• Dobrodošli na naš blog "Sarajevo u ratu" ili "Opsada Sarajeva", kako god ga nazvali nećete pogriješiti. Tu smo kako bih ljude podsjetili na ono što se zbivalo u Sarajevu za vrijeme njegove opsade koja je trajala 1425 dana...
  • Pisana svjedočanstva o ratu u Sarajevu...
  • Pogledajte kolekcije slika iz ratnoga Sarajeva i zapamtite dobro ono što vidite, kako bi se sačuvali od zaborava i zla kojeg ono na novo donosi...
  • You can see all materials from Siege of Sarajevo... Video, photos and newspaper articles...

Wednesday, March 25, 2015

Friday, March 20, 2015

Na današnji dan odigrana utakmica Sarajeva i Unprofora


20. marta 1994. godine na stadionu Koševo odigrana je fudbalska utakmica između fudbalskog kluba Sarajevo, koje je bilo pojačano sa četiri igrača Željezničara, i ekipe UNPROFOR-a. Bordo tim je slavio 4:0.

Za Sarajevo su u prvom poluvremenu igrali:
Hasanović, Džemidžić, Hodžić (Adžem), Vukas, Babajić, Dalipagić, Krasni, Gogalić, Ćenan, Kovačević, Uščuplić, da bi u nastavku igrali Tucaković, Zukić, Milavica, Burek, Durak, Šopović, Drakovac, Pita, Dodik i Janjetović. Treneri su bili Sead Jasenković i Nedeljko Gojković.

Treba istaći da su nogometaši tima sa Koševa trenirali u dvoranama i da su nakon dugo vremena imali priliku igrati na velikom terenu (Posljednja utakmica prije ove na Koševu je odigrana 29. marta 1992. godine). Pokazali su zavidno zalaganje. Demonstrirali su veliku borbenost i želju da ostave dobar dojam.

"Mi smo do te utakmice trenirali u dvorani Osnovne škole Miljenko Cvitković i u maloj Skenderiji. Bilo je neobično nakon toga igrati na velikom terenu. Pamtim da se okupio veliki broj gledalaca, što je u to vrijeme bilo nepojmljivo. Sjećam se da nas je pojačalo i nekoliko igrača Željezničara. Sve su to lijepe uspomene i treba ih se ponekad prisjetiti. Izuzetno emotivna utakmica. Iako je rezultat bio u drugom planu, mi smo slavili 4:0", istakao je Uščuplić za sarajevo-x.com

Cijeli događaj uveličao je orkestar Kraljevske garde iz Londona. Centralna figura manifestacije bio je britanski general Michael Rose, koji je odradio i najveći dio posla vezanog za organizaciju.

Video:

Wednesday, March 18, 2015

Kako je Grbavica oteta, pa potom vracena svome Sarajevu



Krenulo je to sa krvavim 90-tim, redali su se ratovi oko Bosne, Sarajeva, da bi se polako rat spustio i u naš grad. Bosna i Hercegovina se ispuštala iz stege neke nove velikosrpske Jugoslavije, koja nije imala ono staro naličje koje je imala za Titovog života.

Rat u Sloveniji, rat u Hrvatskoj, a mi u Sarajevu u nekome svome svijetu, u nevjerici gledamo šta se zbiva oko nas i mislimo da se u BiH takav rat ne može desiti. Kao da niko nije slutio da će ekspanzija "srpskog", pa i "hrvatskog" nacionalizma otvoriti vrata pakla u BiH, pa potom i u Sarajevu.

Onda je došao red da i Bosanci i Hercegovci kažu "Da" nezavisnoj, jedinstvenoj i suverenoj BiH i to se konačno desilo 1.3.1992. godine. 64% građana ove zemlje je reklo svoje "Da" nezavisnošću svoje zemlje i BiH je mogla istupiti iz Jugoslavije, postavši meta jedne nove "Srboslavije".

Nije dugo trajalo, a već se naša zemlja izdjelila barikadama, bosanski Srbi su udarali među na prostoru, gdje su bili večina , pa su iste osvanule toga referendumskog dana i u našem gradu.

SDS-ov Srbin na barikadi na Vrbanja mostu 1.mart 1992.
Tada je krenulo postepeno otimanje naselja Grbavice od strane bosanskih Srba, SDS-ova politika četništva polako je počela pokazivati svoje stvarno lice. Istog dana u drugom dijelu grada desilo se ubistvo srpskog svata, koje je jeftino iskorišteno u propagandne svrhe SDS-ove politike rušenja zajedničkog života Muslimana, Srba i Hrvata u Sarajevu. Zbunjene Sarajlije nisu mogle vjerovati šta se dešava u njihovome gradu.

Sarajlije su na barikade odgovorili antiratnim demonstracijama, mnoge kolone demonstranata su  prošle kroz mnoge barikade, ali one bi se na novo pojavljivale.

Antiratne demonstracije u Sarajevu
Antiratne demonstracije su se protegle kroz mart i april 1992 godine. 1. aprila u Bijeljinu su ušle prve sprske paravojne jedinice predvođene Arkanom i počele sijati smrt po tome gradu nad nesrpskim stanovništvom. U Sarajevu je toga dana održan miting protiv podijela u MUP-u, koje je isprovocirala SDS-ova politika.

5 aprila 1992 na Vrbanja mostu jednom od mostova koji Grbavicu odvajaju od ostatka grada, ubijene su dvije demonstrankinje sa antiratnih protesta u Sarajevu, Suada Dilberović i Olga Sućić, prva 24-godišnja studentica pete godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu, a druga je bila 34-godišnja službenica Skupštine BiH i majka dvogodišnje čerkice, po imenu Nora. Obje su ubile pripadnici paravojnih formacija SDS-a.

Iznad Grbavice, na Vracama toga dana SDS-ove  paravojne jedinice, zajedno sa njima lojalnim pripadnicima MUP-a napadaju "Centar za obrazovanje kadrova unutrašnjih poslova RBiH" i tada u borbi gine jedan od učenika iz toga centra , Semir Musić iz Goražda. Ni napadači nisu bili bez žrtava, poginulo ih je 11. Napadačima je napad urodio plodom, te im uspijeva da zarobe učenike, kursiste i stariješine škole na Vracama.

Ni 6 aprila nije mirno, opet maskirane osobe pucaju po gradu, vampiri željni krvi, povampiruju grad. Na Grbavici je sve manje mirno, sve više njome se sije strah. Paravojne formacije Srba stižu jedna za drugom. Grbavica se polako otima Sarajevu. Otimaju je s njima i dojučerašnje komšije Srbi koji su povampireni SDS-ovom fašističkom politikom, počele kucati i na vrata svojih komšija nesrba sijući strah. Mnogi su još dok se moglo sa najlon kesama izbjegli sa Grbavice pred najezdom Četnika u slobodne dijelove grada, neki nisu imali tu sreću.

Upravo tih dana, stigao je i jedan zločinac na Grbavicu, o kojem ćemo slušati i danas, a o čijim zločinima na Grbavici će se pričati, a to je Veselin Vlahović Batko. Vjerovatno nikada neće biti dovoljno ispričanih priča o količini zla kojeg je napravio, a mučio je i ubijao civile, silovao žene i pljačkao njihovu imovinu. Danas služi kaznu od 42 godine zatvora za ono što činio drugima.

