Patriotski blog "BOSNAE" - 6 dio - Sarajevo je trebalo pasti za tri, a cijela Bosna za 14 dana

Ovih dana ce se napuniti punih 10 godina od pocetka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sa te distance, šta Vi, kao borac odbrane Bosne i Hercegovine i Sarajeva, mislite o tome kako se Bosna branila i je li se mogla bolje odbraniti?

 Lucarevic: Bosna se mogla mnogo bolje odbraniti i sa mnogo manje zrtava. Odbrana se morala znatno bolje organizirati. Mogli smo znatno spremniji docekati to stanje. Mnogi koji su bili na pozicijama vlasti mogli su više doprinijeti u pripremanju naroda, da se na pravi nacin pruzi slika o svemu što se moglo ocekivati te da se poduzmu odgovarajuci koraci koji bi to onemogucili. Djelovali su tako da nisu bili ubijedjeni u ono što je bilo evidentno da ce se dogoditi, posebno nakon naznaka tadašnjeg predsjednika Amerike da Amerika nece dozvoliti bilo kakvo narušavanje mira i reda u Bosni i Hercegovini.
 Javno iznošenje ocjena srpskih politicara smatrano je zavaravanjem i njihovim dobivanjem na politickoj tezini. Preskupo je placena cijena takvih, pogrešnih odluka. Zahvaljujuci patriotima, ogromnoj hrabrosti bošnjackog naroda i ostalih gradjana Bosne i Hercegovine koji su bili, a i sada su, za Bosnu i Hercegovinu, uspio se zaustaviti totalni fašizam, koji je, ne birajuci sredstva, prouzrokovao ogromne materijalne štete i odnio 200.000 ljudskih zivota, ponovivši na ovim prostorima krajem 20. stoljeca barbarska dogadjanja nezamisliva normalnom covjeku.

 Koji su momenti bili posebno bitni u tom mucnom vremenu?

 Lucarevic: Na protivnickoj strani je organizirano radjeno nekoliko godina prije, posebno zadnje godine pred agresiju. To je politika koju je vodio SDS, u saradnji sa JNA i Srpskom akademijom iz Beograda, kao intelektualnim tvorcem fašistickog projekta. Ništa nije bilo preko noci. Oni su postepeno servirali pricu koja je trebala ujediniti srpski narod, a JNA je podijelila naoruzanje i ljudima koji cak to i nisu htjeli i koji nisu prihvatali te ideje, ali su takvi i silom ukljuceni u taj proces. Oni su to radili još pocetkom 1991. godine. Posebno su politicki krugovi, koji su tada bili u izvršnoj vlasti, svojim mjerama sprjecavali donošenje bilo kakvih odluka koje su bile u interesu Bosne i Hercegovine i iskljucivo radili na opstrukciji i razjedinjavanju Bosne i Hercegovine. Tako su paralizirali rad organa MUP-a, kasnije TO-a i vojnih institucija, SDB-a itd.
 Poenta je bila na destrukciji izvršne vlasti. Potom su srpski kadrovi napustili vlast, a formirani paralelni organi vlasti. Isto su uradili i hrvatski kadrovi te su se raspali Predsjedništvo, Vlada, Skupština. Samo natcovjecanskim naporima gradjana koji su bili patriotski orijentirani i svjesni toga šta se sprema, uspjelo se izboriti da se ne realizira potpuni scenarij. Pronašli smo planove kod srpskog generala Kukanjca da Sarajevo treba pasti za tri, a cijela Bosna za 14 dana. Poslije toga, nema više Bosne - ona bi nestala. Sve je bilo pripremljeno za taj cilj.
 Tome je vodio i sporazum potpisan u Makedoniji da se sve kasarne iz Sarajeva isele u Lukavicu i druga podrucja koja je odredila JNA, a da ce se pregovori nastaviti. To bi bilo pogubno i ja sam onemogucio to iseljavanje. Uradio sam ono što je bilo u interesu naroda. Da tako nismo došli do oruzja, ne bismo se imali cime odbraniti.

 Kako ste došli do toga oruzja?

 Lucarevic: Oteli smo 163 šlepera oruzja iz kasarne "Jusuf Dzonlic" u Sarajevu. To je bio kljucni moment odbrane Sarajeva. Dotad nismo imali ni pet granata za rucni bacac, tako da bismo, da je krenulo pet tenkova, imali velike gubitke da to zaustavimo. Sa momcima sam oteo tone granata za rucne bacace, šlepere mitraljeza i municije, šlepere minobacaca od 125 mm, šlepere granata za ZIS-ove i topove. To nam je omogucilo da, iz defanzivnog stanja, krenemo u ofanzivu i oslobodimo Dobrinju i znacajan dio Nedzarica koji granice sa Dobrinjom 5. Sa tim naoruzanjem smo osvojili više drugog naoruzanja; kad bismo zauzeli jednu teritoriju, zarobljavali smo i materijalna sredstva koja su oni imali u velikim kolicinama. Na srpskoj televiziji su bili svjesni gubitka i dramaticno govorili o tome…
I ne samo naorzanje, nego je JNA imala samo takva tri centra veze. Tu je bila oprema i uredjaji za prisluškivanje i ometanje ovih svih vojnih komunikacija. Samo jedan pult na jednom šleperu je vrijedio cetiri miliona maraka. Sa tom opremom su moji ljudi snimili i Mladica, koji je izdao naredbu da se gadjaju "Velušici". Svi njihovi razgovori koji su snimani u to vrijeme, snimani su tom opremom. Desetine i desetine miliona dolara su koštali ta 163 šlepera koja smo mi oteli, što je, zapravo, bila neprocjenjiva vrijednost.

 Kako je to izvedeno?

 Lucarevic: Sekunde su odlucivale. Da sam ja to tada pustio, mi se ne bismo imali cime braniti. Meni je prijeceno zatvorom što opstruiram naredbe Predsjedništva, da ce ministar Doko pokrenuti protiv mene proces itd. Ja sam emisarima povukao crtu ispred nogu i rekao mojim ljudima da ih sve pobiju ako prestupe. Otjerao sam i Talijana, Doku, Pušinu i Boškovica iz JNA, koji je bio general avijacije i koji je došao da bi pregovarao o mirnoj predaji te kasarne.

 Kako se ponio taj Boškovic?

 Lucarevic: Bilo je to u maju. On je tada rekao da ce dici avijaciju i da ce sravniti Sarajevo, a ja njemu: "Ti radi svoj posao, a ja cu svoj! Avionska bomba je malo veca od granate haubice 152 mm. Naš narod je naucio na granate, pa ti dizi avijaciju! A ovo je narod kupio i ovo ce oruzje ostati narodu!" On je tu noc proveo kod Doke. Sefer Halilovic mi je poslije pricao da mu je Boškovic rekao da nikad nije vidio hladnokrvnijeg covjeka i da se izgubio kad sam ja rekao to o avionima.

 Da se vratimo vremenu priprema za odbranu od ocekivane oruzane agresije. O tome se premalo zna…

Lucarevic: Sticajem okolnosti, mi smo vec 1991. godine vidjeli kako se neke stvari odvijaju, pratili smo ta zbivanja i obavještavali nadlezne i institucije i ljude. Nisu imali razumijevanja i smatrali su da se ne moze dogoditi to što predvidjamo. Nije bilo konkretnih aktivnosti da se to onemoguci. Recimo, cesto sam, sa svojim prijateljima, na Vracama, kod studentskih domova, gledao kako navecer dolaze šleperi puni naoruzanja i istovaraju se. Centar njihove logistike je bio taj studentski centar na Vracama, a preko puta je bila kafana "Bard". I, ja nazovem policijsku stanicu i kazem da se na tom mjestu istovara naoruzanje i municija, i zatrazim da se to neutralizira… Policija dodje, rukuju se sa onima koji istovaraju, smiju se, i s njima odu u tu kafanu na pice.
 Zovem opet stanicu i kazu mi da su poslali patrolu, ali da je dojava bila lazna. Ja kazem da nije, jer policija sa njima sjedi u kafani i pije, a i dalje se istovara šleper od 20 tona. Znaci, policija je bila u funkciji njihove zaštite. Tada je ministar policije bio Alija Delimustafic. Bezbroj puta sam trazio da se smijeni taj covjek koji je radio takve stvari. Smatralo se da je on radio za KOS. Sve se definitivno potvrdilo ovih dana, kad je on - poslije kriminalnih aktivnosti - pobjegao u Beograd… Zna se ko ga je štitio i hodao sa njim pod ruku i omogucavao mu da radi poslove koje je radio... Mi, dakle, u pocetku nismo nailazili na razumijevanje, dok mi nije došao Braco Berberovic i zamolio me da se upoznam sa Mustafom Stocevicem Zutim...
 Tako je krenulo. Bio je maj 1991., i mi smo, kao istomišljenici, odradili ogroman posao i povezali moje prijatelje, koje sam imao po cijelom Podrinju. To je bio Fadil Turkovic iz Vlasenice, Zijo Subašic iz Višegrada, Mahir Muhic iz Rogatice, Kemo Celik iz Gorazda, Ramiz Salcin iz Sarajeva, Smajo Šikalo iz Buljakovog Potoka, Mirza Lipovaca, Raif Dzigal iz Sarajeva, Muriz DJelkic, Asim Hadzic iz Zvornika. Kasnije se proširila ta ekipa patriota koji nisu zalili truda za svoju zemlju.
 Ona ce biti nukleus za stvaranje i jacanje Patriotske lige. U Sarajevu smo imali 2.600 naoruzanih i spremnih.

 O Sarajevu se još i zna. A kako je bilo izvan?

 Lucarevic: Svaki od naših ljudi po Bosni i Hercegovini bio je spreman aktivirati po 50 ili 100 ljudi. Naprimjer, našu grupu iz Višegrada je vodio Zijo Subašic. Oni su presreli Uzicki korpus JNA na Dobrunu i zarobili 40 "bijelih orlova". Pet dana cetnici nisu mogli proci. To je omogucilo da se ljudi povuku iz grada, ali su oni kasnije zvani da se vrate, garantirano je da ce im JNA omoguciti mir i red. I, 3.000 Bošnjaka se vratilo cak i zahvaljujuci nekim izjavama iz bh. vlasti. Nakon 15 dana je pocelo klanje i ubijanje u Višegradu. Zijo je teško ranjen i prebacen u Focu. Kad je pala Foca, njega su zarobili i zaklali na mostu. Moji ljudi iz Višegrada su, pak, u Gorazdu ojacali linije odbrane…

Zanimljiv je nacin vašeg uvezivanja po Bosni…

Lucarevic: Nismo imali materijalnih sredstava i došli smo na ideju da, pod izgovorom da ide na remont, od Hidrometeorološkog zavoda BiH pokupimo rezervnu opremu za vezu i da je razdijelimo sve do Drine. Mirsad Hujdur je preuzeo 16 radiostanica i sve ih montirali po opcinama. Imali smo bezicnu komunikaciju još prije prvih barikada i tacno znali šta se gdje dogadja. Sefer Halilovic je time bio oduševljen…

Kako je teklo naoruzavanje?

 Lucarevic: Uspjeli smo naoruzati 3.200 ljudi po Bosni, a u Sarajevu 2.600. Sve su to bili disciplinirani ljudi, koji ništa nisu zloupotrijebili. Zeljeli smo biti koliko-toliko spremni, da nas ne zatekne fašizam najgore vrste koji se valjao iza brda.

 Kad vašim grupama biva jasno da je rat na pragu?

 Lucarevic: U oktobru 1991. godine moji saradnici su mi pokazali da se, u selima oko Rogatice sa vecinskim srpskim stanovništvom, cuvaju straze i pale vatre javljanke, da se pokazuju cetnicka obiljezja i da im dolazi naoruzanje. I to samo u selima sa srpskim zivljem. Bio sam siguran da je rat izvjestan.

