Zašto se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan?

Danas je 23. godišnjica od napada na Ahmiće, bošnjačko selo u srednjoj Bosni, nedaleko kraj Viteza. 16. aprila 1993. godine, napad su izvršile snage HVO koje nisu nikoga štedjele, vršeći tako dijelo ratnog zločina u kojem je ubijeno 116 osoba, od toga broja 32 su žene i 11 maloljetnika. Za ovaj ratni zločin svoju kaznu preležali su komadant HVO Dario Kordić izdržavši 25 godina zatvora, ali je oslobođen nakon dvije trečine izdržane kazne, te Vlatko, Mirjan i Zoran Kupreškić koji su osuđeni za sudjelovanje u pokolju u Ahmićima na zatvorske kazne od 6-10 godina, pa potom u apelacionom postupku oslobođeni svih optužbi. Pored njih još je osuđen Miroslav Cicko Bralo, na 20 godina zatvora, Paško Ljubičić je osuđen na 8 godina zatvora, pa je oslobođen nakon  dvije trečine izdržane kazne, te Tihomir Blaškić koji je osuđen prvobitno na 45 godina, da bi mu u apelacionom postupku smanjili kaznu na 9 godina.

Iz svega navedenog se vidi da silom oduzeti životi Ahmičana ne vrijede debljih zatvorskih kazni za njihove zločince.

23. godine kasnije u danu koji je prethodio pomenutoj godišnjici zločina u Ahmićima, u Sarajevu koje i dalje čuva  sliku o ratu u BiH na jedan pasivan način u kome se nameću neke druge istine kroz djelovanje pojedinih udruženja poput UDIK-a ili "Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije", koji  napominje najčešče na zločine koji su se desili, a kojima su bili počinioci pojedini pripadnici i jedinice Armije BiH, a navodno populacija ove zemlje nije dovoljno upoznata o njima što je laž, poturena teza kojom se ista vojska želi izjednačiti sa druge dvije, čiji udruženi zločinački pothvati su potvrđeni u Hagu visokim zatvorskim kaznama za njihove počinioce, pa su tako dan prije obilježili godišnjicu sječanja na zločin u selu Trusina kraj Konjica, koji se zbio na isti dan kada su se desili zločini u Ahmičima. Ovaj zločin su počinili pripadnici jedinice "Zulfikar", koji su u selu ubili 18 civila i 4 pripadnika HVO-a. 

Ono što bode, oči jeste činjenica da se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan, kada su se pomenuti zločini zaista desili, već su se sjetili na "Dan Armije BiH", dan kada je nastala zvanično jedina legitimna vojna sila koja je branila poredak tada mlade države Republike Bosne i Hercegovine, na jedan častan, dostojanstven i čovječniji način, za razliku od druge dvije paravojske koje su na prostoru BiH pravili svoje udružene zločinačke poduhvate Herceg Bosne i Republike Srpske sponzorirane od Hrvatske i Srbije, djeleći BiH na jedan surov način, čineći genocid, zločine protiv čovječnosti, etničko čiščenje, kulturocid, urbicid nad onima koji su BiH voljeli i branili i rušeći njen poredak u ime naših komšijskih država kojim su bile naklonjene. Zatvorske kazne hraniteljima udruženog zločinačkog pokreta HB i RS svjedoće razmjeri zločina nad ovom državom i njenim stanovnicima, te zlu kroz koji su prošli svi koji ovu zemlju vole.

Kad trebamo pričati o istini i karakteru rata u BiH i onome što se dešavalo, te ispravljati nepravdu, onda barem ne poturajmo laži i jeftine teze na jedan benigan način. Karakter rata i njegova istina je poznata odavno, motivi mnogih zločina otkriveni, analizirani i potvrđeni zatvorskim kaznama,  stoga nema potrebe da se neke stvari poturaju na tako perifidan način, čime se paravojske koje ruše državu i oni koji je brane žele izjednačiti.

Nameće se pitanje, zašto se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan, kada su se prije 23. godine i desili zločini nad njima?

Da li se UDIK udostojio da se danas prisjeti u zapadnom dijelu Mostara žrtava iz Ahmića?

Zašto je to tako? 

Vama ostavljam da sebi sami odgovorite na pomenuta pitanja.

(Autor bloga)

Dan Republike Srpske otkrio je novo staro lice Srbije! Velika Srbija mala Bosna i Hercegovina!

Velika Srbija 90-tih.

Danas je 10. januar 2016. godine, tačno dvadeset i četiri godine od nastanka Republike Srpske, zločinačkog pokreta velikosrpskih nacionalista, inspirisan četništvom poniklim u Srbiji, čiji korijeni datiraju od 19. stoljeća.
Ništa savremene četnike ne odvaja od onih prvih, osim vremenske distance; iste su to metode i načini kojim srpski narod ‘štite’, odnosno šire granice njihove zemlje i svaljuju krivice sa sebe na druge; čine genocide, zločine protiv čovječnosti, progone, lažiraju historiju šireći jednu novu, vlastitu, rušilašku, iznova destruktivnu, agresivnu, manipulativnu, koja će u budućnosti donijeti mnogo nesreće ne samo nesrbima, već i samim Srbima.

Stvaranje pokreta I prvi zločini

Ali moramo se vratiti na početak stvaranja ovoga pokreta.
Prve formacije koje su sebe nazivale Četama ili Četnicima, nastale su u 19. stoljeću sa slabljenjem osmanlijske moći na Balkanu i u cilju ostvarivanja interesa unutrašnje i vanjske politike Srbije. Kako je utjecaj Osmanlija slabio prilike na Balkanu su se komplikovale za sve, tako su prve sukobe međusobom poveli makedonski Srbi i Bugari , koji su Srbe u Makedoniji htijeli da okrenu od carigradske patrijaršije, često ih pritiskajući vojevanjem protiv istih.
U tom periodu Srbi se organizuju i prave prve vojne formacije (čete) s ciljem da se odbrane od istih. Srbija u prvi mah kreira sliku o tome da su protiv takvih akcija Srba u Makedoniji, varajući saveznike, međutim veze se učvršćuju i Srbija pomaže afirmaciji tih pokreta koji u tom periodu ratuju povremenice i sa Albancima i sa Osmanlijama. 1907. godine dolazi do razmimoilaženja u pokretu, da li njime rukovoditi iz Beograda ili iz Skoplja.
Osmansko carstvo se raspada, u njemu se dešava Mladoturska revolucija, prilike se i na Balkanu mijenjaju, velike sile pritišću, a Srbija obustavlja akcije četnika i privremeno rasformiše pokret. Upravo je tako postala jedna od  najvećih paravojski koje traju i danas.

Prilike u aneksiranoj BiH se mjenjaju. Srbi od straha od Austro-Ugara pokret ponovo raspoređuju uz Drinu, pomažući aktivno bosanske pravoslavce (za njih Srbe) i pokušavaju preventivno djelovati jer su se pribojavali rata sa Austro-Ugarskom.
U Južnoj Srbiji i Makedonije se prilike mijenjaju, te Albanci i Bugari, počinju ponovo ratovati sa Srbima.  

1911. Srbi gomilaju oružje u tom pojasu, a formacije četnika pokušavaju izazvati pometnju u pozadini osmanlijske vojske. Te čete su se okupile oko vojvoda, vođa unutar pokreta koji su komandovali pomenutim vojnim formacijama.

Među prvim koji su ih vodili tada bili su Božina Simić, Vojislav Tankosić, Vojina Popović, Vasilije Trbić. Već tada se naziralo kakvu će Srbija politiku voditi prema okolnim narodima, zbog razmjera zločina četničkih formacija nad civilima onih naroda s kojim su ratovali tada.

Onda dolazi period mirovanja, do  jeseni 1912. godine kada Bugari, Srbi, Crna Gora i Grčka vezuju zastave protiv uzdrmanog osmanskog carstva, unutrašnju slabost cartva izazvano gore spomenutom Mladoturskom revolucijom pomenute zemlje koriste za rat u kome će otjerati Osmanlije sa ovih prostora, a i mnoge pripadnike pomenutih naroda sa prostora evropskog dijela carstva koji su prihvatili Islam.
Iako su svi narodi pokazali surovost prema toj populaciji, Srbi i Crnogorci su bili najsuroviji, masovna pogubljenja, masakriranje civilnog stanovništva, etničko čišćenje, nasilno pokrštavanje… sve je pratilo širenje granica ove dvije države tada.

Kosta Novaković, srpski političar, novinar, profesor, jedan od prvih ljevičara Srbije,  ustanovio je da su srpska i crnogorska vojska ubili preko 120 hiljada Albanaca oba pola i svih uzrasta. Nisu pošteđeni ni drugi narodi koji su živjeli na tim prostorima poput makedonskih muslimana ili bugarskih. Ciljevi zločina su bili da se etničkim čišćenjem i manipulacijama statistikom utvrde nove granice Srbije, što je tada dovelo do srbizacije prostora koji su do tada bili naseljeni Albancima.
I tada se srpska vlada služila poricanjem, govoreći kako je to Austro-Ugarska propaganda.