A onda je došao  maj, grad gori. Srbi napadaju grad, JNA staje na stranu istih. Obruć oko grada se steže, ali i oko Grbavice. Samo je jedan dio JNA ostao u gradu, komanda Cetvrte armijske oblasti JNA morala je napustiti svoje sjediste na Bistriku, otimaju predsjednika BiH po povratku iz Lisabona i dogovaraju njegovo puštanje uz dozvolu da napuste grad. Dio vojske JNA napušta grad odlazeći prema Lukavici, dok dio ostaje na Grbavici.

I tada je otimanje Grbavice okončano. Grbavica je postala dio nekog srpskog Sarajeva koje do tada nije postojalo, sa kojeg se po Sarajevu sijala smrt.

Ni tada Grbavica nije mirovala, pored mucenja i ubijanja ljudi, mucena je i infrastruktura toga dijela grada, Grbavica kao i dijelovi oko nje su razarani, neki gotovo do temelja. Ponos i dika Grbavice, Željina "Dolina Ćupova" je toga maja zapaljena.


Željin stadion u plamenu

Sarajlije nisu slutile da će rat trajati toliko dugo, ali nisu ni slutili da će i sami postati žrtve najveće opsade jednog glavnog grada u historiji modernog ratovanja, niti da će u tome gradu stradati oko 12 hiljada ljudi od četničke agresije. Nisu mogli naslutiti da ce naselje Grbavica biti oteta od 6 aprila 1992 do 19.3. 1996 godine od svoga Sarajeva.

U tim teškim momentima po Sarajevo, nastala je i čuvena pjesma Mladena Vojicica - Tife o Grbavici.

Dejtonski sporazumom kojim je okončan rat u BiH Grbavica je pripala Federaciji BiH, kao i mnoge druge otete sarajevske opštine.

Reintegracija pomenutih prostora počela se odvijati marta 1996. Dojučerašnjim okupatorima Grbavice to se nije svidjelo, pa su palili istu pred svoj odlazak sa nje, kako bi otežali njenim nekadasnjim stanovnicima sa Grbavice povratak na nju.

19. maja 1996 godine, Grbavica se vratila svome Sarajevu. Mnoge Sarajlije protjerane iz toga dijela grada, pohrlile su svojoj Grbavici i svojim domovima, zajedno sa prvim jedinicama MUP-a FBIH.

Osijetite sa slušanjem pjesme Grbavica, tihu patnju i želju Sarajlija za svojom otetom Grbavicom. Nakon svega, ova pjesma je ostala u srcima svih Sarajlija, a posebice u srcima stanovnika Grbavice i navijaca fudbalskog kluba Željezničar.

Tifa pjeva Grbavicu na Željinom stadionu




Grbavica u ratu (17 - fotografija )

Zgrada Loris

Krateri oko Stadiona Grbavica
Pogled na unisteni stadion

Pogled na unisteni stadion

Teren i južna tribina Stadiona Grbavica

Uništena tribina stadiona Grbavica

Ovako je Grbavica izgledala u ratu

Nekada i sada - ugao kod zgrade OHR-a

Nekada i sad 

Nekad i sad - zgrada Loris

Drugi ugao zgrade

Nekad i sad 

Nekad i sad

Razorene kuce

Oziljci rata po zgradama Grbavice

Oziljci rata na zgrada, oziljci i u srcima ljudi

Pogled na Željin stadion

Na današnji dan se desila reintegracija Grbavice

Pogled na stadion Željin stadion

Grbavica je jedno od najvećih naselja u glavnom gradu BiH. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995.), četnička vojska je okupirala i zauzela Grbavicu, te je Grbavica bila pod njihovom vlašću sve do 19. marta 1996. godine, kada je izvršena reintegracija Grbavice. Dan reintegracije sarajevskih naselja Grbavica, Kovačići i Vraca, 19. mart, ujedno je i Dan mjesnih zajednica Grbavica I, Grbavica II, Kovačići, Vraca i Gornji Kovačići.

Ovaj datum je značajan za sve građane Sarajeva, jer im je Grbavica vraćena nakon četiri ratne godine. Povratkom na Grbavicu 19.03.1996. godine, građani su zatekli katastrofalno stanje, četiri godine niko s Grbavice nije vozio smeće kojim je naselje bilo pretrpano, a na Jevrejskom groblju nije bilo ni cigle na cigli, a kamoli čitave kuće. Sve je podsjećalo na Hirošimu. Voda nije mogla biti puštena jer su četnici pri odlasku namjerno "počupali" instalacije u stanovima, pa su posebne komisije obišle svaki stan pojedinačno kako bi se uvjerili u stanje instalacija.

Povratkom na Grbavicu, većina građana je plakala od sreće, bilo je zaista nezaboravno, te je i zbog toga ovaj dan vrlo važan.

Reintegracijom Grbavice, posljednjeg sarajevskog naselja koje je bilo pod srpskom okupacijom, je završen transfer vlasti u sarajevskim općinama koje su prema Dejtonskom sporazumu pripale Federaciji BiH. Isti dan reintegrirani su i dijelovi sarajevske Općine Centar, Pionirske doline, Nahoreva, Šipa, Betanije i Mrkovića, koji su bili okupirani tokom agresije 1992-1995. godine.

Siege of Sarajevo: The Longest Siege of a Capital City in the History of Modern Warfare



The Siege of Sarajevo was the longest siege of a capital city in the history of modern warfare. The siege lasted from 5 April 1992 to 29 February 1996 during the Bosnian Genocide. During the siege, Serb forces killed 11,541 residents, including over 1,500 children, while 56,000 residents were wounded, including nearly 15,000 children. See how 7 minutes of the siege looked like in the video below and you will gain better understanding how hard it was for the Bosniak population to survive the nearly 4-year-long Serbian terror.

VIDEO:

Ko su bili Vikicevi specijalci? - 14 dio - Bitka sa tenkom

Djeca se igraju na unistenom Tenku - Grbavica


Potmulo, tesko tutnjanje. Kao da neko nesta gnjeci, valja.

Iza zavoja pojavi se prvi tamnozeleni tenk. Cini mi se veci nego ikad prije. Ako me sjecanje ne vara posada tenka nije bila "zakopcana" sto je bila prava ludost.

Jedna od nasih posada Ose (M79) izvuce se blize obali u mali prolaz izmedju kuca. Mi pocesmo da pruzamo vatrenu podrsku da "zagusimo" vatru sa druge strane.

Nailazi jos jedan tenk. Cini se da ih ima jos. Nisam siguran ali mi se cini po zvuku. Ne vidim taj dio sa svog polozaja.Mozda mi se samo cini. K'o ce znati u ovoj frci i galami.

Odjednom blizu mene odjeknu zaglusujuca eksplozija. Od praska mi otpadose usi. Poceh se pipati - nista.
Gdje je prije stajala ona izvucena posada Ose sad samo vidim sivi dim.

Pogledam prema tenku i vidim i oko tenka tamno sivi dim.

Pogodi nam posadu! Jao!

Onda malo bolje pogledam i nesta mi ovdje ne izgleda kako treba. Tenk se jos uvijek krece ali mu je cijev nekako cudno pozicionirana. Gdje je bila posada Ose sad vidim dvije pogrbljene figure - cekaj, to su oni sa Osom. Zivi su! Nije mu nista!!! Samo se premjestaju.

Onda mi prodje kroz glavu neka udaljenja misao, neka puka fantastika - B je taj koji je pogodio tenk,a ne obrnuto.
Par minuta kasnije dim oko tenka se razilazi.
Iz tenka pocinje da kulja stub crnog dima, zestoki plamen, sekundarne eksplozije. Tenk je unisten.