Petrič: Rizik da BiH ostane trajno podeljena

"Krajnje je vreme da se nešto učini u Bosni i Hercegovini. U protivnom, ukoliko ovakvo stanje potraje još nekoliko godina bojim se da će ostati trajno podeljena država" , kaže za RSE Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch), nekadašnji visoki međunarodni predstavnik u BiH i izaslanik EU za Kosovo.

“Reforme bi mogle da pokrenu jedino njene evropske integracije koje su, nažalost, na dugom štapu. Međutim, imajući u vidu krizu sa kojom se suočava EU, koja je u mnogo čemu i globalna, moram da priznam da ne vidim baš dobru perspektivu za BiH.

Bojim se da ćemo se za nekoliko godina više baviti sprečavanjem, odnosno upravljanjem krizom u BiH a ne njenim suštinskim rešavanjem”, smatra Petrič.

Volfgang Petrič je bio specijalni predstavnik EU za Kosovu 1998-9. i glavni pregovarač EU na mirovnim pregovorima u Rambujeu. Potom je služio kao Visoki međunarodni predstavnik u BiH do 2002. Bio je i stalni predstavnik Austrije pri UN u Ženevi.

RSE: BiH je i 20. godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma u ćorsokaku. Kako napokon pronaći izlaz nakon raznih neuspešnih inicijativa da postane funkcionalna država?

Petrič: Slažem se sa Vašom ocenom da je situacija u BiH i dalje veoma loša. Pre nekoliko sedmica sam putovao kroz BiH više od nedelju dana. Razgovarao sam sa običnim ljudima.

Želeo sam da čujem njihovo mišljenje, pre svega mladih, kako ocenjuju prethodni period, humanitarne intervencije, međunarodnu pomoć u rekonstrukciji njihove zemlje, kako gledaju na budućnost.

Mnogi su mi rekli da su veoma pesimistični da se situacija može poboljšati. I 20. godina od završetka rata nema zajedničke vizije o razvoju BiH. Međutim, ne može niko sa strane da promeni takvo stanje.

Dejtonski sporazum je odigrao važnu ulogu u okončanju rata, ali nije projekat, odnosno osnova za razvoj demokratske, evropske države.

Do 2006. mnogo je učinjeno u iizgradnji BiH kao države. No, nakon toga - što se poklopilo sa izbijanjem globalne krize - opada pažnja međunarodne zajednice za BiH.
Hteo bih da naglasim da je u prvoj deceniji nakon Dejtona, tačnije do 2006., mnogo toga učinjeno u primeni ovog dokumenta, odnosno izgradnji države.

Međutim, nakon toga - što se vremenski poklopilo sa izbijanjem globalne krize pre svega u SAD i EU - pažnja i interesovanje međunarodne zajednice, tačnije Zapada, za situaciju u BiH je dodatno splasla tako da je sada Visoki međunarodni predstavnik uglavnom ceremonijalna ličnost koja ne može da učini skoro ništa. Doduše, on formalno i dalje raspolaže takozvanim Bonskim ovlašćenjima da interveniše. Međutim, ne može da ih koristi u stvarnosti.

To je najgore što je moglo da zadesi BiH, jer stanje neposredno nakon rata se produžilo i 20 godina kasnije. Istovremeno, međunarodna zajednica, uključujući i EU, nije više spremna da koristi instrumente kojima raspolaže. Dakle, s jedne strane prepustila je domaćim akterima da o svemu odlučuju a, s druge, EU je i dalje itekako prisutna u BiH sa svojom logistikom.

RSE: To je i stav Bošnjaka, koji se zalažu za reviziju Dejtonskog sporazuma. S druge strane, Srbi smatraju da je ovaj dokument garancija za očuvanje jednakosti sva tri naroda u BiH ne pristajući na njegovu izmenu. Prilično je rasprostranjen stav da su samim Dejtonskom sporazumu zacementirane etničke podele. Kakav je Vaš stav o ovom dokumentu?

Petrič: Dejtonski sporazum je trebalo da reši nemogući zadatak, odnosno „kvadraturu kruga“. To znači da zaštiti i obezbedi kolektivna prava i ravnopravnost tri konstitutivna naroda i, istovremeno, osigura funkcionalnost države.

Ovim aranžmanom je očuvana BiH kao jedinstvena država ali sa veoma slabim nadležnostima. Stoga je zadatak civilne administracije koja je sprovodila Dejtonski sporazum bio da ojača kompetencije države. Jer jedino kao funkcionalna država BiH - a ne njeni entiteti kao što tvrdi Milorad Dodik - može da uđe u EU. Međutim, nema istinske volje među tri konstitutivna naroda da rade na stvaranju funkcionalne države.

Bošnjaci su previše zagrejani za jačanje države. Hrvati nisu zainteresovani da BiH profunkcioniše kao država, jer su sa dvostrukim državljanstvom već građani EU. Istovremeno, Srbi se distanciraju od države BiH
Bošnjaci su možda previše zagrejani za stvaranje nešto jače države. Hrvati su već izgubili interesovanje da BiH profunkcioniše kao država, jer sa dvostrukim državljanstvom, tačnije i pasošom Hrvatske, oni su već građani EU.

Istovremeno, Srbi nastoje da se distanciraju od države BiH zato što uskoro očekuju početak pregovora Srbije sa Briselom o članstvu u EU. Dakle, Srbi u BiH smatraju da im ona nije potrebna kao država jer preko Beograda mogu da uspostave kontakt sa EU.

Dakle, to što je Dejton nastojao da spreči sada se dešava ali na drugi način. Stoga smatram da je ovo opasna situacija. Ostaje ključno pitanje šta će biti sa Bošnjacima. Zato je neophodno da EU još odlučnije predoči da jedino jedinstvena i funkcionalna država BiH može da uđe u evropski blok.

Nužan je veći i odgovoran angažman Hrvatske kada je reč o Hrvatima u BiH. Povrh svega, neophodan je konstruktivan odnos Beograda tako što će jasno predočiti Republici Srpskoj da mora da sarađuje sa institucijama BiH.

Dejton je nastojao da spreči to što se sada se dešava na drugi način. Stoga je ovo opasna situacija. Ključno je šta će biti sa Bošnjacima. Brisel treba jasno da predoči da samo jedinstvena BiH može da uđe u EU.
U suprotnom, takvo stanje neće nikome koristiti. Ni Beogradu u nastojanju da uđe u EU, niti BiH, u tom kontekstu i Srbima koji u njoj žive, da postane članica Unije. To je veoma odgovoran zadatak političkih aktera na Balkanu, ali čemu Brisel u ovom trenutku ne posvećuje dovoljno pažnje.

RSE: Mnogi kritikuju Dejtonski sporazum da je zacementirao etničke podele koje su se kasnije produbile. Međutim, i odustvo političke volje među liderima sva tri naroda je doprinelo tom ćorsokaku. Odnosno, da su oni bili spremni na kompromis, onda bi se pronašao izlazak iz blokade.

Petrič: Očit je nedostatak volje domaće političke elite da transformiše „Dejtonsku“ BiH u „funkcionalnu“ državu. Nažalost, nakon što je pre 10-tak godina izgubljen taj početni zamah u stvaranju funkcionalne države, političari se sada osećaju veoma udobno u ovoj situaciji etničkih podela, jer svi imaju sopstvene „državice“ unutar BiH. Naročito je Republika Srpska prilično nezavisna u odnosu na to kako bi država BiH trebalo da izgleda i funkcioniše. To je ključni problem, nema volje za postojanjem zajedničke države, što je istorijska tragedija za BiH.

RSE: Dok se političke elite nadmudruju ni među običnim ljudima različitih nacija nema intenzivine komunikacije i prožimanja. Njihov odnos se uglavnom svodi na poslovne kontakte i razmenu. Deca uče paralelne programe u školama, nema više međuetničkih brakova kao pre rata, što je sve bitno za jačanje kohezije, odnosno tkiva jednog društva.

Petrič: To je tačno, ali treba imati u vidu da svaki rat uništi društveno tkivo. Nakon završetka sukoba nikada nije isto kao pre njih, naročito u građanskim ratovima. Naravno, u BiH je bila veoma složena situacija sa spoljašnjom agresijom, sa jedne strane, ali i veoma žestokim sukobima domaćih aktera. To znači da je nakon rata gotovo nemoguć povratak na pređašnje stanje. Uspeli smo da vratimo znatan deo izbeglica na njihova ognjišta – otprilike oko polovine. Međutim, kada uvide da nemaju posla, da su škole kao i ostalo u očajnom stanju, mnogi mladi ljudi jednostavno žele da odu iz zemlje. Nekoliko stotina hiljada se već otisnulo u svet, tako da je to veliki „odliv mozgova“ za BiH što će biti veliki problem u budućnosti.

Kako je moguće išta promeniti kada političke elite nemaju interes za promene jer im više odgovara status kvo, dok mladi koji ne prihvataju takvo stanje napuštaju zemlju.
Postavlja se pitanje kako je moguće išta promeniti kada aktuelne političke elite nemaju za to interes jer im više odgovara status kvo, dok oni koji ne prihvataju takvo stanje napuštaju zemlju.

To pokazuje i sve manja izlaznost na izborima. Na njima uglavnom učestvuju birački koji zavise od države, otprilike 50 odsto. To znači da se političke elite pre svega fokusiraju na tih 50 procenata. Takva situacija je neodrživa.

Iza Dodika dolaze "1000 novih Dodika"

RSE: Milorad Dodik je u fokusu kritike kada je reč o nacionalizmu u BiH. Međutim, imajući u vidu to produbljivanje etničkih razlika zbog, između ostalog, paralelnih i oprečnih školskih programa skopčano je sa rizikom od, figurativno rečeno, „hiljadu novih Dodika“ kada za 10-15 godina preuzmu najvažnije javne funkcije.

Petrič: To je problem sa kojim se suočavaju sve zemlje sa prostora bivše Jugoslavije. Sve one imaju svoje nacionalne narative. Mladi ljudi odrastaju u rastućoj nacionalnoj, pa i nacionalističkoj atmosferi izraženijoj nego u bilo kom periodu Titove Jugoslavije. Stoga moramo da se uhvatimo u koštac sa tim i nastojimo da promenio takav ambijent.

U balkanskim zemljama nacionalizam je često prirodno stanje, jer se većina mladih nikada nije susrela sa pripadnicima druge nacije.
U zemljama, kao što su Slovenija, Hrvatska i Srbija, nacionalizam je često prirodno stanje, jer se većina mladih ljudi nikada nije susrela sa pripadnicima druge nacije – neSrbima, neHrvatima, neSlovencima. To se ne može promeniti preko noći ali moramo da pokušamo da izmenimo takav način razmišljanja unošenjem evropskih vrednosti u obrazovanje.

Na poslednjem samitu o Balkanu u Beču u avgustu, između ostalog, dogovoren je i program regionalne razmene studenata. Ovaj kao i slični program poput Erazmusa veoma su važni. Balkanske zemlje moraju da se otvore. Kada je reč o BiH, u njoj takođe nema intenzivne razmene između mladih različitih nacija. Zbog toga isparcelisani obrazovni programi treba da se objedine.

RSE: Pomenuli ste tokom intervjua da su i Bošnjaci nezadovoljni kao najbrojniji narod u BiH. Kako komentarišete teze da je BiH, a pre svega Bošnjaci, na neki način „žrtva“ terorističkih napada na SAD 11. septembra s obzirom da je među optuženima za umešanost bilo i pojedinih državljana BiH. U međuvremenu, na Zapadu sa podozrenjem gledaju na ekstremiste sa Balkana koji se bore na strani „Islamske države“. Doduše, i iz skoro svih evropskih zemalja džihadisti odlaze na Bliski istok, ali ih je najviše iz BiH po glavi stanovnika. Jača i vehabistički pokret na Balkanu poslednjih godina. Možda zbog svega toga Zapad ne posvećuje dovoljno pažnje reformama u BiH koje bi omogućile da profunkcioniše kao jedinstvena država.

