"Sarajevo u ratu"je blog koji ce vas podsjetiti na period opsade Sarajeva koja je trajala 1425 dana u periodu od 5 aprila 1992 do 29 februara 1996 godine od strane srpsko-četničkog agresora i na to kroz šta su prošli njegovi stanovnici u tome periodu...
Dobrodošli na naš blog "Sarajevo u ratu" ili "Opsada Sarajeva", kako god ga nazvali nećete pogriješiti. Tu smo kako bih ljude podsjetili na ono što se zbivalo u Sarajevu za vrijeme njegove opsade koja je trajala 1425 dana...
ONI KOJI SU AGRESIJU PROVELI U OPKOLJENOM SARAJEVU, ZNAJU KAKVA JE ČUDA SVOJIM SRCEM, ZNANJEM I RUKAMA RADIO OVAJ ČOVJEK!!!
Na današnji dan 27. novembra 2005. godine, umro je prim. dr. Abdulah Nakaš, vrhunski stručnjak i veliki humanista. Abdulah Nakaš bio je specijalista opće hirurgije i šef hirurških disciplina poznat ne samo po svojoj stručnosti već i neizmjernom čovjekoljublju. Ostat će upamćen među mnogima koje je liječio, koje je učio i kojima je pomagao, kao osoba koja nije žalila trud i vrijeme da učini druge sretnima. Prim. dr. Abdulah Nakaš rođen je u Sarajevu 27. novembra 1944. godine, gdje je proveo cijeli život te završio Medicinski fakultet i specijalizaciju iz opće hirurgije.
Njegov angažman tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i tokom opsade grada Sarajeva kao glavnog hirurga Armije RBiH i šefa hirurških disciplina u Državnoj bolnici Sarajevo bio je istinski primjer humanosti.
Za požrtvovani rad u periodu agresije na Sarajevo i RBiH te poratni angažman u oblasti medicinskih nauka nagrađen je Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva.
abdulah-nakasSkoro cijeli radni vijek proveo je kao hirurg u Općoj bolnici u Sarajevu.
U znak poštovanja njegove ličnosti i djela ova medicinska institucija od 2006. godine nosi njegovo ime.
– Od njega je u ovoj bolnici ostalo samo ime, svi tragovi koji podsjećaju na njega su uklonjeni osim ovog spomen obilježja. On je svojom širinom u komunikaciji s ljudima svima bio drag, i koliko god se mnogi trudili da izbrišu sjećanje na njega, to im neće uspjeti. Mnogi ga pamtiti i po jednostavnošću, za njega su svi pacijenti bili isti. Čak su ga i romi jako voljeli, bio je njihov ceribaša. Ono što danas ne krasi tu bolnicu je to što ljudi koji nemaju zdravstvenog osiguranja tamo nisu dobro došli. Dok je on bio živ svima su vrata ove medicinske ustanove bila širom otvorena – kaže njegov brat dr. Bakir Nakaš.
27.11.1944 – 27.11.2005.
Prim.Dr. Abdulah Nakaš
Neka ti je vječni rahmet, mir i hvala za sve ono što si učinio kao profesionalac, kao humanista, kao znalac i čovjek. Ljudi se zaista pamte po djelima a tebe pamtimo samo po dobrim. Neka ti Allah podari najljepše odaje i nagradi te Džennetom.
“Bio je bosanski gangster i paravojni zapovjednik”, objašnjava Wikipedia u prvoj rečenici opisa Jusufa Prazine.
No priča o Juki daleko je od ovog naoko jednostavnog objašnjenja. Krenimo redom...
Dakle, Juka je rođen u Sarajevu, 7. septembra 1962. Odrastao je na sarajevskim ulicama (naglasak na ulicu Sutjeska) koje su ga oblikovale u ono što će postati: utjerivač dugova, razbojnik, ljubitelj borbi pasa, jedan od prvih ljudi odbrane Sarajeva, heroj, vojnik HVO-a, kriminalac...
Juka je pohađao Trgovačku školu, a mnogi kažu da mu je ono što je stigao tamo naučiti pomoglo kada je nedugo prije rata otvorio firmu za utjerivanje dugova (da, dobro ste pročitali).
Prije rata bavio se, znači, kriminalom, prvo manjim, a onda većim, volio je borbe pasa, i drugove je stjecao, najčešće, "šakama". Svog ratnog "consiglierea" (savjetnik kuma u italijanskoj mafiji, op.a.) Nermina Uzunovića Šoka upoznao je baš tako. Do 1992, već je pet puta bio u zatvoru.
Malo prije rata teško je ranjen na Vracama, za vrijeme jedne borbe pasa, vjeruje se pit bullova u dvorištu tzv. Žvake Majmunovića. U Juku je pucao izvjesni Baja, a Prazina je bio tako ranjen da su se ljekari plašili operirati ga – zbog rizika koji je operacija donosila. Priče kažu da je Jukina"raja" okupirala bolnicu i natjerala hirurge da idu u salu. Juka je preživio, a metak je ostao u njemu zbog čega nije imao potpunu kontrolu nad lijevom rukom.
A onda je došao rat. Čovjek koji je već oko sebe imao "vukove" okupio je, kažu, 3.000 ljudi ispred Druge gimnazije i rekao im: “Vi ćete (od)braniti Sarajevo”.
“Edo Omerović je vodio jednu grupu, Nermin Sukić Bela drugu, Kruško rahmetli treću, Adnan Solaković četvrtu, u Vogošći je bio komandant Vejo rahmetli iz Ugorskog, Trta je bio na Breki, na Skenderiji Jasmin, bilo je mnogo naših baza i sve je to valjalo kontrolirati”, prisjećao se Šok u jednom feljtonu nakon rata.
Šok je tvrdio i kako Juka u ratu, bar na početku, nije bio lopov. “Sve smo mi to dobivali”. Ispričao je i kako su od direktora Feroelektra kao nagradu za pronađene kamione dobili 100 televizija na poklon. Za, u ratu dobro poznatu, krađe Fructala te Zore, Šok tvrdi da je Juka saznao tek nakon što su se desile. A ovako je kažnjavao:
Juka je ranjen i u maju 1992, kada su ga prepoznali stražari iz Vojne bolnice i pogodili ga u butinu i ruku. Od tog trenutka, nosio je fiksatore i hodao na štakama. “Nikada nije pucao u svog komandanta. U vojnika jeste. Ali nije džabe. Vidi, jedan momak s Mejtaša je napravio nekoliko razmjena u akcijama i uzeo pare. Rekao Srbinu: toliko ti je da prođeš kada sam ja na liniji. Srbin pristane, ovaj to uradi i napravi četiri ili pet razmjena. Onda Juka sazna i kaže: 'Dovedite ga'. Kad smo ga doveli, nije ga ništa pitao, uzeo je pištolj i pucao mu pravo u koljena.“
Alfonso Rojo iz Guardiana na početku rata je zabilježio kako je Juka vodio snage specijalne policije: “Kao kad bi Al Caponea zamolili da odmijeni Eliota Nessa.”
“Predgrađa Sarajeva 'posijana' su Jukinim ljudima, koji, kad ga vide, ostavljaju svoje položaje, još noseći ručne bacače ili automatske puške, da bi ga potapšali po leđima, zatražili nekoliko litara nafte ili uzeli kutiju cigara, sve vrijeme govoreći 'Juka, Juka', sa zadivljenošću i fasciniranošću”, pisao je Rojo.
I baš tako je i bilo. Juka i njegovi "vukovi" u jednom trenutku, na početku odbrane, smatrali su se herojima. Vjerovatno se sjećate i ovog muzičkog spota:
Juka je, kažu, slušao Dragana Vikića i Zorana Čegara. Savjete je (ponekad) prihvatao i od Jusufa Pušine, svađao se sa Stjepanom Šiberom i Jovanom Divjakom, ali ih je poštovao. No, njegov pravi "komandant", tvrde svjedoci, bio je Alija Izetbegović koji ga je eventualno nagovorio da pređu u Armiju, zbog njihove prošlosti - "đe ćemo mi biti policajci".
Jednog čovjeka u komandi, Jusuf Prazina nije mogao smisliti – Sefera Halilovića.
Gradom je kružila priča i kako je Juka bacio srpskog snajperistu sa zgrade. Njegovi saborci tvrde da se snajperista "sapleo" i sam pao.
Nakon ranjavanja Jukine žene Žakline, Juka odlazi iz grada. Prepričava se i kako je otišao jer je vrh Armije i države morao birati – Sefer ili Jusuf. Prazina je htio biti prepoznat kao šef odbrane grada, no njegova prošlost kočila je vrhušku da se "slomi" i popusti pred njegovim zahtjevima. Prazina se potom okreće protiv Armije.
Juka se uskoro vratio, ali samo na Igman gdje je uspio okupiti 200-injak "vukova". Ostali su odbili da mu se pridruže iako je Jukina ideja bila da Sarajevu pokloni slobodu, i to za Božić, kako je rekao novinaru BBC-ja...
“Ne znam, to je luda kuća u Sarajevu. To je samo lomatanje za položaje, za stolicama. Mene to nikada nije zanimalo. Ja sam mogao 'titrati' i govoriti: 'Jest, tako je?', pa da ja sad tamo budem general i da se nešto pušem, da se meni najavljuju po pet dana... Mene to ne zanima. Mene zanima borba protiv četnika, ništa drugo me ne zanima. Protiv onih koji me napadnu, protiv njih sam, pa da je ne znam tko. Tko napada mene i moje ljude, protiv njih sam”, rekao je Juka nakon prelaska u HVO.
A na Igmanu se dešavalo svašta... od borbi protiv jedinica Armije BiH do priče o Zulfikaru Ališpagi koji je prevario Juku da ovaj misli da je "na njegovoj strani", a situacija je bila daleko od toga. "Nasadio" ga je i Vehbija Karić, pa Juka i ono vukova što je ostalo uz njega bježe u Mostar gdje se, u daljem sunovratu, priključuju Hrvatskom vijeću obrane (HVO)... pridružio se jedinici koju je vodio zločinac Mladen Naletilić Tuta. Sljedećih nekoliko mjeseci ljeta 1993. Prazina je odgovarao za crtu bojišnice na najvrućem mostarskom ratištu - Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela "Ruža"... i ovdje je ratovao protiv Armije BiH.
Juka potom bježi u Hrvatsku, a onda odlazi u Njemačku, pa u Belgiju.
Pronađen je ustrijeljen u jednom belgijskom kanalu na Novu godinu 1994. Tijelo je bilo neprimijećeno tri sedmice... Posljednji je put viđen živ u noći 3. decembra 1993. kada je zajedno sa svojim tjelohraniteljima izišao iz kuće. Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani Šljivo i bistrou Paradis. Kući se nisu vratili. Prema policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a prema tvrdnjama porodice - dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.
Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao: "Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega - kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije."
Nakon šestogodišnje istrage policija je došla do zaključka da ga je ubila bh. obavještajna služba pod krinkom obračuna u podzemlju.
Sahranjen je na groblju Robermont, na brdu iznad Liegea. Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: "Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav."
I danas gradom kruže priče da je Juka i dalje živ.
Kažu da na njegovom belgijskom mezaru piše: "General Jusuf Prazina Juka"
Jusuf Prazina Juka (07.09.1962, Sarajevo – 04.12.1993, Eupen), bio je član Glavnog štaba Armije RBiH (ARBiH), ratni komandant Brigade jedinica za posebne namjene ARBiH te potom i zapovjednik Kažnjeničke bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u južnoj Bosni. Rođen je u radničkoj porodici, a otac mu je bio radnik JP Željeznice. Mladost je proveo u sarajevskom naselju Alipašino polje. Početkom rata Prazina organizuje i predvodi glavninu inicijalnog oružanog otpora, tako omogućivši stvaranje jezgre i ustroj Oružanih snaga.
Ratne zasluge
Odmah s početkom opsade Sarajeva 1992, formira odrede oružanog otpora gdje se ističe neustrašivošću i beskompromisnošću. U početku ratnog stanja, prije činovanja u oružanim snagama, Prazina formacijski obnaša dužnost generala pješadije i četvrtorangiranog oficira Armije. Najveći doprinos dao je na vojno-strateškom planu gdje aktivnostima svojih jedinica, koje su za prvih šest mjeseci opsade bile najjača vojna sila u Sarajevu, osigurava stanje status quo među različitim političkim frakcijama unutar grada, omogućivši tako stvaranje i komandno-štapski ustroj Oružanih snaga kao takvih.
Sukob s političko-vojnim vrhom
Prazina će u nekoliko navrata bezuspješno pokušati vođu Bordžijinih sefardskih kvislinga Aliju Izetbegovića nagovoriti na proboj opsade Sarajeva. Prazininom savjetniku za geostrategiju penzionisanom pukovniku Abdulahu Muminagiću, kog je Prazina impresionirao “rijetko viđenom inteligencijom i odlučnošću da zaštiti narod”, postaje jasno da je opsada bila održavana iznutra. Na to su upućivali defetizam i pohlepa među političkim rukovodstvom koje se borilo za kontrolu crnog tržišta, te obavještajni podaci o jasnom a neobjašnjivom nesrazmjeru u vatri i ljudstvu u korist ARBiH naspram opsadnih jedinica. Stoga Prazina s Izetbegovićem već krajem 1992 dolazi u otvoreni sukob koji kulminira nakon Izetbegovićeve pučističke uzurpacije vlasti od kolektivnog organa “Predsjedništvo RBiH”.
Motivi Izetbegovića
To je bio tek nastavak Izetbegovićevog predratnog subverzivnog djelovanja kojim je, nakon prijevremenog puštanja s odsluženja dugogodišnje zatvorske kazne za podrivanje teritorijalnog integriteta, unutarpartijskim spletkama primorao Fikreta Abdića da odstupi iz politike nakon što je ovaj na prvim parlamentarnim izborima 1991 osvojio apsolutnu većinu te time i mjesto u Predsjedništvu umjesto Izetbegovića.
Tako već u ljeto 1993. godine Izetbegović nastoji i vojno poentirati svoje tada već potpuno uzurpiranje političke vlasti, osvojeno poništavanjem volje birača i neovlaštenim napuštanjem ratne Platforme Predsjedništva. Na terenu, islamiziranjem ARBiH i drugim pritiscima Izetbegović nastoji privoliti nemuslimane da istupe iz redova do tada multietničke i multireligijske ARBiH. Komandant Prazina, koji je bio u miješanom braku sa suprugom Žaklinom, oštro se suprotstavio namjerama klana Izetbegovića da se oružane snage islamiziraju a Bosna podijeli što postaje jasan cilj Izetbegovića iz njegovih diplomatskih aktivnosti van zemlje koje su strateški išle otvoreno u smjeru da taj klan apsolutistički zavlada teritorijom s muslimanskom većinom.
Motivi vojne vrhuške
Osim s Izetbegovićem, Prazina ulazi i u neizbježan sukob s Izetbegovićevim najbližim saradnicima poput formacijskog generala Sefera Halilovića koji je poricao zasluge za stvaranje Oružanih snaga Prazini kao komandantu koji za razliku od Halilovića nije bio školovani oficir niti saradnik Kontraobavještajne službe JNA. Prazina se tako sukobio i s formacijskim generalom Mustafom Hajrulahovićem “Talijanom” koji je kontrolirao crno tržište opkoljenog Sarajeva u saradnji s pojedinim komandantima opsadnih jedinica s kojima je nadzirao protok robe i ljudi u i van grada. Procjenjuje se da se tokom opsade na taj način od stanovništva Sarajeva prisilno izvlačilo u prosjeku milion i po Njemačkih maraka dnevno, što će postati jedan od taktičkih motiva za prolongiranje opsade grada iznutra.
Atentat
Ti strateški sukobi postali su razlogom zbog kog će Prazinu zadesiti sudbina niza najviših komandanata ARBiH koji su pod nerazjašnjenim okolnostima poginuli u kratkom vremenskom periodu između ljeta 1993 i proljeća 1994, u narodnom sjećanju zapamćenom kao armijska sječa glava. Tako, nakon što spletkama kojima je ocrnjivan kao “pljačkaš” biva protjeran iz grada, Prazina se stacionira na planini Igman pokraj Sarajeva odakle planira partizansko ratovanje za proboj opsade, te poziva svoje i druge jedinice da mu se pridruže.
U međuvremenu, majstori spletki Izetbegovići uspijevaju u širenju glasina o generalu Prazini kao “kriminalcu koji krade šta stigne”. Međutim, u svim slučajevima oduzimanja imovine u kojima je Prazina bio lično odgovoran, radilo se o u međunarodnom ratnom pravu dopuštenoj pljenidbi za opskrbu te jedine istinski nezavisne probosanske oružane sile u uslovima ratnog stanja tj. suspendovanog civilnog prava i normi.
Izdan od strane najbližih saradnika, nepokolebljivi patriota general Prazina prelazi u južnu Bosnu, gdje pokušava ostvariti vojnu saradnju s Hrvatskim vijećem obrane kako bi organizovao gerilu za oslobođenje Sarajeva. Međutim ubrzo spoznaje da se niti HVO ne bori za proklamovanu multietničku i multivjersku Bosnu, iako su katolici velikom većinom podržali nezavisnost na referendumu.
Suočen s prijetnjama obavještajnih krugova koji su nadsistemski uticali na sve vojne i paravojne formacije u zemlji i koje su međusobno sukobljavali kako bi postigli klerikalnu podjelu teritorije za strane interese u antičkoj geotaktici “podijeli pa vladaj”, konačno napušta zemlju sredinom 1993.
Iskoristivši Halilovića kako bi se riješio Prazine, Izetbegović ubrzo po Prazininom izgonu na Igman smjenjuje Halilovića, 1. novembra 1993. Na čelo Armije, koju je do tad bio pretvorio u privatnu soldatesku pod njim kao diktatorom, postavlja odane pijune koji slijepo izvršavaju svaku njegovu naredbu pa i očito veleizdajničke, poput onih za pomenute likvidacije najviših oficira i komandanata koji nisu htjeli izdati.
Pronađen je ustrijeljen u jednom belgijskom kanalu na Novu godinu 1994. Tijelo je bilo neprimijećeno tri sedmice… Posljednji je put viđen živ u noći 3. decembra 1993. kada je zajedno sa svojim tjelohraniteljima izišao iz kuće. Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani Šljivo i bistrou Paradis. Kući se nisu vratili. Prema policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a prema tvrdnjama porodice – dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.
Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao: “Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega – kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije.”
Sahranjen je na groblju Robermont, na brdu iznad Liegea. Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: “Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav.”
I danas gradom kruže priče da je Juka i dalje živ.
Kažu da na njegovom belgijskom mezaru piše: “General Jusuf Prazina Juka”
Različite verzije
Postoji nekoliko verzija u vezi sa naručiocima i izvršiocima atentata na generala Prazinu. Po jednoj verziji i svjedocima, te rezultatima istrage belgijskih i njemačkih vlasti, Prazinu su 4. decembra 1993 na granici Belgije i Njemačke likvidirale plaćene ubice na osnovu naredbe dinastije Izetbegović. Među njima, kako će istrage pokazati, nalazili su se i Prazinini thelohranitelji.
Po drugoj verziji i svjedocima, koja je plasirana iz Beograda, atentat su organizovali i izveli pripadnici Francuskog bataljona međunarodnog kontigenta evropskih mirovnih snaga EUFOR pod komandom generala Phillipa Morillona, kao osvetu za likvidaciju dvojice francuskih obavještajnih oficira u ratnom Sarajevu.
Pošto su ove verzije međusobno isključive, izvjesno je da je barem jedna podmetnuta medijima od strane obavještajnih službi s ciljem zametanja traga. S obzirom na relativno visoku profesionalnost zapadnoevropskih organa gonjenja, kao i povezanost Izetbegovića s beogradskim intelektualnim krugovima bliskim Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) koji su i izdejstvovali njegovo prijevremeno oslobađanje, vjerovatnije je da je beogradska verzija lažna tj. plasiranjem iste se štite domaći akteri odnosno činjenica da je Izetbegović za vlastiti interes radio na projektu SANU za zaokruživanje teritorija sa srpskom većinom.
Nova istraga
Pošto vlasti Kraljevine Belgije, suočene sa sabotažom istrage od strane vlasti u Sarajevu, nisu do kraja rasvijetlile pozadinu odnosno obznanile naručioce tog političkog ubistva iako za isto postoje svjedoci te jasan motiv u korist dinastije Izetbegović, i gdje je stoga tek nekolicina vinovnika osuđena i to na neznatne zatvorske kazne, njemačke vlasti su 2014 ponovo pokrenule istražne radnje o ovom nerasvijetljenom ubistvu. Sumnja se da su u isto umiješane bivše jugoslovenske kao i neke obavještajne službe islamskih zemalja.
Nakon šestogodišnje istrage policija je došla do zaključka da ga je ubila obavještajna služba BiH pod krinkom obračuna u podzemlju. Za javnost: Ubio ga je Mostarac Zijo Oručević, prema nalogu Senada Šahinpašića Šaje, problematična biznismena, bivšeg zastupnika u parlamentu Federacije BiH i dugogodišnjega kućnog prijatelja obitelji Izetbegović.
