6.6.1992. godine - Dan kada je nastao ponos Dobrinje (Video)

Danas je dan kada je nastala 5. motorizovana brigada Dobrinja, Sarajevo ili nekome poznatija kao prva dobrinjska brigada na čijem čelu je bio Ismet Hadžić, kao predvodnik stvaranja organizacije otpora na Dobrinji i njen prvi i jedini komadant.

Motorizovana brigada formirana je 6. juna 1992. godine od već formiranih manjih jedinica iz Mahale, Dobrinje, Kvadranta C-5 i Aerodromskog naselja, a koje su do 6. maja 1992. godine stavljene pod jedinstvenu komandu tadašnjeg Štaba teritorijalne odbrane.

Već 2. maja 1992. godine, naselje Dobrinja bilo je u potpunosti odsječeno od Grada. Borci 5. Motorizovane brigade, u potpunom okruženju, nisu imali izbora osim da svojom hrabrošću i odlučnošću stanu na prvu liniju braneći naselje Dobrinju i grad Sarajevo.

Za svo ovo vrijeme herojskim naporima, izuzetnom hrabrošću ali i uz velike žrtve, branioci su uspjeli odbraniti svoju zonu odgovornosti, organizovati život na Dobrinji, kako vojnički, tako i civilni, te snažno učvrstiti linije odbrane.

U žestokim borbama koje su vođene danonoćno za svaku zgradu, ulicu, park, borci su davali svoje živote i bili ranjavani, ali su svojom hrabrošću i pored nedostatka oružja, municije i hrane, uprkos velikoj nadmoći neprijatelja uspjeli osujetiti njegove namjere i odbraniti naselje i obzbjediti vezu Grada sa slobodnim teritorijama.

72 dana dugu blokadu Dobrinje Borci 5. Motorizovane brigade nakon što su odbranili Dobrinju u sadejstvu sa drugim jedinicama 1. Korpusa Armije RbiH postižu zapažene rezultate u borbama na prostorima Igmana, Bjelašnice i Treskavice. 5. Motorizovana brigada ima mnogo svojih heroja. Teško je i nezahvalno isticati pojedince, a njih zaista ima veliki broj. Jedanaest (11) pripadnika Brigade dobilo je najviše ratno priznanje Zlatni ljiljan. I njihova imena će ući u istoriju borbe za slobodu i nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, jedan od njih je i njen komadant Ismet Hadžić.

5. Motorizovana brigada uće u historiju trajno time što je doprinjela zajedno sa 4. Motorizovanom brigadom u Butmiru, povezivanju dvije teritorije pod kontrolom Armije BiH Tunelom Spasa koji je za Sarajevo pod opsadom bila njegova žila kucavica.

O svemu ovome saznajte više iz sljedečeg videa, koji svjedoči onome što je bilo u ratu, a i onome kroz šta mnogi borci prolaze danas.

Podijelite sa prijateljima ovaj link:

(VIDEO) Čime raspolažu Oružane snage BiH

Prva posjeta aktuelnog generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga BiH dolazi u izrazito važnom trenutku punom turbulencija u regionu i na svjetskoj političkoj sceni, ali i propuštenih šansi kada je u pitanju aspiracija naše države za članstvo u najjačem vojnopolitičkom bloku na svijetu. 

NATO pokazuje opredjeljenje Alijanse da BiH dugoročno bude članica, ali problem predstavlja činjenica da naša zemlja još uvijek nije ispunila uvjete za Akcioni plan za članstvo (MAP).

Istraživanje portala globalfirepower.com pokazalo je da vojska BiH trenutno jedna od najslabijih na svijetu, a zauzeli smo stotinu dvadeseto mjesto od ukupno 126 zemalja.

Katalonski fotoreporter Mikel Ruiz izložbom o opsadi Sarajeva poručio: "Ne zaboravi"

Riječ je o ratnim fotografijama, iz vremena opsade Sarajeva, kao i fotografijama iz Srebrenice, nastalim nakon rata.

Ruiz je svijetu svojim potresnim fotografijama o Sarajevu odaslao slike stradanja i prenio tačnu informaciju o tome šta se zapravo događalo jednom gradu u srcu Evrope.

Ovom izložbom zaokružio je svoj put u Bosni i Hercegovini, koju je prvi put posjetio ratne 1993. godine i bio je gost sarajevske porodice Čolaković, koja mu je, kako je kazao, omogućila da njegove fotografije budu realne.

Izložba će biti otvorena do 25. oktobra.

Više o izložbi i izloženim slikama pročitajte ovdje.

Počela operacija "Maestral"

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija udruženih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosansku Krupu i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofanzive. Trajala je od 8. do 17. septembra 1995. godine.

Temeljem splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH od 22. juna 1995. godine, nekoliko sedmica nakon operacije "Oluja" i nakon odbijenog kontranapada Vojske Republike Srpske iz pravca Drvara, tokom kojeg su HV i HVO zauzele dodatne kvadratne kilometre u smjeru Drvara, težište djelovanja hrvatske vojske ponovo je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica nije pravila probleme, jer je to bio najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, hrvatske snage su počele planiranje oslobađanja i zauzimanja što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. IV i VII gardijska brigada se pripremaju za nastavak napredovanja prema Banja Luci. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Drvaru i od Glamoča prema Jajcu.

Zbog ponavljanja masakra na sarajevskoj tržnici Markale, 28. augusta 1995. godine, zračne snage NATO-a tokom noći 30. augusta 1995. godine pokreću snažnu kampanju zračnih udara na bosanske Srbe pod nazivom "Operacija Namjerna sila". Vojska bosanskih Srba biva snažno rastrojena. U tom olakotnom trenutku dok su oči svijeta bile uprte u nebo i dok su se brojale štete Srba oko Sarajeva, vojni stožeri ABiH, HV-a i HVO-a iskorištavaju trenutak nemoći VRS i pokreću udruženu ofanzivu.


Operacija oslobađanja je počela u petak, 8. septembra iz pravca Glamoča i Kupresa - prve srpske linije su bile lahko razbijene i u ruke VII i IV gardijskoj brigadi pada strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog, visok 1906 m/nm, odakle se kontrolira široko područje od Kupreškog polja i Glamoča sve do Šipova, Jajca i Mrkonjić Grada. Nasuprot hrvatskim snagama bilo je 7 lahkih pješačkih slabo popunjenih srpskih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljona 2. Krajiškog korpusa VRS.

U isto vrijeme kreću napadne operacije V korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi. VII korpus Armije BiH pod zapovjedništvom generala Mehmeda Alagića pokreće žestok napad na Donji Vakuf.

Uporedo s tim, Armija BiH pokreće i operacije prema drugim strateškim područjima pa tako u ponedjeljak, 11. septembra 1995. godine, pada snažno, strateško važno srpsko uporište Vozuća na cesti Banovići-Zavidovići, a narednih dana u bošnjačke ruke pada skoro cijela planina Ozren.

Sutradan, u utorak, 12. septembra 1995. godine, snage IV gardijske brigade HV-a zauzimaju gradić Šipovo, a VII gardijska brigada zauzima strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada.

Sljedeći dan, srijeda, 13. septembra 1995. godine, bio je iznimno uspješan - VII gardijska brigada zauzima Drvar, IV gardijska brigada zauzima grad Jajce, većinski hrvatski grad, nad slapovima Plive zaviorila je hrvatska zastava, što je za akciju "Maestral" značilo ono što je za "Oluju" značila zastava na Kninskoj tvrđavi. Istog dana pada i Donji Vakuf u ruke VII korpusa Armije BiH.

Na južnom ratištu, HV i HVO su osvojili nekoliko brda s kojih se mogao nadzirati grad Trebinje.
15. septembra 1995. godine jedinice V korpusa Armije BiH zauzimaju Bosanski Petrovac, a idućeg dana, 16. septembra pada i gradić Ključ. Narednog dana, nedjelja, 17. septembra, V korpus oslobađa i Bosansku Krupu. Slijedećih dana V korpus zauzima šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora i dospijeva nadomak Sanskom Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije.