Neki se raduju. Neki napeti sute. Ja sam jos uvijek
otupljen od ove citave situacije. Razmisljam gdje su ostali tenkovi.

...

Tenk je nevjerovatno borbeno sredstvo. Kad je aktivan ili u pokretu ima zastrasujuce moralno dejstvo na pjesadiju. Ulijeva strah ili samopouzdanje - u zavisnosti na cijoj ste strani.

Sa druge strane unisten tenk ima upravo suprotno dejstvo - demoralise napadaca a ohrabruje branitelja.
Nikad nisam polelio biti posada tenka. Zatvoren u "buretu baruta", uvijek necija meta.

...

Napad je zaustavljen. Ostali se dio oklopno-mehanizovanih jedinica povlaci. Zvuci nevjerovatno ali tako je. Sad kad ovo pisem sve se to cini tako jednostavnim.
Nista vise nikad nece biti jednostavno ... pogotove ne u nadolazecim danima.

Preneseno sa  bloga ponor.blogger.ba.

Bore oko očiju (Dnevnik bosanskog vojnika) - 17 dio - Ponovo u okruženju

Nekadasnja linija razgraničenja između Dobrinje 3 i 4
Dosla je naredba da idemo u Dobrinju, malo mi je bilo nejasno kako cemo doci do tamo, jer sam cuo da je dobrinja u okruzenju. Osjetio sam neki strah u sebi, jer taman sam se izvukao iz jednog okruzenja, sada moram ponovo da idem u neko drugo. Dobili smo dva sanduka municije koju smo trebali da nosimo sa sobom. Vodic nas je preuzeo negdje u Svrakinom selu, od njega smo dobili upute da ne smije da se cuje ni najmanji sum, da budemo sto je moguce tisi. Ne znam sta je bilo gore, penjanje uz brdo, vukuci sanduk sa municijom ili silazenje niz brdo, koje je bilo klizavo jer je tih dana padala kisa. Negdje pri samom dnu brda sam se okliznuo, noge su otisle u zrak a ledima sam tresnuo od zemlju, sanduk sa municijom je svom tezinom pao preko moje ruke, osjetio sam uzasnu bol, uspio sam nekako da je zadrzim u sebi.

Dosli smo do odredista, tu su nas rasporedili da cuvamo liniju prema Lukavici. Dva dana su prosla a da se nista nije desavalo, pomalo smo se bili i opustili, tako da se vidjelo olaksanje na licima vojnika. Tu noc neko je donio lutku iz izloga obliznje radnje, na nju smo obukli JNA uniformu i subaru koje smo nasli u stanu, svezali smo joj pusku na prsa. Negdje u sabah, spustili smo je na konopcu sa balkona do prozora sprat nize, gdje je bio smjesten nas vod, zaljuljali smo je tako da udara od prozor, nakon samo par sec zacuo se rafal, ubili su nasu lutku, jedan vojnik je utrcao na nas sprat i poceo da vice da cetnici uskacu kroz prozore, u tom momentu nismo smjeli nista da kazemo, lutku smo izvukli nazad i sakrili je. Nismo dugo vremena nikome smjeli da kazemo nista o tome.

 Na zalost ubrzo je krenuo i pravi napad. Situacija je ponovo pocela da se komplikuje jer nije bilo protivoklopnog naoruzanja, nasa jedinica je imala molotovljeve koktele, stavili smo ih ispod jednog kreveta gdje smo boravili. Za vrijeme rucka tenk je pogodio pancirnom granatom u cosak zida prostoriju gdje smo rucali, granata se odbila i proletila ispod kreveta polomivsi koktele, dva borca su ranjena a prostorija se zapalila. Detonacija nas je sve u toj prostoriji dobro razvalila, jednom vojniku je bila presjecena vena (femoralka) na nozi, krvario je uzasno, stavio sam mu prvi zavoj na nogu, ali nije nista pomagao, brzo smo ga snijeli u podrum zgrade, dosao je jedan od vojnika iz voda, izvadio je prvu pomoc iz svog ruksaka rekao mi je da mu odsjecem pantolone sto sam ubrzo i uradio, uzeo je svoju opremu i uhvatio venu, tada je vojnik pao u nesvijest od bola, uspio je da mu podveze femoralku, sto je ujedno zaustavilo krvarenje i spasilo zivot tom vojniku. Rekao sam mu “covjece pa Ti si Doktor” pogledao me i hladno rekao “ja sam student zavrsne godine medicine”, ponovo sam mu rekao “Ti si za mene od sada Doktor”. Kada sam se vratio nazad u prostoriju, pozar je vec bio ugasen. Napustili smo tu prostoriju i presli u prizemlje, cetnici su nastavili sa granatiranjem, zgrada je podrhtavala od detonacija koje su odjekivale, skupio sam se iza vreca pijeska prislonjenih uza zid i cekao da se desi neko cudo…

Knjiga Jovana Divjaka - Koja je snaga Juke Prazine? (18 deo)

Juka Prazina

24. avgust 1992.

Kako je rat odmicao, a ARBiH organizaciono, pa i materijalno jačala, nametala se potreba za ustrojavanje Uprave za moral i informativno-propagandnu delatnost. Ivan Slaviček, načelnik Uprave, na dnevnim i mesečnim analizama stanja u oružanim snagama više puta je insistirao da se u okviru Uprave formiraju odsek za filmski arhiv i informativna služba. Uz puno razumevanje komandanta Halilovića i njegovo uključivanje u jačanje informativno-propagandne delatnosti doneta je odluka od 20.08.1992. godine da se formira filmski arhiv oružanih snaga pod nazivom „Bosna film“. Nešto ranije formirana je informativna služba. Značajnu ulogu u formiranju imao je gospodin Bakir Tanović, filmski režiser, snimatelj, scenarista, direktor „Bosna filma“. jedan od osnivača SDA 1990. Pre rata smo se znali preko sinova, vršnjaka koji su išli u iste škole. Naravno, poznavao sam i njegovo filmsko delo. Prvih meseci blokade Sarajeva povremeno me je posećivao u Štabu, tražeći razumevanje i podršku za formiranje filmske arhive. Od samog početka podržao sam ideju, povodeći se iskustvom sličnih arhiva nastalih u ranijim svetskim i regionalnim ratovima.