Zločini u Balkanskim ratovima

Već u decembru 1912. godine naslovnice The New York Times su objavljivale tekstove o zločinima nad muslimanima ovoga prostora, prvenstveno Albancima, govoreći o užasnim zvjerstvima kao rezultatu promišljene politike Srba da se istrijebe muslimani.
Ni druge zapadne zemlje nisu imale ništa blažu retoriku prema ovim zvjerstvima srpske vojske. Karnagijeva zadužbina za međunarodni mir ustanovila je 1913. godine komisiju univerzitetskih profesora iz Francuske, Britanije, SAD, Njemačke, Austrije i Rusije, koji su prikupljali građu po ovom dijelu Balkana o stravičnim zločinima srpske i crnogorske vojske koji svjedoće tome. Na putu uvrđivanje istine naišli su na veliki otpor srpskih zvaničnika koji su onemogućili ulazak na tada osvojene prostore pod svojom kontrolom i medijski napali komisiju da je to međunarodno uplitanje u unutrašnju politiku jedne države. Međunarodna komisija je ipak ustanovila da oružje nije upotrijebljivano isključivo protiv neprijateljske vojske, već je korišteno za pokolj stanovništva Albanije i Makedonije, mahom starijih ljudi, seljana, zemljoradnika, žena i djece. Komisija je ustanovila da je u osvojenoj oblasti bilo spaljeno oko 80% muslimanskih sela.
1914. godine izvještaj komisije je objavljen u Vašingtonu, ali je pao u sijenu sa izbijanjem prvog svjetskog rata. Koliki je razmjer bio toga zločina svijedoći Skoplje, grad sjedište kosovskog vilajeta sa 60 hiljada stanovnika, u kojoj je preko polovine stanovnika bilo Albanaca i Turaka, u koje je srpska vojska ušla bez otpora, ali to srpsku vojsku i paravojsku srpskih komita i četnika nije spriječilo da čine zločine nad muslimanskim stanovništvom.
Mrtvim tijelima muslimana su hranili Vardar. Ono što je za bosanske muslimane bila Drina u ratovima kasnije, to je za Albance i Turke bio Vardar. Svjedoci toga vremena kažu da je preko 2000 muslimana pobijeno u Skoplju. Mnogo je gradova koji su svjedočili tome stradanju, od Niša, Preševa, Prištine, Ferizaja (Ferizovića ili srpski Uroševca), Đakovice, Prizrena, Ljume, Drača, Debre, Peći, Strumice, dijelova Sandžaka.

Prvi svjetski rat 1914. godine je donjeo do većeg angažmana srpske vojske na Drini, pokušavajući odbraniti se od Austro-Ugarskog napada, četnici i tada kao i prvi put protiv Osmanlija, rovare na prostorima Bosne u nadi da će pomesti planove Austro-Ugarskoj vojsci.
Tada su Četnici podijeljeni u četri odreda Zlatiborski Koste Todorovića,  Jadranski - Vojina Popovića, Rudnički Vojislava Tankosića i Gornjački Velimira Vemića. Isti prelaze Drinu i ubijaju masovno bosanske muslimane Istočne Bosne  u prvim uspijesima srpske vojske, ali sa konsolidacijom Austrougara zbog velikih gubitaka srpska vojska se vraća na Drinu, pruža otpor koji 1915. godine lome ujedinjene vojske Austrougara i Njemaca, a srpska vojska bježi do savezničkih vojnih snaga u Grčku.

Tok rata se mjenja sa ulaskom SAD-e u rat, pa Austrougari i Nijemci vremenom se povlaće kako bi odbranili sebe od savezničke protuofanzive na Zapadu, što koriste saveznici na solunskom frontu i polako se vraćaju na izgubljene teritorije Balkana, a srpska vojska se upisuje kao vojska pobjednica prvog svjetskog rata iako je zabilježila najviše poraza u tom ratu.
Uz Francuze i Engleze, sa solunskog fronta srpska se vojska vratila u Srbiju, otuda bez otpora ušla u BiH, Hrvatsku i Sloveniju, te neke dijelove južne Ugarske. Iako je doživjela sve poraze, ambicije Srba nisu jenjavale, već tada su željeli sve zemlje priključiti Kraljevini Srbiji i ostvariti ideje o Velikoj Srbiji koje je kroz Načertanije zacrtao Ilija Garašanin , srpski političar, premijer i književnik, daleke 1844. godine, a čiji se program nije publicirao sve do 1906. godine, kada su se prilike za ostvarenje istog počele nazirati. Tim nacionalnim programom se predvidjalo prikljućenje Bosne i Hercegovine, djelova Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe Srbiji.

Period poslije Prvog svjetskog rata, stvaranje Velike Srbije

Nakon prvog svijetskog rata pritiscima Kraljevine Srbije za pregovaračkim stolovima saveznika iz rata stvorila se SHS, Država Srba, Hrvata, Slovenaca, koja je teritorijalno obuhvatala prostore Slovenije, Hrvatske i BiH. Međutim tu nije bio kraj pretenzija Srbije, pa su činili sve da se ti prostori ujedine sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom što se i desilo, pa iz toga nastaje Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

U BiH počinje agrarna reforma kojom se Bošnjacima muslimanima otima zemljište, isti dobijaju status manjine, oduzima im se politička i kulturna autonomija, provodi se oduzimanje zemljišnog posjeda, uz obećanu naknadu, koja nikada nije u cjelosti isplaćena, što je izazvalo mnogo socijalnih problema u biću Bošnjaka, te su mnogi bili prinuđeni da napuste BiH.
Mahom zemlju Bošnjaka stiču Srbi i Hrvati BiH, njihovi doseljenici iz Hrvatske krajine, Srbije i Crne gore, čime se zaokružuje proces prvenstveno srpske, pa dijelimice i hrvatske konolizacije BiH, s ciljem da se BiH kao i Kosovo u balkanskim ratovima učini srpskom zemljom, koja se u povoljnom trenutku trebala priključiti Velikoj Srbiji.

Ništa bolje nisu prošli ni muslimani okolnih zemalja, koji su tada svoj spas kao i Bošnjaci pronalazili u napuštanju svojih domova. U tom sveopštem srpskome nacionalnom programu, utihnula je ideja o hiljadugodišnjem hrvatskom kraljevstvu. Bošnjaci su izgubili sve što se moglo izgubiti, mnogi čak i živote, postali su narod bez identiteta, kulture, tradicije, historije, pa i zemlje.

Crnogorci su izgubili Kraljevinu, nelegalna Podgorička skupština sastavljena od Srba, donijela je odluku o ujedinjenju Kraljevine CG i Kraljevine Srbije, što je izazvalo Božićnu bunu i pokušaj da se spasi Crna Gora toga.

Makedoniju su pokušali srbizirati, ali unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija je činila snažan otpor tome, vodeći oružanu borbu za oslobođenje i ujedinjenje cijele Makedonije.

Albanci Kosova, osnovali su Kosovski komitet u namjeri da odbrane i izdvoje Kosovo iz pomenute Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i pripoje Albaniji. Sukobi ove dvije strane rezultirao je iseljenjem mnogim Albanaca sa Kosova. Smatra se da je srpska nacionalisticka politika tada bila zakovana u četništvo i bila je strašan instrument ekspanzionističke politike Srbije u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslavije kasnije. Duboko ukorijenjeni u sistemu, kroz različita udruženja vodili su aktivnosti, koje su se doticale sprovedbi ideja Velike Srbije. Sa drugim svjetskim ratom ponovo su izmilili u pravome obliku, ali o tome ćemo par pasusa kasnije.

Kraljevina SHS se s pravom mogla smatrati proširenom Srbijom ili Velikom Srbijom, iako se to pokušalo maskirati kasnije gašenjem Kraljevine Srbije ulaskom u Kraljevinu Jugoslaviju i podjelom svih zemalja na upravna područja, kao i maskirati dominacija Srba u toj tvorevini.

Mnogi problemi prate tu tvorevinu upravo zbog četništva i servirane hegemonije, a onda se dešava stvaranje Ustaša - Hrvatske revolucionarne organizacije, koja je bila nacionalističko fašistička organizacija, nastala kao odgovor na srpsku hegemoniju uzrokovano hrvatskim nezadovoljstvom položajem u toj kraljevini.

Počeli su se organizirati 1929. godine i aktivno raditi na rušenju poretka Kraljevine Jugoslavije. U cilju toga 1934. godine uspijeli su ubiti i tadašnjeg kralja Aleksandra 1 Karađorđevića, otad njihove ambicije rastu, ali se ostvaruju sa dolaskom Drugog svjetskog rata i Travanjskog rata, kada Sile Osovina osvajaju Kraljevinu Jugoslaviju. Kao i Srbi i oni su pokazali svoje teritorijalne ambicije prema BiH, koja se našla sa Drugim svjetskim ratom u Nezavisnoj Hrvatskoj Državi. Agresivnom fašističkom politikom počinju progon Srba, Jevreja, Roma i otvaraju logore smrti širom Hrvatske, od kojih je najpoznatiji logor Jasenovac.

Kako su Četnici dobili epitet “Ravnogorski” i nastavili ubijanje u ime Srbije
 

Slom Kraljevine ponovo na scenu vraća Četnike, ovaj put predvođene Dražom Mihajlovićem, Stevanom Moljevićem, Kostom Pečancem, Radovanom Abramovićem, Pavlom Đurišićem  i drugim manjim formacijama poput Slovenskih četnika ili Bele garde.