Nakon sedam dana borbi, operacija završava. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište, a između HV-a i Banja Luke još je samo gradić Mrkonjić Grad, koji je zauzet u akciji Južni potez (8 - 12. oktobra 1995. godine). Vitalno srpsko uporište, Banja Luka, postao je realni sljedeći cilj, čije oslobođenje bi značilo totalni poraz srpskih snaga u BiH.


Uz uništenje infrastrukture, logistike i zapovjednog sistema od strane zračnih snaga NATO saveza, hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na hiljade izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Skoro u potpunosti je razbijen 2. Krajiški korpus VRS i natjeran u bježanje. Moral Srba bio je vrlo oslabljen, u Banjoj Luci i diljem Republike Srpske zavladala je panika. Ipak, široka osvojena područja prije rata nisu bila gušće naseljena - u pitanju su planinska, teže pristupačna područja, pa broj izbjeglica u odnosu na osvojenu površinu nije bio velik.

Historija.ba

Istina o Bosni i Hercegovini 1992-1995 (dokumentarni film)

Operacija "Namjerna sila" - NATO razvaljivanje položaja VRS

Operacija Namjerna sila (eng.:Operation Deliberate Force) je bila vojna intervencija međunarodne zajednice sa NATO savezom i SAD-om na čelu koja je ima za cilj da onemogući vojni arsenal Srba u ratu u Bosni i Hercegovini, a koji su prijetili i/ili napadali UN-ove ” sigurnosne zone ” u BiH. Operacija je počela oko 2:00 sata 30. augusta 1995. godine i završila se 20. septembra 1995. godine, a uključila je oko 400 aviona i 5000 ljudi iz 15 zemalja svijeta. Tokom operacije izvršeno je 3.515 letova protiv 338 ciljeva. Avioni koji su učestvovali u operaciji su letjeli iz vojne baze u Italiji i sa američkog nosača aviona Theodore Roosevelt. 68% bombi korištenih u operaciji su bile tipa ”precizno navođene municije”.

Srpski zračno odbrambeni sistem koji se sastojao od aviona i PAT postrojenja je učinio operaciju opasnim poduhvatom. 30. augusta 1995. godine francuski Mirage 2000 borbeni avion je oboren od strane srpskog protivavionskog topa. Ipak operacija je bila efikasna i time da je dovela Srbe za pregovarački sto.

Godišnjica smrti Avde Palića – komandanta odbrane Žepe

Legenda otpora Žepe - rhm. Avdo Palić

Avdo Palić (4. april 1958. g. – 5. septembar, 1995. g.) je bio pukovnik AR BiH i glavno komandujući odbrane Žepe tokom agresije na R BiH. Palić je zarobljen i ubijen nakon pada Žepe 1995. godine. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine ali nisu bili identificirani do augusta 2009. godine.

Avdo Palić je rođen u mjestu Krivača kod Žepe. Tokom studija u Sarajevu je upoznao svoju suprugu Esmu iz Žepe. Prije rata živjeli su u Vlasenici gdje je Avdo bio zaposlen kao nastavnik u lokalnoj srednjoj školi. Za Bajram 1992. godine Avdo i Esma su otputovali u Žepu u posjetu rodbini. U međuvremenu Avdin otac Murat je preminuo od srčanog udara nakon protjeravanja iz Krivače na putu za Srebrenicu.

U međuvremenu počinje agresija na BiH. Avdo Palić ostaje u Žepi i organizuje otpor agresoru. Slijedeće tri i po godine branioci Žepe pružaju žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju. Tokom rata Avdo i Esma su se vjenčali. Esma je rodila dvije kćerke, Semru i Nejru.

Na pregovorima o evakuaciji civila iz tzv. zaštićene zone Žepa, 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, zajedno s Palićem, kukavički su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe. Njihova tijela ranije su identificirana i ukopana u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu. Palić je iz Žepe odveden 4. avgusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović.

Upravo se taj datum, 5. septembar smatra danom kada je ubijen, iako lokacija na kojoj se to dogodilo nije poznata. Prema nalazima, odnosno na osnovu posmrtnih ostataka Palića, zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Pretpostavlja se da mu je pucano s leđa.

Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava. Potraga za kostima je trajala 14 godina. Masovnu grobnicu u Vragolovima 2001. godine otkrio je Jusuf Karahmet, nekoliko mjeseci nakon što se vratio svojoj kući. Ekshumacija je obavljena 3. novembra iste godine. Ekshumirano je devet kompletnih tijela, a dvije lobanje nađene su nekoliko metara van grobnice. U Palićevom slučaju uzorak nije bio “genetski dovoljno dobar”, zato je pri prvom podudaranju s uzorcima krvi u ICMP-jevoj bazi pokazana podudarnost s Palićevom sestrom i djecom u svega 22 posto. Nakon neuspješne DNK analize Palić je ukopan na mezarja u Visokom, pod oznakom NN. Druga analiza DNK je obavljena u augustu 2009. godine i sa preciznošću od 99,99 posto dokazuje da je riječ o skeletnim ostacima Avde Palića.

historija.ba

Rat za početnike iz ugla vojnika Eldina Kurbašića

Pošto se digla kuka i motika patriota i rodoljuba svih vrsta, sa svih meridijana i paralela, svih boja partijskih knjižica i imovinskih kartica, prizivaju se ratovi, frontovi... Red je da se podijeli znanje, čista empirija, ništa prepisano.

- roditelji gledaju brdo sa prozora kako ga devastira hiljade granata, a znaju da si ti gore u akciji. Dok to gledaju mole Boga da se živ vratiš, pa po cijenu i da ostaneš invalid. Samo da si živ.

- ne mora te pogoditi metak ili geler da bi te ubilo u borbi. Ubija i detonacija tako što ti od blast udara popucaju organi. Prvi simptomi su gubljenje svijesti i povraćanje krvi.

- vratiš se iz akcije sa terena pa dobiješ dužnost da odeš supruzi i majci tvog druga, te njegovoj dvogodišnjoj kćeri da im kažeš da im je muž, sin i otac poginuo. Preporučeno imati tablu sedativa sa sobom da im odmah daš, ali one vrisnu u plač odmah kada te vide sa dvojicom drugova, jer sasvim sigurno nemaš osmijeh na licu. Onda se obavezno na par trenutaka zamisliš i pretpostaviš kako bi tvoji reagovali na tu situaciju.

- razmjena mrtvih. E to je posebna disciplina psihološkog sjebavanja. Prevrneš 120 leševa da bi našao tijelo rođaka. Neću dalje u detalje ulaziti.

- otkriješ da je krvoskok iz femoralne arterije oko pola metra visine kada je metak/geler pokidaju, a ti stavljaš dlan drugom čovjeku na nju, dok mu drugom rukom vadiš njegov jezik iz grkljana da se ne uguši u šoku koji nastupa odmah.

- imaš oko 10 sekundi da drugu zaustaviš šištanje iz pluća probušenih gelerom (pneumotorax). Ako nemaš prvog zavoja i one njegove gumene ovojnice, može i celofan od kutije cigara pomoći.

- brzina gelera je oko 1 km u sekundi, leti nepravilnom putanjom oko vlastite ose, nepravilnog oblika od višeslojnog odliva metala, vreline oko 200°C i kida tkivo, kosti, vene i arterije u djeliću sekunde.

- mišja groznica: Ako si se u zemunici i navikao na pacove veličine mačke, dok ležiš gledaš ih kako hodaju po najlonu iznad tebe, na bolest koja se zove mišja groznica, a vrlo je česta kod vojnika u rovovima, tvoji bubrezi se na nju neće sasvim sigurno naviknuti.

- crnogorično drvo puca samo od sebe na temperaturi od oko -17°C dok si ti na straži.

- ono kad vam iz Hitne savjetuju da se višeslojno oblačite, dobija sasvim novu dimenziju kada moraš mjesec dana, a nekad i više, biti tako obučen u blatu do koljena.

- kada moraš zanemariti nutritivne vrijednosti margarina kojeg dobiješ na kriški hljeba za doručak i sa njim namažeš svoje vojničke čizme, jer ti je preče u snijegu imati suhe noge u čizmama nego pun želudac.