Jeste da to zahteva pozamašna materijalna sredstva, smeštaj u inače skučenim prostorima Glavnog štaba, ali za arhivu nema alternative. Neki dan Slaviček mi pokaza spisak potencijalnih članova, predloženih jedanaest su stručni ljudi, profesionalci u filmskom poslu, ali na spisku su i oni koji su potrebniji i korisniji s puškom u ruci, nego s kamerom na ramenu. Haris Prolić, filmski radnik, kompanjon mojih sinova Vladimira i Želimira, „obrađivao“ me da spisak „prođe“ odobrenje. Šta ćemo sa Mirsadom Herovićem Mirvadom koji je snajperista? – pitam Harisa. „Garantujem Vam da će biti korisniji u Arhivu, nego loveći četnike!“ Nisam imao nameru da Proliću podastirem činjenice o značaju snajpera i filmske kamere. Može i sam da zaključi. Elem, na Tanovićev predlog spisak je bio odobren sa sledećim imenima: Bakir Tanović, Edin Salihagić, Mirsad Herović, Dragutin Ressner, Haris Prolić, Senadin Musabegović, Muhamed Bakarević, Nedim Kapetanović, Ćamil Osmanagić, Samir Hankić, Dženana Redžepović i Malik Bakarević. Što se tiče filmske kuće „Bosna film“, čiji se objekti nalaze tih uz Pionirsku dolinu (Sarajevski zoološki vrt) ona je prvo opljačkana (ogromna filmska tehnika), a zatim spaljena. Tužno izgleda zgarište do kojeg sam, polovinom jula, dolazio obilazeći jedinice između Koševa i Jagomira. Kad pominjem Pionirsku dolinu i Zoološki vrt, ne mogu da izbrišem iz sećanja perfidnu propagandnu mašineriju vojske bosanskih Srba, á la Gebels. Na radiju SRNA polovinom maja novinar Đogo saopštio je morbidnu vest: „Da bi umirili gladne lavove i njihovu nesnosnu riku Muslimani bebe iz bolnice Jezero bacaju lavovima!“ Oh, Bože, što stvori ovakva bića, pitam, a ne čujem odgovor. No, verujem da će vojni arhiv služiti svrsi.

Od dana formiranja krajem jula 1992. godine Informativna služba je značajno doprinela konfrontiranju sa informativno-propagandnom mašinerijom neprijatelja. I u slučaju ove službe, kao što je to bilo sa obrazovanjem filmskog arhiva, njenom formiranju doprineli su pojedinci od imena i autoriteta – Zdravko Grebo, profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu i Izudin Filipović, dugogodišnji novinar i jedno vreme glavni i odgovorni urednik „Oslobođenja“, kao i jedan od osnivača i generalni sekretar Olimpijskog komiteta. U Informativnu službu angažovali su Željka Grubešića, Želimira Soldu, Gorana Kovačevića, Vlatka Marinkovića, Semezdina Mehmedinovića, Adila Đelmanovića, Hrvoja Batinića, Tarika Haverića, Nihada Đozića, Branka Ilića, Marka Vešovića i Dragana Markovića. Za saradnike su imali (po potrebi) Muhameda Filipovića i Bogića Bogićevića.

Evo ljudi od pismenosti i pameti i, siguran sam, dovoljno „naoružani“ da perom, rečju i slikom svetu objektivno svakodnevno saopštavaju o tragediji građana Bosne i Hercegovine. Istovremeno, da javnim delovanjem jačaju moral građana i razvijaju svest i veru u pobedu u što kraćem vremenu. Inšalah, kako se ovde u narodu kaže!

30. avgust 1992.

Kraj je avgusta 1992. godine. Nema ništa od dejstva avijacije NATO-a. U takvu akciju verovali su neki naši političari. U to, ali ne čvrsto, sumnjali su pojedinci iz Glavog štaba i sigurni bili mnogi novinari koji su početkom avgusta dolazili u Sarajevo, očekujući „Pustinjsku oluju“! Kada su me, u intervjuima, francuski, engleski, američki i drugi novinari „ubeđivali“ da će NATO reagovati, nudio sam opkladu za jednu dobru večeru u „Holiday Innu“ da do toga neće doći. Nemajući sve podatke, a više iz zdravog razuma, objašnjavao sam zbog čega neće doći do intervencije.

Prvi razlog je što SAD i Evropa nemaju ni približno slične stavove u vezi sa ratom u Bosni i Hercegovini, njegovim karakterom, o odnosu učesnika u ratu, posledicama rata i tome slično. Uvek sam novinare podsećao na dolazak Miterana u Sarajevo i njegovu izjavu da u gradu nije tako loše i da je neophodno osigurati slobodan put za humanitarnu pomoć. Već tada je on presudio da ne bude intervencije od strane OUN-a! I, dalje, vlade Francuske i Engleske ne vrše pritisak na Miloševića da prekine učešće Srbije i Crne Gore u ratu u Bosni i Hercegovini. A svima je jasan stav Rusije – prosrpski!

Drugi razlog vidim u tome da NATO ne želi da se angažuje ukoliko se na bilo koji način ne angažuju i Amerikanci. Loša iskustva iz rata u Vijetnamu i uključivanje u rat u Somaliji u vreme kada je na vlast tek došao Klinton, a Bušova vlada nije ništa učinila da se zaustavi rat u Bosni, nisu nikakav nagoveštaj sadašnjeg vojnog angažovanja NATO-a u Bosni i Hercegovini. Naravno, moram razmišljati i kao dobro školovani vojnik. Za bilo kakvu vojnu vazduhoplovnu operaciju potrebno je dugotrajno planiranje, izviđanje, prikupljanje podataka, komandno-štabne vežbe, treninzi jedinica i angažovanje velikog vojnog i civilnog aparata. Naravno, potrebna su i ogromna materijalna sredstva. A treba priznati da nema nikakvih nagoveštaja da se u bilo kojem delu sveta formiraju međunarodne jedinice za zaustavljanje rata u RBiH!.

10. septembar 1992.

Negde, sredinom jula, u ulici Maršala Tita, kod parka ispred Skupštine Grada i Ali-pašine džamije, a preko puta Higijenskog zavoda, uz škripu kočnica zaustavio se automobil, iz njega iskoči čovek,. Pruži mi ruku, zagrli me i reče: „Čestitam Vam, Vi ste pravi čovjek! Ja sam Mile Plakalović, taksista...“ Tog momenta „zveknu“ jedna minobacačka granata na raskršću ulica Đure Đakovića i Maršala Tita. Čovek kopjeg sam tek upoznao uskoči u auto i uz „kašljucanje“ motora uputi se u tom pravcu. „Mile! Mile!“ vikao sam, želeći da ga upozorim na opasnost, ali se auto izgubi u dimu i prašini koji su ostali posle eksplozije.

Od tada Miomira Plakalovića češće viđam i svrstao sam ga u one ljude koji na poseban način doprinose odbrani Sarajeva i direktnoj pomoći ljudima u nesreći. Često se viđamo u ranim jutarnjim satima, kada se vraćam sa obilaska jedinica ili kada jutrom napravim „šetnju“ od zgrade Predsedništva do Vijećnice i nazad, a Mile otpočne svoje aktivnosti u pomaganju ljudima – od vožnje taksijem, preko zbrinjavanja ranjenih, postradalih, nošenja i podele hrane, raznošenja novina...Nije za odmet reći – sve to radi besplatno! Gotovo da je bio u svim delovima grada.Poznaju ga skoro svi. Prepoznatljiv je po tamnoplavoj trenerci, bordo majici, bedžu „Večernje novine“ i patikama. Kaže mi Mile, jednom prilikom, da se navozao ranjenika i civila, ali da mu je najteže bilo kada je pred „Sarajkom“ našao dva leša, izvlačio ih do auta pod stalnom vatrom sa Trebevića i odvezao do bolnice. Najviše ga poznaju u sarajevskim bolnicama i posebno vole deca iz doma „Ljubica Ivezić“.