Nakon poraza u Travanjskom ratu, Draža Mihajlović, pukovnik Jugoslovenske kraljevske vojske, predvodeći Drugu armiju, napušta BiH preko Drine, povlačeći se pred silama Osovine, te na Ravnoj Gori po uzoru na prve vojne formacije četnika, grleći njihovu doktrinu ratovanja, metode i ideje, razvija Ravnogorski četnički pokret, paravojnu formaciju, koja je najveća aktivna paravojna formacija u Evropi koja se održala do danas.

Lojalan izbjegličkoj vladi u Londonu dostavlja program tog pokreta tokom i po završetku Drugog svijetskog rata u kojima ističe da pokret želi omeđiti srpske zemlje i srpski živalj u njima, silom riješiti problem muslimana i po mogućnosti riješiti ga u ovoj fazi masovnim ubijanjima, silovanjima, pljačkama i progonima, kroz plan čiščenja i pomeranje seoskog staovnišstva i njihovo punjenje svježim srpskim elementom.

Ideje pokreta razvija sa svojim ideologom Stevanom Moljevićem koji je rekonstruisao ideju Velike Srbije, a Draža Mihajlović je provodio sa svojim dobrovoljcima na terenu u Drugom svijetskom ratu.
Kolike su razmjere njihovih zločina bile svijedoće na stotine zapaljenih muslimanskih sela po BiH i Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu.

Prema procjeni jugoslovenskih historičara u Titovoj Jugoslaviji, najveći broj žrtava u BiH upravo su činili muslimani, iza Jevreja uopšte u Jugoslaviji bili su najveće žrtve kojih je nastradalo najviše u ukupnom broju svoje populacije u toj državi u Drugom svijetskom ratu. Samo u BiH ih je nastradalo oko 80 hiljada, u zločinima koji su se dešavali mahom u Istočnoj Bosni, Foči, Rudom, Čajniču, Višegradu itd.

Četnici su zauzeli Foču, 19. 8. 1942., u kojoj se nalazilo oko 8.000 Muslimana, što mještana što okolnih izbjeglica. Oko 5.000 njih je uspjelo pobjeći prema Sarajevu, manje grupice su se posakrivale, dok su svi ostali uhvaćeni i pobijeni. Jedan od preživjelih izjavljuje: “... Čim su Foču zauzeli četnici, pohvatali su i poubijali sve muškarce muslimane, kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali. Ostalo je živo svega 11 skrivenih muškaraca. Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njih zapaljene”. Isti navodi “oko dvije hiljade nevinih žrtava”.

Naravno i tada kao i danas Četnici su se bavili negacijom.  Četnički zapovjednik P. Bacović 5. 9. 1942. izvještava D. Mihailovića da je u Foči poginulo “... 1.200 ustaša u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali četiri mrtva i pet ranjenih... Imali smo ogromni plijen. Nas je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo postigli”.

Moglo bi se još mnogo pisati o tim zločinima Četnika, pa i Ustaša prema BiH i njenome stanovništvu, prvenstveno muslimanima, dok su Četnici bili nemilostivi prema svim kategorijama muslimanskog stanovništva u BiH, nemilice ih trijebili i vodili do uništenja.

Ustaše su bili ti koji su mahom ubijali bošnjačku elitu koja se suprostavljala njihovoj ideji. Sve je to vremenom sa promjenama tokova Drugog svijetskog rata dovelo do poraza Ustaša i Četnika od strane Partizana, iako su izgubili rat tada, obje ideje su opstale u Titovoj Jugoslaviji u ilegali. Mnogi su se u 48 godina Titove Jugoslavije infiltrirali u taj sistem, što je na kraju i pokazao i raspad Titove Jugoslavije, koju su prvenstveno srpski nacionalizam i hrvatski nacionalizam sa njihovim idejama, odveli u totalirizam i prihvatanje dvije fašističke ideje poput četništva i ustaštva, kao metoda ostvarivanja njihovih ideja. I tada kao i u prethodnim ratovima genocid, zločini protiv čovječnosti, masovna ubistva, progoni, silovanja  pljačke bili su načini realizacije prvenstveno ideja srpske nacionalne politike kroz četništvo.

Genocidno stvaranje RS-a

Upravo raspad Jugoslavije svijedoči jednakim metodama ostvarivanja nacionalnih ideja Srba i Hrvata, kao i njihovog decenijskog neprijateljstva prema BiH i prvenstveno prema muslimanskom stanovništvu. Mada se na primjeru historije srpske politike vidi i duži kontinuitet fašizma prema muslimanskom  stanovništvu još od Balkanskih ratova pa na ovamo. Sa komplikovanjem prilika u BiH i ratom u BiH, to pravilo srpske nacionalne politike se potvrđuje, a metode po kojima se ostvario zločinački projekat Republike Srpske koji se stvarao od 91. do 95. , koji je potvrđen silom nametnutim mirovnim procesom u Dejtonu, a  presuđen u Hagu kao genocidna tvorevina, nastala na ubijanjima, progonom, pljačkanjem i rušenjem imovine nesrba, zatiranjem njihovih spomenika kulture, vjerskog i narodnog naslijedja na prostorima koje je Vojska Republike Srpke držala pod svojom kontrolom.

Toga historijski bitnog 9. januara 1992. godine kada je na Palama proglašena Srpska Republika Bosna i Hercegovina, otvorila su se vrata pakla , koja su sa ratom u BiH koji je nezvanično počeo krajem marta, a zvanično potvrđen proglašavanjem ratnog stanja 20. juna 1992. godine, donijela smrt, mučenja, silovanja, pljačkanja, gladovanja, bolesti stanovnicima BiH, prvenstveno nesrbima koji su se zatekli na prostorima dominantno naseljenim Srbima, a bome i na onim koji to nisu, a bili su okruženi njihovom vojskom. Sve se to vodilo s ciljem stvaranja Velike Srbije, kojoj su se na putu našli prvenstveno Bošnjaci muslimani.

Razmjere tih zločina su velike. Samo u Srebrenici 11. jula 1995. godine vojska republike Srpske pobila je najmanje 8372 ljudi, prvenstveno muškaraca, ali među njima i dosta žena i djece, staraca, nemoćnih, mahom Bošnjaka, te je to  u sudskom procesu između BiH i Srbije u kojem je BiH tužila Srbiju za genocid i potvrđeno, gdje je izrečeno da je Vojska Republike Srpske odgovorna za genocid u Srebrenici, a Srbija za nesprečavanje istog.

Na isti način kako su se u Balkanskim ratovima kreirali uslovi za širenje teritorije Srbije, tako su se i u ovome ratu nastojale proširiti granice Srbije, međutim kada je postalo jasno da se neće moći realizovati pripajanjem srpskih prostora u drugim državama Srbiji, nastojalo se sačuvati ono što se moglo jer su svi slutili da će rat biti brzo okončan.

Srbi su  tada nastojali zaokružiti prostore koje su smatrali svojim pogotovo na prostoru BiH, osvajajući oaze tj. slobodne teritorije Bošnjaka, stvarajući bolje preduslove za mirovni proces koji se nazirao tj. Dejton koji je na kraju legalizovao genocidom i zločinom protiv čovječnosti realizovani projekat Republike Srpske. Razmijere zločina u Srebrenici, Žepi, pa i Goraždu koji se čudom odbranio su bile nezamislive novijim generacijama Bosanaca i Hercegovaca. Genocid u Srebrenici smatra se najvećim zločinom savremene Evrope u njenoj novijoj historiji tj. historiji nakon Drugog svijetskog rata.

Mirovnim procesom u Dejtonu stao je rat u Bosni i Hercegovini, tačnije agresija Srbije i Hrvatske, čija su dva sponzorirana zločinačka projekta (projekat Heceg-Bosne kao dominantno hrvatskog prostora ostvarenog na jednak način kao i zločinački projekat Republike Srpske kao dominantno srpskog prostora), osuđenog pred sudom u Hagu  potvrđen kaznama tj. presudama protiv ideologa i  realizatora ta dva projekta.

Nakon Dejtona, Republika Srpska, nastavlja aparthejd protiv nesrba, nameće toj terirorijalno-administrativnoj jedinici, kao i njenim stanovnicima nesrbima srpstvo i pravoslavlje, pa i četništvo kao nešto legitimno i ustavno, što se prozima kroz cijeli sistem genocidne tvorevine, dodajući vjerski karakter u čast ostvarenja srpskih nacionalnih ciljeva u BiH, praveći slave i praznike u tu čast.