Petrič: Reč je opasnosti koja jača kada je država slaba i nefunkcionalna. Evropljani treba da posvete posebnu pažnju stanju u BiH, jer to nije samo domaći problem. Naime, u poslednjih 10-tak godina je prevladavao stav u evropskim prestonicama – pustite ih neka rade što žele i pokušaju da sami pronađu rešenje u BiH jer to nije problem sve dok izbeglice ne počnu ponovo da dolaze kod nas, u Evropu.

U poslednjih 10-tak godina je prevladavao stav u EU – pustite ih da sami pronađu rešenje u BiH jer to nije problem sve dok izbeglice ne počnu ponovo da dolaze kod nas.
Međutim, takav pristup mora da se promeni jer evropska bezbednost u mnogome zavisi od bezbednosti na Zapadnom Balkanu. Stoga je stanje na Balkanu i evropski problem i izazov, naročito BiH jer je stanje u njoj najrovitije. Dakle, EU mora da ojača angažman u BiH tako što će je ne samo finansijski podržavti već i pokazati političku volju za promenama u njoj.

RSE: Međutim, i sama EU se suočava sa mnoštvom problema, počev od talasa izbeglica, skoro 10 hiljada džihadista koji se iz skoro svih njenih članica bore na strani „Islamske države“, krize u Ukrajini, ekonomskih nedaća, što sve dovodi do zamora od proširenja. Istovremeno, Balkan nije više visoko na listi američkih spoljnopolitičkih prioriteta, tako da se postavlja pitanje kako ojačati tu političku volju Zapada za većim angažmanom u BiH.

Petrič: Mislim da je dobra ideja o specijalnom američkom izaslaniku za Balkan. Istovremeno, i EU treba da razmisli o dodatnom angažovanju, nekoj vrsti „task forces“ koje bi se brinule o bezbednosti, borile protiv ekstremizma, zatim posvetile ekonomskoj obnovi i političkim reformama u BiH. Rešavanje ova četiri pitanja na Zapadnom Balkanu od velikog su interesa i za samu EU. Naglasak bi trebalo da bude na BiH.

Srbija suštinski prihvatila da je izgubila Kosovo

RSE: Stiče se utisak da srpska elita u Beogradu, koja uviđa i prećutno prihvata da je Kosovo izgubljeno za Srbiju, pokušava da to kompenzuje sa Republikom Srpskom, nekom vrstom njene „puzajuće“ secesije, odnosno pripajanja Srbiji u daljoj budućnosti.

Petrič: Sve dok bude postojao etnički i nacionalistički diskurs, uloga granica će biti veoma važna. Istovremeno, EU počiva na potpuno suprotnim principima. Ona nastoji da minimizira značaj granica. Doduše, izbeglička kriza je veliki izazov konceptu Evrope bez granica.

Ako se Zapadni Balkan ne integriše u potpunosti u EU, onda prete sukobi ne samo u toj regiji već i diljem starog kontineta, odnosno povratku „stare Evrope“, što se mora sprečiti po svaku cenu.
Međutim, ako se u dogledno vreme Zapadni Balkan ne integriše u potpunosti u EU, onda nećemo govoriti jedino o granicama već i sukobima ne samo u toj regiji već i diljem starog kontineta, odnosno povratku „stare Evrope“, što se mora sprečiti po svaku cenu.

Pogledajte pozitivno iskustvo Austrijanaca koji žive na severu Italije u južnom Tirolu. Granica prema severnom Tirolu u Austriji je potpuno otvorena. To je jedna od najbogatijih regija u Evropi, što je još jedan od pokazatelja koliko su važne evropske integracije Balkana. Preduslov za to su korenite reforme u čijem je fokusu građanin a ne imaginarna etnička zajednica odnosno nacionalni koncept društva i države koji je još uvek dominantan na Balkanu.

RSE: Međutim, kako pokrenuti te reforme kada političarima u BiH, zapravo, odgovara ovo stanje etničkih podela a međunarodna zajednica do sada nije pronašla odgovarajuće rešenje ili nije više zainteresovana kao ranije za ovo područje?

Petrič: Krajnje je vreme da se nešto učini. U protivnom, ukoliko ovakvo stanje potraje još nekoliko godina bojim se da će BiH ostati trajno podeljena država. Reforme bi mogle da pokrenu jedino njene evropske integracije koje su, nažalost, na dugom štapu. Međutim, imajući u vidu krizu sa kojom se suočava EU, koja je u mnogo čemu i globalna, moram da priznam da ne vidim baš dobru perspektivu za BiH. Bojim se da ćemo se za nekoliko godina više baviti sprečavanjem, odnosno upravljanjem krizom u BiH a ne njenim suštinskim rešavanjem.

RSE: A što će imati dalekosežne posledice po ceo Zapadni Balkan pa i šire.

Petrič: Vidim potencijalno pozitivnu ulogu Srbije. Ako Beograd - koji treba da krajem ove ili početkom sledeće godine započne pregovore sa EU o konkretnim poglavljima – uvidi da ima veoma važnu ulogu u regionu, naravno, ne kao u prošlosti koja je podrazumevala srpsku dominaciju, naprotiv da bude kooperativni partner, onda može da bude neka vrsta lidera u tom području. Naime, politički sistem Srbije bez obzira na sve teškoće i manjkavosti, jeste među najstabilnijim ako se uporedi sa drugima u susedstvu.

Srbija može da igra stabilizirajuću ulogu u regionu i EU treba da ima to u vidu u politici prema njoj. Isto se odnosi i na Zagreb.
Dakle, Srbija može da igra stabilizirajuću ulogu u regionu i EU treba da ima to u vidu u politici prema njoj. Isto se odnosi i na Zagreb. To znači da se na neki način vraćamo na istorijsku situaciju u kojoj Hrvati i Srbi mogu da igraju negativnu, destabilizirajuću ili pozitivnu ulogu. Dakle, ako ove dve države budu imali konstruktivnu ulogu u regionu, to će biti od velike koristi i za BiH.

RSE: Međutim, na primeru izbeglica koje prolaze preko Balkana na putu ka EU vidimo kako i spoljašnji uzroci veoma lako mogu da izazovu tenzije između Srbije i Hrvatske.

Petrič: Svaka kriza, kao što je ova sa izbeglicama, odmah podstakne stare resantimane. Vidite i tenzije između Mađarske i Austrije, čak i između Bavarske i Austrije. Političari su svuda samo ljudska bića koja mogu da reaguju pogrešno. Međutim, naročito u kriznim vremenima je važno da se vodi odgovorna politika.

RSE: Kada je reč o Srbiji tačno je da bi ona mogla da u budućnosti igra pozitivnu ulogu u regionu. Međutim, pitanje Kosova i dalje opterećuje njenu unutrašnje-političku scenu. Postavlja se i pitanje da li će EU tražiti od Beograda da i zvanično prizna Kosovo kao uslov za članstvo, a što je „pilula“ koju će teško „progutati“ bilo koji političar u Srbiji u doglednoj budućnosti.

Petrič: Apsolutno. Slažem se sa ocenama zvaničnog Beograda zašto bi morao da prizna Kosovo, ako i pet članica EU to nije učinilo. Mislim da to nije suštinsko pitanje. Vremenom će se mnogo toga promeniti.

Za rešenje kosovskog pitanja su potrebne generacije i promena paradigme na celom Balkanu, slično kao i nakon 1945. između nekadašnjih ljutih neprijatelja Francuske i Nemačke.
Srbija je u stvarnosti prihvatila da je Kosovo za nju izgubljeno – u suprotnom, ne bi učestvovala u pregovorima u Briselu. Međutim, ne bi trebalo vršiti tako snažan pritisak oko tih simboličkih pitanja. Umesto toga, valja biti pragmatičan i zajednički raditi tako da kako narodi koji žive na Kosovu, tako i Priština i Beograd u svojim odnosima pronađu modus vivendi. Onda će se stvari pomerati na bolje. To je pitanje za čije rešavanje su potrebne generacije i promena paradigme na celom Balkanu, slično kao i nakon 1945. u odnosima između nekadašnjih ljutih neprijatelja Francuske i Nemačke.

Ko je i kako prodao Srebrenicu srpskoj vojsci

Srebrenicu su prodali, Srebrenicu su napustili, Srebrenicu su izdali, Srebrenicu su žrtvovali, Srebrenicu su slomili.

Rečenica je ovo iz nove knjige novinarke i književnice Florence Hartmann, koja se u svom novom djelu Krv realpolitike: Afera Srebrenica, bavi ulogom zapadnih sila u srebreničkom genocidu.

Knjiga će sutra biti predstavljena u Sarajevu, na press konferenciji u Buybooku, koji i izdaje ovu knjigu.

Florence Hartmann, koja je nekad bila i glasnogovornica i savjetnica haške tužiteljice Carle del Ponte, dan prije predstavljanja knjige dala je intervju za portal Radiosarajevo.ba u kojem otkriva detalje ove političke drame u drami, priče o do sada nikada ispričanim višim interesima država koji su podstakli zapadne zemlje da prepuste stanovništvo osuđeno na smrt njegovim krvnicima. Rekonstrukcija, korak po korak, neizrecivog izbora diplomatija koje su Francusku, Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju učinili potpomagačima posljednjeg genocida prošlog stoljeća.

Razgovarala: Lana Ramljak, Radiosarajevo.ba

Razgovor počinjemo saglasne da mit o „prodaji Srebrenice“ nije novina i da se o tome govori već godinama. No, knjiga Florence Hartmann mit je pretvorila u činjenicu, uz pomoć deklasificiranih tajnih dokumenata američke vlade i (dijelom cenzuriranog) istraživanja bivših diplomata State Departmenta (američko Ministarstvo za vanjske poslove).

„Tačno je da je uvijek bilo nejasno kako je enklava mogla pasti, kada je cilj srpskih snaga u Bosni bio dosta jasan od početka, odnosno od prvih etničkih čišćenja 1992. pa nadalje. Znači, etničko čišćenje nije bilo potpuno završeno na početku, pa se proširilo dalje, ali je uvijek bilo jasno da su srpske snage željeli te enklave (Srebrenica i Žepa).

Zato tamo i jesu stvorene sigurnosne zone – koje, naglasimo i to, nikad nisu bile sigurne – ali zato su tamo strane trupe bile raspoređene. I onda dolazimo do 1995, do skoro kraja rata, kada su diplomatski pregovori bivali neuspješni i kada se svijet našao pred dilemom: ili povlačenje trupa iz BiH ili brzo rješavanje sukoba. Naravno da su stoga srpske snage željele brzo završiti posao. Tako da, kazati da cilj nije bio uzeti enklave je totalno apsurdno, A to je zvanična priča“, govori nam Hartmann.

Ona podsjeća kako postoje dokumenti o naoružavanju Srba u Bratuncu 1991, kada su se spremali za rat i kada je rečeno da će traka u BiH, duga 50 kilometara, pripasti Srbiji i da će to, nakon etničkog čišćenja biti koherentna teritorija.

Pritom, dodaje ona, ako je neko i sumnjao u budućnost ovih enklava, ofanziva Krivaja '95 (akcija srpske vojske), čiji je cilj bio uzeti sigurne zone Ujedinjenih naroda (UN) Srebrenice i Žepe i koja je počela 6. jula 1995, pokazala je svu ozbiljnost situacije.

„I sada je zvanična priča 'bili smo iznenađeni, oni su samo trebali da spoje put Zvornik i Milići. To je aspurdno. Svi koji smo poznavali situaciju u Bosni, imali smo znak pitanja i činilo se da nam se nešto ne kaže. Ja sam o tome govorila i u svojoj prvoj knjizi o Slobodanu Miloševiću, ali uvijek sam dobivala demantije zapada. Pa i Izvještaj UN-a iz 1999. o padu enklava je potvrdio zvaničnu verziju – zapelo negdje u vojnoj strukturi UN-a, zapadne vlade ništa nisu znale, jedan faks nije radio, francuski general nije bio hrabar... tako ne funkcionira mehanizam odluke o svijetu. Pritom, francuski general Bernard Janvier, koji je najviše obilježen zbog pada Srebrenice, nije dobio otkaz i nastavio je svoju karijeru.