Porodica
Iza generala Jusufa Prazine ostali su supruga Žaklina i njihova maloljetna kćer, te sestra Vasvija i brat Mustafa. Nakon generalovog protjerivanja iz Sarajeva, komandu nad njegovim preostalim jedinicama preuzima Mustafa Prazina. Nedugo potom, jedinice se pod prisilom inkorporiraju u sastav Izetbegovićima lojalne vojske koja se 1993 pretvorila u soldatesku a Alija Izetbegović u diktatora de facto.
Aner Grabovica je rođen 06.08.1974. godine u Sarajevu. Poginuo je 27.06.1993. godine na Sedreniku u Sarajevu, kao vojnik, pripadnik 9. brdske brigade. Posthumno je 1997. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.
Aner Grabovica.je dio naše neustrašive mladosti koja je nesebicno na bedemu protiv sila mraka, zla i bezumlja, dala ono najvažnije – živote za naše ljepše i dostojanstvenije sutra, koji su postali najljepši cvjetovi Sarajeva, kojima se moramo zavjetovati da ih nikad nećemo zaboraviti.
Bio je pripadnik naše brigade, a tog kobnog 26. juna 1993. godine, prilikom povratka sa prethodno uspješno obavljenog diverzantskog zadatka, pogodio ga je snajperski metak na zloglasnoj Špicastoj stijeni. Kada se uključio u Patriotsku ligu krajem 1991. godine, Aner Grabovica je imao 17 godina, a igrom sudbine nije doživio da proslavi svoj 19-ti rođendan, da obuče svečano odijelo na svojoj maturskoj večeri. Sahranjen je, po želji oca Galiba i majke Nisvete, na mezaristanu „Lav“. Prije početka surove agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Aner, odličan učenik u Mašinsko – tehničkoj školi, momačke dane provodio je kao većina njegovih vršnjaka. Bildao je, volio je muziku (svirao je gitaru i sintisajzer), plivanje, govorio je engleski, kao i arapski jezik, koji je naučio boraveći zajedno sa ocem, inače građevinskim inžinjerom, u Libiji. Napadom srpsko-crnogorskih hordi na njegov grad Aner se prvo uključio u Teritorijalnu odbranu, zatim prelazi u jedinicu „Koševski panteri“, pa u „Deltu“ na obuku, a nakon završene obuke za specijalca za diverzantsko-gerilske zadatke, stiže u našu Brigadu. O svojim akcijama nikada nam nije ništa govorio. Od drugih smo saznali da je u Ulici Fuada Midžića učestvovao i u zarobljavanju četnika Rajka Kušića, inače tjelohranitelja Koljevića. U ovom ratu brzo je sazrijevao, a iz razgovora s njim imao sam osjećaj da za jednu noć stari po nekoliko godina. Nije osjećao strah, a pozitivno je uticao na okolinu ističući da ne treba samo njegova generacija da bude angažovana, već i da starije generacije treba da daju svoj doprinos u ovom našem oslobodilačkom ratu – prisjeća se Anerov otac Galib, takođe borac naše Brigade. Sječanje na našeg dragog Anera neće izbrisati ni vrijeme. Nije više među nama, ali je u našim srcima.
Zaim Imamović (22. april 1961 – 9. oktobar 1995) je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio borac i komandant 14. divizije 1. korpusa Armije RBiH.
Biografija
Zaim Imamović je rođen 22. aprila 1961. godine u malom podrinjskom mjestu Poratak kod Ilovače, u općini Goražde. Nakon završetka osnovne škole u rodnom mjestu, upisuje se na vojnu gimnaziju u Beogradu koju i završava 1980. godine. Slijedom završene srednje škole upisuje vojnu akademiju KoV-a u istom gradu koju uspješno završava 1984. godine.
Prijeratni period
Početak raspada bivše države dočekao je u kasarni bivše JNA u slovenačkom gradu Vipavi s činom kapetana.. Sa povlačenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihać. Nakratko boravi u Travniku, Zenici i napokon u Lukavici kod Sarajeva.
Ratni period
Sa početkom prvim ratnih sukoba na teritoriji Foče, ilegalno napušta kasarnu u Lukavici 8. aprila 1992. godine i dolazi u Hrasnicu gdje se priključuje patriotskim snagama. 10. aprila sa grupom dobrovoljaca preko Igmana i Grepka, stiže u svoj rodni kraj. U to doba (polovina aprila 1992. godine), Foča je već okupirana ali u slobodnom dijelu općine, u Ustikolini Zaim organizuje otpor sa ciljem spriječavanja prodora neprijatelja niz rijeku Drinu ka slobodnim goraždanskim prostorima. U rejonu Preljuće i dijela fočanskog sela Zebine šume, organizuje odsudnu (što će se poslije i ispostaviti) odbranu Goražda. Nedugo poslije toga, u maju osnovana je 1. drinska udarna brigada čiji komandant postaje upravo Zaim. Tu dužnost će obavljati sve do 1. aprila 1993. godine. Nakon reorganizacije Armije RBiH i formiranja 14. divizije postaje njen komandant i na toj dužnosti ostaje do svoje smrti. Ranjavan je 6 puta.
Smrt
Poginuo je 9. oktobra 1995. godine u borbi vođenoj na Rogojskoj gredi, na padinama Treskavice, u okviru završnih borbi koje je vodila Armija RBiH na deblokadi, odnosno povezivanju Sarajeva i Goražda. Ukopan je u haremu Alipašine džamija u Sarajevu.
Priznanja
Posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem Armije RBiH Zlatnim ljiljanom, a u čast njemu kasarna Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u Pazariću nosi naziv Zaim Imamović.
Izet Nanić, sin Rasime i Ibrahima, rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Bio je drugi od njihovih sedam sinova. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH – bužimske 505. viteške brigade.
Za svoje ratne zasluge brigadni general Izet Nanić odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994. godine, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.
VOJNA KARIJERA
Izet Nanić odrastao je u Bužimu. Imao je šestericu braće: Hazret, Nevzo, blizanci Osman i Arif, Nijaz i Mujaga. Izet je svirao gitaru, Hazret harmoniku, Nevzo trubu, Arif i Osman tamburu. Svi su se bavili nekim sportom. Izet je trenirao tae kwon do. Bila je to velika i sretna porodica.
“Izo rahmetli je i kao dijete uvijek bio komandant. Njegova ekipa je morala pobijediti…” (MUJAGA NANIĆ, brat)
Nakon osnovne škole Izet Nanić završava Srednju vojnu školu u Zagrebu. Vojnu akademiju upisuje 1984. u Beogradu (smjer RVPVO). Jednu godinu boravi i u Sarajevu, da bi konačnu vojnu naobrazbu stekao u Zagrebu 1987. godine. Naredne 4 godine radi kao poručnik ARJ PVO JNA u Kragujevcu. Oženio se 1987. Sefijom Remetić iz Varoške Rijeke. Imali su troje djece: kćerku Leu – Izetu (1988) i dva sina Nevzeta (1991) i Ibrahima (1993).
POVRATAK U BUŽIM
“Bog je dao da dođe u posjetu roditeljima i da se zateče na pravom mjestu, u pravo vrijeme, pravi čovjek…” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
Početkom 1992. Izet Nanić napušta JNA i vraća se u rodni Bužim gdje uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Nakon pogibije njegovog brata Nevzeta, odlučuje preuzeti komandu nad hrabrim Bužimljanima. Već 1. augusta postaje komandant Štaba TO Bužim, a 15. augusta 1992. njegovom zaslugom formira se 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada od koje će kasnije nastati 505. viteška motorizovana brigada.
“Otac mu se protivio preuzimanju komande nad vojskom, ali kada je poginuo njegov brat Nevzet, došao je kući i rekao: ‘Tata, evo do sada sam te sve slušao, al’ od sada ja ovo uzimam u svoje ruke, ako Bog da, do konačne pobjede.’” (RASIMA NANIĆ, majka)
“Većina oficira JNA nije bila prihvaćena ni od politike, niti rukovodstva Teritorijalne odbrane. Trebao je određeni period da bi se ljudi dokazali. Tako je bilo i u slučaju našeg komandanta.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Izet je uspio za kratko vrijeme dobiti povjerenje i na taj način postati autoritet i vođa.” (SEAD JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
“U toku osnivanja jedinice bilo je i nasrtaja na njega. Jednom su čak opkolili komandu brigade s namjerom da se on svrgne s mjesta komandanta. To je urađeno pod izgovorom da je to ‘crvena brigada koju vode komunisti’ i slično. Međutim, borci i starješine, tada već formirane 105. brigade stali su uz svog komandanta.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Transformacija odreda u bataljone izvršena je u roku 15 dana, štaba u komandu brigade, također. Tako je već 15. augusta 1992. godine formirana 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada u čiji sastav su ušle specijalne jedinice “Hamza”, “Gazije” i još tri bataljona. (HAMDIJA MUSTAFIĆ, zamjenik komandanta)
“Komandant Nanić posebno se angažirao na obuci pripadnika brigade i specijalnih jedinica.” (SAMIR ABAZOVIĆ, IDV “Gazije”)
“Mi nismo nosili činove. Oslovljavali smo se imenima ili jednostavno ‘borac’.” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“To je bio prvo čovjek, pa strateg, borac, starješina. On nije bolovao od komandovanja. Znao je raditi sa ljudima i zato je i uspio.” (EDHAM EMINIĆ, nosilacOrdena srebreni štit)
“Komandant je razgovarao s borcima kao s prijateljima i smatram da je to jedan od razloga što ga je vojska toliko voljela.” (SAMIR ABAZOVIĆ)
“I kad nije bio na liniji, on je savršeno čitao kartu prateći borce preko radioveze, iako ih ne vidi. Znao je svaki brežuljak, svako drvo, svaki detalj. Tako da je bio s borcima i kad nije s njima u akciji.” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“Stotinu puta sam se našao u nezgodnoj situaciji kad ne vidite nikakav izlaz. Dovoljno je bilo da se rahmetli komandant javi na motorolu i da budete sigurni da će on naći neko rješenje.” (SAMIR ABAZOVIĆ)
“Obično nije galamio, ne daj Bože, psovao. On samo kaže ‘bježi tamo’. Ti analiziraj gdje si pogriješio, popravljaj stanje i rješavaj. To njegovo ‘bježi tamo’ i danas mnogi upotrebljavaju kao poštapalicu. ‘Bježi tamo’ znači da ‘nisi odradio posao’, ‘nisi uredu’. To znači ‘popravi se’! (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
OSVAJANJE ČORKOVAĆE U OKTOBRU 1992. GODINE
“U to vrijeme bilo je nemoguće zamisliti odbranu…” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
Pod komandom Izeta Nanića Bužimljani kreću u prvu ofanzivnu akciju 7. oktobra 1992. godine. Gotovo nenaoružani osvajaju Čorkovaću – najdominantniju kotu na ovom dijelu ratišta.
