Stotine porodica još uvijek čekaju da se pronađu ostaci njihovih voljenih kako bi ih ukopali, ali sve je jasnije da, kako vrijeme prolazi, ako išta bude bilo pronađeno, to će biti vrlo mali broj kostiju.
Hajra Ćatić je posljednji put vidjela sina Ninu, 11. jula 1995. godine, dok je Vojska Republike Srpske (VRS) ulazila u tada zaštićenu enklavu Srebrenicu.
Ona je otišla sa ženama i djecom u Potočare, gdje se nalazila baza holandskih snaga Ujedinjenih Nacija (UN), a Nino se pokušao probiti preko šume s drugim muškarcima ka Tuzli.
Nije uspio i njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.
Hajra Ćatić ima saznanja da se posmrtni ostaci njenog sina možda nalaze u selu Bokčin potok kraj Bratunca, ali je cjelo područje dugo bilo minirano.
“Išla sam gore još prije tri godine i nema kome nisam pisala da deminiraju. Do kraja prošle godine su deminirali mali dio i nađeno je pet posmrtnih ostataka. Dvoje je identifikovano, a troje još nije. Prije mjesec dana bila je ponovno ekshumacija, ali je pronađena samo jedna vilica, lančić i odjeće“, kazala je Ćatić.
Kako se 20. godišnjica masakra u Srebrenici bliži, Hajra je čekala kraj procesa identifikacije na osnovu DNK. Nadala se da je pronađena vilica njenog sina kako bi konačno mogla da ga ukopa u Potočarima zajedno sa ostalih 136 žrtava, koje će ove godine biti sahranjene.
Istraga masovne grobnice u Orahovcu. Foto: MKSJ
“Teško mi je prihvatiti čekanje. Da samo jednu kost nađu ja bih ukopala…“, kaže Ćatić.
Ogromno mjesto zločina
Sin Hajre Ćatić je samo jedan od oko 1,200 osoba koje se još vode kao nestali nakon pada Srebrenice. Iz Instituta za nestale osobe u BiH naglašavaju da imaju sve manje poduzdanih informacija o grobnicama, pa je potraga za preostalim ostacima sve teža.
Do sada je pronađeno više od 600 masovnih grobnica sa tijelima ljudi ubijenih za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, od čega je oko 400 u vezi sa masakrom u Srebrenici.
Posmrtni ostaci žrtava koje su snage bosanskih Srba ubile u mestima kao što su Zvornik, Bratunac i Cerska pronađeni su u masovnim grobnicama udaljenim desetinama kilometara.
“Mjesto zločina je nevjerovatno po veličini – 70 kilometara u smjeru sjever-jug, 40 kilometara istok-zapad”, rekao je za BIRN Jean-Rene Ruez, istražilac Haškog tužilaštva od 1995. do 2001. godine.
Kako bi potraga za žrtvama bila još teža snage bosanskih Srba krenule su u oktobru 1995. godine u misiju iskopavanja leševa i prebacivanja tijela u takozvane sekundarne grobnice.
Razdvajani su čak i djelovi tijela, kazao je Amor Mašović iz Instituta za nestale osobe u BiH. Ostaci jednog mladića iz Srebrenice pronađeni su u dvije odvojene masovne grobnice, udaljene oko 30 kilometara.
“U okviru jedne, te iste grobnice opet dijelovi tog istog skeleta nalaženi su na jednom dijelu grobnice, recimo na jugozapadnom dijelu grobnice, drugi dijelovi u srednjem dijelu grobnice, treći dijelovi u sjevernom dijelu – dakle, to je nešto što je jako, jako usporilo i bojim se, ali i uvjeren sam, potpuno onemogućilo identifikaciju nekih od žrtava – prije svega Srebrenice”, rekao je Mašović.
Prema podacima tužilaštva Haškog tribunala, do sada je otkriveno 29 sekundarnih grobnica sa ostacima žrtava iz Srebrenice.
Najveće masovne grobnice pronađene su u mjestima Cerska, Glogova, Branjevo i Lažete, a mnoge grobnice su sadržale ostake više od 100 žrtava.
Sekundarne grobnice su, prema tužilaštvu Haškog tribunala, pronađene nekoliko godina nakon rata, prije svega zato što su Sjedinjene Države dostavile aerosnimke, koje su pokazale nepravilnosti na zemlji nastale tokom premeštanja tijela od strane Vojske Republike Srpske na jesen 1995. godine.
Kada je riječ o žrtvama koje još nisu pronađene, Mašović procjenjuje da bi moglo biti još oko 60 masovnih i nekoliko stotina pojedinačnih grobnica. Međutim, neke od njih gotovo sigurno neće biti pronađene, zbog manjka informacija o tim lokacijama, problemima sa resursima i činjenice da su neke žrtve bačene u rijeku.
Fragmenti života
U Institututu naglašavaju da je ove godine u Srebrenci mogao biti ukopan mnogo veći broj žrtava genocida, odnosno njihovih posmrtnih ostataka da su porodice pristale da ukopaju samo mali broj identificiranih kostiju.
Lejla Čengić kaže da se u Podrinje identifikacionom projektu (PIP) u Tuzli nalaze posmrtni ostaci oko 400 žrtava za koje je došao DNK nalaz i porodice su o tome obaviještene, ali se odlučuju protiv ukopa jer se radi o malom broju pronađenih kostiju.
“Veliki broj srebreničkih žrtava je nekompletan, jer su pronađeni u sekundarnim, odnosno izmještenim masovnim grobnicama, tako da se mnoge porodice odlučuju da sačekaju kako bi se pronašao i ostatak tijela“, kazala je Čengić, dodavši da se nekada radi i o samo jednoj kosti.
Fatima Ahmić je uspjela da pobegne od Vojske Republike Srpske nakon zauzumanja Srebrenice u julu 1995. godine, ali njen sin, brat i otac nisu.
Kaže da su tijela njenog sina i brata pronađena cijela, te je mogla da ih sahrani, ali to nije bio slučaj sa njenim ocem.
“Pronađeni su vilica, lakat i dio noge. Ti djelovi su pronađeni u tri masovne grobnice”, kaže ona.
Ti posmrtni ostaci, pronađeni su, kako je pojasnila Ahmić, još 1996. godine, ali nije dala da se ukopaju do pretprošle, sve u nadi da će svi njegovi ostaci biti pronađeni.
“To je moj otac, cijeli… Mislila sam da sačekam, voljela bih da je kompletan… Ovo mi je baš teško“, kazala je Ahmić.
Munira Subašić je ukopala samo dvije kosti od sina Nermina. Ona ohrabruje i druge da učine isto. “Ne znamo hoće li se sve naći kosti i bolje je ovako“, kazala je Subašić.
Ćamir Duraković, načelnik Srebrenice pozvao je sve porodice da izvrše ukop nakon identifikacije bez obzira na broj kostiju.
“Kada imamo u vidu proces skrivanja tijela, jasno je da neka tijela nikada naći nećemo i zato apelujem da se izvrši ukop. Bolje je imati mezar i spustiti voljenog u komemorativni centar nego ga još voditi kao nestalog iako su dijelovi nađeni“, kazao je Duraković za BIRN.
Za Hajru Ćatić nema još mnogo vremena do komemoracije u subotu kada će saznati da li je ekshumirana vilica zaista pripadala njenome sinu, koji je nestao prije 20 godina.
Kada prođe i ova godišnjica, ona će nastaviti da radi ono što je radila i proteklih 20 godina – da čeka i da se nada vestima da su njegovi posmrtni ostaci konačno identifikovani.