- bajonet se ne nosi da bi klao nekoga već da se ukopaš u ledenu i tvrdu zemlju na nekoj čistini (u suludom jurišu u koji te je poslala komanda u kojoj sjede hohštapleri i diletanti) u roku odmah kada te poklopi neprijateljska artiljerija.

- neprijateljski snajperista je dosadniji od bilo kojeg komarca.

- oružje ti uvijek suho MORA biti! Nema ono vodootporni certifikat kao pojedini mobiteli danas.

- navala adrenalina kada te drže u karantinu pred akciju je konstantna i jača je oko 845 puta nego ona u trenucima tvog prvog seksualnog iskustva.

Ima toga još, ali mislim da je i ovo dovoljno da svim usijanim glavama koji bi da ratuju poručio: Ne prizivajte ratove ako niste sve ovo i još deset puta ovoliko spremni da podnesete, vi i vaši sinovi.
 

OSTALE RATNE PRIČE PROČITAJTE OVDJE.

Dugo nas nije bilo...

Možda smo se malo zasitili priče o ratu. Poželjeli na trenutak da odmorimo od svega. Zato nas nije bilo dugo. Propustili smo mnogo toga obilježiti na blogu. Mnogo je tu bitnih datuma iz prošlosti kojih smo se trebali sjetiti. Neke smo propratili na našoj facebook stranici "Sarajevo u ratu" . Ali sve je to bilo aljkavo, ne toliko dobro kako bi trebalo biti.

Nije nas  bilo od godišnjice masakra u Ahmićima i sada smo opet tu.

Sa nama će Vam trebati strpljenje, oprostite nam, ali potrudićemo se da budemo ažurniji.

Zašto se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan?

Danas je 23. godišnjica od napada na Ahmiće, bošnjačko selo u srednjoj Bosni, nedaleko kraj Viteza. 16. aprila 1993. godine, napad su izvršile snage HVO koje nisu nikoga štedjele, vršeći tako dijelo ratnog zločina u kojem je ubijeno 116 osoba, od toga broja 32 su žene i 11 maloljetnika. Za ovaj ratni zločin svoju kaznu preležali su komadant HVO Dario Kordić izdržavši 25 godina zatvora, ali je oslobođen nakon dvije trečine izdržane kazne, te Vlatko, Mirjan i Zoran Kupreškić koji su osuđeni za sudjelovanje u pokolju u Ahmićima na zatvorske kazne od 6-10 godina, pa potom u apelacionom postupku oslobođeni svih optužbi. Pored njih još je osuđen Miroslav Cicko Bralo, na 20 godina zatvora, Paško Ljubičić je osuđen na 8 godina zatvora, pa je oslobođen nakon  dvije trečine izdržane kazne, te Tihomir Blaškić koji je osuđen prvobitno na 45 godina, da bi mu u apelacionom postupku smanjili kaznu na 9 godina.

Iz svega navedenog se vidi da silom oduzeti životi Ahmičana ne vrijede debljih zatvorskih kazni za njihove zločince.

23. godine kasnije u danu koji je prethodio pomenutoj godišnjici zločina u Ahmićima, u Sarajevu koje i dalje čuva  sliku o ratu u BiH na jedan pasivan način u kome se nameću neke druge istine kroz djelovanje pojedinih udruženja poput UDIK-a ili "Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije", koji  napominje najčešče na zločine koji su se desili, a kojima su bili počinioci pojedini pripadnici i jedinice Armije BiH, a navodno populacija ove zemlje nije dovoljno upoznata o njima što je laž, poturena teza kojom se ista vojska želi izjednačiti sa druge dvije, čiji udruženi zločinački pothvati su potvrđeni u Hagu visokim zatvorskim kaznama za njihove počinioce, pa su tako dan prije obilježili godišnjicu sječanja na zločin u selu Trusina kraj Konjica, koji se zbio na isti dan kada su se desili zločini u Ahmičima. Ovaj zločin su počinili pripadnici jedinice "Zulfikar", koji su u selu ubili 18 civila i 4 pripadnika HVO-a. 

Ono što bode, oči jeste činjenica da se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan, kada su se pomenuti zločini zaista desili, već su se sjetili na "Dan Armije BiH", dan kada je nastala zvanično jedina legitimna vojna sila koja je branila poredak tada mlade države Republike Bosne i Hercegovine, na jedan častan, dostojanstven i čovječniji način, za razliku od druge dvije paravojske koje su na prostoru BiH pravili svoje udružene zločinačke poduhvate Herceg Bosne i Republike Srpske sponzorirane od Hrvatske i Srbije, djeleći BiH na jedan surov način, čineći genocid, zločine protiv čovječnosti, etničko čiščenje, kulturocid, urbicid nad onima koji su BiH voljeli i branili i rušeći njen poredak u ime naših komšijskih država kojim su bile naklonjene. Zatvorske kazne hraniteljima udruženog zločinačkog pokreta HB i RS svjedoće razmjeri zločina nad ovom državom i njenim stanovnicima, te zlu kroz koji su prošli svi koji ovu zemlju vole.

Kad trebamo pričati o istini i karakteru rata u BiH i onome što se dešavalo, te ispravljati nepravdu, onda barem ne poturajmo laži i jeftine teze na jedan benigan način. Karakter rata i njegova istina je poznata odavno, motivi mnogih zločina otkriveni, analizirani i potvrđeni zatvorskim kaznama,  stoga nema potrebe da se neke stvari poturaju na tako perifidan način, čime se paravojske koje ruše državu i oni koji je brane žele izjednačiti.

Nameće se pitanje, zašto se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan, kada su se prije 23. godine i desili zločini nad njima?

Da li se UDIK udostojio da se danas prisjeti u zapadnom dijelu Mostara žrtava iz Ahmića?

Zašto je to tako? 

Vama ostavljam da sebi sami odgovorite na pomenuta pitanja.

(Autor bloga)

6. april ili dan grada Sarajeva

06. aprila 1945. godine, "zajedničkim naporima i žrtvama sarajevskih patriota - Srba, Muslimana i Hrvata" oslobođeno je Sarajevo. Na ovaj isti dan, 06. aprila 1994. godine Sarajevo je opet trebalo svoje građane i patriote da ga još jednom oslobode.

Osnivačem grada Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković, a sam grad su izgradili starosjedioci. Napravljen na raskrsnici rimskih puteva, nikao je grad koji je još tada bio raskrsnica kultura i religija i nakon više od 500 godina to i ostao.

I zbog takve specifičnosti, Sarajevo je u svojoj historiji trpilo mnoge nedaće. Jedna od najvećih je pohod Eugena Savojskog, koji je krajem 17. vijeka opljačkao i do temelja spalio Sarajevo koje je tada bilo jedan od najvećih gradova na Balkanu.

Nakon što su Austro-Ugari okupirali Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, sarajevski orijentalni štih, susreo se sa evropskim. Austro-Ugari su industrijalizirali Sarajevo, uveli nove stvari u grad, pa je Sarajevo postalo prvi evropski grad sa tramvajem. Gradile su se škole i kulturne institucije. U to vrijeme sagrađen je i Zemaljski muzej.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Sarajevo nije pretrpilo značajnija razaranja. Iako pod snažnim utjecajima iz Beograda, Sarajevo se nije našlo na listi interesa tadašnjeg režima i dinastije Karađorđevića. Arhitektonska slika grada ostaje gotovo nepromijenjena, industrija nazaduje, društvena nezadovoljstva radnika rastu, tako da se može reći da Sarajevo kao grad između dva svjetska rata uglavnom stagnira i nazaduje.

Od prvog dana rata, 6. aprila 1941., kralj, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske, vlada i njene razne institucije, te dio diplomatskog kora, povlačili su se i u općoj pometnji i panici bježali iz Beograda prema Sarajevu. Tako se tih aprilskih dana u gradu i njegovoj okolini stekao, u bjekstvu i iščekivanju evakuacije, šarolik svijet vezan uz politički i diplomatski establišment Kraljevine Jugoslavije. Iz Sarajeva su se kralj i vlada povukli prema Nikšiću, odakle su već 16. aprila 1941. odletjeli u Atinu i dalje na Bliski istok pod britansku zaštitu. Dva dana kasnije Jugoslovenska kraljevska vojska je kapitulirala. Sarajevo se našlo u sastavu ustaške NDH, a faktički pod njemačkom okupacijom.