U toj akciji za svega nekoliko sati neprijatelj je potpuno poražen. Oslobođeno je oko 50 kvadratnih kilometara teritorije. Zahvaljujući ovoj pobjedi bosanski vojnici ukopali su se na državnoj granici sa Republikom Hrvatskom, odakle se nisu pomjerali do kraja rata.
“Kad smo uzeli Čorkovaću, nismo imali nikakve susjede ni lijevo, ni desno. Potpuno smo bili uklinjeni. Za neke vojne stručnjake to je bila avantura, ali za komandanta Nanića to je bila taktički pogodnija situacija i jedini način da se stvore preduslovi za dalje oslobađanje terena. Vrlo brzo, to se pokazalo ispravnim.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
Za razliku od mnogih drugih komandanata u prvim danima rata 1992. godine, Izet Nanić nije krenuo u frontalne i klasične juriše na neprijateljske položaje. Umjesto okršaja sa bolje naoružanim i organiziranijim neprijateljem Nanić strpljivo priprema i obučava borce za specifična ratna djelovanja po kojim će njegova brigada postati prepoznatljiva na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
“Mi smo tada pripremali i uvježbavali jedinice za drugačiji oblik ratovanja. Cilj je bio maksimalno iskoristiti resurs borbenog morala, faktor iznenađenja i poznavanja terena. Tako smo doveli neprijatelja na određen način u ravnopravan oblik borbe. Znamo da je neprijatelj, za razliku od nas, bio maksimalno naoružan, ali kako bi Izet rekao u jednom svom govoru: ‘Kada moji borci dođu neprijatelju s leđa na 50 metara, onda sva druga neprijateljska nadmoć prestaje. Kada smo ‘oči u oči’, ‘jedan na jedan’ s neprijateljem, tada je prednost na našoj strani. Uz faktor iznenađenja, mi pobjeđujemo!” (SEAD JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
MUNJA ’93
“Bogami ne znam u kojem bi kraju još našao tako hrabre i jake ljude bez imalo straha. Čekali su na svom, uzdajući se samo u Boga…” (MAHMUT BAPIĆ, otac poginulog borca)
Akcija “Munja ’93” počela je iznenada ujutro 11. januara 1993. godine. Ta akcija bila je remek-djelo manevarskog ratovanja bužimskih boraca. Akcija “Munja ’93” po umijeću komandovanja i hrabrosti boraca opredijelila je budući karater ratovanja bužimskih vitezova.
U toku priprema vršila su se intenzivna izviđanja u zaleđu neprijatelja, a bužimski izviđači uspjeli su se i spojiti na žičanu vezu neprijatelja i istu dovesti na kotu 546 gdje se vršilo intenzivno prisluškivanje.
Isprva Izet Nanić i njegov štab nisu dobili odobrenje za akciju “Munja ’93”. Viša komanda u Bihaću smatrala je da je previše rizično ući u takvu akciju sa vrlo oskudnim naoružanjem.
“Gotovo polovina ljudi koji su učestvovali u ovoj akciji krenula je bez ikakvog oružja. Oni koji su imali oružje, imali su po pet metaka u cijevi, a veliki broj cijevi činilo je i lovačko oružje. Ušli smo u dubinu neprijatelja. Prve borbene grupe probijale su liniju i ostavljale zarobljene puške kako bi ih uzeo naredni ešalon i išao dalje.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Tada je bilo teško prihvatiti ideju da idete neprijatelju iza leđa, ali nas je komandant uspio uvjeriti da prihvatimo taj način ratovanja. Kad uđete neprijatelju iza leđa, imate faktor iznenađenja i paniku u neprijateljskim redovima. Nemate minskih polja…” (SAMIR ABAZOVIĆ)
“Tu se vidjelo da je čovjek bio maštovit, odlučan i siguran. Nakon akcije “Munja ’93” cijela Krajina je bila sigurna da je dobila vođu.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
BORBA PROTIV AUTONOMIJE
U vrijeme dok su snage Armije RBiH vodile borbe za odbranu Bosne i Hercegovine protiv Karadžićevih snaga kojima se priključio i veliki dio pripadnika HVO-a pod rukovodstvom Mate Bobana, 29. septembra 1993. godine tadašnji član Predsjedništva RBiH Fikret Abdić priključuje se rušiteljima ideje bosanskohercegovačke države. U dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom preuzima vlast u Velikoj Kladuši i uspostavlja, po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti iz 1991, tzv. “Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna”. Krajnji cilj bio je odvajanje bihaćke regije od Republike Bosne i Hercegovine.
Iako su probosanske snage u tom periodu bile u neuporedivo težoj poziciji od neprijatelja, ponosni Bužimljani ostaju na poziciji legalnih vlasti Republike Bosne i Hercegovine.
“Izet Nanić jasno daje do znanja da ostaje na liniji države Bosne i Hercegovine.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Mi smo nosili Bosnu u srcu i zato smo se suprotstavili. Imali smo čak više gubitaka prema Autonomiji nego prema četnicima, ali ne žalimo. Bosna je naša domovina.” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
SLAMANJE AUTONOMIJE
“Padom Pećigrada kao najačeg vojnog bastiona Fikreta Abdića, njegova paravojska doživjela je težak poraz. Stekli su se izuzetno povoljni uslovi za definitivno slamanje vještački stvorene paradržavice Zapadna Bosna. Abdićeva tzv. Narodna odbrana bila je vojnički totalno rastrojena …” (Nijaz Veladžić Veljun, nosilacZlatnog ljiljana)
Komandant Izet Nanić sa 505.viteškom motorizovanom brigadom 21. augusta 1994. godine ulazi u oslobođenu Veliku Kladušu.
“Do tada se nije desilo u BiH da jedna jedinica uspije izvršiti takav upad i vojnički oslobodi jednu kompletnu općinu…” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
AGRESORSKA OPERACIJA “BREZA”
Krajem 1994. neprijatelj sve svoje raspoložive snage usmjerava prema jedinicama bužimske 505. viteške brigade s ciljem da poraze kičmu Petog korpusa Armije RBiH. Glavni napadi Vojske Republike Srpske uslijedili su u ranim jutarnjim satima 4. septembra 1994. godine. U narednim danima napadi srpskih snaga postaju sve žešći. Branitelji ne popuštaju ni milimetra. Neprijateljske snage pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića granatiraju civilne ciljeve u Bužimu, Cazinu i Bihaću. Vitezovi Bužima, pored umora i velikog broja ranjenih suočavaju se sa problemom nedostatka municije.
Iako u takvim uslovima izgleda nemoguće, komanda Izeta Nanića odlučuje se za kontraudar. Snage 505. bužimske brigade 6. septembra neopaženo prolaze kroz linije 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske i uspješno izvršavaju udar direktno na neprijateljsku komandu kojom rukovode srpski generali Momir Talić i Ratko Mladić.
Zaslugom komandanta Nanića i njegovih hrabrih saboraca zaustavljena je operacija VRS “Breza 94″. U ovoj akciji zarobljen je jedan tenk T55, velike količine topova, minobacača, vojne opreme, municije i džip ratnog zločinca generala VRS Ratka Mladića u kojem su pronađeni vojni dokumenti operacije “Breza 94″.
“Računali su da su neuništivi, a nisu se sjetili onog Njegoša. Da su samo onaj jedan njegov stih pročitali, znali bi da boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Tu su pogriješili, jer kad se tekbir oglasi, ostaju i tenkovi i topovi i haubice… Sve ostaje još vruće, a oni ako stignu pobjegnu…” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
BUŽIM – SIMBOL BOSANSKOG OTPORA
Tih ratnih godina Bužim je vrlo brzo postao sinonim za pobjedu. Jedan od razloga bio je i to što je u ovom gradiću u potpunosti zaživio koncept općenarodnog rata.
“Bužimska brigada imala je preko četiri i po hiljade boraca. Devedeset i devet posto boraca bili su stanovnici Bužima, uključujući i njihove žene koje su čuvale ukopane položaje. Naime, njihovi muževi su išli isključivo u izviđanje i proboje, koje je predvodio osobno komandant Izet Nanić.” (ADNAN BUTUROVIĆ, Slobodna Bosna, 10/12/2002.)
“Morate shvatiti da je svaka kuća imala jednog, dvojicu, trojicu, četvericu ili više boraca i starješina. Majke i žene su također bile angažirane. Sve je bilo kao jedna duša.” (HAMDIJA MUSTAFIĆ, zamjenik komandanta)
“Nije bilo jednostavno sve to povezati da jednako diše onaj borac na frontu i onaj roditelj koji je ostao kod kuće. Da jednako osjećaju i jednako prihvataju smrt i život.” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“Lakše je bilo pretrpjeti pogibiju svog sina nego zamisliti stradanje čitavog stanovništva. Siguran sam da je namjera Ratka Mladića bila da u Bužimu ne smije ni pile ostati, a kamoli čovjek, dijete, žena…” (MAHMUT BAPIĆ, otac poginulog borca)
Operacija “Mostobran – Grmeč ’94″
Nakon slamanja neprijateljske ofanzive “Breza”, jedinice Petog korpusa preuzimaju inicijativu na širem bihaćkom ratištu. Stvaraju se pretpostavke za oslobađanje Bosanske Krupe. 505. brigada ima najteži zadatak – forsiranje nabujale rijeke Une.
“Niko nikad na ovim prostorima nije isforsirao nabujalu Unu. Komandant Nanić prihvatio je i taj izazov. Predložio je plan akcije, dobio odobrenje nadređene komande Korpusa i kao i obično u potpunosti uspješno izvršio svoj zadatak…” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
Kompletan bataljon prešao je na drugu obalu nabujale Une u jednom gumenom čamcu koji su dva čovjeka vukla sajlom. Samir Abazović bio je treći borac koji je prešao na drugu obalu. On kao i 70 % boraca 505. brigade bio je neplivač.
“Kad smo prešli tamo, narednih sedam dana samo smo razmišljali da ne padnu linije i da se ne moramo povlačiti, jer bi se najmanje 70 % ljudi utopilo.” (SAMIR ABAZOVIĆ)
POSLJEDNJA POBJEDA I POGIBIJA KOMANDANTA
5. augusta 1995. godine hrvatska vojska pokrenula je operaciju “Oluja” s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spajanje sa jedinicama hrvatske vojske.
505. viteška brigada razbija neprijateljske linije na Čorkovaći i kreće prema Dvoru na Uni. Samo nekoliko sati prije konačne deblokade ubijen je iz zasjede komandant Izet Nanić.
“Na pola puta do komandnog mjesta gdje se prebacivala jedna razbijena grupa četnika došlo je do borbe u susretu i tom prilikom poginuo je komandant pucajući iz svoje puške. Već je ispucao jedan okvir, drugi zamijenio…” (SEAD JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
Komandant Izet Nanić nije doživio da kao pobjednik postroji svoje hrabre Bužimljane. Noć prije, u svom ratnom dnevniku, zapisao je:
Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!