Saživeo sam se sa Miletom. Kada ga ne vidim dva, tri dana postajem zabrinut. „Da mu se nije desilo, ne daj Bože, ono najgore!?“ – pitao sam se. A kada smo zajedno u kancelariji ispitujem ga o doživljajima. Sa njim uvek dobro prolazim – ne pije i ne puši, ali zato pije sokove u neograničenim količinama. U tim razgovorima saznao sam da je Mile i pre rata bio učesnik u mnogobrojnim mirovnim i humanitarnim akcijama, a da je u ratu samo produbio tu svoju ljudsku osobinu. „Mislim da sam ovako korisniji, nego negdje u rovu. Na ovaj način mogu biti mnogo korisniji i više pomagati ljudima!“ – kao da mi se pravdao Mile. Za Mileta predsednik Opštine Novi Grad Ismet Čengić kaže: „Za to što je taksista Mile Plakalović uradio u ovom ratu zaslužuje da se uvrsti u junake ovog grada!“ Aferim, Mile! Opredelio si se za veoma častan posao, siguran sam da ćeš nastaviti započeto. Neka te vile pronosaju među granatama! Građanima si potreban kao melem na ranu. Imaš već sada mesto među naj...!

18.septembar 1992.

Juka Prazina počeo je stvarati sve veće probleme organizovanoj Armiji RBiH. Teško, ili tačnije nikako, nije se mogao uklopiti u sistem disciplinirane vojske, u kojem su rukovođenje i komandovanje aksiomi strogog vojničkog hijerarhijskog odnosa, koji zahtevaju apsolutno poštivanje i izvršavanje naloga nadređenih starešina.

Dok je odbrana grada počivala na goloj hrabrosti i umešnosti lokalnih komandanata, koji su samoorganizovali grupe boraca i naoružali ih, Jukin vojnički rezon je bio i koristan i dobrodošao u odbrani Sarajeva. Četnicima nisu dozvolili upad u grad i time su stvorili mogućnost profesionalnim vojnicima da odrade valjano posao formiranja TO, a kasnije i Armije, po strogim vojničkim kriterijima. Sada, kada je ustrojstvo Armije RBiH dostiglo kvalitativni stepen, Juka i njemu slični, nesumnjivo hrabri i sposobni, ali samouki ratnici, nisu bili kadri, a nisu imali ni volje, ni interesa, bukvalnog i materijalnog, da se sa svojom prirodnom ratničkom improvizacijom mirno uklope u regularnu, na formalnim pravilima i nepogovornoj disciplini zasnovanoj oružanoj sili Republike Bosne i Hercegovine.

Manir koji je funkcionirao u danima haotične odbrane Sarajeva, valjalo je prilagoditi novim uslovima, ali je to išlo teško ili nikako. Juka se, verujem, počeo osećati sputanim u svojoj dosadašnjoj akcionoj slobodi, pa ju je počeo nesvesno braniti opiranjem, ne shvatajući da time slabi teško ostvarenu koherentnost armije kojoj pripada. Postupao je impulsivno i snagatorski, kada bi mu se god učinilo da ga “neko” pritišće, a najviše mu je smetao Sefer Halilović, logično, po funkciji koju je zauzimao i naređenjima koja je morao izdavati kao komandant Glavnog štaba.

Pre izvesnog vremena Juka se totalno “zaboravio”! Iz samo njemu znanih razloga, ne vodeći računa da neprijatelj takvo stanje može lako i brzo da poentira, doveo je svojih stotinjak dobro naoružanih boraca, razoružao malu stražu obezbeđenja užeg dela armijskog Štaba, smeštenog u zgradi Skupštine Grada. Zahtevao je direktan razgovor sa Halilovićem u «Štabu koji do sada ništa nije dobrog načinio za odbranu RBiH, a pokazao nesposobnost da deblokira Sarajevol!». Halilović je odbio da razgovara sa Jukom, a ovaj je više od tri sata sa jedinicama držao Štab u blokadi. Tek na intervenciju Alije Izetbegovića formirana je radna grupa u sastavu Jerko Doko i Jusuf Pušina, koja je organizovala sastanak između Halilovića i Juke Prazine. Višesatna rasprava između ove dvojice svela se, prema priči očevidaca, na Jukin stav da: «Komandant nije efikasan, niti sposoban da komanduje ARBiH!» .

Sled događaja je bio veoma čudan! Komisija je dostavila izveštaj o „slučaju“ gospodinu Izetbegoviću (sadržaj mi nikada nije bio dostupan), a ovaj je Juku Prazinu postavio za komandanta specijalnih brigada Glavnog štaba Armije BiH. Ne isključujem mogućnost da je ta jedinica mogla izvršavati zadatke primljene direktno od predsednika Izetbegovića. Istoga dana Uprava za kadrove napisala je naredbu o postavljenju Juke Prazine za komandanta Tako je on, nakon Halilovića, Šibera i mene, bio četvrta osoba kojoj je rešen pravni status u vojnoj komandi! To formacijsko mesto podrazumevalo je čin brigadnog generala, pa su ga njegovi vojnici počeli oslovljavati sa „generale“!.

Pitao sam Sefera zbog čega je prihvatio da se Juka Prazina imenuje za komandanta specijalnih brigada ARBiH, a posle vojnog udara koji je on pokušao izvesti? «Komandante, Halile dragi, to je blamaža!» - rekoh demonstrativno. Sefer je nervozno odmahnuo rukom i procedio: «Zbog mira u kući! Treba se boriti protiv četnika i svaka nam je puška dragocena!»

Ovo je jasan znak da Izetbegović nema poverenja u komandante i Štab AR BiH. Činjenica je da je Juka Prazina postao simbol otpora u gradu, ali ne na baš čvrstim temeljima, da je imao najbolje opremljenu jedinicu koja je učestvovala u borbama za Stup, Otes, Vogošću, ali je isto tako tačno da su delovi ovih jedinica učestvovali u pljačkama, maltretiranju civilnog stanovništva i, neretko se sukobljavali sa borcima drugih jedinica u Sarajevu.

Odluka Predsednika u Štabu je ocenjena negativno. Ovo je još jedan primer direktnog mešanja u sistem rukovođenja i komandovanja u OS. Očito da Izetbegović ne poznaje strukturu Armije, ništa ne zna o sistemu rukovođenja i komandovanja i kako ga je teško izgraditi. Ovakva odluka najodgovornijeg čoveka u RBiH taj sistem razgrađuje. Da paradoks bude veći, Juka se sa pratiocima istog dana uselio u jednu kancelariju Pravne uprave i postavio zahtev da mu se uredi kabinet koji odgovara renomeu četvrtog čoveka u ARBiH!

Štab je u proteklih četiri meseca veoma dobro upoznao njegove karakterne i vojno-stručne osobine, tako da smo strahovali od drugih Jukinih «demonstracija» sile, kao što je to učinio držeći u višesatnoj blokadi komandanta sa užim delom Štaba. Ubrzo su se, nažalost, naša strahovanja pokazala opravdanima.

Na konferenciji za novinare u Međunarodnom press-centru dana 17. 09. Juka Prazina je polemisao sa pukovnikom Stjepanom Šiberom, koji je toga dana u ime Glavnog štaba informirao novinare o stanju na ratištu. Ometajući Šibera tokom izlaganja, Juka je optužio Sefera Halilovića da je nesposoban komandant i da je krivac, zajedno sa Glavnim štabom za slabosti u odbrani RBiH «Deblokada Sarajeva nije uspjela zbog lošeg rada Halilovića i Štaba!» - veoma glasno i žučno je Prazina «uskočio» na konferenciji.

Tu istu misao je varirao i u TV istupu noć ranije, pridodavajući ovim optužbama još i Seferovu krivnju za pogibiju velikog broja boraca i kočenje novog pokušaja deblokade. Ustvrdio je i to da Sefera Halilovića niko ne voli, naročito Hrvati, koji zbog njega neće da učestvuju u deblokiranju Sarajeva. „Ne vole ga ni u Opštini Stari grad“ – rekao je i zahtevao da Sefer odstupi ili bude smenjen. “Treba ga zamijeniti sposobnijim čovekom, od autoriteta, koga ljudi vole!”