Brzo sam naslutila da je riječ bila o trgovini“, otvoreno govori naša sagovornica.

Haški tribunal je Hartmann 2011. godine osudio na sedmodnevnu zatvorsku kaznu radi otkrivanja tajnog dogovora koji su tokom suđenja Slobodanu Miloševiću sudije Tribunala sklopile sa Srbijom i javnosti uskratili kapitalne informacije koje povezuju Srbiju s genocidom u Srebrenici.
Onda, 2005, objavljen je jedan istraživački rad bivših radnika State Departmenta koji je otkrio da je u SAD, krajem maja 1995, održan sastanak na kojem je dogovoreno da se suspendiraju zračni udari NATO snaga!

„Srpske snage su imale garanciju da će, napadnu li Srebrenicu, izostati zračni napad NATO-a. Da nisu imali tu garanciju, ne bi se izložili tolikom riziku“, priča nam ona o tajnom dilu koji je napravljen kako bi se uspješno završili mirovni pregovori.

„Zapanjilo me što tu informaciju niko nije koristio deset godina! Pa tekst je dostupan i vrlo je zanimljiv jer citira zvanične diplomatske depeše. Niko nije govorio o toj informaciji koja je promakla cenzuri...“

Florence Hartmann, FOTO: Arhiv
Zatim, u periodu od 2010. pa naovamo, američka vlada objavila je veliki broj tajnih dokumenata koji su deklasificirani, a njenu tezu potvrdila je i obimna dokumentacija online biblioteke Billa Clintona. Svi dokumenti potvrdili su da su Washington, London i Paris napravili tajni dil i prodali Srebrenicu kako bi završili rat na Balkanu. Te tri države stoje i iza zaustavljanja NATO napada. Hartmann poručuje kako general Janvier, sve i da je htio, nije imao ovlaštenje da pokrene NATO zračne udare pred početak napada na Srebrenicu u julu 1995.

Na pitanje, pa zašto se Janvier poslije nije pobunio i rekao „neću ja da budem oličenje negativnosti, kad znate da nisam“, Hartmann odgovara: “Ako hoćete ostati u strukturi, morate biti podobni i spremni da se žrtvujete kako se priča dalje ne bi otkrila.“

Diplomatska igra mogla je spriječiti genocid, da je ijedna strana pristala na evakuaciju stanovništva. No, 11 hiljada mrtvih ljudi tragičan je spomenik podatku da niko nije htio pristati na evakuaciju. Bh. strana smatrala je da bi ovim potvrdila politiku etničkog čišćenja, srpskoj strani to nije odgovaralo, a ni zapadnim diplomatama koji su mirovne pregovore htjeli okončati što prije.

„U kontekstu genocida koji će se desiti to je apsolutno skandalozno“, riječi su naše sagovornice.

„Ja sam uvijek Srebreničanima govorila da možda griješe kada aplaudiraju Billu Clintonu, jer on nije prijatelj kakav oni misle, bez obzira na to što je pomogao da se otvori Memorijalni centar u Potočarima. Dosta njih mi je reklo 'nismo mi naivni, sve znamo', ali i mi se bavimo diplomatijom...“
Hartmann poručuje kako je knjigu napisala kako se genocid ne bi više nikada i nigdje ponovio:

„Ne znam kako će biti prihvaćena, jer donosi dozu mučnine. Ukazuje da nije bilo zlonamjerne zavjere, već vidimo kako ide jedan diplomatski proces kada se situacija odmah ne rješava, pa se produži i onda se tu malo skine 'višak' koji ometa rješavanje situacije. I taj višak su nažalost ljudske stavke... Srebrenica je vrlo precizan, bitan primjer, jer je dovela do povratka genocida na tlo Evrope.“

Srebrenica je posebna, jer je bila zaštićena zona, jer je imala mehanizme za sprječavanje genocida, a nisu korišteni instrumenti da se to spriječi.

„Svi su se hvalili, i nastavit ćemo to slušati ovog 21. novembra, povodom 20. godišnjice Dejtonskog sporazuma, kako su diplomatski heroji uspjeli da za šest ili osam sedmica naprave mirovni plan. Pa ćemo slaviti, pa ćemo se nakloniti fantastičnim supermanima. I da, oni su uspjeli vratiti mir na Balkanu na čemu smo zahvalni, ali ne smijemo nikad više samo da aplaudiramo bez da spomenemo da je cijena olakšanja njihovog posla i ubrzanja njihovog uspjeha bio genocid. Zato se nadam da se više nikad neće naivno aplaudirati i da se više nikad neće dozvoliti manipulacija javnosti“, zaključuje Hartman na kraju intervju za portal Radiosarajevo.ba.

Ukoliko želite sresti autoricu, možete to učiniti u ponedjeljak, u 19.30 u SARTR-u, gdje će biti održana javna promocija.

EKSKLUZIVNO: RATNI REPORTER AKIF AGIĆ O KNJIZI MUSTAFE ČENGIĆA "ALIJA IZETBEGOVIĆ JAHAČ APOKALIPSE"

Alija će ostati upamćen kao blag, dobronmajeran i saburli političar kod jednog dijela, zapravo večine bošnjačkog naroda.

Pamtit će ga i drugi kao nesposobnog vjerskog fanatika i mudrova koji je krojio budućnost kako je htio, zapravo mrzit će ga u svakom pogledu. Alija Izetbegović je preselio 19 oktobra 2003 godine i poslije njega nije se pojavila niti jedna ličnost u bošnjačkom narodu da i u pola ima podršku i autoritet kakvog je on imao.

Imao je greške, imao je i dobre stvari i kad se to sve stavi na neki ovozemaljski sud i raspravu, može se zaključiti da je ličnost broj jedan kod Bošnjaka. Knjiga pod naslovom "Alija Izetbegović jahač apokalipse" je sloboda razmišljanja autora Mustafe Čengića koji ekspresno želi da upliva u medijiski i politički prostor te je taj put vidio preko lika prvog predsjednika Republike BIH.
Porodica Čengići su uglavnom bili bliski prvom predsjedniku BiH kako vojnom tako i poltičkom životu. Na promociji je viđen i Muhamed Čengić bivši premijer vlade R BIH koji svakako ima veze sa Mustafom Čengić.

Promocija knjige je održana u Sarajevu u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBIH kako zvući ovo veliko) pred solidnim brojem posjetilaca. Sjede šute i slušaju. Sjede, šute i slušaju, pa se i slikaju u ANUBIH i da ih čovjek ne poznaje pomislio bi da ovaj skup zraći dobrotom, mudrošću, naprednošću - jednostovano rećeno "bože podari im bar malo ljudskosti i pravednosti zbog njihove djece."

Promotori su otkrili u ovoj knjizi, sve što nisu znali. Otkrili su ko je krivac za rat u BIH.  Promotori nisu obićni, već posebno neobićni kako po moralnim, tako po intelektualnim, vjerskom i drugim opredeljenjima.
Promotori nisu obićni, već neobićni

Nerzuk Čurak je pripadnik Armije RBIH sa rasporedom u upravi za moral u Generalštabu ARBIH te je na toj funkciji morao znati puno više od drugih. Trebalo bi da ono što zna, a zna puno, da kazuje na puno ljepši, istinitiji i pravedniji način. Nerzuk Čurak je 1993 godine potpomagao na projekt mog filma ISTINA i posebno na promociji i rasvjetljavnju agresije Hrvatske na BiH što je poslije to sve pomoglo zaustavljanu rata i potpisivanju mirovnog sporazuma.

Vildana Selimbegović urednica Oslobođenja u cjelosto zna tok i događaje tih ratnih godina.Vildanu sam ratne 1993 godine i upoznao u Travniku dok je radila u redakciji "ZAMBAK" kojeg je finansirao neki Tasfi. Osjetila je bol i strahote rata, i u krugu svojih najmilijih. Za njih dvoje me čudi, da im je trebalo 20 godina od Dejtona da spoznaju da sve što smo radili i činili je bila naša greška. Tako nekako zaključuju.

Tu spoznaju koju natura Mustafa Čengić je mizerna a povrh svega intelektulna sramota koje se treba stidjeti svako ko je bio u BiH tokom agresije. Savo Kukić je intelektualni prevarant koji sve ovo gleda sa dozom šprdnje.
Esad Bajtal je isplivo sa onom poplavom i demonstracijam i živi u jednom polusvjesnom stanju opijen sa jednom rečenicom pjanca koji mu je iza stola dobacio "Tebe za predsjednika, časti me pičem "
Zašto ovo zborim?

Rat je jednostavno razumjeti za onog ko hoće. Srbija i Hrvatska su izvršile agresiju na BiH i u tom ratnom pohodu počinili genocid.
Pametnom je lahko zaključiti, budali teže ali idiotu to se ne može utuliti. Neka ugledni promotori kao i Mustafa Čengić odu u Foču, Višegrad, Vlasenicu,Banja Luku,Zvornik i nek kažu "hočemo zajedno da živimo u našoj BiH". Tu će dobit odgovor koji im treba. Tu se krije ono što svako zna.
Svakako da je cilj Mustafe Čengića ostvaren, jer je dobio medijiski prostor za kojim je žudio ne birajuči sredstva.

Ipak treba znati da je Alija Izetbegović ostao broj jedan kod Bošnjaka i da je uvjek imao svesrdnu podršku Bošnjaka među kojima su prednjačile i cijele velike porodice među kojima i Čengići. Kukolja i izroda mora biti, pa od toga nisu imuni ni veliki mnogobrojni Čengići.

General Dudaković: Oluja je bila legitimna i oslobodila je Bihać

Ratni zapovjednik Petog korpusa Armije BiH, general Atif Dudaković izjavio je kako je Oluja bila legitimna vojna operacija te da je bihaćka enklava u toj operaciji oslobođena nakon što je niz godina bila pod opsadom srpskih snaga.

“Akcija Oluja bila je legitimna vojna akcija kojom su tada okupirani teritoriji Hrvatske stavljeni u okvire ustavnopravnog poretka. Ta operacija predstavlja veliku pobjedu Hrvatske vojske u borbi za svoju državu”, rekao je general Dudaković u intervjuu za sarajevski Dnevni Avaz.


Oko 300.000 ljudi pune tri i pol godine u bihaćkoj enklavi bile u blokadi i stalnim napadima srpskih snaga iz tzv. Srpske Krajine i Republike Srpske, te snaga odanih Fikretu Abdiću, rekao je i objasnio da je Oluja za njih označila prekretnicu.

“Činjenica je da smo akcijom Oluja doživjeli ne samo deblokadu nego i slobodu”, dodao je general Dudaković.

Za njega i suborce sutrašnja 20. obljetnica simboličkog susreta Hrvatskih snaga i Armije BiH, te rukovanja s generalom Marijanom Marekovićem na mostu iznad Korane u mjestu Tržačka Raštela, predstavlja veliki dan, prenosi Hina.

Operacijom Oluja, objasnio je Dudaković, uništene su dvije paradržave – SAO Krajina i Autonomna pokrajina Zapadna Bosna.

General Dudaković uvjeren je da se nakon Oluje mogla osloboditi i cijela BiH, no da se dogodila ‘strateška promjena’ pa su oslobodilačke operacije zaustavljene.

Pregovori o miru – zašto nisu uspijevali? - 1 dio

Kako smo prevareni, jer nismo imali dosljednost u borbi za našu državu (I dio)

(Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ)
Foto: Avaz

Danas se na sve strane čuju glasovi kako je nužno učiniti sve da dođe do pomirenja među sudionicima rata koji je nastao zbog bezrazložne i ničim motivirane srpske i hrvatske agresije na BiH.
Naime, ni Srbi kao narod, a ni Hrvati, nisu imali nikakvog razloga da ubijanjem, paljenjem i rušenjem svega što je bošnjačko ostvaruju ciljeve koji ni na kakav način i ni u kom smislu nisu proizlazili iz historije naših međusobnih odnosa, nego su bili projekcija odnosa Srba i Hrvata na širem prostoru bivše države.