TUGA NAD BUŽIMOM
“Narednih četiri-pet dana u zraku se osjećala tuga.” (SAMIR ABAZOVIĆ)
“To je bio šok za čitav ovaj kraj. Došlo je do kočenja. Kako? Zašto? Znamo da je to sve od Boga, prihvatamo taj gubitak kao nešto normalno i idemo dalje kuda je krenuo naš komandant…” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“Bužim i 505. brigada su simbol odbrane ovih područja. Bužim nikad nije pokoren. Nikada neprijateljska čizma nije pogazila bužimsku zemlju. Bužim je i vjerska sredina i to je jedan od razloga što smo opstali na ovim prostorima, a naravno Bog nam je pomogao što nam je dao našeg komandanta – Izeta Nanića.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
BUŽIM KAO SIMBOL POBJEDE
Bužim, mjesto sa 18.000 stanovnika prije agresije, postalo je simbolom otpora i hrabrosti najelitnije vojske Armije Bosne i Hercegovine – 505. viteške brigade.
Priča o Bužimu, Izetu Naniću i 505. viteškoj brigadi, ali i priča o Krajini u cjelini i Petom korpusu Armije RBiH, jeste priča o pobjedama Bošnjaka.
505. viteška brigada imala je 51 borca odlikovanog ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. Daleko više nego bilo koja jedinica u Petom korpusu, iako Bužim kao mjesto prije rata nije uopće bio ucrtan na školskim kartama 1:500 000.
“Mi nismo imali ljude i mogućnosti da na neki privilegirani način dođemo do priznanja i bilo čega. To znači da smo na 51 dobitnika Zlatnog ljiljana imali najmanje još toliko boraca koji su zaslužili to priznanje.” (SEAD JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
Nažalost danas, kao i u ratu, mnogi u Bosni ne shvataju značaj ovog malog bosanskohercegovačkog mjesta i Petog korpusa koji je na svojim leđima držao četiri korpusa neprijateljske vojske.
“Da nije bilo nas koji smo izdržali i borili se sa ta 4 korpusa, naravno da Bosne ne bi bilo, jer bi ta 4 korpusa napala Sarajevo i ostale naše položaje. To je bila velika snaga koju smo mi držali i koju smo mi satrali poprilično!” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
Bužimska 505. viteška brigada, pod komandom Izeta Nanića, nikada u svjoj zoni odgovornosti nije izgubila ni milimetra teritorije, a bužimski vitezovi oslobodili su preko 300 kvadratnih kilometara okupirane teritorije naše zemlje.
O liku heroja Izeta Nanića i njegovom značaju u zoni najuspješnijeg bosanskohercegovačkog korpusa najbolje govori svjedočenje pratioca Izeta Nanića, Sehudina Aleševića:
“Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću:
‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.’”
Enver Šehović, sin Zahida i majke Iše, rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u općini Foča. Imao je brata Edhema i sestru Zehru. Nakon osnovne škole upisuje Srednju vojnu školu u Sarajevu, a potom završava i Vojnu akademiju u Beogradu. Sa suprugom Zinetom imao je kćerku Dalilu.
Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade od koje je poslije nastala Prva slavna i viteška motorizovana brigada. Poginuo je u odbrani brda Žuč, 27. jula 1993. godine. Odlikovan je najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
NAPUŠTANJE JNA
Iako je kao dječak sanjao da studira matematiku, životni put odveo je Envera Šehovića u Jugoslovensku narodnu armiju. Sa 15 godina dolazi u Sarajevo gdje se upisuje u 31. klasu Srednje vojne škole kopnene vojske u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito”. Nakon završetka Vojne akademije u Beogradu vraća se u kasarnu “Maršal Tito” gdje će od 1988. godine raditi kao mladi poručnik na obuci novih generacija pitomaca JNA u Centru za obuku.
Njegov oficirski san o bratstvu i jedinstvu naroda Jugoslavije razbio se 4. i 5. aprila 1992. godine kada su se građani Sarajeva i okolnih mjesta okupili na antiratnim demonstracijama ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine koja se nalazila u neposrednoj blizini njegove kasarne.
“U vrijeme tih protesta ispred Parlamenta Enver Šehović je postrojio muzičku četu iz kasarne “Maršal Tito” s idejom da se pridruži okupljenom narodu. Naravno, viši oficiri iz kasarne to nisu dozvolili.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Kakva je situacija bila u kasarni “Maršal Tito” uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu, Šehovićev stariji kolega iz Centra za obuku JNA Alija Ismet kaže: “Već smo ranije osjetili da je Bosna u opasnosti. Vidjeli smo to iznutra jer je već polako počeo eskalirati srpski nacionalizam koji je prelazio u šovinizam. Jasno nam je bilo da moramo napustiti Kasarnu…”
PRELAZAK U TERITORIJALNU ODBRANU RBiH
Nakon napada srpskih specijalaca lojalnih Radovanu Karadžiću na školu MUP-a Republike BiH i otvaranja snajperske vatre na građane ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u ranim jutarnjim satima 6. aprila uslijedili su prvi pješadijski napadi JNA i srpskih paravojnih snaga na grad Sarajevo.
Enver Šehović nekoliko dana poslije napušta kasarnu “Maršal Tito” i priključuje se Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine. Imao je 25 godina.
“Javio se u Regionalni štab odakle su ga poslali u Općinski štab TO Novo Sarajevo. Iz prvog razgovora s Enverom vidio sam da se radi o izuzetno mladom čovjeku, punom patriotizma i odlučnosti da se bori za odbranu svoje domovine. Za razliku od mnogih oficira koji su tada birali funkcije koje će preuzeti i izbjegavali borbene jedinice, Enver Šehović je odmah prihvatio da bude na dužnosti komandanta Velešićkog odreda.” (Salko IDRIZ, komandant OŠTO Novo Sarajevo)
Jedan od prvih zadataka Envera Šehovića bila je blokada svoje dojučerašnje kasarne “Maršal Tito” iz koje su njegove bivše kolege pucale po građanima Sarajeva. Dok su snage Teritorijalne odbrane vršile mobilizaciju novih pripadnika u krajnje konfuznoj političkoj i medijskoj situaciji, Sarajevo se gušilo u sve čvršćoj opsadi. Agresor planira da napadom iz pravca Grbavice i Pofalića i pokretanjem oklopnih snaga JNA iz kasarne “Maršal Tito” izvrši presijecanje grada linijom Vogošća – Žuč – Pofalići – kasarna “Maršal Tito” – Grbavica. Snage Teritorijalne odbrane uz podršku policije i samoorganiziranih građana kreću u ranu zoru 16. maja 1992. u jednu od najvažnijih operativno-taktičkih bitaka za odbranu Sarajeva poznatu kao “Pofalićka bitka” (kodni naziv “Grom”). Iako još uvijek slabo organizirani i oskudno naouružani pješadijskim oružjem, uspijevaju osloboditi širi prostor Pofalića i potpuno poraziti okupatorske snage i njihove domaće pomagače. Petog juna 1992. snage JNA nakon dugih pregovora napuštaju i kasarnu “Maršal Tito”.
LJETO 92.
“Kada smo oslobodili kasarnu “Maršal Tito”, Enver Šehović me je pozvao da idemo sakupljati knjige po kasarni. Dok su ih drugi šutali nogama, mi smo kupili stručnu literaturu, on iz taktike, ja iz sanitetske taktike. Sjećam se da mi je rekao: ‘Doktore, ovo će nama trebati…’” (Dr. Safet BIČO, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Početkom juna 1992, u prvoj operaciji deblokade grada “Ljeto 92.” snage općinskih štabova Novo Sarajevo i Vogošća 8. juna 1992. oslobađaju kotu Orlić – najdominatniju kotu na platou Žuči.
“Još u Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992. obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13. a Zajko 15. brigadom. Od 1. septembra 1992. te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu brigadu, ali komandanti će ostati isti. Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke za kotu Orlić 8. juna 1992, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, kotu 850 i Golo brdo.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Kada je već iskusni ratni reporter Šefko Hodžić krajem 92. godine krenuo kao novinar Radija Bosne i Hercegovine da provede noć s borcima Prve mehanizovane brigade na Žuči, prije polaska komandant Enver Šehović mu je izjavio: “Želim Vas informirati da idete među najhrabrije borce grada Sarajeva, borce Velešića i Pofalića, naselja odakle su potekli ti borci koji su dobrim dijelom spasili grad Sarajevo, pa i Republiku i razbili četničku koncepciju i doktrinu – presijecanje Sarajeva napola. Linija – koliko opasna, vidjet ćete i sami. A uvjerit ćete se da je jedna od najvrućih, najoštrijih i najžešćih linija kada je u pitanju odbrana grada Sarajeva…”
SARAJEVSKA ŽUČ
Iako su pripadnici Prve motorizovane brigade pod komandom Envera Šehovića vodili uspješne akcije i na drugim dijelovima sarajevskog ratišta, plato Žuči postao je simbol uspjeha bosanske armije. Na brdu Žuč Armija RBiH zarobila je i prvi tenk na sarajevskom ratištu. Ovo brdo, za koje većina Sarajlija nije nikada čula do izbijanja rata, bilo je i simbol stradanja i najtežih borbi koje su se gotovo svakodnevno na njemu vodile. Nakon silovite artiljerijske pripreme 18. septembra 1992. započeo je jedan od najgnusnijih napada srpskih snaga na platou Žuči. U nastojanju da po svaku cijenu povrate Orlić, srpske snage su ispred borbenog stroja postavile tzv. “živi štit” od civila Bošnjaka zatočenih u vogošćanskim logorima.
Branitelji Žuči suočili su se sa izazovom da sačuvaju linije odbrane grada ili da pucaju u civile među kojima su bili i njihovi prijatelji i rođaci. Uz sve to nedostajalo im je svježih snaga za odbranu i municije. Jedino nije nedostajalo odlučnosti i hrabrosti.
“Neki su ostavili zadnji metak za sebe…” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan)
“To je bio jedan od najtežih trenutaka… Ljekarima i meni kao doktoru bilo je veoma teško smiriti naše borce koji su psihički bili rastrojeni, pogotovo oni koji su vidjeli naše zarobljene civile iz Vogošće kako ginu.” (Dr. Safet BIČO, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Mi smo se prvi put susreli s takvim teškim izazovom. Vođena je teška i neizvjesna borba. Na trenutak činilo se kao gotovo izgubljena borba. Ipak, upornošću, hrabrošću i smjelošću pojedinaca uspjeli smo zaustaviti neprijatelja i spriječiti ga da osvoji kotu Orlić.” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan)
NASTANAK MITA O BOSANSKOJ VOJSCI
Nerijetko su, poput bitke za odbranu kote Orlić, borci sa Žuči uslijed tenkovskih napada branili položaje pješadijskim naoružanjem čekajući da se u gradu pronađe neka zolja.