Jugoslovenska armija započela je akciju oslobađanja Sarajeva 28. marta 1945. godine. U akcijama su učestvovali drugi, treći i peti korpus JA, 11. i 13. krajinska brigada, 18. srednjobosanska brigada, artiljerijska i tenkovska jedinica. Nakon žestokih borbi 6. aprila 1945. godine slomljen je otpor Nijemaca i pripadnika NDH i Sarajevo je oslobođeno. Do kraja ove akcije, 10. aprila oslobođeni su i Visoko, Kakanj te Busovača.

U antifašističkoj borbi od 1941 do 1945. godine, 10.961 građana Sarajeva dalo je svoje živote. Stradalo je 412 Bošnjaka-muslimana, 106 Hrvata, 7.092 Jevreja, 1427 Srba, te 16 Crnogoraca, jedan Makedonac, pet Slovenaca i 12 ostalih.

47 godina kasnije, na dan oslobođenja grada, Sarajevo je započelo još jednu bitku. Od početka agresije i opsade, pa do 31. jula 1995. u Sarajevu je ubijeno, umrlo od gladi, hladnoće i nestalo 11.541 civil, od kojih 1.598 djece. Materijalna šteta koju je grad pretrpio tokom agresije i opsade, prije svega kroz razaranja stambenog fonda i uništenje kulturnog blaga i privrednih objekata i saobraćajnica, je neprocjenjiva.

Također, treba napomenuti i da je 6. aprila 1992. godine, tadašnja Evropska zajednica priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. Nažalost, dok se zastava sa Ljiljanima vijorila ispred zgrade UN-a u New Yorku, srpski agresori granatirali su stari dio grada i otpočeli najdužu blokadu jednog grada u historiji ratovanja, Olimpijskog grada Sarajeva.

Zato svima onima koji grad Sarajevo smatraju svojim gradom, svima onima koji ga vole i poštuju, svima onima koji se odnose prema njemu sa poštovanjem želimo sretan Dan grada Sarajeva.

Sretan Vam 1.mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Jučer je  20 godina od zavrsetka Opsade Sarajeva. Tih 1425 dana smo brzo zaboravili. 11 541 Sarajlija je poginuo u ratu iza nas, preko 60 naših sugrađana je ranjeno. Grad je pretrpio ono najgore i kad smo pomislili da će biti lakše nastavila se naša muka da se u miru sačuva dostojanstvo svakoga Sarajlije. Danas je  24 godišnjica nezavisnosti naše zemlje u kojoj smo postali zavisnici o svemu. Nisam optimista jer se naš odnos prema nama samima nije promjenio, a ni prema svojoj zemlji. Iako naše haustore će krasiti zastave naše države, mi smo davno tu zastavu bacili pod noge, a državu obezvrijedili i nisu tome krivi samo oni koju BiH ne vole, već i mi sami.

Nekad sam davno počeo pisati blog o Opsadi Sarajeva, o onome što je bilo, s namjerom da spomenem prošlost i potaknem na razmišljanje o boljem i na ono što možda nikada više nebi trebali biti. Ali iskreno se bojim da će i nove generacije imati jednako loše teme, kao i naša generacija koja je i dalje ni na nebu ni na zemlji.

Taj blog puni svoje tri godine i nije tako loša priča, da nebi mogao biti boljim, nadam se da ćemo i mi osvanuti boljim.

Nek vam je sretan 1.Mart , Dan Nezavisnosti Bosne i Hercegovine, uz pjesmu "Mojoj dragoj BiH", da se prisjetimo da smo preživjeli gore i da ćemo nadživjeti i ono što je loše danas.

Autor bloga: Edin Šalja

Obilježavanje 05. februara-Dana sjećanja na sve poginule građane Sarajeva i 22. godišnjice stradanja sugrađana na Markalama

 U povodu obilježavanja 05. februara – Dana sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992-1995. godine i 22. godišnjice stradanja naših sugrađana na pijaci Markale, obavještavamo vas da će se u PETAK 05. februara 2016. godine od 10:30 do 11:00 sati, u organizaciji Kantona Sarajevo, održati Zajednička komemorativna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća sa područja Kantona Sarajevo u Narodnom pozorištu.
Organizator sjednice poziva porodice stradalih Sarajlija da prisustvuju Zajedničkoj komemorativnoj sjednici, kako bi i na ovaj način svi zajedno odali počast našim ubijenim sugrađanima.
Nakon Zajedničke komemorativne sjednice, predviđeno je da svi učesnici polože cvijeće na spomen obilježje na pijaci Markale, gdje je planirano i održavanje prigodnog programa sa početkom u 11:30 sati.

Molimo vas da planirate dolazak Vašeg novinara i ekipe.

U prilogu poziva je spisak stradalih sugrađana na pijaci Markale.

 spisak_poginulih_na_markalama.pdf

Dan Republike Srpske otkrio je novo staro lice Srbije! Velika Srbija mala Bosna i Hercegovina!

Velika Srbija 90-tih.

Danas je 10. januar 2016. godine, tačno dvadeset i četiri godine od nastanka Republike Srpske, zločinačkog pokreta velikosrpskih nacionalista, inspirisan četništvom poniklim u Srbiji, čiji korijeni datiraju od 19. stoljeća.
Ništa savremene četnike ne odvaja od onih prvih, osim vremenske distance; iste su to metode i načini kojim srpski narod ‘štite’, odnosno šire granice njihove zemlje i svaljuju krivice sa sebe na druge; čine genocide, zločine protiv čovječnosti, progone, lažiraju historiju šireći jednu novu, vlastitu, rušilašku, iznova destruktivnu, agresivnu, manipulativnu, koja će u budućnosti donijeti mnogo nesreće ne samo nesrbima, već i samim Srbima.

Stvaranje pokreta I prvi zločini

Ali moramo se vratiti na početak stvaranja ovoga pokreta.
Prve formacije koje su sebe nazivale Četama ili Četnicima, nastale su u 19. stoljeću sa slabljenjem osmanlijske moći na Balkanu i u cilju ostvarivanja interesa unutrašnje i vanjske politike Srbije. Kako je utjecaj Osmanlija slabio prilike na Balkanu su se komplikovale za sve, tako su prve sukobe međusobom poveli makedonski Srbi i Bugari , koji su Srbe u Makedoniji htijeli da okrenu od carigradske patrijaršije, često ih pritiskajući vojevanjem protiv istih.
U tom periodu Srbi se organizuju i prave prve vojne formacije (čete) s ciljem da se odbrane od istih. Srbija u prvi mah kreira sliku o tome da su protiv takvih akcija Srba u Makedoniji, varajući saveznike, međutim veze se učvršćuju i Srbija pomaže afirmaciji tih pokreta koji u tom periodu ratuju povremenice i sa Albancima i sa Osmanlijama. 1907. godine dolazi do razmimoilaženja u pokretu, da li njime rukovoditi iz Beograda ili iz Skoplja.
Osmansko carstvo se raspada, u njemu se dešava Mladoturska revolucija, prilike se i na Balkanu mijenjaju, velike sile pritišću, a Srbija obustavlja akcije četnika i privremeno rasformiše pokret. Upravo je tako postala jedna od  najvećih paravojski koje traju i danas.

Prilike u aneksiranoj BiH se mjenjaju. Srbi od straha od Austro-Ugara pokret ponovo raspoređuju uz Drinu, pomažući aktivno bosanske pravoslavce (za njih Srbe) i pokušavaju preventivno djelovati jer su se pribojavali rata sa Austro-Ugarskom.
U Južnoj Srbiji i Makedonije se prilike mijenjaju, te Albanci i Bugari, počinju ponovo ratovati sa Srbima.  

1911. Srbi gomilaju oružje u tom pojasu, a formacije četnika pokušavaju izazvati pometnju u pozadini osmanlijske vojske. Te čete su se okupile oko vojvoda, vođa unutar pokreta koji su komandovali pomenutim vojnim formacijama.

Među prvim koji su ih vodili tada bili su Božina Simić, Vojislav Tankosić, Vojina Popović, Vasilije Trbić. Već tada se naziralo kakvu će Srbija politiku voditi prema okolnim narodima, zbog razmjera zločina četničkih formacija nad civilima onih naroda s kojim su ratovali tada.