Genocidna sredstva

I Srbi i Hrvati su imali ideju da dovrše proces nacionalne emancipacije ostvarenjem sna o jedinstvenoj državi u koju su obje strane uključivale i Bosnu, zbog čega su rušili bivšu državu koja nije pružala mogućnost da se takve države legalno stvore. Srbi su svoju posljednju akciju prikrivali tezom o spašavanju Jugoslavije mada su iz nje otpisali Sloveniju i Makedoniju, smatrajući Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru već tada srpskim teritorijem.

Kada BiH nije pristala da ostaje unutar sužene i od Srba dominirane nove države, odlučili su da je kazne otpočevši agresiju koja je bila izvođena genocidnim sredstvima ratovanja. Dakle, tu se nije radilo o unutarnjem sukobu, nego o vojnoj intervenciji Srbije izvedenoj putem stranke SDS. Naravno, agresiju nije mogla izvesti nikakva partijska oružana sila, mada je ona bila užurbano stvarana cijele 1991. godine, nego je osnovu agresije činila JNA. Kada je postalo jasno da se Bosni i Hercegovini postavlja dilema, ili u zajedničku državu pod terorističkom vladom Miloševića, ili rat i kada je JNA već uveliko i otvoreno vršila vojne pripreme za agresiju, stvarajući obruč oko Sarajeva i zaposjedajući sve strateške položaje širom zemlje, te kada je otvoreno naoružavala članove SDS-a, pred Bošnjake se postavilo pitanje šta da se radi.

Jasno je bilo da je odnos snaga apsolutno u korist budućeg agresora. On je posjedovao veoma dobro naoružanu, organiziranu i vođenu armiju, nepresušne arsenale oružja i zalihe materijala koji su nužni za ratovanje, a bili su pripremani za eventualnu odbranu od agresije sa Istoka ili Zapada, kao i višestruku nadmoć u broju mogućih vojnika, pa se kao realna i racionalna javila ideja da se pregovara s ciljem izbjegavanja rata, naviještenog Bošnjacima u poznatom Karadžićevom govoru u Skupštini Bosne i Hercegovine.

Razmatrajući nastalu situaciju pogoršanu sve češćim izvješćima o sporazumu Miloševića i Tuđmana na predlošku sporazuma o podjeli BiH iz 1939. godine, a te razgovore su vodili Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, zaključeno je da se mora pregovarati s ciljem da se izbjegne rat i očuva teritorijalni integritet zemlje i status države kakav je bio definiran u tadašnjem ustavu. Kada je zatraženo da pregovore povede Izetbegović, on je rekao da to ne bi bilo dobro, jer Srbi u njega nemaju povjerenja, te da pregovore vode Zulfikarpašić i Filipović.

Prekinuti razgovori

Obojica su odbila prijedlog zbog nedovoljne legitimacije, pa je Izetbegović rekao da će dati javnu podršku pregovorima i pregovaračima, što je odista i učinio. Ovi pregovori su dobro tekli i konstatirano je slaganje obiju strana, uključujući i Izetbegovića, s dostignutim rezultatima, ali su bez ikakva razloga i objašnjenja naglo prekinuti jednostranom odlukom SDA koja je odbila ne samo tada vođene nego bilo kakve pregovore i sporazume sa Srbima. Posljedica je bio rat ukoliko on ne bi bio spriječen intervencijom velikih sila.

Ta intervencija je izostala i rat je otpočeo kako svi znamo istovremenim napadom srpskih snaga, zaštićenih od JNA i ojačanih brojnim paravojnim formacijama iz Srbije, na svim strateškim tačkama, od Sarajeva do Bosanske krajine i istočne Bosne i Hercegovine, a taj napad nosio je od početka karakter rata protiv Bošnjaka, a ne za kontrolu teritorija ili državnih institucija, što potvrđuje da se radilo o agresivnom ratu.

Genocid je bio osnovni metod ratovanja koji je primijenila srpska strana. Tako su pregovori da se izbjegne rat propali i svi kasniji nisu više vođeni da bi se rat izbjegao, nego eventualno zaustavio, ali je za to tražena cijena podjele naše države i tu cijenu su zatražili posrednici, tj. europske sile, od samog početka, od plana Kutiljera do plana Holbruka, koji je jedini proveden i na kojem je temeljeno sadašnje stanje naših odnosa.

Dakle, pregovori su od početka vođeni pod kontrolom Europske unije i njenih vodećih zemalja Velike Britanije, Francuske i Savezne Republike Njemačke i tako je bilo sve do propasti plana Oven-Stoltenberg, kada je vođenje preuzela diplomatija SAD. Ono što je bilo karakteristično za sve ove pregovore je da oni nisu vođeni kao pregovori dvije stvarno ratujuće države, tj. Srbije i BiH, nego je u cilju lakše manipulacije i vođenja pregovora napravljena jedna konstrukcija u kojoj su se na jednoj strani našli svi agresori, njihovi pokrovitelji i advokati njihovih interesa – Republika Srpska, “Herceg-Bosna”, Srbija, Hrvatska, glavne europske zemlje i SAD, a na drugoj strani se nalazila usamljena BiH.

Stvarni odnos je tako bio izvrnut i umjesto da pregovara OUN i EU uz BiH kao žrtvu rata i agresije i čak genocida, na jednoj i agresor, Srbija i Hrvatska, s njihovim filijalama iz RS i  “Herceg-Bosne”, na drugoj strani, odnos je bio obrnut i BiH je bila žrtvovana, da bi sada nad njom lili krokodilske suze njeni upropastitelji. Ni jedna od strana navedena u prvom dijelu rečenice nije stajala na stajalištu očuvanja teritorijalnog i državnopravnog integriteta države Bosne i Hercegovine i njene neovisnosti, nego su svi oni kao osnovu za razgovore prihvatali pravo Srba i Hrvata na izdvajanje u posebne teritorijalno definirane oblike organiziranja koji stoje nasuprot državi Bosni i Hercegovini kao cjelini.

Dakle, mi nikada nismo dobili šansu da pregovaramo s onim ko je poveo rat protiv nas i naše države. Postojali su i neki drugi pokušaji da se povedu direktni pregovori Srbija – BiH i ti pregovori su započeli u rano proljeće 1995. godine, kada je pisac ovih redova, po nalogu Alije Izetbegovića, posjetio Beograd i vodio duže razgovore sa Slobodanom Miloševićem, ali su ti, kako se činilo, izgledni pregovori bili naglo prekinuti zbog, kako mi je lično Izetbegović rekao, činjenice da je na mogućnost takvog sporazuma Tuđman pobjesnio, a Amerikanci se uzbunili, jer bi ti direktni pregovori isključili posredništvo europskih sila i SAD i za njih su bili neprihvatljivi.

To znači da mi tek sada i nakon svega što smo preživjeli imamo neku šansu da direktno pregovaramo, ali sada ne više o miru, nego o pomirenju, a to znači sa svim tragovima jednog užasnog u suštini apsurdnog i sasvim nepotrebnog rata.

Autor: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ – avaz.ba

Nenad Čanak za Klix.ba: Ideja o velikoj Srbiji odvela nas je u začarani krug zla

“Ima zločina koji ne zastarijevaju i pred kojima ne postoji vremenska distanca jer su oni svjedočanstvo univerzalnog zla. Kao što su to bili koncentracioni logori smrti nacističkog režima u Njemačkoj, tako i zlo koje se događalo devedesetih, a bilo oličeno u liku Slobodana Miloševića i njegovih sluga, za mene lično, predstavlja tip strahote čiji karakter ne može promijeniti nikakva vremenska distanca”, kaže Čanak na početku razgovora za Klix.ba.

Kako danas, s vremenske distance od 20 godina, gledate na ulogu Srbije i tadašnjeg režima u genocidu u Srebrenici?

Treba biti svjestan i da je fizički nestanak Slobodana Miloševića samo doveo do toga da pravi tvorci čitavog tog načina mišljenja i najodgovorniji za sve što se događalo, ili što nije učinjeno da se spriječi zlo na prostorima bivše Jugoslavije, uključujući tu i genocid u Srebrenici, ali i niz drugih strahota, nikad nisu bili suočeni sa svojom odgovornošću. 

Od Garašaninovog “Načertanija” 1844. godine, preko četničkog memoranduma Stevana Moljevića 1941. godine, Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti 1985. godine, pa do danas, mi stalno imamo ponavljanje pod novim imenima starih ideja velike Srbije, nove glumce u staroj predstavi. I nikako da se zareže istinski u sam korijen tog zla. A korijen je zloupotreba nacionalnih osjećanja u političke svrhe i shvatanje države kao vojno policijske strukture koja služi tome da vlada, a ne da služi. 

U čemu je problem, otkud taj “začarani krug”?

Problem je što Srbija nije prošla katarzu, što se nije suočila sa činjenicama. Ni opsada Sarajeva, ni Srebrenica, ni svi drugi nebrojeni zločini nisu ušli u udžbenike u Srbiji. 

Nije se prošlo kroz ono kroz šta je Njemačka prošla poslije Hitlera, a to je proces denacifikacije. Denacifikacije u smislu otrežnjenja od strašnog nacionalističkog, šovinističkog narkotika kojim je obilato zalivana devedesetih. I upravo zbog toga, što se to nije desilo, danas niču u Srbiji nove generacije koje iz tih priča iz devedesetih izvlače inspiraciju za svoju budućnost. To je ono što me najviše plaši.

Skupštini Srbije je proteklih dana ponovo predloženo da usvoji Deklaraciju o genocidu u Srebrenici, a inicijativu je podržao vrlo mali broj zastupnika, među njima i zastupnici LSV. Skupština i dalje šuti, ne odgovara. Je li u Srbiji šutnja i danas dominantan način “govora” o Srebrenici?

Srbija se, ponovit ću, nije suočila sa svojom prošlošću. Ni bližom, ni daljom. Praktično ni sa jednom. I stalno se nanose novi i novi slojevi boje misleći da će se tako pokriti hrđa, a ona stalno izbija i izbija na nezdravim dijelovima. 
Liga socijaldemokrata Vojvodine je 2. jula podržala prijedlog rezolucije o Srebrenici koji je podnijela SDA Sandžaka, a koji dan prije toga, 29. juna, podnijela Inicijativu Odboru za ljudska i manjinska prava za razmatranje prijedloga grupe nevladinih organizacija da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. I sve to je logičan nastavak svega što smo radili u prethodnih petnaestak godina vezano za tu temu.

(Foto: Medija centar Beograd)

Funkcioner LSV Zoran Bošković je bio prvi političar iz Srbije koji je bio u delegaciji mirovnjaka i nevladinih aktivista 2003. godine u Srebrenici koju su organizovale “Žene u crnom”. Bojan Kostreš je, kao jedan od prvih državnih funkcionera u svojstvu predsjednika Skupštine AP Vojvodine 2005. položio vijenac u Potočarima. Delegacije poslanika LSV su svake godine u Srebrenici. Podnosili smo jednu informaciju u vojvođanskom i dvije deklaracije o Srebrenici u republičkom parlamentu 2007. i 2009. prije nego što je jedna takva i usvojena 2010. godine, tražili smo i da Srebrenica uđe u udžbenike. Jednostavno, smatramo da je od izuzetnog političkog i historijskog značaja da se u Skupštini Srbije i društvu uopšte započne proces razgovora o jednoj od najbolnijih tema odnosa bošnjačkog i srpskog naroda – žrtavama Srebrenice. Isto tako, veoma je važno da i iz Bosne dođe neselektivna osuda zločina, nad svima.

Zašto je u Srbiji omražena riječ genocid, zašto ne može da se izgovori?

