6.6.1992. godine - Dan kada je nastao ponos Dobrinje (Video)

Danas je dan kada je nastala 5. motorizovana brigada Dobrinja, Sarajevo ili nekome poznatija kao prva dobrinjska brigada na čijem čelu je bio Ismet Hadžić, kao predvodnik stvaranja organizacije otpora na Dobrinji i njen prvi i jedini komadant.

Motorizovana brigada formirana je 6. juna 1992. godine od već formiranih manjih jedinica iz Mahale, Dobrinje, Kvadranta C-5 i Aerodromskog naselja, a koje su do 6. maja 1992. godine stavljene pod jedinstvenu komandu tadašnjeg Štaba teritorijalne odbrane.

Već 2. maja 1992. godine, naselje Dobrinja bilo je u potpunosti odsječeno od Grada. Borci 5. Motorizovane brigade, u potpunom okruženju, nisu imali izbora osim da svojom hrabrošću i odlučnošću stanu na prvu liniju braneći naselje Dobrinju i grad Sarajevo.

Za svo ovo vrijeme herojskim naporima, izuzetnom hrabrošću ali i uz velike žrtve, branioci su uspjeli odbraniti svoju zonu odgovornosti, organizovati život na Dobrinji, kako vojnički, tako i civilni, te snažno učvrstiti linije odbrane.

U žestokim borbama koje su vođene danonoćno za svaku zgradu, ulicu, park, borci su davali svoje živote i bili ranjavani, ali su svojom hrabrošću i pored nedostatka oružja, municije i hrane, uprkos velikoj nadmoći neprijatelja uspjeli osujetiti njegove namjere i odbraniti naselje i obzbjediti vezu Grada sa slobodnim teritorijama.

72 dana dugu blokadu Dobrinje Borci 5. Motorizovane brigade nakon što su odbranili Dobrinju u sadejstvu sa drugim jedinicama 1. Korpusa Armije RbiH postižu zapažene rezultate u borbama na prostorima Igmana, Bjelašnice i Treskavice. 5. Motorizovana brigada ima mnogo svojih heroja. Teško je i nezahvalno isticati pojedince, a njih zaista ima veliki broj. Jedanaest (11) pripadnika Brigade dobilo je najviše ratno priznanje Zlatni ljiljan. I njihova imena će ući u istoriju borbe za slobodu i nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, jedan od njih je i njen komadant Ismet Hadžić.

5. Motorizovana brigada uće u historiju trajno time što je doprinjela zajedno sa 4. Motorizovanom brigadom u Butmiru, povezivanju dvije teritorije pod kontrolom Armije BiH Tunelom Spasa koji je za Sarajevo pod opsadom bila njegova žila kucavica.

O svemu ovome saznajte više iz sljedečeg videa, koji svjedoči onome što je bilo u ratu, a i onome kroz šta mnogi borci prolaze danas.

Podijelite sa prijateljima ovaj link:

Prijedorska polja smrti - dokumentarni film

"Prijedorska polja smrti" sedmi je po redu dokumentarni film, autora Avde Huseinovića, koji govori o stradanjima Bošnjaka i Hrvata na području tog grada i okolice tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Logor Omarska - autentični snimci

Video reportaža iz ITN novinar Penny Marshall i Ed Vulliamy, promatrač novinar, izvještavanje iz Omarska i Trnopolje. Ed Vulliamy pokrivena rat na Balkanu u 90-ih te je svjedočio u velikom broju slučajeva na ICTY-jem.Video je koristiti kao dokaz u 'Prijedor To srodnih predmeta, uključujući tragu Milomira Stakića ITN, Penny Marshall and The Observer, Ed Vulliamy in Omarska

Tuzla 25. maj 1995. masakr na Kapiji + potresni snimci iz bolnice

Heroji tuzlanske Kapije - Večeras ćemo za njih voljeti - dokumentarni film

Dokumentarni film ''Večeras ćemo za njih voljeti'' - Heroji tuzlanske ''Kapije'' je posvećen tragično stradaloj mladosti Tuzle 25.5.1995. godine.