9.januar 2016. godine – Srbi i Srbija i dalje ne poštuju svoje komšije

20. godina kasnije nakon apelacije protiv toga dana koje je pokrenuo bošnjački član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović,  ustavni sud 9. januar 1992. godine proglašava neustavnim, protivnim poretku Dejtona. Iako su Srbija i Hrvatska Dejtonom postale, zemlje koje garantuju i trebaju da čuvaju dejtonski ustavni poredak BiH, Srbija je to zvaničnom posjetom srbijanskog premijera Vučića i proslavom toga dana i prekršila, čvrsto podržavajući suprostavljanje Republike Srpske odlukama Ustavnog suda BiH I tako po ko zna koji put pokazali da BiH za njih nije trajna kategorija već samo privremena u kojoj će s nekim novim ratom, ako već u miru  ne ostvare, realizovati  svoje krajnje ciljeve, a to je pripajanje ovih prostora Srbiji.Neki europski Vućić, može samo mazati oči onima koji ga ne poznaju da se promjenio i da nije onaj stari Četnik koji se ponosio time što je stavljao ploče sa nazivima ulica ratnih zločinaca poput Ratka Mladića koji je gle čuda sve učinio da realizuje ciljeve Miloševićeve velikosrpske politike 90-tih. Nama je jasno da oni koji su prije, nego je rat u BiH počeo, proglasili svoju Srpsku republiku BIH 9. Januara 1992, ovim narodima nisu željeli ništa dobro i da su i tada kao i sada spremni silom nametnuti poredak Republike Srpske braniti oružjem, tako da nas ne začuđuju antidejtonsko ponašanje srpske elite s obje strane Drine i najasniji, najotvoreniji antibosanski čin jednog premijera Srbije, koji je otvoreno podržao, 24 godine kasnije zločinački projekat Republike Srpske. Srbi u BiH slave što su pod zemlju poslale na desetine hiljada nevinih Bošnjaka, na hiljade Hrvata, pa i mahom Srba koji su ustali protiv četničke falange I bili žrtve rata na prostorima po kontrolom Armije BiH koje su usmrtile srpske granate ili snajperi kao npr. u Sarajevu ili Tuzli. Pametnom je i išaret dosta i ko i dalje misli da su se ciljevi srpske politike s obje strane Drine promjenili , vara se. Ovom proslavom su se potvrdili da se srpska elita ne stidi načina na koji je realizovala svoje ciljeve i da se politika četništva prema BiH nastavlja, te da   faza mira služi za regeneriranje ideja, snage tog pokreta i politike. Maske su pale, organizirani sistemski masovni zločini, etničko čiščenje, logori, masovna ubistva civila, njihove grobnice, genocidi i urbicidi su podržani, te svi oni realizatori četničke velikosrpske politike prema BiH koji su sabrali više od hiljadu godina zatvorske kazne, samo za genocide i druge zločine oko Srebrenice nalogodavcima i krivcima je izrečeno više od 550 godina zatvora. Vućić je svijesno kao premijer Srbije, negirao činjenicu koju je Venecijanska komisija iznjela na sjednici 12. oktobra 2013. godine, da je izbor dana RS diskriminatoran za druge narode u RS-u, te da je protivna evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Srpska politička elita gura i dalje propali projekat Velike Srbije, koji teško da će biti realizovan u miru, još teže će ikada biti realizovan u ratu. Nakon svega postavlja se pitanje kada će Srbi promjeniti svijest o sebi i drugima i prihvatiti  poredak na Balkanu, te aktivno stati u kraj četništvu koje ne samo da narušava ravnotežu na Balkanu, već i urušava sami poredak Srbije i sve dugoročno gura ka novim ratnim provalijama koje nikome ne donose dobro? Vjerovatno nikada jer se i sa ovim historijskim presjekom srpskih poraza, vidi da Srbija ne može napraviti korak iz patrijalnog u moderno i prihvatiti civilizacijske vrijednosti današnjice te zaustaviti svoj ratni četnički stroj. Vječiti upitnik nad srpskom državom kakva i kolika je otvara i dalje mogučnost novih ratova na Balkanu, zato narodi pazite se i ove slabe Srbije u budučnosti.
Srbiji treba novo ogledalo, ovo im kvari sliku svijesti , ništa nije za nju ni prostorno ni vremenski određeno, ona živi i dalje sa težnjom da se država treba širiti na štete država oko sebe, dok je tako svi mi sjedimo na buretu baruta.

Balkane moj, pamet u glavu i dok je našeg sječanja biće i nas. 9. Januar je još jedan dan poslje kojeg ništa na Balkanu neće biti isto, a sve će i dalje podsječati na prošlost koja nam se iznova može ponoviti. Zato se pazimo skupa, jednako čvrsto protiv neprijatelja koji i u miru ne miruje, nudi se kao jagnje komšijama, a u biti je vuk, prikazuje se dobrim, a nije. Ne budite jagnjad,  čuvajte se vuka jer vuk dlaku mjenja, ali čud nikada. Dan Republike Srpske oktrio je novo staro lice Srbije. Srpska laž o miru se i dalje nudi u najslađem obliku, dok srpska elita perifidno ratuje i čeka momenat da bure baruta ponovo zapali.

Autor teksta: Edin Šalja

Dodik u Hagu brani Sratka Mladića

Laktaški lažov, prelivoda u epizodi odbrane RS i generala Ratka Mladića

Šetao Mile laktaškom prugom i stigao do Haga, kaže kako mora osvetlati obraz svim Srbima, a posebno Ereslijama jer je to njegova sveta srpska dužnost i kako mu je posebna čast braniti velikog patriotu i dobrog čoveka Sratka Mladića.

Ali ne tako davno, Mile je pričao nešto drugo, neki drugi Mile je  svitu ratnog SDS-a nazivao štetočinama, zločincima, a Karadžića i Mladića onima kojima je mesto u zatvoru zbog zločinačke politike koju su vodili i zločina kojih je Vojska Republike Srpske činila u ime svih Srba. Govorio je Mile tada kako odgovornost treba biti personifikovana i kako krivica ne može biti kolektizovana.

On bi iste i hapsio, ali konsenzusa u narodu nije imao, pa se bojao govoriti i maskirao potrebu za hapšenjem ratnih zločinaca, poput Karadžića i Mladića, pravdajući se kako bi izdavanjem naloga za hapšenje istih izgubio političku budučnost, a i svaku drugu budučnost.

Govorio je on u prošlosti mnogo toga, kako je tipično za Srbe da od gubitnika prave mitske tipove i kako se sa srpskog naroda treba skinuti teret Karadžića i Mladića, čak je i u jednom londonskom političkom magazinu War Report Republiku Srpsku, nazvao "Republikom Šumskom".

Kako je Milorad Dodik govorio prije. Slobodna Bosna 22. 03.1996. godine

A onda je Mile stigao na vlast i od tada se njegov govor menja, od Dr.Džekila, postaje četnički Hajd, od umjerenog srpskog političara, postaje fašistički gad i vaskrsitelj nacionalne politike Srba.

Menjao je tako lica Dodik i namenjao i sada u Hagu pokaza ko zna koje lice, da ga i same sudije pitaju "Da li veruje sebi?".

Mi mu ne verujemo, kako bi mu verovali kada je u kodu srpskih nacionalista da lažu.

Ovu smijariju od suđenja ratnom zločincu i ološu od čoveka Sratku Mladiću, kao i ovoga laktaškog lažljivog skota, treba pratiti, samo da se uverite kako lica srpskih nacionalista mogu dobiti više oblika.

Pametni ljudi ovakve su davno smestili na smetljište istorije.

I na kraju namerno smo ovu kolumnu napisali po srpski ekavicom, na način kako su nas Bosance i Hercegovce srpski nacionalisti uveravali da treba da pišemo i pričamo, kao što nas Mile uverava da danas jednako priča istinu kao pre.Samo nam je pokazao da je nekim osobama jednako obrisati guzicu i obraz toalet papirom jer govno ostaje govno. Alal im vera kad mogu tako.

Ukoliko vam je ovo svedođenje promaklo, pročitajte vezane članke na ovome mestu:
Dodik sutra svjedok odbrane Ratka Mladića
Dodik na suđenju Ratku Mladiću: Alija Izetbegović se lažno predstavljao
Dodik u Hagu: Nigdje nisam čuo da je cilj bio da se protjeruju muslimani i Hrvati
Dodik na suđenju Ratku Mladiću: Što bih ja morao da se sjećam svega?

Srpski Kurčić i bošnjački kurčići

Sva nova dešavanja oko Srebrenice su pokazala koliko našim političarima srebrenički genocid služi za potkusurivanje. Opet će se ispostaviti tačnim ona stara birvaktilska  da su bosansko-hercegovački političari, među njima i ovi bošnjački ne mogu bez podaništva i davanja za džaba dostojanstva cijelog naroda.

Dok je narod Srebrenice cijenu svoga dostojanstva plačao genocidom, danas političari umjesto da čuvaju istinu i pravdu zbog sitnog interesa, pristaju na igru rijeći sa Beogradom, pa tako da i Vučić može u Sarajevu ignorisati činjenice šta se u tome gradu dešavalo 11. jula 1995. godine, pravdajući se suzdžanošču jer je on premijer Srbije, pa mora vagati šta, kako i gdje govori.

Najgore od svega što je Srbija upravo Srebrenicom bila pritisnuta da prihvati stvarnost koju je Milošević sa svojim poslušnicima proizveo, dobila ruku spasa od bošnjačkih političara koji bi radi mira u kući i vlastite bezidojnosti, sebe gurnuli rame uz rame Srbiji, kao ravnopravnog partnera, što jednostavno nije moguće.

Neko ko je defilovao putem Miloševića, a i danas se smatra nasljednikom istog sa svom svitom koja vlada u Srbiji, teško može bošnjačke političare smatrati ravnopravnim partnerom u građenju stabilnosti i mira u ovome dijelu Balkana. Opet se samoobmanjujemo. Teško je očekivati promjenu odnosa i katarzu čitave jedne političke garniture Srbije, koja ima tako krvavu historiju i koja je htijeli oni to priznati ili ne,  suodgovorna za ono što je Miloševićev režim činio drugima.