Ta riječ je omražena iz jednostavnog razloga što je Srbija do Slobodana Miloševića u nizu krvavih i teških ratova bila ne samo na pobjedničkoj strani, nego zaista na strani pravde, slobode i nečega što danas zovemo evropske vrijednosti. Međutim, u tih deset godina, od 1990. do 2000. Miloševićev režim je uspio – uz nesebičnu pomoć Zapada koji se sada pravi da nije znao – spaliti međunarodni kredibilitet Srbije.

I sada, pošto je taj kredibilitet duboko poljuljan, s time se treba suočiti. A na to je malo ko od vodećih političara u Srbiji spreman. Stara je i dobra istina da nema dobrih i loših naroda nego da su narodi samo njive po kojima ore elita, a žanje potomstvo. I u tom svjetlu, tadašnja elita devedesetih je ona čije zlo sjeme je sada počelo ponovo rađati plodove. Dok neka druga elita ne postavi druge koordinate, dok ne postavi ciljeve života, a ne smrti, života različitih ljudi na istom prostoru, a ne uzajamno istrebljivanje do posljednjeg, sa svih strana, dotle će ovo stalno biti neko trusno i zemljotresno područje. Bilo bi nepravedno reći da neki pomaci u tom pravcu u Srbiji ipak ne postoje.

U vrijeme izvršenje genocida u Srbiji je dio vlasti bila i sadašnja politička elita, prije svega premijer Vučić i predsjednik Nikolić. Kako danas vidite njihov odnos prema Srebrenici?

Na Nikolića ne bih trošio riječi. Poznato je da sam nedavno tražio i njegovu smjenu i jednostavno, mislim da je teško vjerovati u nečiju želju za pomirenjem kada ne samo da se nije odrekao titule četničkog vojvode koju mu je Vojislav Šešelj dodijelio na Romaniji, nego tačno 22 godine i jedan dan kasnije, u trenutku dok je predsjednik države, Srbija uz pomoć njegovih saradnika rehabilituje Dražu Mihailovića.

Šta je s Vučićem?

Što se Vučića tiče, ne sumnjam u njegovu iskrenost da želi istinski uspostaviti jedan pristojan i trajan mir i suživot na prostorima zapadnog Balkana. Ali opet tu postoji problem jer su neophodni ogromni koraci. Razlike u načinu razmišljanja između prošlosti i onoga što je današnja realnost su tako velike da jednostavno ne mogu da se naprave iz jednog poteza. 

(Foto: Medija centar Beograd)

Priznanje zločina koji je počinjen u nečije ime uvijek je spor proces, postoje različite faze negiranja i bježanja od istine. Vjerujete li da će Srbija nekad smoći snage da se suoči s genocidom u Srebrenici?

Tu nije jednostavan odgovor, jer, Srbija nije ista danas kao što je bila prije deset godina, niti je prije deset godina bila ista kao prije 20. U pitanju je evolucija, ali u kom pravcu će ići ta evolucija svijesti zavisi od toga koliko se na pojedinim pitanjima bude insistiralo. Mi smo zbog toga kao stranka insistirali da Srebrenica uđe u školske udžbenike i da se o tome uči u školama, a ne da to bude nekakva istina o kojoj se priča na pola usta i u pola glasa, dok istovremeno imate horde galamdžija koji divljaju po ulicama veličajući zločince koji su to počinili. Mislim da je tu suštinski nesporazum. Država se mora pokazati djelima, a onda će i suočavanje ići mnogo jednostavnije.

Zamjerka koja se može čuti često jeste da ni ove rezolucije, ali i općenito priča o genocidu, ne doprinose pomirenju. Šta je za vas pomirenje i kako da se mirimo?

Nismo se mi svađali. Šta ima da se mirimo kad se nismo svađali?! Mi govorimo jezik koji i jedni i drugi razumijemo, imamo toliko zajedničke historije i toliko zajedničkih osobina, toliko zajedničkih rođaka, prijatelja, supružnika, toliko zajedničke djece da ja uopšte ne razumijem tu priču da mi treba da se mirimo? 

Mi treba da izađemo svi zajedno iz položaja da neko treba da nam objasni šta nam se desilo. Desilo nam se to da smo svi zajedno bili žrtve. Ne podjednako, jer je Bosna platila najveću cijenu, to uopšte nije sporno. Ali, svako je na teritoriji Zapadnog Balkana nečim oštećen. Svako je nekoga izgubio, neko mu se odselio, ostao bez kuće i kućišta, a svi su ostali bez posla i bez budućnosti. 

Šta tu treba da se dokazuje? I upravo zato, veoma je opasna priča o tome da će neko nas da miri. Jer onda ispada da se opet krivica za rat i krivica za sve što se događalo svodi na narod. Da se narod pobio sa drugim narodom. Ne, nije bilo tako. Jednostavno nije bilo tako. Nego su ratne vođe, vođeni svojim planovima, likvidirali svakoga ko se pozivao na razum. Srđan Aleksić, mladić kojeg su, dok je branio svoga druga, ubili njegovi sunarodnjaci dobio je maleni prolaz u Novom Sadu koji se zove po njemu, umjesto da dobije jednu od glavnih ulica. Taj maleni prolaz je dokaz koliko se stidljivo govori o svemu tome. Kada u Beogradu, oni koji su preko table Bulevar Zorana Đinđića lijepili naljepnicu Bulevar Ratka Mladića, nalijepe Bulevar srebreničkih žrtava onda ćemo znati da su se stvari zaista promijenile.

Šta bi Srbija, odnosno srpsko društvo, dobilo na unutrašnjem planu započinjanjem procesa suočavanja s prošlošću?

Dobilo bi velike tenzije, unutrašnje sukobe, ogromnu količinu nepristajanja na istinu, ali bi dobilo i katarzu koja bi onda otvorila perspektivu za normalan razvoj Srbije u budućnosti. Ovako se stalno i iznova nastavlja život na lažima iz prošlosti, na šutnji o prošlosti, na iskrivljenoj prošlosti, na mitovima iz prošlosti i nikada ne može dovesti do toga da kao država može komunicirati sa okruženjem. Jer, kada se u vašoj državi istina razlikuje od svih istina u okruženju, onda vi vrlo teško možete sarađivati sa okruženjem. Nije uzalud Sjeverna Koreja potpuno izolovana, jer u njoj možete proglasiti da je Sjeverna Koreja učestvovala na Olimpijadi i osvojila sve zlatne medalje, a da je veliki vođa Sjeverne Koreje u trećoj godini napisao operu. Znači, sve može kada se ne komunicira ni sa kim. A Srbija se tu stalno lomi - da li je dio Evrope, a jeste, ili je nekakva evropska Sjeverna Koreja, što bi neki željeli da bude. Tu je taj veliki nesporazum. 

U tom svjetlu mislim da svakom ko hoće da pomogne da Srbija krene evropskim putem u Srbiji treba dati podršku. Svakome ko promijeni svoje mišljenje i shvati da je griješio treba dati šansu da se promijeni i pokuša ispraviti svoje greške. Jer, da ljudi nisu mijenjali mišljenje u Srbiji, Slobodan Milošević bi i dan danas bio na vlasti. Za njega je prije 25 godina glasalo više od 3,5 miliona glasača. I to bez krađe izbora. Poslije toga je on sklonjen sa vlasti izborima, jer su ti isti glasači promijenili mišljenje. 

U BiH, ali i u Srbiji, još uvijek je prisutno negiranje genocida. Koliko bi zakonska zabrana negiranja genocida bila pametno rješenje?

Ne znam da li bi bilo pametno rješenje, ali mislim da je neophodno rješenje.

Intervju – Hasan Nuhanović: “… bili smo otpisani još od prvog dana rata”

Intervju – Hasan Nuhanović: Svi su nas prodali, svi su nas se odrekli i bili smo otpisani još od prvog dana rata

Apsolutna pravda ne postoji


Razgovarala: Heni Erceg, Mladina

Hasan Nuhanović preživio je prije dvadeset godina masakr u Srebrenici, u kojemu je, međutim, izgubio oca, majku i brata. Od tada se proteklih dvadeset godina bavi dokazivanjem suodgovornosti UN – a i njihova holandskog bataljuna za strašni zločin u Srebrenici, Jula 1995., u kojemu je srpska vojska ubila više od osam tisuća Bošnjaka, uglavnom civila, žena, djece… To je i tema Nuhanovićeve knjige „Pod zastavom UN-a, potkrepljena brojnim autentičnim dokumentima i proživljenim sjećanjima. Napisao je i fascinatnu knjigu „Zbijeg“, s tematikom rata u istočnoj Bosni, biografski i minuciozan opis stradanja Bošnjaka u tom dijelu Bosne, u razdoblju od 1992. do 1995. Danas, Nuhanović s porodicom živi u Sarajevu i radi u Memorijalnom centru Potočari u Srebrenici. U razgovoru je vrlo suzdržan u izražavanju emocija koje se odnose na njegovu izgubljenu porodicu, ali vrlo jasan u propitkivanju odgovornosti, kako međunarodnih institucija, tako i ovdašnje javnosti, posebno medija, prema ratnim stradanjima Bošnjaka u istočnoj Bosni u dugom razdoblju od 1992. do masovnog zločina u zaštićenoj zoni Srebrenice.

Dvadeset godina prošlo je od genocida u Srebrenici, to dugo vrijeme vi ste uložili u dokazivanje da za zločin nad osam i pol tisuća Bošnjaka nije kriva samo srpska vojna hunta, kako se formalno misli, nego i treća strana, tj. UN-ov holandski bataljun, međunarodna zajednica… Koliko je taj napor i to stalno podsjećanje na zločin, kojega ste i sami bili žrtva, zapravo opteretio vaš svakodnevni život? I je li se to isplatilo u ovakvom svijetu, posebno u okruženju koje tako voli revidirati prošlost?

Eto, sami ste odgovorili na pola pitanja, sami ste konstatirali veliki dio problema, a sam sebe pitam svaki dan je li vrijedilo, ali kad bih imao neku vremensku mašinu da idem nazad u prošlost, opet bih isto uradio. Žao mi je godina, tri-četiri su mi prošle u ratu, pa još dvadeset u toj agoniji, u toj potrazi za pravdom, a mogao sam sigurno i ljepše provesti te godine, vani negdje, ne u Bosni… Ponekad se pitam kako bi bilo da sam se odazvao pozivima iz inostranstva pa 1995-96. godine otišao živjeti vani, pa da se iz Amerike ili Skandinavije bavim ovim istim stvarima. To bi za moju suprugu i kćerku sigurno bilo puno bolje, sigurno bi smo imali bolje uvjete što se tiče financija i nekakve sigurnosti, jer svatko tko je ostao u Bosni imao je nekakvu traumu, problem nestabilnosti i besperpektivnosti, a sve se to odrazilo na život moje „nove“ porodice, kako je ja zovem. Jer prije rata sam imao jednu porodicu koju su ubili četnici – oca, majku i brata, a poslije rata sam zasnovao ovu „novu“ porodicu, imam suprugu i sedamnaestogodišnju kćerku koja nikad nije upoznala onu moju „prvu“ porodicu, nikad nije osjetila ljubav mojih roditelja, što mi je, onako intimno, puno žao.

Rekli ste da vam je žao što niste otišli, ali budući da ste ostali, čini li vam se da se vaš rad ipak isplatio?

„Isplatilo“ je relativna riječ. Ljudi odu jednostavno da im bude ljepše u životu, u Skandinaviju, Ameriku, Njemačku… Čak i oni koji su ostali ovdje, veliki broj tih ljudi se okrenuo drugim životnim pitanjima, pravili su kuće, obrazovali se… Ja sam, nažalost, jedan od rijetkih koji je neprestano bio angažovan na ovim pitanjima, osim majki iz Srebrenice koje su također angažovane, međutim, one nisu imale ni kapacitet ni predznanje da se bave istraživanjima kojima sam se ja bavio, a koji se odnosi na odgovornost UN-a i međunarodne zajednice. Taj dio, puno detaljnijeg istraživanja i dokazivanja, isključivo je bio na meni kao pojedincu i u početku me najviše frustriralo to što sam bio sam, potpuno usamljen u tom poslu. Ali išao sam naslijepo, preskakao prepreke.