Pošto smo saslušali ovu Jukinu papazjaniju, Karić, Šiber i ja smo tražili hitan prijem kod Sefera. Primio nas je, a kod njega su već bili Bilajac i Zaim Backović-Zagi. Zatekli smo ih u žučnoj polemici o Jukinom istupu. Sefer je prilično rezignirano mrmljao: “Ako je to u interesu odbrane Bosne i Hercegovine, ja ću da odem!” Umirivali smo ga, mislim i sada, ispravnom konstatacijom da je to napad na celi Štab i da je to nije samo Jukino “maslo”. Smatrali smo da je ovakvom ponašanju komandanta specijalnih jedinica dobrano kumovao i sām Predsednik. On je taj koji mora preseći ovaj čvor. Za mene se ne postavlja pitanje Halilović ili Prazina. Jasno je da komandant Sefer Halilović ima našu punu podršku. Ne može biti dvojnog rukovođenja. Dogovorili smo se da Halilović zatraži vanredan sastanak kod Izetbegovića i da na taj sastanak idem i ja.

19. septembra 1992.

Ujutro, u 8 sati, Sefer i ja bili smo u kabinetu Vrhovnog komandanta Izetbegovića. Zna zašto smo došli, pa nas presreće još na vratima pitanjem: “Šta da radimo?” Pao je brz dogovor da u 11 sati održimo sastanak sa svim komandantima brigada, komandom Prvog korpusa i s najodgovornijim ljudima MUP-a i članovima Predsedništva. Zatražili smo od Predsednika da iznese stav o Juki Prazini i da pruži nedvosmislenu podršku Štabu, kako bismo mogli raditi bez pritisaka i objeda.

Tačno u 11 sati okupili smo se u kabinetu Predsednika Predsedništva RBiH. Tmurna lica i pognuti pogledi prisutnih komandanata brigada, komandanta Prvog korpusa Hajrulahovića, komandanta specijalne jedinice MUP-a Vikića, vojne policije Lončarevića, ministra Pušine, člana Predsedništva Kljujića. Naravno, i Juka Prazina. Stiže i Vrhovni komandant, kome Halilović raportira o broju prisutnih i opravdano odsutnih.

Bez velikog uvoda, oštro i jasno, Izetbegović zamera što se u javnost plasiraju pitanja poverljive prirode i od značaja za vojnu situaciju. Jukino istupanje je izazvalo velike reakcije i zabrinutost građana. Ima svugde problema, ali je neuobičajen način njihovih iznošenja, kako je to uradio Juka u televizijskoj emisiji i na press-konferenciji.. Predsednik se upitao kako sprečiti javne polemike? Čvrst je u stavu da komandanti i vojnici vode rat, „ali neće voditi politiku“! Legalna vlast mora da obezbedi vojsci optimalne uslove za vođenje rata i snosi odgovornost za to. Moć je u legalnoj vlasti! Obe dele zasluge za pobedu u ratu. Ako legalna vlast propadne, propašće i Armija. “Bićete hrpa ljudi koja ništa neće značiti! .... Imamo šansi, ali se i narod pita – zašto nema deblokade? Zašto nema izlaska iz grada?, A sada se, evo, i međusobno svađaju. Mnogi će reći – ne bore se oni protiv četnika, već za fotelje! Poslije ovog današnjeg razgovora treba da se raziđemo kao ljudi, da što bezbolnije iziđemo iz ove situacije i da što prije krenemo u deblokadu.” - naglo je i nekako je rezignirano završio Predsednik, pozvavši prisutne na raspravu.

Vikić se prvi javio. Oštar je u diskusiji, argumentovan u kritici stanja u gradu: “Sastanak ne smatram niti podrškom Haliloviću, niti lomljenjem Juke!” Traži da se svi vrednuju i uvažavaju po urađenom i zadacima koje izvršavaju. Ukazuje da korist od ovakvog stanja ima srpska Radiotelevizija „Srna“, koja naše sukobe odlično koristi u propagandne svrhe i niko više! Vikić pita kako već četiri meseca ne uspeva deblokada grada, a ima mnogo ranjenih i poginulih. Ne zna šta je politički dogovoreno za BiH., ali se zadatak deblokade mora realizovati i politički i vojnički, za što je odgovoran Glavni štab. Dalje, smatra da nije Glavnom štabu Armije mesto u gradu. Mora se angažirati na deblokadi izvana. Grad su pritisli tenkovi i artiljerija agresora sa jakih topografskih objekata i iz grada se ne može učiniti gotovo ništa. Više neće, naglasio je, slati svoju jedinicu u borbu, jer nema odgovarajuće naoružanje i municiju. Nema šanse na uspeh! “Neću na PAT-ove i PAM-ove!”

Predlaže da se još bolje utvrdimo u gradu, a Štab izmestimo na Igman, gde ima oko 10.000 naoružanih boraca i da pokušamo deblokadu grada. Zamera što u Štabu nema nikoga iz HVO i tvrdi da bez korektne i svestrane saradnje sa HVO nema izgleda za deblokadu Sarjeva, niti u borbi sa četnicima. Vikić je vrlo jasan s tim u vezi. Zatim se obratio Juki: «Uklopi se u sistem rukovođenja i komandovanja. Shvati, Juka, to je jedini ispravan put na odbrani i oslobađanju RBiH».

Svidio mi se Vikićev istup, ali sam ostao skeptičan prema njegovoj tvrdnji da na Igmanu ili u okolici ima toliki broj boraca. Kamo sreća da ima!

Javio sam se za reč i glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja, osudio sam Jukino nepromišljeno reagovanje i javno istupanje koje je nanelo veliku štetu Glavnom štabu, ali i njemu lično i njegovoj brigadi. Nije tačno da Štab i Halilović nisu ništa uradili. Za svedoke sam pozvao komandante brigada da se o tome izjasne. I mi smo davno zaključili da komandant i deo štapskih starešina trebaju izići iz grada da komanduju sa Igmana. Na tome se već radi i jedna grupa će krajem septembra izići na Igman. Treba prevazići Jukin ispad, a on se mora uključiti u sve aktivnosti koje predstoje u skorašnjem pokušaju deblokade. “Osećam potrebu da naglasim Vrhovnom komandantu, da ako je u pitanje Seferov odlazak sa dužnosti komandanta Štaba, sa njime idem i ja. Ja, kao zamenik, osećam se odgovornim za sve ono što nije bilo dobro u radu Štaba!”

Izlaganje sam završio s istim uzbuđenjem sa kojim sam ga i započeo. Nisam ga uspeo savladati! Čini mi se da je na kraju bilo još i veće. Osećao sam, kao i inače što osećam u sličnim situacijama, neko probadanje i žigove u predelu bubrega i prsa!

Dok sam govorio, primetio sam da se Lučarević unervozio i nije me iznenadilo da je odmah posle mene uzeo reč. Ne slaže se sa ocenom da se ništa nije uradilo. Naveo je pobede u Pofalićima, na Mojmilovom brdu, Žuči, Dobrinji, Nedžarićima. Mnogo ljudi je poginulo i zbog toga što HVO (Kordić) ne da granate Armiji RBiH. Juki zamera što daje povoda neprijatelju, “Srni” i sličnima da se slade našim razmiricama. “Juka, jedna smo Armija!”, upozorio ga je! Legalne vlasti treba poštivati, ali i one moraju iskazivati više brige za pripadnike Armije. “Za Bosnu i Hercegovinu se bori samo sirotinja. Gdje su oni drugi?”, upitao je, naglo zaključujući govor. Dojam je da je imao još toga da kaže, ali se predomislio.

