNA napušta kasarnu iz koje je djelovala vatrom po vojnicima i civilima. Početkom rata vojnik JNA iz kasarne »Maršal Tito« ubio je dječaka koji je igrao košarku s drugovima na obližnjem terenu.

05.06.1992. – UNPROFOR uspostavio humanitarni zračni most za Sarajevo

Posredstvom UNPROFOR-a postignut je sporazum o uspostavi humanitarnog zračnog mosta do Sarajeva. Jula 1992 UNHCR počeo dopremanje humanitarne pomoći preko sarajevskog aerodroma. Do avgusta 1994 isporučeno oko 18 000 tona humanitarne pomoći.

05.06.1992. – Masakr u Lješevu, Ilijaš – 22 civila su strijeljali srpski vojnici

U Lješevu, općina Ilijaš -22 civila su 5. juna 1992. godine strijeljali srpski vojnici, uglavnom komšije, a potom ih, nekoliko dana kasnije, sahranili u masovnu grobnicu na mjesnom mezarju.

Imena ubijenih: Ćamil i Izet Avdukić, Suljo, Munira, Hasan, Arif, Meho, Safet, Ibrahim, Huso i Amir Fazlić, Husnija, Mujo, Jasmin, Mensud, Fadil, Mehmed i Munir Masnopita, Arif Omanović, Zubejda Suljić, Nijaz Nuhić i Asim Karavdić.

Za ovaj zločin terete se predsjednik općine Ilijaš Ratko Adžić i Vaske Vidović – četnički vojvoda u Ilijašu, koji je sa svojom jedinicom počinio stravičan zločin.
Vidović je jedan od predvodnika zločina nad Bošnjacima na području općina Ilijaš i Vogošća, tokom 1992. i 1993.godine .

Vaske je bio blizak Šešeljev saradnik još od rata u Hrvatskoj, a 20. maja 1994. godine Šešelj ga je u Knežini proglasio četničkim vojvodom za „podvige“ na području Ilijaša, Nišićke visoravni i Vogošće.

Tokom rata je bio prepoznatljiv po tome što je vozio džip sa zastavom, na čiju haubu je pričvrstio lobanju Bošnjaka, kojeg je ubio prilikom napada na selo Crnu Rijeku na Nišićkoj visoravni, na koju je stavio plavu kacigu UNPROFORA. Po završetku agresije na BiH, Vidović je pobjegao u Zemun, gdje je uz Brneta Gavrilovića bio lični Šešeljev tjelohranitelj.

U Beogradu je uhapšen 25.aprila 2000. godine, zato što je 09.oktobra 1999.godine ispred Skupštine Srbije pucao u vazduh iz pištolja. Nakon Šešeljevog odlaska u Hag, bio je lični pratilac ljudima iz prvih redova Srpske radikalne stranke, Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću. Kada su se krajem ljeta 2008.godine Nikolić i Vučić otcijepili od Šešelja, i osnovali svoju stranku pod nazivom “Srpska napredna stranka” (SNS), vojvoda Vaske je zajedno sa Brnetom Gavrilovićem i Mirkom Blagojevićem iz Bijeljine ostao vjeran Šešelju. Vučić i Nikolić su optužili Vasilija Vidovića i Mirka Blagojevića da su spremali atentat na njih, na promotivnom skupu nove stranke 05. novembra 2008. godine u sremskom selu Hrtkovci. Vasilije Vidović Vaske nikada nije smijenjen sa dužnosti ubice. I, pored mnoštva dokaza, još nije odgovarao za zločine u okolici Sarajeva, a porodice njegovih žrtava se pitaju „da li uopće u BiH postoji potjernica za njim“.

03.06.1995. – NATO formirao “Snage za brzu reakciju” u BiH

Ministri odbrane NATO-a na sastanku u Parizu dogovorili formiranje »Snaga za brzu reakciju« koje će sačinjavati dvije teško naoružane brigade, uglavnom iz Francuske i Velike Britanije te dijelom iz Holandije. Zadaća ovih snaga bila bi da intervenišu na poziv UNPROFOR-a u smislu pružanja podrške mirovnoj misiji.

Bajram s kojim je plakala Dobrinja

Prvi Masakr na Dobrinji (zapadno predgrađe Sarajeva) desio se 1. juna 1993. u 10:20 kada su s položaja Vojske RS-a ispaljena 2 minobacačka projektila na igralište na kojem je omladina igrala nogometnu utakmicu trećeg dana Kurban-bajrama. Utakmicu je gledalo oko 200 ljudi. UN je objavio da službeni broj poginulih iznosi 13 (izvještaji reportera u to vrijeme navodili su brojke od 11 do 15 mrtvih) a ranjeno je 80 civila. To je tada bio najsmrtonosniji zločin nad civilima nakon uvođenja sankcija protiv SR Jugoslavije od strane UN-a godinu ranije.

Tog dana su ubijeni:

Atif Bajraktarević, Mirza Deljković, Alija Godinjak, Alija Gojak, Adnan Mirvić, Kemal Mulaahmetović, Dragan Osadčij, Refik Ramić, Jusuf Razić, Munir Sabanić, Adel Selmanović, Danijel Šolaja, Damir Trebo, Asim Zagorica i Marko Žižić.

01.06.1993. – Srpske snage granatirale su Dobrinju, Sarajevo: Ubijeno je 12 a ranjeno 80 civila

Srpske snage granatirale su Dobrinju, Sarajevo, gdje je bio organiziran nogometni turnir. Ubijeno je 12 a ranjeno 80 civila. Među njima je bilo 15 djece.

Prvi masakr na sarajevskoj Dobrinji se desio 1. juna 1993. godine u naselju Dobrinja III,kada je od dvije minobacačke granate ispaljene sa srpskih položaja,na mjestu između ulice grada Bakua i Trga djece Dobrinje,ubijeno 15,a ranjeno 80 civila,uglavnom djece. Granate su ispaljene na mjesto gdje se odigravao malonogometni bajramski turnir.