Pred Međunarodnim sudom u Haagu traje suđenje i stanovitom Ljubiši Beari koji je bio zadužen za organizaciju ubrzanog ubijanja bošnjačkih civila u Srebrenici, što je dotični precizno izračunao jer u protivnom ne bi bilo moguće u samo nekoliko dana ubiti toliki broj ljudi. Sretala sam ga u ratu u Hrvatskoj, činio mi se zadrtim glupanom, ali ne i zločincem, a onda… Kako uopće protumačiti tu privlačnost, banalnost zločina, pa otuda i pretvaranje susjeda i prijatelja u obične ubojice?

To je pitanje dijelom možda i metafizičko, i sociološko i psihološko, a ja nisam ni sociolog ni psiholog, niti se bavim metafizikom, ali svatko od nas ipak razmišlja o tom pitanju, i to svaki dan, od devedesetih godina naovamo. U velikom broju slučajeva ljude su, među njima i moju porodicu i prijatelje, ubile upravo komšije. Ali ja ne želim ulaziti u nečiji poriv i motivaciju da učini takav zločin, jer kad se pokušava tražiti motiv nekog masovnog zločina tada se on racionalizira. Govorim ovo sa stanovišta žrtve i ne želim ulaziti u motiv jer na taj način protiv svoje volje racionaliziram zločin, a zločin nipošto ne treba racionalizirati, treba ga kazniti. Nitko na sudu ne mora dokazati šta je bilo u glavi nekog ubojice dok je ubijao, nego je bitno da se dokaže da je ubio i da je to bilo ubojstvo s predumišljajem. U Americi se za to ide na električnu stolicu, u Evropi na doživotnu robiju. Važno je da za zločin postoji kazna, a u motive ne želim ulaziti.

U trenutku dolaska Ratka Mladića i srpske vojske u Srebrenicu, vi radite kao UN-ov prevoditelj, vaši roditelji i brat također se nalaze u bazi u Potočarima, uz još znatan broj izbjeglica, na tisuće ostalih nalazi se pred ulazom, svi očekuju zaštitu UN-ovih snaga, a onda oficiri holandskog bataljuna udovoljavaju zahtjevu srpske vojske da im prepuste i ljude iz baze. Vjerujete li da bi zločin bio barem manji da je taj zahtjev odbijen?

Običnom je čovjeku vrlo teško pojmiti što su Holanđani tada uradili, jer nije, naime, bilo nikakvog zahtjeva srpske vojske, ni u usmenom ni u pisanom obliku, da im se prepuste ljudi iz baze. Nitko takav zahtjev nikad nije spomenuo, jer da ga je bilo, Holanđani bi to sigurno na sudu iznijeli u svoju obranu. Oni, međutim, nikada nisu rekli kako im je netko naredio da Srbima predaju ljude iz baze, nego su to učinili samoinicijativno. Odluka holandskog bataljuna bila je da ljude istjeraju iz baze i zbog te sam činjenice tužio državu Holandiju, a sud je presudio u moju korist. Doduše, imao sam pravo podnijeti tužbu samo u svoje ime zbog gubitka svoje porodice, ali ta se presuda ipak odnosi i na ostale žrtve. I to je poanta priče oko koje se ja vrtim, evo, već dvadeset godina. I da, točno je, broj žrtava bi sigurno bio manji da su se pripadnici holandskog bataljona drukčije ponijeli.

Čitajući vašu knjigu „Pod zastavom UN-a“, sve te susrete časnika holandske vojske, Thomasa Karremansa i Roberta Frankena, s Ratkom Mladićem (kojemu se evo već godinama u Haagu sudi za ratni zločin), teško je odrediti je li se radilo samo o strahu tih stranih oficira od tobože moćne srpske vojske, ili i o morbidnoj fascinaciji likom zločinca Ratka Mladića? Kako ocjenjujete tu strašnu odluku holandskih oficira da se toliko ljudi prepusti Mladićevim hordama, premda su ubijanja Bošnjaka već započela pred bazom, dakle pred njihovim očima?

To mi pitanje mnogi postavljaju svih ovih dvadeset godina, a među ostalima i holandski studenti, a ja im odgovorim neka pitaju holandske oficire. Jer ako pitaju šefove holandskog bataljona Karremansa i Frankena zašto su to uradili, oni će im odgovoriti da oni to uopće nisu uradili i ustrajati na tvrdnji kako nikada nikakve izbjeglice nisu predali srpskoj vojsci. Tvrde čak i da nije istina ono što piše u presudi donesenoj nakon moje tužbe protiv države Holandije. Dakle, i Karremans i Franken, i svi vojnici holandskog bataljona, i dalje negiraju čak i samu presudu, a prava je istina da su nas se te 1995. jednostavno htjeli otarasiti, pokazajući potpunu ravnodušnost prema našoj patnji. Nije ih se ticalo ako nas poubijaju. Neka nas ubiju, samo dalje od njihovih očiju.

Potočari 12. srpnja 1995. zloglasni trenutak: Ratko Mladić nazdravlja sa Thomom Karremans

Na suđenju zapovjednicima holandskog odreda u Haagu, a nakon vaše tužbe, opet ste se susreli s tim ljudima koje smatrate direktno odgovornima za stradanje ljudi iz UN-ove baze, među kojima je bila i čitava vaša porodica. Kako ste doživjeli taj susret i te ljude toliko godina nakon tragedije?

Vrlo je teško bilo vidjeti ljude koji su moju porodicu poslali u smrt. Morao sam se praviti „normalan“, u smislu da ne smijem reagovati. Biti u sudnici s tim ljudima, pa i s njihovim advokatima koji su sve negirali, za mene je bilo jako traumatično iskustvo. Karremans i Franken, a pogotovo Franken, imali su barem neki otklon u nekom emotivnom, ljudskom smislu, valjda zbog moga prisustva u sudnici, dok su advokati bili potpuno hladnokrvni s jedinim ciljem da brane Holandiju svim sredstvima, a to je naravno uključivalo i laganje, baš bukvalno laganje i negiranje činjenica. To nisam očekivao, ali kad sam vidio da oni lažu o svemu, pomirio sam se s tim i borio sam se protiv toga koliko sam mogao. Postoji, znate, rečenica koju država Holandija crno na bijelo podnosi sudu, a koja glasi: „Holandski bataljon nikada nikakve bošnjačke izbjeglice nije predao srpskim snagama u ruke.“

Da Srebrenica nije proglašena sigurnom zonom, u koju se u jednom trenutku slilo na desetke hiljada ljudi, vjerujete li da možda do genocida ne bi došlo jer bi se ljudi nastojali spašavati i probijati iz obruča, umjesto što su vjerovali obećanjima međunarodnih snaga?

Moguće je. To nikada nećemo znati. Mogu samo kazati da se Srebrenica bila bolje u stanju braniti 1993. godine, kad je proglašena zaštićenom zonom, nego jula 1995. godine. To sam opisao i u knjizi, jer ljudi su tada bili prekaljeni u samoobrani i borbi koja je trajala neprestano godinu dana. Međutim, da li bi došlo do masovnog ubijanja? Sigurno bi došlo, čim bi se Srbima za to ukazala prilika, budući da su oni već ’92. godine pokazali jasnu namjeru da ubiju svakog bošnjačkog dječaka i muškarca koji im padnu u ruke. Ne radi se, dakle, samo o Srebrenici u julu ’95. godine, radi se i o desetinama drugih masovnih egzekucija od 1992. do 1995. godine, i mi od prvog dana rata u istočnoj Bosni nikada nismo imali nikakvih iluzija u vezi s tim što će Srbi uraditi ako im padnemo u ruke. I nisu samo Holanđani srpskoj strani pružali logistiku, prije njih, pod zastavom UN-a, tu su bili i Kanađani. UN je proglasio zaštićenu zonu, a onda jednostavno prekršio svoje obećanje, jer ako se kaže da je neko područje postalo zaštićena zona UN-a, a onda isti taj UN dozvoli da ta zona bude uništena, ubijena, bukvalno natopljena krvlju, tu se onda radi o hipokriziji te svjetske organizacije koja je imala sve načine i sredstva da spasi svoju zaštićenu zonu.

Srebrenica je epska priča našeg vremena, zločin koji se nije smio dogoditi, rezultat promašenih političkih nagodbi zapada i srpskog vođe Miloševića, a onda se dogodilo još i to da je, opet zahvaljujući međunarodnoj zajednici, to veliko groblje ostalo na području Republike Srpske. Mislite li da taj diplomatski cinizam, to stvaranje zasebne srpske države unutar BiH, kao svojevrsne nagrade za zlo, čini zločin nad Bošnjacima u Srebrenici još težim?

To je pitanje o kojem se govori skoro svaki dan u ovoj zemlji. Stvaranje Republike Srpske je u svakom slučaju nepošteno, i bilo bi takvo, čak i da se Srebrenica 95. godine nije dogodila u tako tragičnoj formi, jer je oko 100.000 ubijeno ljudi na raznim područjima Bosne. Od prvog su dana upravo Bošnjaci bili najveće žrtve, pogotovo jer je riječ mahom o civilnim žrtvama, tako da je i prije Srebrenice, prije jula ’95. godine, već bio počinjen užasan zločin. Gledano iz ugla normalnog čovjeka, naravno da je to bio zločin, a iz ugla takozvane real politike to je samo nešto što se ionako dešavalo stotinama godina na raznim prostorima. Iluzija je stoga da živimo u nekom pravednom svijetu, a činjenica da ljudima, pojedincima ostaje da se sami bore za svoja prava i za pravdu. I sam sam se pitao da li se genocid isplati, makar ima primjera gdje se doista isplatio onima koji su ga planirali. A na kraju istina je da se Republika srpska ispostavlja kao nagrada za zločin.

Vaša osobna tragedija počinje 1992. godine, vi ste student u Sarajevu kada započinje rat kojega je malo tko na ovim prostorima očekivao, dolazite kući u Vlasenicu, u istočnoj Bosni, kako biste bili s porodicom, ocem, majkom i bratom i onda počinje vaša zajednička kalvarija. Tri godine pakla u istočnoj Bosni, skrivanja po selima i šumama, pod stalnim napadima, granatiranjem vojske Srbije i takozvane JNA, sve je to minuciozno opisano u vašoj knjizi „Zbijeg“. To je čudesno svjedočanstvo o stradanju naroda istočne Bosne, detaljni dokument i o gladi, manjku hrane, često duhovit u opisima, na primjer kada velike palete humanitarne pomoći padaju iz zraka i prijete ubojitije od srpskih granata… Jesu li i mediji zaslužni za tako slabu informiranost o događajima u tom dijelu BiH?

Znate, mi smo prodani još ’92. godine. Svi su nas prodali, svi su nas se odrekli i bili smo otpisani još od prvog dana rata. Sarajevo se bavilo Sarajevom, hrvatski mediji uglavnom Tuzlom, a mi smo bukvalno bili u jednom zapećku BiH, gdje u stvari nismo ni trebali biti. Zaglavili smo u nekom dijelu BiH za koji se već pretpostavljalo da tamo više nema nikoga osim Srba. Nismo imali kuda da odemo, jer su Srbi u jednom momentu zatvorili puteve, a ljudi nisu kao oni prije hiljadu godina, pa da mogu živjeti u planinama, da mogu danima i sedmicama putovati šumama, kriti se, kao u nekom filmu. Putevi su bili blokirani i nije se imalo kud, tražili smo najbližu civilizaciju, neko selo ili grad, prvo smo našli neka sela, a na kraju i grad Srebrenicu kao jedini grad tog dijela istočne Bosne koji nije bio pod srpskom kontrolom. Što je zapravo bilo ravno čudu, a sve zahvaljujući Naseru Oriću i još nekim ljudima koji su Srebrenicu nekako uspjeli obraniti od puno jačeg neprijatelja. Jedan od razloga zbog kojeg sam napisao knjigu, a koja je potpuno istinito svjedočanstvo o patnji tog naroda, je upravo taj da ljudima predstavim pravu sliku događaja od 1992.-93. godine. Bili smo u potpunoj medijskoj blokadi, tri-četiri godine u totalnom mraku, za što je dijelom kriv i UN, jer je mogao omogućiti novinarima da dođu. Ali nije, nego su došla samo dva novinara, njemački i engleski, pritom riskirajući živote, a novinar engleske televizije je čak bio i ranjen. Dakle, bili smo u potpunom mraku sobe u kojoj su Srbi ugasili svjetlo, a u tom mraku se svašta događalo. Jedini koji su mogli upaliti svjetlo bili su mediji. Novinari iz Sarajeva su mogli doći helikopterom, jer helikopteri su nekoliko puta sletili u to vrijeme, doduše uz veliki rizik pilota. Zbog svih tih činjenica smatram da smo mi na neki način bili otpisani.