Od predsjednika Nikolića, četničkog vojvode, Vučića nekadašnjeg Šešeljevog potrčka koji je skakao oko Sarajeva u ratu, Dacića Miloševićevog operativca, pa do nekih drugih imena svi su na znan način bili uključeni u Miloševićev zločinački stroj, teško ih je oteti iz krvave balkanske sage jer su trčali oko Miloševića u namjeri da mu služe i danas ih mnogi u Srbiji smatraju njegovim nasljednicima s pravom. Kada bi se zabavili retrospektivom samog premijera Srbije vidjeli bi svu neprincipijelnost srpske politike prema svima u BiH.

Slike sa sahrane posljednjeg balkanskog krvnika

Malo je mazohistički vjerovati ovoj garnituri vlasti u Srbiji poslje svega, gradeći lažni mir i šireći gostoprimstvo po Sarajevu onima čiji mediji se hvale kako premijer Srbije postrojava po Sarajevu bošnjačke ministre. Konferencija Bošnjaka i Srba u Srebrenici, teško da će biti od značaja za Srebrenicu, koliko će ista pomoči Srbiji da popravi cijelokupnu sliku o sebi koja je s razlogom tu zbog onoga čemu prošlost Srebrenice svijedoči, a to je zlo, fašizam, te genocid kao sredstvo za postizanje ciljeva  jedne političke garniture koja je vodila Srbiju.  Ova garnitura političara u Srbiji se trudi i dalje da negira genocidne rezultate Miloševićeve vladavine, zato ovakve konferencije u Srebrenici treba da posluže za mazanje očiju Bošnjacima i MZ, prije nego za utvrđivanje konačne istine o Srebrenici, o BiH uopšte i postizanju  pravde koja bi djelimično vratila vjeru u bolju budučnost BiH. A da je pravde kakve takve i istinske težnje kod Srba da se stvari poprave, nebi ni u Srbiji ni u BiH afirmisali četništvo, nebi Republiku Srpsku kao najbolji Miloševićev proizvod nastao na genocidu i zločinima protiv čovječnosti, afirmisali kao trajnu vrijednost unutar BiH, pored toga nebi se tragalo još za hiljadama mrtvih čije su se kosti premještale po par puta, niti za slugama toga režima koji su činili zločine u ime Srbije i srpskog naroda, niti bi se još krilo sve ono što je rezultat jedne necivilizirane i nehumane politike Srbije. Da je pravde i Srbija i RS bi plačali BiH ratnu oštetu, a bome i preživjelim žrtvama njihove zločinačke politike umjesto što serviraju aparthejd svim povratnicima u RS.

Najgore je što se bošnjački političari poigravaju sa činjenicama prihvačajući ovakve sulude akcije nekadašnjeg Šešeljovog potrčka, zaobilazeći pitanja zašto Srbija ne prihvata i dalje utvrđene činjenice vezane za sve ono što se desilo u Srebrenici, ne samo u Srebrenici već i u mnogim drugim dijelovima Republike Srpske za vrijeme od aprila 1992. do novembra 1995. godine. Zašto i dalje Srbija tvrdi da u Srebrenici nije bilo genocida?

Zašto bošnjački političari kao moralni pobjednici najkrvavijeg europskog rata u savremenoj historiji Europe, spiraju noževe dželatima, trasirajući nam samoobmanu koja bi nas prije ili kasnije mogla odvesti u neke nove ratove u kojima ćemo opet biti prve žrtve jer svi vidimo da se ambicije dželata nisu promjenile, ali jesu ambicije bošnjačkih političara zbog sitnih interesa. Lijepe geste dojučerašnjih dželata nisu isto što i istinska katarza. Nisu Srbi nikada napravili denacifikaciju vlastitih redova, niti se potrudili da historiju prihavate onakvom kakva jeste, dok naši političari takvima trče u naručje podanički misleći da će biti ravnopravni partner istima.

Nikada to neće biti, ma koliko oni to željeli u ovakvim okolnostima naše političke stvarnosti.

Imamo izbor biti dostojanstveni, da li ćemo naše dostojanstvo prodati za sadaku onima čija nas je politika do juće ubijala ili ne, pitanje je na koje svi trebamo dati odgovor. Vrijedili za rad mira na klimavim nogama prodati naše dostojanstvo gradeći mir na ovakvim temeljima ili istrajati na prihvačanju istine i jačanju pravde kod naših dojučerašnjih dželata, jer je ona svima odavno jasna osim njima jer nas na to obavezuju kosti naših ubijenih, za one koji vole ovu zemlju je več jasna stvar. S ovim nebi trebalo biti političkog potkusurivanja, niti kockanja.  Ovdje nema dvojbe, preživjeli za ubijene ne mogu praštati, s toga moramo insistirati na istini i jačanju pravde, samo tako moramo graditi bolju BiH, a i bolje Srbije jer kao najbliže komšije bez toga teško da ćemo uspijeti na duže staze.

Sve dok se ovako igramo sa sopstvenom zemljom, vlastitom historijom, našom sadašnjosti i budučnosti , srpski premijer će biti veći kurćić sa velikim K, a naši bošnjači političari će biti kurćići sa malo k jer i dalje pristaju na ovakav poredak stvari u kojima se oni olako prodaju i pomažu tuđim interesima, a sebi i svome narodu najmanje pomažu ovakvim političkim potezima.

PS.
Sarajevo u ratu

Kako je Vučić ukrao 11. juli 2015 godine!

Zločinac i demagog nove Srbije

Ovo nije zabavni i simpatični film za djecu, nastao po knjizi nekog autora,  niti je ovo film o dijetetu kojeg su odbacili svi zbog njegove ružnoće. Ovo je stvarna priča ispisana perom balkanskih virova sudbine, ispisana perom života, koji sudara svakodnevno zločince i njihove žrtve.

Ipak je jedan čovjek uspio ukrasti medijsku pažnju ustremljenu na najveći zločin koji se desio u novijoj historiji Evrope tj. nakon drugog svijetskog rata, tačnije pažnju svijeta na genocid koji se desio u Srebrenici, gradu u kojem je stradalo preko 8372 čovjeka samo zato što su muslimani, Bošnjaci, tj. zato što nisu Srbi Četnici.

Stanovnici ovoga grada nikada nisu sreli Vučića, ali jesu one koji su zlobni kao i on i takvi su im 11. jula 1995. godine nanjeli mnogo zla, u kojem je stradalo gotovo 3 generacije mušakaraca toga grada, već i iz okolnih gradova koji su u toj navodnoj oazi sigurnosti UN-a pokušali da se spase od golgote kojom su bili iskušani prije nego su prebjegli u Srebrenicu. Na kraju su isti žrtve toga genocida selili od grobnice do grobnice kako bi im zameli trag, a danas time laše negirali ono što se zaista u tome gradu desilo.

Naš zlobnik Vučić, bio je pionir ideologije zla koja se slomila na pleča Bošnjaka, šetao se za Šešeljom oko Sarajeva za vrijeme rata, pucao po Sarajlijama, izvikivao 9 dana nakon genocida u Srebrenici kako za jednog Srbina treba ubiti 100 muslimana,  veličao jednog od največih zločinaca moderne Evrope, nosajući tablu ulice sa njegovim imenom po Srbiji, ali i pored toga njegovoj zlobi nije bilo kraja.

Bošnjaci su mu za rad mira bili spremni oprostiti i te izjave, ugostili su ga u Sarajevu, prošetali ga istim gradom po kojem je pucao i po čijim se brdima šetao i obilazio položaje četnika koji su sijali smrt po tome gradu.Obišao je tad Begovu džamiju i Sabornu Crkvu, vidio je pruženu ruku Bošnjaka, ali je pljunuo kasnije u nju.

Svratio je on i nakon toga u glavnu bosansku čaršiju i niko mu ništa nije uradio.

A onda je došla 20. godišnjica Srebrenice. Bošnjaci i dobar dio svijeta se upregnuo da donese rezoluciju o genocidu u UN-u. Vučić je pokazao sav svoj demagoški talenat, ali i dobar rad kako da od političkih Bošnjaka ukrade 11. juli 2015. godine.

Prvo su aktivirali potjernicu protiv jednog od srebrenickih komadanata i heroja, zbog zlocina koji nikada nije dokazan. Potom je ustrijemio svu silu da obori rezoluciju u UN-u, koju je Rusija na Vučićev i Nikolićev zahtijev odbacila. Ali tome nije bio kraj, vodeća sila Zapada, Sjedinjene američe države, te zemlje Evropske unije su usvojili rezoluciju i pokazali spremnost da negatorima daju do znanja da se sa tom temom ne trebaju igrati. Vučić se gubio na putu do Srebrenice, čas je želio,čas nije želio doći na komemoraciju srebrenickim žrtvama i onda je došao sa planom, planom da 11. juli 2015. i 20. godišnjicu ukrade od srebreničkih žrtvava i svih onih koji su željeli dati pažnje svojom posjetom tome događaju.