Ipak, kako je vrijeme odmicalo, borci sa Žuči su u uspješnim akcijama ratnim plijenom značajno popravili lično naoružanje, ali je ono i dalje iznosilo 50 % u odnosu na broj ljudi. Prema riječima Šefke Hodžića, zahvaljujući borcima Zajkine i Šehovićeve brigade Žuč je postala mitsko brdo na kojem Armija RBiH postiže vojne pobjede.
“Kuriozitet je da ni u jednom prijašnjem ratu nijedna vojska koja je držala prostor Žuči nikada ga nije izgubila. Prvi put u historiji naša bosanska vojska je uspjela zauzeti ovaj prostor i držala ga je do kraja rata…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Sve jedinice čiji je komandni kadar bio uz vojsku imale su i rezultate. Zato smo mi bili pobjednička jedinica koja je imala niz pobjeda od početka do kraja rata…” (Ibrahim DERVIŠEVIĆ, Komanda brigade, nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa mačevima)
Objašnjavajući uspjehe svoje i Zajkine brigade na Žuči komandant Šehović je novinaru TVBiH Vladi Biliću 1993. godine izjavio: “Mi ovaj rat prije svega nismo htjeli, nismo ga nametnuli, već nam je nametnut. Zakon prirode je došao na scenu. U pitanju je bila borba za opstanak.”
U uslovima humanitarne katastrofe za stanovnike Sarajeva, komanda Prvog korpusa nastavlja pokušaje deblokade grada. U okviru neuspjele operacije deblokade pod kodnim nazivom “Koverta”, borci 1. mehanizovane brigade pod komandom Envera Šehovića 9. decembra 1992. uspijevaju izvršiti svoj zadatak i osvajaju čuvenu kotu 850. Bila je to jedna od najvećih pobjeda pripadnika Prvog korpusa na sarajevskom bojištu.
“3. decembra oko 20 sati komandant Korpusa Vahid Karavelić donio nam je naređenje da deblokiramo Sarajevo…” (Jusuf LOŠIĆ, oficir ARBiH)
“Prvi put Šehović i većina njegovih oficira susreću se s takvom zapoviješću gdje pretpostavljena komanda donosi zapovijest da se mora krenuti u napad. Iako učestvuju i druge jedinice, Enver Šehović i Zajkina Druga viteška brigada bili su nosioci akcije osvajanja kote 850.” (Vahid KARAVELIĆ, komanda Korpusa, nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima)
“Prije svega treba reći da smo bili vrlo slabo naoružani, za razliku od neprijatelja koji je imao sve…” (Ibrahim DERVIŠEVIĆ, Komanda brigade, nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa mačevima)
“Da smo imali sve što podrazumijeva naziv Prva motorizovana brigada mislim da bismo za godinu dana došli do Drine. Međutim, bilo je kako je bilo. Imali smo jedan bestrzajni top; kasnije je došao jedan zis…” (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)
“Krenula je akcija osvajanja kote 850. Započeo ju je Slaviša Šućur svojim tenkom. Vrlo brzo nakon toga komandir čete vojne policije Esad Nuhović je postavio zastavu s ljiljanima na vrh kote 850…” (Vahid BEŠIREVIĆ, pratilac Envera Šehovića, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)
“Bila je velika čast učestvovati u ovoj bici koja je mnogo značila za moral grada i naše Armije.” (Slaviša ŠUĆUR, tenkist i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Da bismo osvojili kotu 850, većina jedinica morala je preći otvorenu livadu…” (Vahid BEŠIREVIĆ, pratilac Envera Šehovića, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Zamislite odozdo idu slabije naouružani borci i osvajaju najdominantniju kotu 850. To je da pamet stane da je tako nešto moguće, a i to da Mladićeva tako silno naoružana vojska izgubi te položaje…” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Branioci Sarajeva su 8. juna 1992. godine u žestokom okršaju na brdu Žuč oslobodili vrh Orlić i širi lokalitet prema Volujku i Krstacu, te naseljima Smiljevići i Zabrđe. Zaplijenjene su značajne količine naoružanja i municije, vojne opreme i sanitetskog materijala. Radi se o bici kojom su potvrđeni rezultati “Pofalićke bitke“, te osigurana i učvršćena komunikacija s braniocima s područja Vogošće, odnosno naselja Ugorsko, Bušće i Kobilja Glava. Nakon osvajanja Orlića zauzete su i Kota 850, Vis i Golo brdo, odakle je srpska vojska svakodnevno, najvećim kalibrima, ubijala Sarajevo koje su 1425 dana držali pod opsadom. (Arijana SARAČEVIĆ, 10. 06. 2011. / protest.ba)
KOMANDANT I OBIČNI BORAC
Komandant Enver Šehović za svoje borce bio je jednostavno Šeha.
“On nije bio samo komandant , već i obični borac…” (Vahid BEŠIREVIĆ, pratilac Envera Šehovića, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)
“Komandanta Šehovića najbolje oslikava priča kada smo trebali ući u sela Jezera koje je bilo naseljeno srpskim stanovništvom. Sve je bilo spremno, a on nam je prije kretanja u akciju održao govor u kojem nam je rekao da zabranjuje sve represalije nad civilima, rekavši da mi nismo armija jednog ili dva naroda, već cijele BiH…” (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)
Ovakvo shvatanje bosanskohercegovačke borbe za slobodu bio je motiv i Radetu Zoranoviću da se priključi još početkom 1992. godine Patriotskoj ligi Pofalići od koje će kasnije nastati Prva slavna motorizovana brigada pod komandom Envera Šehovića.
“Ako ova vojska nije muslimanska ili SDA vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika.” (Radomir RADE ZORANOVIĆ, borac)
Rade se kao i mnogi drugi bosanski patrioti borio sve vrijeme rata u bosanskoj vojsci sa svojim komšijama, čuvenim ratnicima iz Pofalića. Borio se od Pofalićke bitke preko mnogih bitki na Žuči, do onih posljednjih borbi na Treskavici.
“Mene je jedan događaj uoči Pofalićke bitke oduševio i zato sam ostao vjeran bosanskoj armiji do kraja rata. Uoči bitke nas je postrojio naš komandir čete Zahir Panjeta i strogo naredio da noževe ne smijemo upotrebljavati, niti bilo kakvo zlo ženama, djeci i civilima nanijeti. Da je rekao drugačije, napustio bih ih.” (Radomir RADE ZORANOVIĆ, borac)
Na prijedlog komandanta Envera Šehovića u januaru 1993, Rade Zoranović određen je za člana vojne delegacije RBiH na pregovorima u Ženevi koju su, osim njega, sačinjavali generali Armije RBiH Sefer Halilović i Stjepan Šiber.
“U istoriji Ujedinjenih nacija ja sam tada postavio dva rekorda. Nikad prije nije se dogodilo da u državnoj delegaciji učestvuje običan vojnik, bez čina i to – ranjen. Čak smo i krili da sam ranjen, a rane mi je, tajno, previjao jedan naš zemljak, ljekar.” (Radomir RADE ZORANOVIĆ, borac)
“Zbog velikog broja bosanskih pravoslavaca i Srba u Prvoj slavnoj motorizovanoj brigadi Šehovićevu brigadu su prozvali i Prva slavna – pravoslavna.” (Avdo HUSEINOVIĆ, borac i dokumentarist)
ODLAZAK PO PORODICU
“Za razliku od mnogih drugih koji su željeli sina, Enver je uvijek želio da ima kćerku.” (Zehra ČUSTOVIĆ, sestra)
“Često smo noću ostajali do pred samu zoru i vidio sam koliko je patio za svojom kćerkicom koja je bila s njegovom suprugom u Sokolović Koloniji. On je želio da njegova porodica bude s njim i sam je otišao po njih u decembru 1992.” (Jusuf JUKA LOŠIĆ, oficir ARBiH)
“Iako mu je Vahid Karavelić to zabranio, otišao je preko piste s dva pratioca i doveo ih u Sarajevo.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
“Osjetio sam da je to za njega bilo rasterećenje. Rekao je tada: ‘Ja sam riješio dio svojih problema, sada mogu ići dalje…’” (Salko IDRIZ, komandant OŠTO Novo Sarajevo)
HEROJSKA ODBRANA ŽUČI
Na osnovu dogovora Boban – Karadžić i odnosa međunarodnih faktora prema odbrambenom ratu u našoj zemlji, krajem juna Glavni štab Vojske Republike Srpske odlučio je da je sazrelo vrijeme da se zada završni udarac snagama Armije RBiH. U okviru šire operacije agresora u julu su započeli napadi na položaje naših snaga na Žuči.7
“Od 22. jula 1993. intenzitet napada bio je najjači i od tada se komandant Šehović sve vrijeme nalazi na svom komandnom položaju…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Žuč je bila ključna tačka odbrane grada. Znali su to svi borci koji su s visova ovog brda svakodnevno gledali Sarajevo.
Kao i uvijek u vrijeme neprijateljskih ofanziva, na ovo brdo na polažaje Armije RBiH padalo je od 2.500 do 3.000 granata dnevno.
“U toku djelovanja njihove artiljerije tranšee od 2,5 metra dubine zaticali smo potpuno zatrpane kao da ih nismo ni iskopali. Obnavljali smo ih svakih 5–6 dana zavisno od intenziteta granatiranja. Sve je bilo poravnato…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Komandant Šehović bio je veoma umoran. Danima nije spavao. Stalno u pokretu.” (general Alija ISMET, komanda Korpusa)
Svojim saborcima i doktoru Safetu Biči Enver Šehović je pričao da se osjeća izmoreno, ali nije odustajao. Nekoliko dana uoči pogibije sanjao je kako gazi vodu punu zmija.
27. jula otišao je kući u 1 sat iza ponoći da se odmori i okupa. Nekoliko sati poslije pozivaju ga s komandnog mjesta da se vrati, jer je situacija na bojištu postajala sve teža. Neustrašivi komandant bio je uskoro na isturenom komandnom mjestu odakle je dvogledom posmatrao situaciju na terenu. Šehović naređuje svim svojim oficirima da skupe sve raspoložive snage i da se idu priključiti borcima na linijama.