Zlatko Lagumdžija, komandant „Leptirica“ , meni drag, hrabar čovek, koji je brzo i uspešno prošao raspon od dužnosti od komandira voda do komandanta brigade, razočaran je što se naš “prljav veš” iznosi u javnost. Krivo mu je zbog toga. Smatra da je neprikosnoveno vojno pravilo da se sluša reč komandanta i komande. “Najgora je nikakva komanda!” Pita se, ali i sve nas prisutne, kako se moglo desiti da grad bude iznutra opljačkan. “Nijedan četnik nije ušao u grad, a on je kompletno opljačkan. Nije se zaštitila ni privatna, ni društvena imovina. Svi se zajedno borimo za Sarajevo i ne prihvata stoga Jukinu ocenu da se samo njegovi bore. Zalaže se za poboljšanje odnosa ARBiH sa HVO i HOS-om. Svi trebaju pod jednu komandu, interes je jedinstven. Podržava ideju o izmeštanju GŠ ARBiH na Igman, uveren je da se „grad ne može deblokirati iznutra“ – smatra Lagumdžija.

Za reč se javio Dževad Topić – Topa, čovek večno veselog lica i širokog osmeha. Sada se i on doima nervozno, s lica mu nestalo vedrine. Prekaljen borac, učesnik svih važnijih borbi u gradu - u Pofalićima, kod UNIS-a u Vogošći, na rezervoaru Mojmilo, Zlatištu, Jevrejskom groblju, Božića pumpi i ne znam gde sve nije bio.. Izneo je hronologiju otpora neprijatelju u gradu, od prvih, samostalnih borbenih dejstava manjih grupa, po vlastitom izboru i bez međusobne saradnje i sadejstva. Danas imamo već brigade, formiran je i korpus. “Sada vidim prvi put komandante brigada na jednom mjestu. Oni treba da daju zadatke, što nije do sada bila praksa, pa nije čudo da smo izvodili pojedinačne akcije. Planiranju akcija trebaju prisustvovati svi komandanti, a ne da se neki o njima posredno informišu. To donosi nesporazume i tupi oštricu akcije.” «Ljudi moji, opljačkano nam je Sarajevo iznutra. To je velika sramota za Armiju i policiju. Jedva sam zaustavio pljačku magacina hrane na Skenderiji koju su vršili pojedinci iz Podrinjske brigade», - kao za sebe komentariše. Ne znam, da li iz solidarnosti sa Jukom ili iz nekog drugog razloga Dževad Topić ni reči ne reče o Jukinim «marifetlucima».

Mustafa Hajrulahović – Talijan, komandant Prvog korpusa saglasan je sa Topom o dosadašnjim rezultatima u odbrani Grada s obzirom na raspoloživa tehničko-materijalna sredstva. Stvaranje Armije još nije završeno, smatra, i misli da će taj proces još dugo potrajati. Iznenađen sam da nije kritikovao Juku, čak ga je branio tvrdnjom da je to on uradio “pod emocijama”. Talijanova diskusija me uverila da njegov odnos sa Seferom nije najbolji. Komandant je u više navrata kritikovao Talijanov rad i čak izneo nameru da ga smeni.

Pošto je dobio reč, Juka Prazina je diskusiju započeo besomučnim napadom na Sefera Halilovića. Njega optužuje za sve slabosti u Armiji. Žali se da od Armije ne dobija ništa, “ni hranu, ni naoružanje, ni municiju, pa se moram snalaziti sām, kako znam i umijem.” Ponavlja dobro poznate navode da “Sefera niko ne voli”. Kad Juka traži artiljerijsku podršku sa Igmana, oni neće da mu je dadnu. Kada ih zovu iz Starog Grada, kad Emin Švrakić traži od njih pomoć, on je i dobije! Srdito negira ikakav uspeh Armije pod Seferovom komandom, optužujući ga da je veliki broj boraca poginuo zbog slabog rada komandanta..“Na položajima u rovovima stalno jedni te isti ljudi, a komanda ne poduzima mere da se izvrši popuna ljudstva. Komadanti jedinica dolaze meni da im pomognem u ishrani njihovih jedinica, u naoružavanju, municiji, ispomoći u borbama. Ne idu Seferu! Zašto?“

Slažem se sa Jukinom ocenom stanja borbene gotovosti Armije BiH, ali se ne slažem da je Halilović jedini krivac za takvo stanje. Dok je Juka besnio, komandant Halilović se jedva suzdržao da mu ne prekine izlaganje. Svestan je on snage argumenata Jukine kritike. Ne može, logično, da se složi da je Sefer Halilović jedini krivac za sve što ne valja. Kada je došao na red za diskusiju, obratio se prvo Vrhovnom komandantu rečima: “Rekli ste da nema hatura! (tur., uvreda, zameranje – nap. autora) Ali, to se ne poštuje! Ja sam svjestan da do sada nije bilo sve najbolje. Moglo je i biće bolje. Ali, Jukina izjava na TV je uvredljiva. Nisam gledao TV, pa sam tražio da mi se njegova izjava ponovi. Ako je sve ono što je Juka izjavio tačno – nudim ostavku, a ako su to samo insinuacije, ako to sve nije tačno, e, onda ću učiniti sve da se poduzmu mjere protiv Juke. Radićemo drugačije. Ili on, ili ja. No, nisam u pitanju ni on, ni ja, već Armija RBiH. Bez monolitne Armije ne možemo odbraniti Bosnu i Hercegovinu. Ovakvim ponašanjem Juka direktno utiče na slabljenje Armije!”

Iskreno govoreći, očekivao sam da će Sefer primerima, argumentima pobiti Jukine primedbe. Nije. Shvatam, neće da zaoštrava situaciju. Dok komandanti sastanče i diskutuju, dotle se na terenu, u Otesu, Doglodima, Nedžarićima, vode teške borbe. Treba ovo što pre završiti i komandante poslati na poprište bitaka. Bilo kako bilo, Sefer se, ipak, trebao rezolutnije javno obračunati sa Jukinom nedisciplinom i samovoljom.

Diskusija Ramiza Delalića – Ćele je bila kratka i efektna: “Nikada četnici neće sići dolje u grad, bio Juka ili Sefer, ili bilo ko treći!” Mudro, nema šta! Kao mačak oko vruće kaše.

Stjepan Kljujić, član Predsedništva, govori glasno i jasno. Kritičan je, ali i samokritičan kad govori o vlastitom radu u Predsedništvu. Diskusiju je započeo za mene neprimerenom rečenicom: “Bio sam srećan padom komunizma” “Da je potrajao socijalizam, komunizma nigde i nikad nije bilo, raspada Jugoslavije ne bi bilo, pa ni ovih užasnih ratova”, - mislio sam tužno. A Kljujić nastavlja: “Mi nemamo druge domovine, borimo se za njen opstanak. Narod gleda u nas. Moramo opravdati njihovu nadu. U akcije moramo ići profesionalno. Žrtve ne mogu biti uzaludne. Ne može biti sentimentalnosti!” Insistira na poštivanju pravila vojne discipline. “Od partizana trebamo mnogo učiti. O partizanskom moralu, disciplini, samopožrtvovanju!”, - zahtevan je Stjepan, dok lulu premešta iz jednog u drugi kraj usta. “Ne postoji ličnost kojoj treba podrediti ciljeve borbe. Svi mi imamo puno slabosti, nismo svi čisti”. Ova tvrdnja ostaje neargumentovana, puka konstatacija.