Došao je u Srebrenicu i prošao kroz duplo više ljudi nego ikada na komemoraciji srebreničkim žrtvama. Smjestio se u fabriku akumulatora koje je bilo jedno od mjesta gdje su strijeljani Srebreničani. Primile su ga majke ubijenih Srebreničana sa porukom "dobrodošao u genocidnu Srebrenicu", zakačili mu na sako "srebrenički cvijet" i pustili ga da se upiše u knjigu žalbi. Iako su i one znale da mu tu nije mjesto. Odslušao je govore drugih državnika i krenuo prema memorijalnom centru da oda počast istim žrtvama, kojima je negirao stepen zločina kojim su bili izlozen u posljednjem ratu i zbog kojeg su dva metra pod zemljom.

Ušao je u centar sa zvižducima, stao pred spomenik srebreničkim žrtvama, u želji da se pokloni žrtvama. Mnogima na tome mjestu se nije svidjela gesta licemjernog Vučića, a onda je krenuo show. Ni sami Srebreničani ni drugi Bošnjaci ga nisu željeli tu. Iza zvižudka, uslijedili su tekbiri,  poletili su i prvi pojedinci da se sa njim obracunaju, prići mu nisu mogli, ali su ga mogli pokušati pogoditi cipelama, upaljacima, plastičnim flašama, kamenjem. Demagog, zlobnik, sluga ideologa i ratnih zločinaca postao je centralna figura komemoracije,čovjek koji je ukrao medijsku pažnju srebreničkim žrtvama , ne samo onima koji su se ukopavali na taj dan , njima 136, već i onima koji su ukopani do tada njih oko 6 hiljada.

Čovjek koji je negirao genocid i podržavao genocidaše, postao je predmet medijske pažnje, veći nego svi ubijeni 11. jula 1995. godine.

Izvukao je glavu, ali od napada na njega napravio se pokušaj atentata, kao da je na njega pucao sami Gavrilo Princip, on postade veča žrtva atentata od austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda čija je smrt bila okidač prvom svijetskom ratu.

Na press konferenciji, Vučić je oplakivao atentat na usne, koje su se sijale kao da je na njima imao labelo. Izjavljivao da su ga napale navijačke falange iz Srbije, tačnije navijači Novog Pazara, da bi potom neko surduknuo priču da su ga napali pripadnici Crnih Labudova, jedne od najpoznatijih formacija Armije BiH iz rata. Čudno da oni koji su odlično baratali vatrenim oružjem koriste za atentate cipele, upaljače, plastične flaše i kamenje.

U Srbiji se probudi njegov predsjednik, on bi u rat, iako njegov strancki kolega  Vučić  pruža ruku  pomirenja i dalje Bosnjacima neiskreno sipajuci spletke iz rukava. Četnici kliču radi napada i svršavaju u orgazmima zbog napada na njihovog premijera, kojeg mrze više nego i sami Bošnjaci jer je navodni izdajnik četničke ideologije i četnika, svoga starog mentora Šešelja. Šešelj kliče i podrhtava čekajući na volej ono što je priređeno Vučiću u Srebrenici, kako bi ocrnio Bošnjake, a on pokazao da je opet u pravu. Mediji siju laži kao da je 91 godina. Srpski propagandni stroj se pali i leti u visine, stara fašistička olupina dobija na zamahu.
Lideri u Bošnjaka se izvinjavaju Četnicima kojim nikada nije palo da se kaju, a kamoli priznaju ono što su radili. Žele kompromis sa onima koji bi se čerali još. Nariče osramočeni Bakir, dok njegov stranački kolega izjavljuje da su za sve sigurnosne propuste krivi sami četnički elementi unutar obavještajnih strukturašto je vrlo vjerovatno istina jer i tokmak koji nema veze sa sigurnošču, znao je da Vučiću tu nije mjesto.Četnici su  ciljano  pravili propuste, kako bi pokazali neefikasnost koordinacijskih struktura oba entiteta i prekinuli proces spajanja entitetskih policija. Kavazović vjerski vođa bi da upravi Bošnjake ka kibli i sačuva njihovo dostojanstvo po kojem i sam gazi primajuči četnika u memorijalni centar Potočari, a Čamil stari dobri naivni Srebreničanin ne zna po kome bi udario, razočaran onim što se zbilo, govoreći šta će moji Srebreničanima biti kad odu svi iz Srebrenice. Isto što i do sad biti građani drugog reda u svojoj zemlji, u svome gradu, koje su Srbi i nakon rata nemilice maltretirali, čak i do skorašnjih datuma.

E dragi moji naivni zeleni Bošnjaci, Vučić nam je ukrao ovaj 11. juli 2015. godine, niste vi krivi što niste licemjerni kao svoji predstavnici koji bi i sami najradije iskamenjali Vučića, ali moraju raditi na lažnom pomirenju, zatirući sopstveno dostojanstvo i obraz svoga naroda, nazivajući ih primitivcima i zlobnicima jednakim Vučiću. Samo je problem što Vučićev narod u posljednjem ratu nije bio žrtva, več pokretač zločinačke mašinerije ratova na Balkanu. Vučić nije izgnan iz svoga doma, nije ranjavan, nije mučen i ponižavan, njegova žena i djeca nisu silovani, njegovi roditelji, brača, sinovi ubijeni, a njihove kosti razmještane po različitim grobnicama kako bi se zločin nad njima prikrio, niti je pola njegove zemlje okupirano ljudima koji i danas sprovode zločinačku ideologiju kroz svoju politiku, ali gore i više mrzi Bošnjake nego što isti mrzi njega. Da je samo 10% onih koji su na komemoraciji željeli doista ubiti Vučića, visio bi i on i njegovi zaštitari nabijeni na ogradu memorijalnog centra, ali nisu ma koliko četnički mediji Srbije poturali tu tezu Bošnjacima i ma koliko isti napisali protestnih nota protiv BiH.

Zato moj Bakire, sine Alijin, ni ti ni tvoj rahmetli otac niste na svojoj kozi osjetili ono sto su osjetili mnogi stanovnici RS-a, a nisu to osijetili ni mnogi drugi bosnjacki lideri koji su sa bezbjedne distance gledali kako se unistavaju Bosnjaci u manjem entitetu u proteklom ratu. Vi nikada necete razumketi zrtvu svoga naroda koji vam je utrao politicki put svojim tijelima u jamama, rovovima i ulicama izgubljenih bosanskih gradova, od civila do vojnika, koji nisu prvenstveno branili vas, nego svoj život i život svojih porodica.

I umjesto sto ste osramoceni odnosom svoga naroda prema ovome zlocincu, trebate biti ponosni sto napokon pokazujemo snagu koju nismo imali 1992 godine kada je rat poceo. Srebrenica vam nebi bila samo politicko potkusurivanje, niti mjesto gdje se okupite na jedan dan, bez zelje da se priblizite narodu i podijelite tugu sa njima da svoj narod imalo razumijete.

Kao sto rece sin jedne od srebrenickih zrtava koja je ukopala svoga oca na 20. komemoraciji Genocida u Srebrenici: "Nama nisu potrebne političke figure da bismo se osjećali dobro. Nama su potrebni istina i pravda, a Vučić je sinonim za laž i nepravdu, jer se svim silama, par dana prije dženaze, borio da nam se u UN-u ne daju ni istina ni pravda. Da i ne spominjem njegove ratne i poslijeratne izjave u kojima je otvoreno govorio da će za svakog ubijenog Srbina ubiti 100 muslimana. Takva osoba na šehidskom mezarju predstavlja direktan udar na ono malo dostojanstva što je ostalo kod preživjelih. Na takvu vrstu drskosti i bezobrazluka spremne su samo političke elite, 'carevi koji su se igrali rata'.

Grliti se sa takvom osobom znači totalno zanemariti one koje upravo kopamo, a koje je u neopisive načine umiranja odvela monstruozna srpska politika iz 90-ih. 

Vučić nama uopšte nije trebao u Srebrenici, niti će nam slični profili ikada i trebati. A to što se govori o njemu, a ne o žrtvama je stvar medija, jer sami biramo teme o kojima pišemo, a odabirom Vučića umjesto žrtava genocida je pokazatelj stanja u kojem se nalaze mediji."

DOK SVE OVO NE BUDU TRAŽILI I NAŠI LIDERI  VUČIĆ ĆE NAM MOĆI KRASTI I NAREDNE GODIŠNJICE GENOCIDA U SREBRENICI.

E.Š.

Milorad Dodik položio cvijeće u Potočarima

Stigao je Mile svojom prugom do Srebrenice, iste one Srebrenice  u  kojoj se desio genocid koji je on jednom priznao, pa potom zanegirao, da bi danas odao počast žrtvama u Srebrenici i položio cvijeće. Žalosno, ali istinito. Da to je onaj Mile što je prvo priznao genocid u Srebrenici pa ga zanegirao.



Ovako je nekada Mile  u Centralnom Dnevniku govorio o tome što se desilo u Srebrenici, a ovako je govorio o njoj kasnije. Mjenjao je Mile kvalifikacije onome što se desilo u Srebrenici za rad jeftinih političkih poena.




Danas nas je o ko zna koji put sve iznenadio, time što je pošao u Potočare i položio cvijeće na spomeniku žrtvama genocida u Srebrenici. Šta ti bi Mile danas, pa se sjeti Srebrenice? Da ti se nije edžel primakao, savjest proradila? Da li si iskren bio ili sve ovo za rad politike i interesa opet radiš?