Onda dolazi period mirovanja, do  jeseni 1912. godine kada Bugari, Srbi, Crna Gora i Grčka vezuju zastave protiv uzdrmanog osmanskog carstva, unutrašnju slabost cartva izazvano gore spomenutom Mladoturskom revolucijom pomenute zemlje koriste za rat u kome će otjerati Osmanlije sa ovih prostora, a i mnoge pripadnike pomenutih naroda sa prostora evropskog dijela carstva koji su prihvatili Islam.
Iako su svi narodi pokazali surovost prema toj populaciji, Srbi i Crnogorci su bili najsuroviji, masovna pogubljenja, masakriranje civilnog stanovništva, etničko čišćenje, nasilno pokrštavanje… sve je pratilo širenje granica ove dvije države tada.

Kosta Novaković, srpski političar, novinar, profesor, jedan od prvih ljevičara Srbije,  ustanovio je da su srpska i crnogorska vojska ubili preko 120 hiljada Albanaca oba pola i svih uzrasta. Nisu pošteđeni ni drugi narodi koji su živjeli na tim prostorima poput makedonskih muslimana ili bugarskih. Ciljevi zločina su bili da se etničkim čišćenjem i manipulacijama statistikom utvrde nove granice Srbije, što je tada dovelo do srbizacije prostora koji su do tada bili naseljeni Albancima.
I tada se srpska vlada služila poricanjem, govoreći kako je to Austro-Ugarska propaganda.

Zločini u Balkanskim ratovima

Već u decembru 1912. godine naslovnice The New York Times su objavljivale tekstove o zločinima nad muslimanima ovoga prostora, prvenstveno Albancima, govoreći o užasnim zvjerstvima kao rezultatu promišljene politike Srba da se istrijebe muslimani.
Ni druge zapadne zemlje nisu imale ništa blažu retoriku prema ovim zvjerstvima srpske vojske. Karnagijeva zadužbina za međunarodni mir ustanovila je 1913. godine komisiju univerzitetskih profesora iz Francuske, Britanije, SAD, Njemačke, Austrije i Rusije, koji su prikupljali građu po ovom dijelu Balkana o stravičnim zločinima srpske i crnogorske vojske koji svjedoće tome. Na putu uvrđivanje istine naišli su na veliki otpor srpskih zvaničnika koji su onemogućili ulazak na tada osvojene prostore pod svojom kontrolom i medijski napali komisiju da je to međunarodno uplitanje u unutrašnju politiku jedne države. Međunarodna komisija je ipak ustanovila da oružje nije upotrijebljivano isključivo protiv neprijateljske vojske, već je korišteno za pokolj stanovništva Albanije i Makedonije, mahom starijih ljudi, seljana, zemljoradnika, žena i djece. Komisija je ustanovila da je u osvojenoj oblasti bilo spaljeno oko 80% muslimanskih sela.
1914. godine izvještaj komisije je objavljen u Vašingtonu, ali je pao u sijenu sa izbijanjem prvog svjetskog rata. Koliki je razmjer bio toga zločina svijedoći Skoplje, grad sjedište kosovskog vilajeta sa 60 hiljada stanovnika, u kojoj je preko polovine stanovnika bilo Albanaca i Turaka, u koje je srpska vojska ušla bez otpora, ali to srpsku vojsku i paravojsku srpskih komita i četnika nije spriječilo da čine zločine nad muslimanskim stanovništvom.
Mrtvim tijelima muslimana su hranili Vardar. Ono što je za bosanske muslimane bila Drina u ratovima kasnije, to je za Albance i Turke bio Vardar. Svjedoci toga vremena kažu da je preko 2000 muslimana pobijeno u Skoplju. Mnogo je gradova koji su svjedočili tome stradanju, od Niša, Preševa, Prištine, Ferizaja (Ferizovića ili srpski Uroševca), Đakovice, Prizrena, Ljume, Drača, Debre, Peći, Strumice, dijelova Sandžaka.

Prvi svjetski rat 1914. godine je donjeo do većeg angažmana srpske vojske na Drini, pokušavajući odbraniti se od Austro-Ugarskog napada, četnici i tada kao i prvi put protiv Osmanlija, rovare na prostorima Bosne u nadi da će pomesti planove Austro-Ugarskoj vojsci.
Tada su Četnici podijeljeni u četri odreda Zlatiborski Koste Todorovića,  Jadranski - Vojina Popovića, Rudnički Vojislava Tankosića i Gornjački Velimira Vemića. Isti prelaze Drinu i ubijaju masovno bosanske muslimane Istočne Bosne  u prvim uspijesima srpske vojske, ali sa konsolidacijom Austrougara zbog velikih gubitaka srpska vojska se vraća na Drinu, pruža otpor koji 1915. godine lome ujedinjene vojske Austrougara i Njemaca, a srpska vojska bježi do savezničkih vojnih snaga u Grčku.

Tok rata se mjenja sa ulaskom SAD-e u rat, pa Austrougari i Nijemci vremenom se povlaće kako bi odbranili sebe od savezničke protuofanzive na Zapadu, što koriste saveznici na solunskom frontu i polako se vraćaju na izgubljene teritorije Balkana, a srpska vojska se upisuje kao vojska pobjednica prvog svjetskog rata iako je zabilježila najviše poraza u tom ratu.
Uz Francuze i Engleze, sa solunskog fronta srpska se vojska vratila u Srbiju, otuda bez otpora ušla u BiH, Hrvatsku i Sloveniju, te neke dijelove južne Ugarske. Iako je doživjela sve poraze, ambicije Srba nisu jenjavale, već tada su željeli sve zemlje priključiti Kraljevini Srbiji i ostvariti ideje o Velikoj Srbiji koje je kroz Načertanije zacrtao Ilija Garašanin , srpski političar, premijer i književnik, daleke 1844. godine, a čiji se program nije publicirao sve do 1906. godine, kada su se prilike za ostvarenje istog počele nazirati. Tim nacionalnim programom se predvidjalo prikljućenje Bosne i Hercegovine, djelova Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe Srbiji.

Period poslije Prvog svjetskog rata, stvaranje Velike Srbije

Nakon prvog svijetskog rata pritiscima Kraljevine Srbije za pregovaračkim stolovima saveznika iz rata stvorila se SHS, Država Srba, Hrvata, Slovenaca, koja je teritorijalno obuhvatala prostore Slovenije, Hrvatske i BiH. Međutim tu nije bio kraj pretenzija Srbije, pa su činili sve da se ti prostori ujedine sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom što se i desilo, pa iz toga nastaje Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

U BiH počinje agrarna reforma kojom se Bošnjacima muslimanima otima zemljište, isti dobijaju status manjine, oduzima im se politička i kulturna autonomija, provodi se oduzimanje zemljišnog posjeda, uz obećanu naknadu, koja nikada nije u cjelosti isplaćena, što je izazvalo mnogo socijalnih problema u biću Bošnjaka, te su mnogi bili prinuđeni da napuste BiH.
Mahom zemlju Bošnjaka stiču Srbi i Hrvati BiH, njihovi doseljenici iz Hrvatske krajine, Srbije i Crne gore, čime se zaokružuje proces prvenstveno srpske, pa dijelimice i hrvatske konolizacije BiH, s ciljem da se BiH kao i Kosovo u balkanskim ratovima učini srpskom zemljom, koja se u povoljnom trenutku trebala priključiti Velikoj Srbiji.

Ništa bolje nisu prošli ni muslimani okolnih zemalja, koji su tada svoj spas kao i Bošnjaci pronalazili u napuštanju svojih domova. U tom sveopštem srpskome nacionalnom programu, utihnula je ideja o hiljadugodišnjem hrvatskom kraljevstvu. Bošnjaci su izgubili sve što se moglo izgubiti, mnogi čak i živote, postali su narod bez identiteta, kulture, tradicije, historije, pa i zemlje.

Crnogorci su izgubili Kraljevinu, nelegalna Podgorička skupština sastavljena od Srba, donijela je odluku o ujedinjenju Kraljevine CG i Kraljevine Srbije, što je izazvalo Božićnu bunu i pokušaj da se spasi Crna Gora toga.