“Interesantno je da se uopšte nije plašio. Stalno je posmatrao borce, bojišnicu. Okolo su padale granate…” (general Alija ISMET, komanda Korpusa)
“Kota 850 i cijela Žuč je bila u dimu. Pakao. Zemlja je podrhtavala. Ne postoji mjesto gdje granata nije pala. Svaka tranšea i rov bili su zatrpani neprijateljskim granatama. I upravo iz tih tranšea i rovova ustajali su naši borci. Neko ranjen, neko bez municije… Ustajali su i pravili bedem da onemoguće neprijatelja da osvoji naše položaje…” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“’Ne znamo šta se dešava; balije izviru iz zemlje’, komentarisali su neprijateljski vojnici preko svojih sredstava veze. Bili su to vanzemaljci iznad Sarajeva.” (Avdo HUSEINOVIĆ, borac i dokumentarist)
POGIBIJA KOMANDANTA
Dok su branitelji grada zadnjim atomima snage zaustavljali neprijateljske snage, jedna granata pogađa neposrednu blizinu Komandnog mjesta.
“Pogledao sam prema mjestu gdje je stajao komandant s dvogledom. Nije ga bilo. Sve oko mene je bilo mrtvo. Na platou ispred komande Zahira Panjete ležali su Zahir i njegov brat Cera. Poginuo je i vozač Alije Ismeta Zlatko Kalamujić. Mirsad Bekrić je ostao bez noge. Enver Velić iz Specijalne jedinice MUP-a teško je ranjen…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Priča o Žuči se završava pogibijom Šehovića, braće Panjeta i ranije Safeta Zajke…To je bila jedna prosto mitska priča.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
“Bio je oficir prije svega. Mi vojnici kada to kažemo, znači da je bio čovjek koji se žrtvovao za opće dobro, koji se žrtvovao za sve oko sebe i koji je najmanje mislio na sebe. Sudbina mu je bila da pogine na mjestu koje je oslobodio…” (Vahid KARAVELIĆ, general ARBiH i nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima)
HEROJ GRADA
“Stiče se dojam da naši heroji padaju u zaborav, ali ti ljudi svakako nisu vodili borbu zbog neke afirmacije, već zbog želje da ovaj grad ostane slobodan…” (Hidajet ŠERIĆ, borac)
“Ljudi moraju znati koliko je krvi palo za ovu Bosnu i sjećati se svojih heroja, poginulih boraca i da to vječito ostane upamćeno.” (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)
Na brdu Žuč poginula su 624 pripadnika Prve slavne – 111. viteške brigade.
PRVA SLAVNA – 111. VITEŠKA BRIGADA
Usred velike ofanzive Vojske Republike Srpske, 30. jula 1993. probijanjem tunela Dobrinja – Butmir, ispod aerodromske piste, dolazi do deblokade grada. Kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja odbrani Igmana i Bjelašnice. Prva slavna – 111. viteška brigada čiji je prvi komandant bio brigadir Enver Šehović, postat će jedna od najuspješnijih brigada i na ratištu van Sarajeva. Među borcima Prve slavne i Druge viteške brigade koje su osvajale i odbranile Žuč bio je najveći broj dobitnika ratnog priznanja Zlatni ljiljan u Armiji BiH. Pripadnici 111. viteške brigade, njih 71 odlikovano je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. Komandant Prve slavne – 111. viteške brigade Enver Šehović poginuo je tačno 40 dana nakon Safeta Zajke, komandujući odbranom Golog brda. Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Zajedno su ratovali, zajedno oslobađali zemlju, zajedno postali slavni i u kratkom vremenu otišli u legendu. Danas, jedan kraj drugog leže u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Safet Zajko (1. mart 1959. - 17. juni 1993. godine, Gaočić, Rudo) je bio bosanskohercegovački borac, pripadnik Armije RBIH i dobitnik najvišeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan.
Period prije agresije
Safet Zajko je rođen 1. marta. 1959. godine u selu Gaočić, sjeverozapadno od Rudog, od oca Salke i majke Dude. Nakon završene srednje škole, kao metalac po zanimanju, zapošljava se u metaloprerađivačkom preduzeću Zrak iz Vogošća. Završio je školu rezervnih oficira pješadije u Bileći kao jedan od najuspješnijih u svojoj klasi. Pred rat u Bosni i Hercegovini je imao čin rezervnog kapetama. Početkom ratne 1992. godine počeo je da radi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u sarajevskim naseljima Buča Potok, Boljakov Potok, Briješće, Sokolje, Pofalići, Velešići gdje se formiraju jedinice Teritorijalne odbrane. Do početka agresije, Safet je nastavio raditi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u ovom dijelu Sarajeva. Koordinirao je rad novoformiranih vojnih jedinica u sarajevskoj općini Novi Grad i radio na njihovom uvezivanju.
Period agresije
Iz već formiranih jedinica sa ovog područja nastali su 19. maja 1992. godine Prvi samostalni bataljon Okružnog štaba odbrane Sarajevo i 15. pješadijska brigade TO Novi Grad koja je formirana 1. jula 1992. godine. Daljim ukrupnjavanjem jedinica i poboljšanjem organizacione strukture 1. oktobra 1992. godine formirana je Druga motorizovana brigada na čijem čelu je bio Safet Zajko.
Smrt
Samo 5 dana nakon oslobađanja Mijatovića kose, na brdu Žuč, 17. juna 1993. godine, prilikom izviđanja neprijateljskih položaja, poginuo je Safet Zajko. Iza Safeta ostala je supruga i dvije kćerke. Sahranjen je kao šehid u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.[1]
Odlikovanja
Za ratne podvige, naredbom komandanta GŠ Armije RBiH broj 02-/1091-451 od 15. 12. 1992. godine[2] dobio je najviše ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ kao jedan od prvih dobitnika ovog priznanja. Za herojski doprinos u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu, izuzetno junaštvo i samoprijegor ispoljen u borbenim djejstvima i pri tome ostvarena rezultate, Ukazom Predsjedništva RBiH broj 02-111-290/94 od 14. 04. 1994. godine posmrtno je odlikovan ordenom heroja OOR. Odlukom Predsjedništva RBiH broj 02-111-35/96 od 12. 1. 1996. godine, posthumno je proizveden u čin brigadnog generala.
U Sarajevu jedna ulica, u općini Novi Grad, nosi naziv po njemu.
IMAMOVIĆ (Huse) ZAIM rođen je 22. 04. 1961. godine, u selu Poratak kod Ilovače, petnaestak kilometara od Goražda, uz Drinu. Oficirsku karijeru u JNA završio je u činu kapetana prve klase, koju je napustio 8. aprila 1992. i odmah se priključio Teritoijalnoj odbrani.
Poginuo je od gelera granate 09. oktobra 1995. godine, dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu Republike Bosne i Hercegovine, u činu majora, na dužnosti komandanta 14. divizije Prvog korpusa Armije RBiH, na prvoj borbenoj liniji, na Treskavičkom bojištu u rejonu prevoja Rogoj, na visu Čelina (općina Trnovo).
Čin brigadira dodijeljen mu je posthomno, na dan dženaze.
Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, dodijeljeno mu je posthumno 1996. godine.
ZAIM (Huse) IMAMOVIĆ, rođen je 22. 04. 1961. godine, u selu Poratak kod Ilovače, petnaestak kilometara od Goražda, uz Drinu. Tu je završio osmogodišnje školovanje. Srednju školu – Vojnu gimnaziju, završio je u Beogradu 1980. godine. Vojnu akademiju, rod pješadije, završio je u Beogradu 1984. godine. Vojnu karijeru u JNA završio je u činu kapetana prve klase. „Rat“ u Sloveniji, juna '91., zatekao ga u garnizonu Vipava. Njegovim završetkom, sa jedinicom se obreo u Bihaću, zatim nakratko u Travniku, pa Zenici i napokon u Lukavici u Sarajevu. Ilegalno je napustio kasarnu 08. 04. 1992. godine i u Hrasnici se priključio Teritorijalnoj odbrani RBiH. Odmah se priključio grupi od osamdesetak dobrovoljaca koji su se 10. aprila 1992. godine, preko Igmana, Bjelašnice i Grepka, zaputili u Istočnu Bosnu da brane Foču. Područje kojim je prošao ubrzo će postati put života i smrti za mnoge građane koji su se našli u Goraždu a za komandanta Zaima Imamovića – područje gdje je zavšio svoj životni i ratni put. Kad je sa grupom stigao u Ustikolinu, 14. aprila 1992., agresor je već bio okupirao Foču. Sistematski je palio bošnjačka sela i kretao se niz Drinu prema Goraždu. Od raspoloživog ljudstva, pristiglog iz Sarajeva i onog iz Foče, Zaim sa saradnicima (Zaim Bešović i ostali) je 16. aprila 1992. godine organizirao jedinicu (Prva drinska „brigada“), sa namjerom da se organizira odbrana lijeve obale Drine sa gradom Goraždem. U toj bezizlaznoj i beznadežnoj situaciji Zaim, sa ličnom i komandantskom hrabošću i odvažnošću, idejom stratega, upornošću koja zadivljuje, potvrdio se kao vojskovođa u odsudnoj odbrani Goražda koju je organizirao u rejonu Preljuce, te dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Utvrđena odbrambena linija od Osmice do Stoca i Orahovice postala je najsigurniji bedem prema Goraždu; to je jedina borbena linija koju četnici nikada nisu pomjerili a u napadima na tom pravcu imali su više stotina poginulih.
Komandant Zaim Imamović je jedan je od tvoraca Operacija kodnog naziva „Krug“, izvedene u periodu 15. 08. – 18. 09. 1992. godine, u kojoj je oslobođen grad Goražde i čitava teritorija ove općine, te značajni dijelovi općina Foče i Rogatice. Zbunjen i u nevjerici, agresor je mislio da je u operaciju bio uključen međunarodni faktor. Da bi ova operacija uspjela, lično je izašao na Igman kako bi prikupio neophodna materijalno-tehnička sredstva. Redale su se Zaimove borbe i pobjede: na releju Zebina šuma, Stogu, Crnom vrhu, Jabučkom sedlu, Trovrhu, ... Zaim je bio komandant ali i borac u prvim borbenim redovima, pa su uz pobjede dolazila i Zaimova ranjavanja. Ranjavan je šest puta, ali prvo i najteže ranjavanje se dogodilo u samom centru slobodnog Goražda, 29. avgusta 1992., kada je svojim autom nagazio na tenkovsku minu. Zajedno sa Feridom Buljubašićem, komandantom IBOG-a (Istočno-bosanska operativna grupa) razradio je operaciju oslobađanja Ustikoline u decembru 1992. godine, u kojoj je dva puta uspješno forsirana Drina.