Do rata vi ste tipična socijalistička porodica koja planira život, živi u miru i slozi sa srpskim susjedima i prijateljima i ne pomišlja da bi se moglo dogoditi nešto tako prokleto strašno, ipak vi već na početku rata nagovarate oca na bijeg i odlazak u inozemstvo, svađate se, ali on odbija, vodi porodicu u zbijeg, iz sela u selo, iz šume u šumu, opasnim kanjonom Drine, sve do konačnog dolaska u tobože sigurnu zonu Srebrenice. Koliko ste u tim trenucima zamjerali ocu takvu, pokazalo se, kobnu odluku?

U vrijeme kad smo mi došli u Srebrenicu, ona još nije bila sigurna zona. Postala je to tek nakon pola godine. Šest mjeseci smo živjeli s ostalim ljudima u srebreničkom paklu, dok UN napokon Srebrenicu nije proglasio zaštićenom zonom. Činilo se da nam je tu bolje nego u šumama i planinama, jer ipak je to grad, iako nije bilo ni struje ni vode, ni hrane, ničega, radnje nisu radile, ništa nije funkcioniralo. A opet, možda bi nam čak bilo bolje gore, u planinama, da smo imali što jesti, da je bilo hrane, jer Srebrenica je bila granatirana svaki dan, napadana avionima, uz veliku koncentraciju naroda, tako da je bilo jako teško. Ali, također, gdje je velika koncentracija naroda, čovjek se osjeća sigurnijim i to je, uz hranu, bio glavni razlog zbog kojeg smo došli u Srebrenicu. U knjizi sam opisao neke stvari koje su se dešavale unutar naše porodice u potpuno vanrednim okolnostima, u okolnostima od kojih su gori samo potres, potop, neka elementarna nepogoda, ali u tom slučaju te ne ganjaju četnici da te ubiju. Mali je broj scenarija u kojima bi porodica došla pod takav jedan udar, u takvo iskušenje, kada dođe do cijepanja te porodice iznutra, kao proces koji se dešava danima, sedmicama, mjesecima, a s druge se strane stvaraju neke nove veze unutar porodice.

U Srebrenici postajete UN-ov prevoditelj, zahvaljujući skromnom poznavanju engleskog jezika, otac je često prisutan pregovorima sa srpskom stranom, a onda se u kobnom trenutku u julu 1995. susrećete s činjenicom da imate povlašteni položaj kao UN-ov zaposlenik, dok major Robert Franken vašem ocu hladno nudi nemogući izbor, to jest da odabere ostati s vama u bazi ili je napustiti zajedno s vašom majkom i bratom. On se odlučio za ovo drugo, i time odabrao odlazak u smrt. Kako ste se osjećali u tom trenutku? Jeste li vjerovali da će porodica ipak preživjeti?

To mi je najteže od svih pitanja, jer ni sam ne znam na njega odgovoriti. Osamdesetih godina, kao dječak, gledao sam jugoslavenski film, kada u neko srpsko selo ulaze Nijemci, a njemački oficir kaže nekom čovjeku da će sve strijeljati, a on neka izabere kojeg će od dvojice njegovih sinova ostaviti na životu. Obojica sinova mole oca da izabere onog drugog, otac se ne može odlučiti, na što njemački oficir izvadi pištolj i ubije obojicu, a oca ostavlja na životu. Holandski oficir Franken je u našem slučaju imao apsolutno istu ulogu kao taj njemački oficir.

Jeste li se ipak nadali da će vaši preživjeti?

Na to vam pitanje ne znam odgovoriti. Istovremeno sam se i nadao i znao da idu u smrt. Do sutra bih mogao pričati o tome kako čovjek odmah ne može prihvatiti činjenicu da mu je porodica ubijena. Imate majki koje su se pet, deset godina ovdje u Bosni, u Srebrenici, nadale da će se njihov sin vratiti, pojaviti se odnekud živ, a onda pozovu majku i kažu da su našli DNK iz kosti u masovnoj grobnici i tek onda ona shvati da je njen sin mrtav.

U takvim situacijama ljudi se često osjećaju krivima samo zato jer su, eto, preživjeli, makar su i sami žrtve. Poznajete li taj osjećaj?

To nitko osim mene samog ne može riješiti i samo ja znam kako se nosim s tim pitanjem.

Nakon tragedije počinje vaša iscrpljujuća potraga za ocem, majkom i bratom, susrećete se s ljudima koji morbidno trguju informacijama o stradanju vaše porodice, potom stižu vijesti o pronalasku njihovih posmrtnih ostataka. Majka spaljena, otac ubijen, brat kojega identificirate po patikama i farmericama koje ste mu vi kupili… Stoji li dojam da ljudi nekako zaziru od podsjećanja na tako strašne, uzaludne gubitke i da bi svijet najradije zaboravio srebreničku tragediju?

Mislim da ima i toga, mada ni to nije crno-bijelo. U Engleskoj, na primjer, u posljednjih se nekoliko godina na najvišem političkom nivou, uz odavanje počasti žrtvama Srebrenice, obilježava 11. jula. Srebrenica jest bio događaj globalnog karaktera, jedino mjesto na planetu u tom momentu, jula 1995. godine, koje je došlo na udar fašista, jer to što se dogodilo jest bio fašizam, i po karakteru, i po broju žrtava i po statusu zaštićene zone UN-a, dakle, zaštićene zone cijelog svijeta. Ne znam koliko jedan Amerikanac ili Skandinavac, Turčin, Nijemac… zna šta je Srebrenica, ali je bitno da naš region bude svjestan što je Srebrenica i srebrenički genocid. Ali koliko su toga svjesni građani Srbije ili građani Hrvatske? Podsjetit ću samo da je Peter Galbraight, američki ambasador u Hrvatskoj u vrijeme kada se dešava Srebrenica, jula 95., a vrlo brzo nakon toga i hrvatska akcija Oluja, izjavio: „Mi Amerikanci ne bismo dozvolili da se dogodi Oluja u toj formi u kojoj se dogodila, da se prije nje nije dogodila Srebrenica.“ Prema tome ja srebrenički genocid ne bih gledao kao na izolirani događaj, jer srebrenički masakr i tri sedmice kasnije događaji oko Knina u Hrvatskoj i vojna akcija Oluja nisu nepovezani kad je u pitanju zeleno svjetlo međunarodne zajednice da se konačno spriječi plan stvaranja velike Srbije, a jedini projekt koji je uspio opstati od toga plana jest upravo Republika Srpska.

Spomenuli ste da se u Engleskoj godišnjica Srebrenice obilježava službeno, a što je s Nizozemskom?

Tamo se taj događaj obilježava samo u organizaciji jedne nevladine udruge s kojim surađujem dvadeset godina, i koja dovede nekoliko holandskih političara. Riječ je, naime, o licemjerju holandske vlasti, ali i njihovom strahu od teme Srebrenice. No ove je godine prvi put Milorad Dodig, šef Republike Srpske, položio cvijeće u Potočarima, na veliko iznenađenje javnosti, s obzirom da je svih ovih godina negirao srebrenički genocid.

Godinama hodate po svijetu, držite predavanja, educirate, bavite se problemom genocida. Jeste li naišli i na drugačije primjere odnosa međunarodne zajednice, koja voli arbitrirati u lokalnim, etničkim sukobima, one da su UN-ove snage doista i poštovale svoj mandat, pa zaštitile ugroženo, lokalno stanovništvo? Ili se to svelo samo na slučaj u Ruandi?

UN je zaštitio i ljude u Kninu za vrijeme hrvatske vojne akcije Oluja. Tri sedmice nakon Srebrenice, dok je još zapravo i trajalo ubijanje u Srebrenici, dogodio se Knin, gdje je preko hiljadu Srba, uključujući čak i naoružane vojnike, UN prihvatio i zaštitio u kanadskoj bazi, držeći ih tamo četrdeset dana i ne želeći ih izručiti na traženje hrvatske vojske, što se uzima kao pozitivan primjer u misiji UN-a u bivšoj Jugoslaviji. Dok u Potočarima 13. jula 1995. godine Holanđani u UN-ovu bazu puštaju pet-šest hiljada ljudi, da bi 48 sati poslije sve te ljude izručili Srbima.

I na koncu kako vjerovati u koliko-toliko pravedan rasplet za tolike žrtve Srebrenice, ako nalogodavci zločina ili umiru prirodnom smrću, bez sudskih presuda ili se presude čekaju godinama, kao ona izvršitelju srebreničkog genocida Ratku Mladiću?

Apsolutna pravda ne postoji. Evo i sad, mi u komšiluku imamo na desetine, stotine, ubica i ratnih zločinaca koji nikad neće biti ni uhapšeni niti će im biti suđeno, uz to ova država možda nema kapacitet, ni financijski niti politički, a postoje i mnoge opstrukcije u sankcioniranju zločinaca. Tribunal u Haagu bavio se takozvanim velikim ribama, ostale je prepustio lokalnim sudovima koji ih jesu procesuirali popriličan broj, ali svakako nedovoljan u odnosu na broj počinjenih zločina. Haški je sud odradio ogroman posao, a hoće li netko biti u zatvoru deset ili dvadeset godina, ja lično, kao član porodice koja je ubijena, od tog nemam nikakve koristi. Niti znam nalazi li se netko u zatvoru u Finskoj, Engleskoj ili gdje već, niti kada će biti pušten, jer pravda je mjerljiva jedino u smislu da se odredi broj zločinaca i broj godina provedenih u zatvoru, drugu mjeru ne možemo primijeniti. Ja sam se pak usmjerio na raskrinkavanje uloge međunarodne zajednice, države Holandije, UN-a i ostalih, a Tribunal u Haagu neka radi svoj posao.

Mislite li da BiH može opstati kao građanska država triju naroda s tolikim nerazjašnjenim teretom prošlosti koji onda uzrokuje stalnu međuetničku netrpeljivost, uz još i naglašenu želju političkih jastrebova s hrvatske i srpske strane za federalizacijom i uspostavom države odvojenih entiteta?

Druge države ja nemam. Ovo je moja država i svaka namjera da se ona ugrozi je zapravo namjera da se ugrozi mene, moju porodicu i društvo u kojem živim. Dakle, svaki čin te vrste je neprijateljski čin koji ugrožava moj opstanak i opstanak bosanske nacije, mada će mnogi reći da ta nacija ne postoji. Ali kada se bilo gdje u svijetu predstavljamo na engleskom jeziku, mislim pri tom i na Srbina, i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, reći ćemo da smo Bosnians ili BiH citizens, koliko god to zvučalo rogobatno. I ne vidim druge alternative nego da zajedno opstanemo. Namjera da se genocidom uništi bošnjački narod je dokazana, ali taj narod nije uništen. Taj narod postoji i tu će postojati uvijek, i nisu dobre namjere ili ideje daljnjeg cijepanja ove teritorije. Mi smo tu gdje jesmo, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, jedni sa drugima ili jedni pored drugih, ili izmiješano, kakogod…