E moj Mile, kada guzica obrazom postane, onda čovjek ima stotinu lica kojim mu se ne vjeruje. Kad se zagledaš u ogledalo, mi se baš pitamo, šta u njemu vidiš. Bezbeli će biti guzicu.

Jel te stid nakon svega biti tu?

Počeci rata u BiH, masakr u Bijeljini i antiratni protesti u Sarajevu

Arkanovci ubijaju nesrpske civile u Bijeljini

Nekima je puno prije oktobra 1991. i rasprave o referendumu u parlamentu BiH bilo jasno da će BiH sa pobjedom nacionalista biti na korak do rata. Karadžićeve rijeći nisu bile nepoznanica ovdašnjoj politici koja je prepoznala sa ratom u Sloveniji i ratom u Hrvatskoj lice jedne nove Jugoslavije, koju i kada bi nazvali Srboslavijom nebi mnogo pogriješili jer se brojnošču Srba željela postići njihova dominacija u Jugoslaviji, a time i neke stare ambicije unutar srpskoga naroda. Tog čuvenog oktobra 1991. godine Karadžić je najavio sljedećim riječima rat u BiH: "Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimanski narod možda u nestanak,jer Muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje."



Mjesec dana kasnije od Karadžićevog govora na prostoru BiH, u Hercegovini, sravnjeno je hrvatsko selo koje je stajalo na putu JNA agresiji na Hrvatsku tačnije na prostor Dubrovnika. Tada se ratno rukovodstvo JNA poslužilo dezinformacijama kako bi to selo prikazali selom , prostorno smješteno u Hrvatskoj. Tada se vidjelo da BH političko rukovodstvo nije kadar zaštiti svoju zemlju da služi JNA kao poligon za napad na Hrvatsku.

Jesen 1991 do početka rata pored političkog sukoba između Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), obilježile su sve veće tenzije i na terenu. Rat u Hrvatskoj je doveo do etničkih tenzija i sporadičnih incidenata u opštinama, gdje su Srbi i Hrvati bili dominantni, te pojave prvih paravojnih jedinica, barikada, te sistemskog zaplašivanja naroda.

Pogotovo sa povlačenjem dijela JNA snaga iz Hrvatske i Slovenije u BiH, broj takvih događaja se uvečava. JNA je tada, kao i u Hrvatskoj zauzela prividnu neutralnost dok je cementirala pozicije Srba za rat u BiH, pokušavajući da razoruža TO BiH, koji je na kraju se raspao, dok su mnoge opštine u BiH sa večinskim nesrpskim stanovništvom odbile vratiti oružje JNA.

Nekad oko referenduma  BiH 1.marta 1992, tenzije u BiH su se usijale do te mjere da su i u Sarajevu osvanule barikade u dijelovima grada gdje su dominirali Srbi. U drugom dijelu grada desilo se ubistvo srpskog svata, te  ovaj događaj Srbi smatraju početnom tačkom rata u BiH. Ipak toga dana u Bosanskom Novom su se razbuktali sukobi, Srbi su prognali Hrvate i Muslimane, te pokazali kojim će putem ići odbrana srpskih interesa u BiH. Dva dana kasnije sukobi su se  prelomili na Bosanski Brod.

Srpska demokratska stranka ukopavala je temelje Republici Srpskoj. Čitav mart 1992 obilježili su manji ili veći sukobi, Goražde, Kupres, Mostar, Derventa...

Sa 1 aprilom 1992 pakao se otvorio, a BiH je upala u rat. Toga dana srpske paravojne jedinice predvođene Arkanom su pregazile Drinu i zauzele vlast u tome gradu. Smatra se da je tog dana ubijeno najmanje 48 bošnjačkih civila. Leševi su ostavljeni danima na ulicama. Silovanje, ubistva, pljačke, protjerivanje nesrba se nastavilo, paljenje imovine Bošnjaka i njihovih džamija. Smatra se da je do kraja rata 10 000 Bošnjaka protjerano iz toga grada.

1 aprila 1992 je nastala čuvena slika novinara Rona Haviva koji je osobno pozvan od Arkana da ovjekovjeći "oslobađanje Bijeljine" koju vidite na početku našeg članka. Upravo je ta slika pokazala na koji će se način oslobađati Republika Srpska, koja je nakon rata proglašena genocidnom tvorevinom.

U Sarajevu se toga dana održao miting milicionera protiv podijela u MUP-u koje je isprovocirala politika SDS-a.

Iako je Sarajevo kroz mart imalo dosta antiratnih protesta, upravo s aprilom su se desili največi. Dok su grad po grad napadale JNA i srpske paravojne snage, Sarajlije su naivno mislile da rata neće biti ili ako će ga već biti da će trajati kratko.


Međutim već 5 aprila 1992 rat je stigao i u naš grad. Sarajevo je toga dana kročilo u opsadu dugu 1425 dana, a zablude Sarajlija do tada su se počele razbijati jedna po jedna...

Kako je Grbavica oteta, pa potom vracena svome Sarajevu

Krenulo je to sa krvavim 90-tim, redali su se ratovi oko Bosne, Sarajeva, da bi se polako rat spustio i u naš grad. Bosna i Hercegovina se ispuštala iz stege neke nove velikosrpske Jugoslavije, koja nije imala ono staro naličje koje je imala za Titovog života.

Rat u Sloveniji, rat u Hrvatskoj, a mi u Sarajevu u nekome svome svijetu, u nevjerici gledamo šta se zbiva oko nas i mislimo da se u BiH takav rat ne može desiti. Kao da niko nije slutio da će ekspanzija "srpskog", pa i "hrvatskog" nacionalizma otvoriti vrata pakla u BiH, pa potom i u Sarajevu.

Onda je došao red da i Bosanci i Hercegovci kažu "Da" nezavisnoj, jedinstvenoj i suverenoj BiH i to se konačno desilo 1.3.1992. godine. 64% građana ove zemlje je reklo svoje "Da" nezavisnošću svoje zemlje i BiH je mogla istupiti iz Jugoslavije, postavši meta jedne nove "Srboslavije".

Nije dugo trajalo, a već se naša zemlja izdjelila barikadama, bosanski Srbi su udarali među na prostoru, gdje su bili večina , pa su iste osvanule toga referendumskog dana i u našem gradu.

SDS-ov Srbin na barikadi na Vrbanja mostu 1.mart 1992.

Tada je krenulo postepeno otimanje naselja Grbavice od strane bosanskih Srba, SDS-ova politika četništva polako je počela pokazivati svoje stvarno lice. Istog dana u drugom dijelu grada desilo se ubistvo srpskog svata, koje je jeftino iskorišteno u propagandne svrhe SDS-ove politike rušenja zajedničkog života Muslimana, Srba i Hrvata u Sarajevu. Zbunjene Sarajlije nisu mogle vjerovati šta se dešava u njihovome gradu.

Sarajlije su na barikade odgovorili antiratnim demonstracijama, mnoge kolone demonstranata su  prošle kroz mnoge barikade, ali one bi se na novo pojavljivale.

Antiratne demonstracije u Sarajevu

Antiratne demonstracije su se protegle kroz mart i april 1992 godine. 1. aprila u Bijeljinu su ušle prve sprske paravojne jedinice predvođene Arkanom i počele sijati smrt po tome gradu nad nesrpskim stanovništvom. U Sarajevu je toga dana održan miting protiv podijela u MUP-u, koje je isprovocirala SDS-ova politika.

5 aprila 1992 na Vrbanja mostu jednom od mostova koji Grbavicu odvajaju od ostatka grada, ubijene su dvije demonstrankinje sa antiratnih protesta u Sarajevu, Suada Dilberović i Olga Sućić, prva 24-godišnja studentica pete godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu, a druga je bila 34-godišnja službenica Skupštine BiH i majka dvogodišnje čerkice, po imenu Nora. Obje su ubile pripadnici paravojnih formacija SDS-a.

Iznad Grbavice, na Vracama toga dana SDS-ove  paravojne jedinice, zajedno sa njima lojalnim pripadnicima MUP-a napadaju "Centar za obrazovanje kadrova unutrašnjih poslova RBiH" i tada u borbi gine jedan od učenika iz toga centra , Semir Musić iz Goražda. Ni napadači nisu bili bez žrtava, poginulo ih je 11. Napadačima je napad urodio plodom, te im uspijeva da zarobe učenike, kursiste i stariješine škole na Vracama.

Ni 6 aprila nije mirno, opet maskirane osobe pucaju po gradu, vampiri željni krvi, povampiruju grad. Na Grbavici je sve manje mirno, sve više njome se sije strah. Paravojne formacije Srba stižu jedna za drugom. Grbavica se polako otima Sarajevu. Otimaju je s njima i dojučerašnje komšije Srbi koji su povampireni SDS-ovom fašističkom politikom, počele kucati i na vrata svojih komšija nesrba sijući strah. Mnogi su još dok se moglo sa najlon kesama izbjegli sa Grbavice pred najezdom Četnika u slobodne dijelove grada, neki nisu imali tu sreću.