Makedoniju su pokušali srbizirati, ali unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija je činila snažan otpor tome, vodeći oružanu borbu za oslobođenje i ujedinjenje cijele Makedonije.

Albanci Kosova, osnovali su Kosovski komitet u namjeri da odbrane i izdvoje Kosovo iz pomenute Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i pripoje Albaniji. Sukobi ove dvije strane rezultirao je iseljenjem mnogim Albanaca sa Kosova. Smatra se da je srpska nacionalisticka politika tada bila zakovana u četništvo i bila je strašan instrument ekspanzionističke politike Srbije u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslavije kasnije. Duboko ukorijenjeni u sistemu, kroz različita udruženja vodili su aktivnosti, koje su se doticale sprovedbi ideja Velike Srbije. Sa drugim svjetskim ratom ponovo su izmilili u pravome obliku, ali o tome ćemo par pasusa kasnije.

Kraljevina SHS se s pravom mogla smatrati proširenom Srbijom ili Velikom Srbijom, iako se to pokušalo maskirati kasnije gašenjem Kraljevine Srbije ulaskom u Kraljevinu Jugoslaviju i podjelom svih zemalja na upravna područja, kao i maskirati dominacija Srba u toj tvorevini.

Mnogi problemi prate tu tvorevinu upravo zbog četništva i servirane hegemonije, a onda se dešava stvaranje Ustaša - Hrvatske revolucionarne organizacije, koja je bila nacionalističko fašistička organizacija, nastala kao odgovor na srpsku hegemoniju uzrokovano hrvatskim nezadovoljstvom položajem u toj kraljevini.

Počeli su se organizirati 1929. godine i aktivno raditi na rušenju poretka Kraljevine Jugoslavije. U cilju toga 1934. godine uspijeli su ubiti i tadašnjeg kralja Aleksandra 1 Karađorđevića, otad njihove ambicije rastu, ali se ostvaruju sa dolaskom Drugog svjetskog rata i Travanjskog rata, kada Sile Osovina osvajaju Kraljevinu Jugoslaviju. Kao i Srbi i oni su pokazali svoje teritorijalne ambicije prema BiH, koja se našla sa Drugim svjetskim ratom u Nezavisnoj Hrvatskoj Državi. Agresivnom fašističkom politikom počinju progon Srba, Jevreja, Roma i otvaraju logore smrti širom Hrvatske, od kojih je najpoznatiji logor Jasenovac.

Kako su Četnici dobili epitet “Ravnogorski” i nastavili ubijanje u ime Srbije
 

Slom Kraljevine ponovo na scenu vraća Četnike, ovaj put predvođene Dražom Mihajlovićem, Stevanom Moljevićem, Kostom Pečancem, Radovanom Abramovićem, Pavlom Đurišićem  i drugim manjim formacijama poput Slovenskih četnika ili Bele garde.

Nakon poraza u Travanjskom ratu, Draža Mihajlović, pukovnik Jugoslovenske kraljevske vojske, predvodeći Drugu armiju, napušta BiH preko Drine, povlačeći se pred silama Osovine, te na Ravnoj Gori po uzoru na prve vojne formacije četnika, grleći njihovu doktrinu ratovanja, metode i ideje, razvija Ravnogorski četnički pokret, paravojnu formaciju, koja je najveća aktivna paravojna formacija u Evropi koja se održala do danas.

Lojalan izbjegličkoj vladi u Londonu dostavlja program tog pokreta tokom i po završetku Drugog svijetskog rata u kojima ističe da pokret želi omeđiti srpske zemlje i srpski živalj u njima, silom riješiti problem muslimana i po mogućnosti riješiti ga u ovoj fazi masovnim ubijanjima, silovanjima, pljačkama i progonima, kroz plan čiščenja i pomeranje seoskog staovnišstva i njihovo punjenje svježim srpskim elementom.

Ideje pokreta razvija sa svojim ideologom Stevanom Moljevićem koji je rekonstruisao ideju Velike Srbije, a Draža Mihajlović je provodio sa svojim dobrovoljcima na terenu u Drugom svijetskom ratu.
Kolike su razmjere njihovih zločina bile svijedoće na stotine zapaljenih muslimanskih sela po BiH i Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu.

Prema procjeni jugoslovenskih historičara u Titovoj Jugoslaviji, najveći broj žrtava u BiH upravo su činili muslimani, iza Jevreja uopšte u Jugoslaviji bili su najveće žrtve kojih je nastradalo najviše u ukupnom broju svoje populacije u toj državi u Drugom svijetskom ratu. Samo u BiH ih je nastradalo oko 80 hiljada, u zločinima koji su se dešavali mahom u Istočnoj Bosni, Foči, Rudom, Čajniču, Višegradu itd.

Četnici su zauzeli Foču, 19. 8. 1942., u kojoj se nalazilo oko 8.000 Muslimana, što mještana što okolnih izbjeglica. Oko 5.000 njih je uspjelo pobjeći prema Sarajevu, manje grupice su se posakrivale, dok su svi ostali uhvaćeni i pobijeni. Jedan od preživjelih izjavljuje: “... Čim su Foču zauzeli četnici, pohvatali su i poubijali sve muškarce muslimane, kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali. Ostalo je živo svega 11 skrivenih muškaraca. Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njih zapaljene”. Isti navodi “oko dvije hiljade nevinih žrtava”.

Naravno i tada kao i danas Četnici su se bavili negacijom.  Četnički zapovjednik P. Bacović 5. 9. 1942. izvještava D. Mihailovića da je u Foči poginulo “... 1.200 ustaša u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali četiri mrtva i pet ranjenih... Imali smo ogromni plijen. Nas je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo postigli”.

Moglo bi se još mnogo pisati o tim zločinima Četnika, pa i Ustaša prema BiH i njenome stanovništvu, prvenstveno muslimanima, dok su Četnici bili nemilostivi prema svim kategorijama muslimanskog stanovništva u BiH, nemilice ih trijebili i vodili do uništenja.

Ustaše su bili ti koji su mahom ubijali bošnjačku elitu koja se suprostavljala njihovoj ideji. Sve je to vremenom sa promjenama tokova Drugog svijetskog rata dovelo do poraza Ustaša i Četnika od strane Partizana, iako su izgubili rat tada, obje ideje su opstale u Titovoj Jugoslaviji u ilegali. Mnogi su se u 48 godina Titove Jugoslavije infiltrirali u taj sistem, što je na kraju i pokazao i raspad Titove Jugoslavije, koju su prvenstveno srpski nacionalizam i hrvatski nacionalizam sa njihovim idejama, odveli u totalirizam i prihvatanje dvije fašističke ideje poput četništva i ustaštva, kao metoda ostvarivanja njihovih ideja. I tada kao i u prethodnim ratovima genocid, zločini protiv čovječnosti, masovna ubistva, progoni, silovanja  pljačke bili su načini realizacije prvenstveno ideja srpske nacionalne politike kroz četništvo.

Genocidno stvaranje RS-a

Upravo raspad Jugoslavije svijedoči jednakim metodama ostvarivanja nacionalnih ideja Srba i Hrvata, kao i njihovog decenijskog neprijateljstva prema BiH i prvenstveno prema muslimanskom stanovništvu. Mada se na primjeru historije srpske politike vidi i duži kontinuitet fašizma prema muslimanskom  stanovništvu još od Balkanskih ratova pa na ovamo. Sa komplikovanjem prilika u BiH i ratom u BiH, to pravilo srpske nacionalne politike se potvrđuje, a metode po kojima se ostvario zločinački projekat Republike Srpske koji se stvarao od 91. do 95. , koji je potvrđen silom nametnutim mirovnim procesom u Dejtonu, a  presuđen u Hagu kao genocidna tvorevina, nastala na ubijanjima, progonom, pljačkanjem i rušenjem imovine nesrba, zatiranjem njihovih spomenika kulture, vjerskog i narodnog naslijedja na prostorima koje je Vojska Republike Srpke držala pod svojom kontrolom.