Komandant Zaim je bio istinski vođa. Bio je dostojan imena koje je nosio (zaim znaći vođa). Sugestivno je djelovao na ljude. Borci su ga voljeli. Iako vojskovođa velikog stila – nije bio udaljen od boraca, naprotiv – bio je sa njima, nasmijan, pristupačan; sam je prilazio borcima, s njima razgovarao, podsticao ih na pregalaštvo i herojstvo, upornost u izvođenju oružane borbe i u najtežim uvjetima, istrajnost u podnošenju napora dugog i iscrpljujućeg rata. Uvjek je za realizaciju planiranih borbi tražio dobrovoljce. I uvijek ih je imao više nego što je zadatak tražio. A onda je sa njima i sam išao u planiranu borbu. Nijednom borcu nije bilo teže niti opasnije nego što je to bilo komandantu. Komandant Zaim je bio komandant napada, gospodar borbene inicijative. Nije dao da mu neprijatelj nameće taktičke probleme pa da on na njih traži odgovore. Naprotiv, on ih nametao neprijatelju. Držeći se načela da je napad najbolja odbrana, formirao je vlastitu strategiju – strategiju pobjede. Njegove zamisli planiranih napada zasnivale su se na odličnom poznavanju terena i rasporeda snaga neprijatelja na tom terenu. Iz tih saznanja rađale su se realne zamisli budućih borbi koje su gotovo zasigurno postajale pobjede. 'Bitke se dobivaju u glavi', gorio je. Nije volio frontalni napad, prakticirao je strategiju posrednog nastupanja. Kroz međuprostore i slabe spojeve neprijateljskih jedinica ubacivao se u dubinu njegovog rasporeda (i do petnaest kilometara) i otuda napadao iznenađenog neprijatelja. Tako je postupao tokom cjelokupnog svog ratnog puta, i kad je bio komandant brigade i komandant divizije.
Obavljao je komandantske dužnosti – dužnost komandanta Prve drinske udarne brigade u periodu 06. 04. 1992. – 01. 04. 1993. godine. U periodu od 01. 04. 1993. – 01. 10. 1993. godine, nalazio se u sastavu jedinica na Igmanu, sa jedinim strateškim ciljem – organizacija deblokade Goražda iz smijera Sarajeva. Goražde je sa slobodnom teritorijom preko Grepka, Trnova i Igmana bilo povezano sve do početka ljeta 1993. godine. Proljetnom agresorskom ofanzivom Goražde je dovedeno u potpuno okruženje. Odgovornost za pad Trnova, Bjelašnice i Igmana svaljena je na Zaima Imamovića, što je rezultiralo njegovim hapšenjem 09. 10. 1993. godine u Sarajevu i pritvaranjem u kasarni "Ramiz Salčin", mada je ukupno stanje u OG „Igman“ još davno prije zametlo klicu takvog ishoda situacije. (Razotkrivanje lažne optužbe i rehabilitacija su uslijedile tek krajem 1995. godine.) Od 01. 10. 1993. godine do 17. 10. 1994. godine, bio je komandant Prve drinske udarne brigade i ujedno Zamjenik komandanta IBOG-a u Goraždu. Oni koji su mu zavidili, nastavili su iz Goražda servirati vlastima u Sarajevu laži o Zaimu – da je pijanica, izdajnik, ... Vidno razočaran u sve, izašao je 29. decembra 1994. helikopterom iz okruženog Goražda a onda je otišao u Njemačku da obiđe porodicu.
Početkom 1995. godine u Tarčinu je formirana je 14. divizija Prvog korpusa Armije RBiH. Zadaci postavljeni pred Diviziju bili su veoma zahtjevni – prodor u dolinu Drine. Iskusni komandanti iz Goražda su zaključili da takve zadatke može realizirati samo Zaim Imamović. Pozvali su ga iz Njemačke i on se odazvao – prihvatio je dužnost komandanta 14. divizije. Pod njegovom komandom 14. divizija nizala je stalne uspjehe oslobađajući visove Treskavice prema Foči i Kalinoviku. Prije agresorskih jedinica trebalo je deblokirati Goražde preko Rogoja i Grepka. Oslobođeni su Mala Ćaba, Pašina planina, Vratilo, Krajačići, Klanac, Hum, Lupoč ... U trenucima kad je lomio i posljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale četnicke granate, koji su slavili kraj rata. Bio je u društvu komandanata Selima Hamzića, Pede, Huseina Tursunovića.
Komandanta Zaima Imamovića sjećat ćemo se prije svega kao vrijedna i čestita čovjeka koji je sve svoje sposobnosti stavio je u službu oslobađanja prostora goraždanskog regiona i tog dijela Bosne i Hercegovine.
Ukopan je na greblju kod Alipašine džamije u Sarajevu. Po njegovom imenu kasarna u Pazariću je dobila ime. I jedna škola u rodnoj Ilovači.
Legenda sa Drine ostat će vječno u srcima svih Bošnjaka Podrinja. I danas u mnogim bošnjačkim kućama Goražda, Prače, Ustikoline, uramljena na duvaru stoji slika jednog o najvećih sinova Bosne, rahmetli Zaima imamovića. Nek mu je veliki rahmet.
Jovan Divjak (rođen 11. marta 1937), bosanskohercegovački general Armije RBiH i pisac.
Rođen je u Beogradu, s obzirom da mu je otac porijeklom iz Bosanske krajine (Bosanske Krupe) gdje je radio kao učitelj, Divjak se nacionalno izjašnjava kao Bosanac, što je u više navrata isticao u intervjuima za domaće i inostrane medije.
Završio je 12. klasu Vojne akademije u Beogradu, kurs za komandanta bataljona, Komandno-štabnu akademiju i Ratnu školu. Kasnije je završio Štabnu školu francuske vojske. Predavao je u Vojnoj školi u Sarajevu. Rat ga je zatekao na dužnosti oficira u štabu TO BiH. Postao je brigadni general Armije RBiH i pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prvi je nosilac najvišeg francuskog ordena, Legije časti iz Bosne i Hercegovine.
Vidjevši da JNA naoružava srpske paravojne formacije i civile, odlučio je da oružje iz Kiseljaka preda Teritorijalnoj odbrani BiH, kako ga JNA ne bi zloupotrijebila. Vojni sud JNA ga je 1991. osudio na 9 mjeseci zatvora zbog izdavanja oružja TO BiH. Kaznu je izbjegao napustivši JNA, nakon čega se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
U Parizu je na francuskom jeziku objavljena knjiga njegovih razgovora pod naslovom “Sarajevo mon amour” (Sarajevo moja ljubavi). Divjak je bio jedan od osumnjičenih od strane MUP-a Republike Srpske za napad 3. maja na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici. Osnovao je i ugradio sebe u fondaciju “Obrazovanje gradi BiH”.
Suprotstavio se srpskoj propagandi u manipuliranju srpskim žrtvama u Sarajevu, odbivši svaku pomisao na masovna stradanja Srba, ističući da su Srbi u Sarajevu pretežno stradali od srpskih granata, a da nad Srbima nije vršen planski ili sistematski zločin.
Hapšenje
Uhapšen je na osnovu Interpolove potjernice i optužnice o počinjenim ratnim zločinima, koju je raspisala Srbija, 3. marta 2011. godine u 20.00 sati na bečkom aerodromu na putovanju iz Sarajeva za Italiju. Vijest je potvrdilo Ministarstvo unutarnjih poslova Austrije od strane glasnogovornika suda Rudolfa Gollia. Sud u Korneuburgu je podnio zahtjev za hapšenjem. Vjerovatno se radi o incidentu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, zbog kojeg je uhapšen bivši bosanskohercegovački političar Ejup Ganić u Londonu 2010. godine. Nakon demonstracija pred austrijskom ambasadom u Sarajevu, austrijski ministar vanjskih poslova Michael Spindelegger 7. marta 2011 izjavljuje da je izručenje Jovana Divjaka Srbiji po optužnici malo vjerovatno. Istoga dana Divjaka su u zatvoru posjetili bosanskohercegovački političari Željko Komšić i Sven Alkalaj. Komšića bi 8. marta trebao primiti u službenu posjetu austrijski predsjednik Heinz Fischer. Demonstracije u organizaciji Društva za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohte Völker) (GfbV), održane su i u Beču i na njima je učestvovalo oko 200 ljudi.[4]
29. jula 2011. austrijski sud odbija zahtjev Srbije za izručenje i oslobađa Jovana Divjaka.
Mustafa Hajrulahović Talijan Rođen u Banja Luci 22. januara 1957, a preminuo 8. marta 1998, bio je general Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Završio je Vojnu Pomorsku akademiju u Splitu 1979. Napustio je JNA 1991.godine u činu kapetana korvete i pridružio se Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
Većinu rata je proveo kao komandant Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, a kraj rata je dočekao u Glavnom štabu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Uživao je veliku popularnost među vojnicima Armije, ali i običnim narodom.
Umro je od srčanog udara za vrijeme posjete majci u Njemačkoj. Sahranjen je uz sve počasti u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
Jusuf Gojak Juka je rođen 07.03.1952. godine u Prijepolju. Poginuo je 12.01.1993. godine na Žuči – Sarajevo, kao vojnik, na dužnosti komandira čete u 1. „slavnoj” motorizovanoj brigadi. Posthumno je 1993. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.
Emil Gavranović je rođen 03.11.1968. godine u Sarajevu. Poginuo je 1993. godine, kao vojnik, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovan „Zlatnom policijskom zvijezdom” i „Zlatnim ljiljanom”. Sahranjen je na groblju „Sveti Josip” u Sarajevu a kasnije na zahtijev majke 06.11.2002. godine posmrtni ostatci su preneseni u okolinu Splita (Hrvatska).
Semir Frašto je rođen 16.11.1973. godine u Sarajevu. Poginuo je 1993. godine, kao vojnik, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovan „Zlatnom policijskom zvijezdom”. Sahranjen je na groblju „Stadion”. U sjećenju na njega jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.
Mirsad Fočo je rođen 11.04.1965. godine u Trnovu. Poginuo je 1992. godine, kao vojnik, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovan „Medaljom za hrabrost”. Sahranjen je na groblju „Lav”. Nakon rata jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.
Ajas Filipović je rođen 16.11.1951. godine u Bosanskoj Dubici. Poginuo je 1992. godine, kao vojnik, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovan „Srebrenom policijskom zvijezdom”. Sahranjen je na groblju „Lav”.
Mensur Ferić je rođen 1954. godine. Poginuo je 28.07.1995. godine u rejonu „Centrotransa” na Stupu, kao vojnik, na dužnosti komandira čete 2. motorizovane brigade / 2 „Viteške” mtbr. Mensur Ferić počiva na sarajevskom mezarju „Buća Potok”.
Emir Fazlić je rođen 13.09.1975. godine u Prači. Poginuo je 1995. godine, kao vojnik, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovan „Zlatnom policijskom zvijezdom”. Sahranjen je na groblju „Kovači”.
Senad Fazlić je rođen 03.01.1968. godine u Prijepolju - Srbija. Poginuo je 1992. godine, kao vojnik, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovan „Zlatnom policijskom zvijezdom”. Sahranjen je na groblju „Kovači”.