Upravo tih dana, stigao je i jedan zločinac na Grbavicu, o kojem ćemo slušati i danas, a o čijim zločinima na Grbavici će se pričati, a to je Veselin Vlahović Batko. Vjerovatno nikada neće biti dovoljno ispričanih priča o količini zla kojeg je napravio, a mučio je i ubijao civile, silovao žene i pljačkao njihovu imovinu. Danas služi kaznu od 42 godine zatvora za ono što činio drugima.

A onda je došao  maj, grad gori. Srbi napadaju grad, JNA staje na stranu istih. Obruć oko grada se steže, ali i oko Grbavice. Samo je jedan dio JNA ostao u gradu, komanda Cetvrte armijske oblasti JNA morala je napustiti svoje sjediste na Bistriku, otimaju predsjednika BiH po povratku iz Lisabona i dogovaraju njegovo puštanje uz dozvolu da napuste grad. Dio vojske JNA napušta grad odlazeći prema Lukavici, dok dio ostaje na Grbavici.

I tada je otimanje Grbavice okončano. Grbavica je postala dio nekog srpskog Sarajeva koje do tada nije postojalo, sa kojeg se po Sarajevu sijala smrt.

Ni tada Grbavica nije mirovala, pored mucenja i ubijanja ljudi, mucena je i infrastruktura toga dijela grada, Grbavica kao i dijelovi oko nje su razarani, neki gotovo do temelja. Ponos i dika Grbavice, Željina "Dolina Ćupova" je toga maja zapaljena.

Željin stadion u plamenu

Sarajlije nisu slutile da će rat trajati toliko dugo, ali nisu ni slutili da će i sami postati žrtve najveće opsade jednog glavnog grada u historiji modernog ratovanja, niti da će u tome gradu stradati oko 12 hiljada ljudi od četničke agresije. Nisu mogli naslutiti da ce naselje Grbavica biti oteta od 6 aprila 1992 do 19.3. 1996 godine od svoga Sarajeva.

U tim teškim momentima po Sarajevo, nastala je i čuvena pjesma Mladena Vojicica - Tife o Grbavici.

Dejtonski sporazumom kojim je okončan rat u BiH Grbavica je pripala Federaciji BiH, kao i mnoge druge otete sarajevske opštine.

Reintegracija pomenutih prostora počela se odvijati marta 1996. Dojučerašnjim okupatorima Grbavice to se nije svidjelo, pa su palili istu pred svoj odlazak sa nje, kako bi otežali njenim nekadasnjim stanovnicima sa Grbavice povratak na nju.

19. maja 1996 godine, Grbavica se vratila svome Sarajevu. Mnoge Sarajlije protjerane iz toga dijela grada, pohrlile su svojoj Grbavici i svojim domovima, zajedno sa prvim jedinicama MUP-a FBIH.

Osijetite sa slušanjem pjesme Grbavica, tihu patnju i želju Sarajlija za svojom otetom Grbavicom. Nakon svega, ova pjesma je ostala u srcima svih Sarajlija, a posebice u srcima stanovnika Grbavice i navijaca fudbalskog kluba Željezničar.

Tifa pjeva Grbavicu na Željinom stadionu

23 godina nezavisnosti BiH i ko smo mi danas?

Glasacki listic

Prošle su 23 godine od dana kada su građani Bosne i Hercegovine, barem njen veći dio odgovorili pozitivno na tadašnje referendumsko pitanje koje je glasilo:

"Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?"

63,7 posto građana se izjasnilo o ovome pitanju, 99,7 posto njih je reklo da su "Za" nezavisnu BiH, 0,03 njih je bilo protiv. Oni koji se nisu izjasnili o ovome bitnom historijskom pitanju, koje je odredilo put Bosne i Hercegovine kasnije, to su uradili prema direktivi Srpske demokratske stranke, koja je pozivala cijeli jedan narod unutar BiH da bojkotuje referendum o nezavisnosti BiH. Treba spomenuti da su isti već tada počeli sprovoditi podijelu BiH 2 mjeseca prije referenduma , tačnije 9 januara 1992 proglasili na prostorima gdje su Srbi bili večina u odnosu na druge Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, koja je kasnije preimenovana u "Republiku Srpsku".

Referendum je bio dovoljan razlog da međunarodna zajednica prizna BiH, ali ne i da riješi vanjske i unutrašnje neprilike u kojim je BiH bila tada. Velikosrpski rat pod okriljem lažnog branjenja Jugoslavije u Hrvatskoj  1991 donjeo je prve sukobe i žrtve u krajeve BiH, gdje su se Srbi i Hrvati preplitali u vecem postotku. Do 1 marta 1992,  BiH je polako uplovljavala u nemirne vode i sve je slutilo na rat, nama Sarajlijama taj dan je ostao u sječanju po pojavi prvih barikada u gradu i ubistvu Nikole Gardovića srpskoga svata, čije se ubistvo naziva polaznom tačkom rata  za bosanske Srbe.

Ljudi su slutili najgore, a to je rat.  U Bosanskoj Posavini tinjao je tihi rat između Srba i Hrvata. U Sarajevu mart i april 1992 obilježili su antiratni protesti. Svijet je tada predlagao podjelu BiH, ali takvo što svima onima koji su voljeli našu zemlju bilo je nezamislivo, onima koji je nisu voljeli, to je bio razlog da pokrenu ratnu mašineriju i našu zemlju dovedu u stanje opšteg haosa.

Mjesec dana nakon referenduma , 1. aprila srpske paravojne formacije sa prostora Srbije su pregazile Drinu i napravili pokolj u Bijeljini, u Sarajevu taj dan su milicioneri organizovali miting protiv podjela u MUP-u, u danima poslje ovih sukobi su sve više dobijali na jačini i intenzitetu, rat je postao sve očitiji, te se sručio i na leđa  nas Sarajlija. Svi se sječamo sudbonosnog 2 maja 1992 godine i onoga što se desilo toga dana u našem gradu i danima nakon njega.

Nad Bosnom i Hercegovinom nadvili su se crni dani, a BiH je pala u krvav rat i na pleća onih koji su je voljeli i branili sopstvenim životima, prvenstveno braneci sebe i svoje porodice od zla i pokolja koji su zadesili  Bijeljinu, Zvornik, Foču, Prijedor, Bratuncu, Srebrenicu i td. U sijenu te borbe pala je borba za jedinstvenu, cijelovitu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Srpski i hrvatski nacionalizam s vana i iznutra urušavao je ustavni poredak Republike Bosne i Hercegovine kroz rat, dok su oni koji su voljeli i branili se izgubili u slijeđenju svoje prvobitne ideje i sami zapali u svoj nacionalizam, koji je rezultirao pristajanjem na unutrasnju podijelu BiH na administrativne etnicke jedinice koje do tada nisu postojale u BiH, sto je razocaralo mnoge koji su stali u odbranu poretka RBiH kao zemlje svih njenih građana. Jedan sporazum je prekinuo rat oruzjem, ali nastavio rat tri strane politickim sredstvima, koji je doveo BiH u los polozaj u kojem svi građani ove zemlje plačaju najveću cijenu ovakvoga mira.

Svi oni koji su voljeli i branili BiH su se ratom izgubili između dvije ideje "bosanstva" i "bošnjaštva", bosanstva koji je trebao da objedini sve u jednu cijelinu ravnopravnih naroda i bošnjaštva koji je trebao biti isto što i bosanstvo, ali se pretvorilo u rezerviran politički put bosanskih muslimana, iz kojih su istisnuti oni koji se ne osječali tako, a voljeli su i branili i danas vole i brane našu BiH. To je rezultiralo politickim sukobima pomenutih politickih konepata i njihovih sljedbenika , te gubitkom snage u redovima onih koji i dalje vole i brane našu zemlju što je doprinjelo i slabljenjem same zemlje.

BiH danas ne izgleda onako, kako su njeni građani mislili da će izgledati, kada su dali svoje "Za" jedinstvenoj, cjelovitoj i suverenoj BiH. BiH je danas cijela iz dva dijela, cine je dva entiteta, dvije administrativne jedinice iz koje ne mogu oni koji i danas otvoreno rade protiv BiH i koji i danas tvrde da je raspad BiH jedino dobro riješenje za ovu zemlju, međutim i ovakav mir pokazuje da je moguć suživot ova tri naroda ćim još traje, ne na način kako je to nekada bilo, ali na neki novi način koji nam je krvavi rat odredio. BiH danas je zakovana  u strahove, podijele,  siromastvo, politicke corsokake i nekompromise, stala je na putu da bude bolje mjesto za svoje građane i pretvorila se u sve ono što nije trebala biti, ali i dalje traje i postoji, sa svima koji je vole i mrze, iznutra i izvana, koji sanjaju njen napredak i onim koji sanjaju njen raspad, što uveliko frustrira sve one koji žive u njoj.

Ko smo mi danas 23 godine od sticanja nezavisnosti naše zemlje je pitanje na koje svaki građanin ove zemlje će vjerovatno dati različit odgovor.Šta smo dobili s nezavisnoscu najzavisnije zemlje u Evropi, tesko je odgovoriti. Bolje se ne pitati kuda nas trenutno stanje vodi.

Teško nama s nama samima, a teško  sa našim neprijateljima.

Pretpostavljajmo gore nadajmo se boljem, poželimo sebi i našoj zemlji svako dobro ko novinar Tarik Helić rijećima:

"Svako dobro Bosno i Hercegovino."

Autor: Edin Šalja