Toga historijski bitnog 9. januara 1992. godine kada je na Palama proglašena Srpska Republika Bosna i Hercegovina, otvorila su se vrata pakla , koja su sa ratom u BiH koji je nezvanično počeo krajem marta, a zvanično potvrđen proglašavanjem ratnog stanja 20. juna 1992. godine, donijela smrt, mučenja, silovanja, pljačkanja, gladovanja, bolesti stanovnicima BiH, prvenstveno nesrbima koji su se zatekli na prostorima dominantno naseljenim Srbima, a bome i na onim koji to nisu, a bili su okruženi njihovom vojskom. Sve se to vodilo s ciljem stvaranja Velike Srbije, kojoj su se na putu našli prvenstveno Bošnjaci muslimani.

Razmjere tih zločina su velike. Samo u Srebrenici 11. jula 1995. godine vojska republike Srpske pobila je najmanje 8372 ljudi, prvenstveno muškaraca, ali među njima i dosta žena i djece, staraca, nemoćnih, mahom Bošnjaka, te je to  u sudskom procesu između BiH i Srbije u kojem je BiH tužila Srbiju za genocid i potvrđeno, gdje je izrečeno da je Vojska Republike Srpske odgovorna za genocid u Srebrenici, a Srbija za nesprečavanje istog.

Na isti način kako su se u Balkanskim ratovima kreirali uslovi za širenje teritorije Srbije, tako su se i u ovome ratu nastojale proširiti granice Srbije, međutim kada je postalo jasno da se neće moći realizovati pripajanjem srpskih prostora u drugim državama Srbiji, nastojalo se sačuvati ono što se moglo jer su svi slutili da će rat biti brzo okončan.

Srbi su  tada nastojali zaokružiti prostore koje su smatrali svojim pogotovo na prostoru BiH, osvajajući oaze tj. slobodne teritorije Bošnjaka, stvarajući bolje preduslove za mirovni proces koji se nazirao tj. Dejton koji je na kraju legalizovao genocidom i zločinom protiv čovječnosti realizovani projekat Republike Srpske. Razmijere zločina u Srebrenici, Žepi, pa i Goraždu koji se čudom odbranio su bile nezamislive novijim generacijama Bosanaca i Hercegovaca. Genocid u Srebrenici smatra se najvećim zločinom savremene Evrope u njenoj novijoj historiji tj. historiji nakon Drugog svijetskog rata.

Mirovnim procesom u Dejtonu stao je rat u Bosni i Hercegovini, tačnije agresija Srbije i Hrvatske, čija su dva sponzorirana zločinačka projekta (projekat Heceg-Bosne kao dominantno hrvatskog prostora ostvarenog na jednak način kao i zločinački projekat Republike Srpske kao dominantno srpskog prostora), osuđenog pred sudom u Hagu  potvrđen kaznama tj. presudama protiv ideologa i  realizatora ta dva projekta.

Nakon Dejtona, Republika Srpska, nastavlja aparthejd protiv nesrba, nameće toj terirorijalno-administrativnoj jedinici, kao i njenim stanovnicima nesrbima srpstvo i pravoslavlje, pa i četništvo kao nešto legitimno i ustavno, što se prozima kroz cijeli sistem genocidne tvorevine, dodajući vjerski karakter u čast ostvarenja srpskih nacionalnih ciljeva u BiH, praveći slave i praznike u tu čast.

9.januar 2016. godine – Srbi i Srbija i dalje ne poštuju svoje komšije

20. godina kasnije nakon apelacije protiv toga dana koje je pokrenuo bošnjački član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović,  ustavni sud 9. januar 1992. godine proglašava neustavnim, protivnim poretku Dejtona. Iako su Srbija i Hrvatska Dejtonom postale, zemlje koje garantuju i trebaju da čuvaju dejtonski ustavni poredak BiH, Srbija je to zvaničnom posjetom srbijanskog premijera Vučića i proslavom toga dana i prekršila, čvrsto podržavajući suprostavljanje Republike Srpske odlukama Ustavnog suda BiH I tako po ko zna koji put pokazali da BiH za njih nije trajna kategorija već samo privremena u kojoj će s nekim novim ratom, ako već u miru  ne ostvare, realizovati  svoje krajnje ciljeve, a to je pripajanje ovih prostora Srbiji.Neki europski Vućić, može samo mazati oči onima koji ga ne poznaju da se promjenio i da nije onaj stari Četnik koji se ponosio time što je stavljao ploče sa nazivima ulica ratnih zločinaca poput Ratka Mladića koji je gle čuda sve učinio da realizuje ciljeve Miloševićeve velikosrpske politike 90-tih. Nama je jasno da oni koji su prije, nego je rat u BiH počeo, proglasili svoju Srpsku republiku BIH 9. Januara 1992, ovim narodima nisu željeli ništa dobro i da su i tada kao i sada spremni silom nametnuti poredak Republike Srpske braniti oružjem, tako da nas ne začuđuju antidejtonsko ponašanje srpske elite s obje strane Drine i najasniji, najotvoreniji antibosanski čin jednog premijera Srbije, koji je otvoreno podržao, 24 godine kasnije zločinački projekat Republike Srpske. Srbi u BiH slave što su pod zemlju poslale na desetine hiljada nevinih Bošnjaka, na hiljade Hrvata, pa i mahom Srba koji su ustali protiv četničke falange I bili žrtve rata na prostorima po kontrolom Armije BiH koje su usmrtile srpske granate ili snajperi kao npr. u Sarajevu ili Tuzli. Pametnom je i išaret dosta i ko i dalje misli da su se ciljevi srpske politike s obje strane Drine promjenili , vara se. Ovom proslavom su se potvrdili da se srpska elita ne stidi načina na koji je realizovala svoje ciljeve i da se politika četništva prema BiH nastavlja, te da   faza mira služi za regeneriranje ideja, snage tog pokreta i politike. Maske su pale, organizirani sistemski masovni zločini, etničko čiščenje, logori, masovna ubistva civila, njihove grobnice, genocidi i urbicidi su podržani, te svi oni realizatori četničke velikosrpske politike prema BiH koji su sabrali više od hiljadu godina zatvorske kazne, samo za genocide i druge zločine oko Srebrenice nalogodavcima i krivcima je izrečeno više od 550 godina zatvora. Vućić je svijesno kao premijer Srbije, negirao činjenicu koju je Venecijanska komisija iznjela na sjednici 12. oktobra 2013. godine, da je izbor dana RS diskriminatoran za druge narode u RS-u, te da je protivna evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Srpska politička elita gura i dalje propali projekat Velike Srbije, koji teško da će biti realizovan u miru, još teže će ikada biti realizovan u ratu. Nakon svega postavlja se pitanje kada će Srbi promjeniti svijest o sebi i drugima i prihvatiti  poredak na Balkanu, te aktivno stati u kraj četništvu koje ne samo da narušava ravnotežu na Balkanu, već i urušava sami poredak Srbije i sve dugoročno gura ka novim ratnim provalijama koje nikome ne donose dobro? Vjerovatno nikada jer se i sa ovim historijskim presjekom srpskih poraza, vidi da Srbija ne može napraviti korak iz patrijalnog u moderno i prihvatiti civilizacijske vrijednosti današnjice te zaustaviti svoj ratni četnički stroj. Vječiti upitnik nad srpskom državom kakva i kolika je otvara i dalje mogučnost novih ratova na Balkanu, zato narodi pazite se i ove slabe Srbije u budučnosti.
Srbiji treba novo ogledalo, ovo im kvari sliku svijesti , ništa nije za nju ni prostorno ni vremenski određeno, ona živi i dalje sa težnjom da se država treba širiti na štete država oko sebe, dok je tako svi mi sjedimo na buretu baruta.

Balkane moj, pamet u glavu i dok je našeg sječanja biće i nas. 9. Januar je još jedan dan poslje kojeg ništa na Balkanu neće biti isto, a sve će i dalje podsječati na prošlost koja nam se iznova može ponoviti. Zato se pazimo skupa, jednako čvrsto protiv neprijatelja koji i u miru ne miruje, nudi se kao jagnje komšijama, a u biti je vuk, prikazuje se dobrim, a nije. Ne budite jagnjad,  čuvajte se vuka jer vuk dlaku mjenja, ali čud nikada. Dan Republike Srpske oktrio je novo staro lice Srbije. Srpska laž o miru se i dalje nudi u najslađem obliku, dok srpska elita perifidno ratuje i čeka momenat da bure baruta ponovo zapali.

