Nakon izvlacenja oruzja iz kasarne i probijanja puta preko Bisoka za Vogoscu cetnici pocinju sa napadima na Faletice, posto je bio mali broj ljudi koji su tu ostali mi smo dobili naredbu da idemo u Faletice na ispomoc. U Faleticima je izvor Moscanice, koji je ujedno u to vrijeme bio i jedino gradsko izvoriste koje je bilo pod nasom kontrolom. Faletici su smjesteni u jednoj kotlini, rezervoar i pogon za distribuciju vode su smjesteni na kraju doline, ispod brda.
Cetnici su prvo poceli sa svakodnevnim granatiranje, granate su padale kao i obicno bez nekog odredenog cilja, ali i onako svaka granata je morala nesto pogoditi jer se radi o malom prostoru. Povremeno bi izvrsili pjesadijski napad. Nakon svakog neuspjeha nastavili bi sa granatiranjem. Bilo je vrlo tesko izbjeci granate koje su padale, jos uvijek nije bilo rovova i transea, tako da je ta cinjenica bila presudna po mom misljenju za odbranu Faletica.
Pomoc nije dolazila, osjecaj zaboravljenosti se sirio medu borcima. Nakon par dana javili smo stabu da imamo ranjenika da nam posalju auto, ubrzo dobivamo odgovor da ne mogu proci, jer su cetnici presjekli put kod Sucura kuca, ostao nam je jedini izlaz kroz korito rijeke Moscanice. Bilo je u tom trenutku veoma tesko da se covjek koncentrise na odbranu, vecina je pocela samo da misli o povlacenju dok jos ima izlaz iz svega toga. Svakim danom napadi cetnika su bili intezivniji, bilo je skoro nemoguce postaviti odbranu, premalo je bilo ljudi i naoruzanja da bi se nesto organizovalo uz to cetnici sa Zecije glave i Bioska su nas drzali pod stalnom snajperskom paljbom. Imao sam osjecaj da se nalazimo u fildzanu u koji neko uporno sipa vrelu kafu.
Moje strazarsko mjesto bilo je u groblju, krio sam se izmedu humki od mezara, svaki pokret bi bio i otkrivanje polozaja a samim tim i lak plijen za snajperiste, cijeli dan bi lezali maskirani u travi bez pomjeranja. Tada sam cesto razmisljao o smrti, nisam se mogao osloboditi tih misli jer sve oko mene je podsjecalo na nju. Svaki novi dan bi bio duzi od onog predhodnog, umor je cinio svoje, pa sam cesto znao da zaspem dok sam na strazi. U svemu tome ja sam morao da se brinem za patike, jer su svakim danom izgledale gore i gore, djon je polako poceo da popusta.
Nakon 15 dana stiglo je naredenje o povlacenju. Za to vrijeme niko, ama bas niko nije dosao u pomoc, mogao sam razumjeti da nikome nije bilo stalo do nas ali da nikome nije bilo stalo do vodovoda to mi nije islo u glavu.
Povlacili smo niz Moscanicu, koja je te noci bila hladna ali hladnoca koju sam te noci osjecao u dusi je bila mnogo hladnija i od same Moscanice. Sa nama u koloni je bio i jedan momak Srbin, ostavio je svoju kucu i krenuo te noci u izbjeglistvo, on mi je vratio vjeru u ljude i nadu da svi Srbi nisu isti te da ce jednoga dana zlo biti pobjedeno…
Preneseno sa bloga Bore oko ociju , rahmetli Saudina Becirevica Pospanka, nekadasnjeg vojnika Armije BiH.
Reklame
0 comments:
Post a Comment