Sa Stjepanom Kljujićem od trenutka upoznavanja u aprilu 1992. godine pa do danas imam veoma prijateljske odnose, pune međusobnog poštovanja i uvažavanja. Ponekad me pozove u kabinet i traži moje mišljenje i ocene u vezi sa stanjem na BiH ratištu i u Štabu AR BiH. Shvatio sam da je hteo da bude u toku događaja iz «prve ruke». Godilo mi je što me je strpao u svoja tri fana koje posebno simpatiše – mene uz Šibera i Hajrulahovića.

Jukina nadanja su se, izgleda, izjalovila! Očekivao je podršku u svom obračunu sa Seferom. To se dalo zaključiti po iznenadnom i ljutitom ustajanju sa stolice i odlasku. Uprkos Predsednikovom insistiranju da se smiri i vrati na mesto, i Pušininom nastojanju da ga urazumi i vrati, Prazina je demonstrativno napustio sastanak, ne sačekavši njegov završetak.

Kako se rasprava vremenski otegla, bili smo ušli u treći sat diskusije, Izetbegović je zamolio da se privodi kraju, jer mu je sutra sledio put u Njujork, na zasedanje Generalne skupštine UN, pa je imao još mnogo posla u pripremi putovanja. Stoga je u završnoj reči bio kratak, ali dovoljno precizan.

“Vojska treba da nastavi započetim putem. Imamo povjerenje u postojeći štab. Štab mora odmah početi sa pripremama i do kraja septembra Načelnik sa užim dijelom Štaba mora biti izmješten na Igman i s njega komandovati deblokadom Sarajeva. Policija se treba uključiti u oružanu borbu, ali se zna da policija treba da vodi borbu protiv kriminala, a vojska protiv neprijatelja! Da, svakako treba sve učiniti da se uspostavi saradnja sa HVO. Bez zajedničke borbe nema nam uspjeha protiv neprijatelja. A da je izvršen proboj iz Grada, što sam očekivao, sve bi bilo riješeno! Ne bi bilo ovih problema.” Završio je porukom svima: “Nemojte da dođe do nepoželjnih stvari! Država nam je u pitanju!”

Dok su prisutni izlazili iz kabineta, Sefer je pristupio Predsedniku Izetbegoviću i zamolio ga da pomogne Juki da izmesti iz Sarajeva njegovu teško ranjenu suprugu i dvomesečnu bebu. I sam Juka je bio ranjen. Nosio je tih dana longete na desnoj nozi. Nisam znao kakva je bila Predsednikova reakcija na Seferovu intervenciju; smatrao sam da je postupio ne samo humano, nego i mudro. To bi bila dobrodošla prilika da se Jukinim izlaskom iz grada smire tenzije nastale njegovim nevojničkim ponašanjem. Što se tiče mene, bio sam zadovoljan sastankom i decidnim stavom Vrhovnog komandanta da “imamo povjerenja u postojeći štab!” To mi daje podstreka za još veći angažman i bolji rad. A Predsednikovu opasku o neizvršenom proboju doživeo sam kao opravdanu kritiku i opomenu da se moramo hitno koncentrisati na planiranje uspešnog prodora iz obruča.

Tuesday, March 17, 2015

Na današnji dan potpisan je Vašingtonski sporazum i udaren temelj FBiH


Washingtonski sporazum je potpisan 18.03.1994. godine u Washingtonu (SAD) od strane bh. Hrvata i Bošnjaka. Potpisali su ga bosanski premijer Haris Silajdžić i hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i Krešimir Zubak predsjednih Herceg-Bosne. Dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine ( ARBiH). Također je ukinuta Herceg-Bosna, i dogovren je kantonalni ustroj teritorija pod kontrolom ARBiH i HVO. To jest dogovrena je Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH). Kantoni su uvedeni kako bi se sprječila dominacija jednog naroda nad drugim. Washingtonski sporazum je trebao biti samo prva faza dogovra, dok bi druga faza bila i uključivanje RS u pregovore, te prema ovom planu RS trebala je da nestane i da se na nivou cijele BiH uspostavi kantonalno uređenje, što su kasnije amerikanci odbacili. Nekoliko je bilo spornih ideja kao ona o konfederaciiji između Hrvatske i FBiH koja nikada nije zaživjela. Danas je FBiH skoro pred kolapsom zbog ogromne administracije i socijalnih davanja, tako da se spominju moguće ustavne promjene i revidiranja ovog sporazuma.

Vuk Drašković: Ubili smo 12.000 ljudi u Sarajevu, od toga 2.000 djece


Lider SPO-a za Telegraf otvoreno o tome kakve su zločine počinile srpske snage u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj tokom minulog rata.

Lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković u intervjuu za Telegraf.rs kaže da je vrijeme da se Srbiji i Srbima konačno kaže istina.

Kada je riječ o srpskim zločinima Drašković kaže:

–  Sada se njeguje priča da su zločini Srba bili ekscesi pri odbrani ognjišta. Nema nijednog Srbina koji je osuđen u Hagu, a da u očima ogromne većine naroda nije heroj. Slobodan Milošević je najodgovorniji za strašnu politiku poraza i zločina, a sada o njemu pišu hvalospjevne knjige ljudi koji su 90-tih bili protiv njega. Ministri mu se klanjaju u grobu i govore da je njega, za vođu Srbije, bio izabrao sami Bog.

Ipak ne ćuti se samo o ovim stvarima, već i o zločinima?

–  Ćuti se i o istini da je najveći broj zločina i u Hrvatskoj i u Bosni i na Kosovu počinila srpska strana. Oluja i Bljesak jesu ogromni zločini, ali toga ne bi bilo da nije bilo saučesništva sa srpske strane, jer da je prihvaćen plan „Z-4“ do toga ne bi došlo. Ali, ovde je svaka istina proglašena za jeres i svi koji o tome javno kažu jednu riječ budu žigosani.

Koje su to stvari i da li Srbija mora da ih sprovede?

– Da se prizna poraz, i da se ničim ne opravdava. Da se priznaju zločini i da ih niko ničim ne opravdava, pa ni zločinima drugih nad Srbima. Da nova politika u svemu bude očišćena i od primesa prethodne politike poraza i zločina, kao i da sva ratna neprijateljstva budu preokrenuta u prijateljstva. To su Nijemci uradili nakon Drugog svjetskog rata i vidimo gdje su danas. To mora i Srbija da uradi. Srbija mora neprijateljstva sa Albancima, Bošnjacima i Hrvatima da preokrene u prijateljstva, da neprijateljstva sa Zapadom takođe okrene na drugu stranu. Naravno da bole žrtve NATO bombardovanja, ali njih je višestruko manje nego što je, recimo, od srpskih bombi ubijeno civila samo u Sarajevu. Za tri godine, ubijeno je blizu 12 hiljada civila, a od toga više od 2.000 djece. Zašto ovo prećutkivati i skrivati?, pita se Drašković.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

Preneseno sa telegraf.rs

Saturday, March 14, 2015