Autor teksta: Edin Šalja

U Prijedoru sinoć pretučena povratnica

Emina je zadobila teške fizičke povrede, a nakon napada prebačena je u Službu hitne pomoći, odakle je upućena u bolnicu u Prijedoru.

Zasad nisu poznati motivi napada. Po nezvaničnim informacijama, ovu ženu su napala trojica muškaraca, a iz kuće je ukraden novac i zlato.

Izvor: Fena

Hoće li Kavazović i Izetbegović klanjati džumu u Janji?

Šta može biti preče od najprečeg - da se sutra, na džumi, u Janji, pojave reisu-l-ulema Husein Kavazović i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i da tako - konkretno - stanu u zaštitu bošnjačkih povratnika koji su izloženi četničkom terorizmu?!! S njima bi mogli na džumu doći i svi oni "najugledniji Bošnjaci", onih 37, koji su nedavno potpisali "zajedničku izjavu" o borbi protiv terorizma. Eh, evo im prilike da svoju iskrenost pokažu na djelu! Neće biti, valjda, da za sve njih terorizam ima samo tzv. islamski predznak, a da je terorizam u Janji tek "napad" ili "incident"?! Bujrum, bošnjački antiteroristi, iznajmite autobus i na džumu u Janju, pa nam iz Janje pošaljite novu "zajedničku izjavu!!! U protivnom...

I ovako se dočekuje pravoslavni Božić u Janji, pucanjem po džamiji (Video)

Hočeli sutra Izetbegović i ostalih 37 potpisnika antiterorističke rezolucije, jednako osuditi i ovaj napad na džamiju u Janji? Pogledajte video iz Janje o ovome napadu.

SAOPŠTENJE POVODOM TERORISTIČKOG ČINA NA ATIK DŽAMIJU U JANJI

U povodu terorističkog napada na Atik džamiju u Janji koji se desio u ranim jutarnjim satima 07.01.2016. glavni imam MIZ-Janja, Omer ef. Camić, sazvao je vanrednu sjednicu IO MIZ-Janja na kojoj su prisustvovali predsjednik MZ Janja, delegat u Vijeću naroda RS i dogradonačelnik grada Bijeljina, te su izdali saopštenje za javnost:

Predstavnici Bošnjaka Janje

SAOPŠTENJE POVODOM TERORISTIČKOG ČINA

Predstavnici Bošnjaka Janje, na sastanku održanom 07.01.2016. godine, najoštrije osuđuju teroristički čin pucanja na Atik čaršijsku džamiju u Janji, koji se dogodio u noćnim satima 7. januara 2016. godine.

Ovo je vrhunac uznemirujućih događaja i nasrtaja na Bošnjake u Janji, čime se narušava bezbjednost građana, ali i prijeti narušavanju dobrih međunacionalnih odnosa. Oštro osuđujemo sve incidente koji su se dogodili u proteklih desetak dana, gdje je izostala adekvatna reakcija nadležnih organa. Vrhunac su očito planirani pucnjevi, tri pucnja, na Atik čaršijsku džamiju, kao teroristički akt protiv Islamske zajednice i Bošnjaka u Janji.

Osuđujemo dosadašnje neadekvatne reakcije nadležnih službi, prije svih lokalne policije i Tužilaštva u Bijeljini i pozivamo ih da konačno počnu da rade svoj posao profesionalno i odgovorno.

Saglasni smo da ćemo činiti sve potrebno da se sačuva suživot u Janji jer je to interes svih građana. Građane pozivamo da sačuvaju pribranost i da ne nasjedaju na očito planirane i ciljane provokacije.

Pozivamo Centar javne bezbjednosti Bijeljina, MUP RS, Agenciju za istragu i zaštitu BiH SIPA i Tužilaštvo BiH da istraže današnji atak na džamiju, ali i sve dosadašnje slučajeve nasrtaja i vandalizma prema Islamskoj zajednici i Bošnjacima u Janji.

Nadamo se da će sve pozvane institucije hitno i profesionalno reagirati kako bi se svi ovi slučajevi rasvijetliti i preduprijediti u budućnosti.

Janja, 07.01.2016.

Omer ef.Camić, glavni imam MIZ Janja
Hadži Ahmet Gruhonjić, predsjednik Izvršnog odbora MIZ Janja
Huso Zečkanović, zamjenik gradonačelnika Bijeljine
Samir Baćevac, delegat u vijeću naroda RS
Mustafa Gradščević, predsjednik Mjesne zajednice Janja
Sadik Đezić, član IO MIZ Janja
Fadil Baćevac, član IO MIZ Janja



(Na video snimku ispod teksta možete saznati i same pojedinosti vezane za ovaj teroristički čin)

Hasečić o zločincu Šekariću: Skupila sam Fatimine kosti koja je izgorjela u kući u jednu šerpicu

Na današnju odluku Apelacionog vijeća Suda BiH da u slučaju višegradskog zločinca Dragana Šekarića zatvorsku kaznu poveća na 17 godina, reagirala je Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena-žrtva rata“.

Ona je u izjavi za Patriju podsjetila da je bila svjedok Tužilaštva BiH predmetu Dragan Šekarić.

– Bila sam svjedok u rekonstrukciji događaja na licu mjesta u mom Kosovom polju Općina Višegrad gdje sam se i rodila. Jako je teško kao žrtva vratiti se na mjesto zločina i ponovo u svojoj avliji vidjeti dželata, ali prednost je vidjeti ga sa lisicama na rukama.

Za preživjelu žrtvu, članove porodica ubijenih, svjedoke očevice najveća satisfakcija je dočekati pravdu, iako pravda za nas nikad nije do kraja zadovoljena.

Dok vam ovo govorim kroz moju glavu se vrti taj 3.juni 1992.godine. Vrte mi se u glavi sve slike, a posebno slika gdje sam sa još nekoliko mojih komšija prva otišla u zapaljenu kuću Ševketa Jamaka i u jednu šerpicu kopajući motikom dok je još sagorijevala kuća uspjela pronaći nešto ostataka kostiju Fatime Jamak.



Sjećam se, prvo sam našla donju vilicu sa dva zuba, lančič koji je imala oko vrata i nešto kostiju. Sjetih se dok je kuća gorjela i u njoj rahmetli Fatima došao je komšija Stanko Pecikoza kojeg su Srbi ubili i komšija Stanimir Pecikoza koji je živ i živi u Kosovom polju da pokušaju gasiti kuću Ševketa Jamaka.

Stanko tad govori “nije, nije zapaljena zvao sam u naselje Sase izvjesnog Crnog i rekao mi je Fatimu su Orlovi odveli u Višegradsku banju vratiće je“, prisjeća se Hasečić i nastavlja:

-Sve preživiš, vidiš. Vidiš ženu na sat vremena prije, razgovaraš sa njom, a nakon toga joj vadiš koščice. Šta reći nego svjedočiti, pričati istinu s ciljem da se ratni zločinci procesuiraju, ništa drugo.

Kolike se kazne daju u suštini sam zadovoljna, iako ponavljam žrtve, članovi porodica nikada ne mogu biti zadovoljne, jer u Krivičnom zakonu nema smrtne kazne. Ali i presude su poruke ne daj Bože da se ponovi u budućnosti i da će svi dobro razmisliti da li će neko nešto slično učiniti jer će ga stići kad tad pravda.

Srbija: Osvanuli bilbordi sa porukom ‘Sačuvajmo Republiku Srpsku’

U Beogradu i Novom Sadu jutros su osvanuli bilbordi sa porukom “Sačuvajmo Republiku Srpsku!” u okviru kampanje koju je pokrenuo Srpski sabor “Zavetnici”.

Bilbordi su postavljeni u susret Božiću i Danu RS, koji se obilježava 9. januara.

“Zavetnici” će u petak, 8. januara u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu u 12.00 sati organizovati konferenciju za novinare.

Tom prilikom građani će moći da daju podršku proglasu “Sačuvajmo Republiku Srpsku” i na taj način pokažu solidarnost sa narodom sa zapadne strane Drine, javila je Srna.