 Autori: Dino Durmić i Edin Suljendić

Tuzlanska Kapija (Video)

Masakr na Kapiji poznat i kao Zločin nad tuzlanskom mladošću je jedan od najtežih zločina počinjenih nad civilima Tuzle 25. maja 1995. godine. Srpske snage su tog dana u 20 sati i 55 minuta sa Ozrena ispalile granatu na tuzlanski korzo odnosno sastajalište mladih poznato kao Kapija. Granata je ubila 71 građanina Tuzle, a preko 150 ranila. Prosjek starosti poginulih građana Tuzle je bio oko 24 godine starosti.

29.09.1995. – Akcija oslobađanja Glavatičeva

U zoru 29. septembra 1995. godine sve jedinice 4. korpusa Armije RBiH koje su učestvovale u akciji prešle su na lijevu obalu Neretve i Glavatičevo je bilo oslobođeno, podsjetio je u izjavi za Fenu zlatni ljiljan Emin Tucaković Kikilo.

Slobodnoj teritoriji Bosne i Hercegovine prije dvadeset godina u dobro pripremljenoj akciji pripojeno je tako novih oko 40 kilometara kvadratnih prostora.

U borbama za Glavatičevo poginuli su zlatni ljiljani” Emin Gadžo i Ibro Hebibović, zatim hrabri momci Jasmin Džaferagić, Zahid Mulić, Sejo Nezirović, Šećo Lavić i drugi.

29.09.1993. – Uspostavljena samozvana autonomna pokrajina Zapadna Bosna

Autonomna pokrajina zapadna Bosna je bila paradržavna tvorevina na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Zauzimala je dijelove Cazinske Krajine (dijelovi općina Velika Kladuša i Cazin). Prvobitno je proglašena kao autonomna pokrajina, da bi kasnije proglasila nezavisnost od Bosne i Hercegovine kao Republika zapadna Bosna.
Iako su pobornici AP Zapadne Bosne, tzv. autonomaši na čelu s Fikretom Abdićem imali jak politički uticaj, nisu imali većinsku podršku građana te bosanskohercegovačke regije, i to je jedan od glavnih razloga zašto ideja Zapadne Bosne, nezavisne ili autonomne nije ostvarena. Autonomaši su smatrani izdajicama Bosne i Hercegovine, a pogotovo izdajicama bošnjačkog naroda, zbog saradnje sa režimima Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Uspostava autonomije

Dana 29. septembra 1993, Fikret Abdić Babo preuzeo je vlast u Velikoj Kladuši (sa namjerom da isto učini i u Bihaću), i uspostavio tzv. “Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu” po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti (SAO) iz 1991. To je uradio u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom, kojima je u tom trenutku veoma odgovarao unutarbošnjački sukob. Čin proglašenja pokrajine je bio neustavni i protivzakonit čin, koji se suprotstavljao Ustavu Republike Bosne i Hercegovine.

S druge strane, Abdićev ratni privredni model bio je vrlo jednostavan: za sredstvo plaćanja odabrao je njemačku marku. Sklopio je sporazume s Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom, kao dio prethodnog dogovora sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom. U Zagrebu je 21. oktobra 1993. godine, u prisustvu Franje Tuđmana, Fikret Abdić potpisao sa Matom Bobanom “Zajedničku izjavu”. Tim dokumentom oni su dijelili BiH po osobnim nahođenjima. Mate Boban je poslije izjavio da su se jedinice HVO-a bihaćkog okruga pridružile snagama Narodne odbrane tj. vojsci Fikreta Abdića. Dan kasnije, dana 22. oktobra 1993, poslije potpisivanja sporazuma sa Bobanom, Fikret Abdić je otputovao u Beograd i sa Radovanom Karadžićem, u prisustvu Slobodana Miloševića, potpisao Deklaraciju koja obje strane obavezuje na mir.

Kao potvrda ovih dogovora i nastavak uspješne saradnje, uslijedio je 7. novembra 1993. godine sastanak predsjednika vlada triju paradržava u Velikoj Kladuši: Jadranko Prlić, Vladimir Lukić i Zlatko Jušić.

Od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Robni promet s Hrvatskom i inostranstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrebačke tvrtke “Voće”. Iza rata se izjašnjavao kao Hrvat, nakon čega je dobio državljanstvo Republike Hrvatske i zaštitu Franje Tuđmana nakon zahtjeva Bosne i Hercegovine za njegovim izručenjem.

Bitka za Čelić: Dan kad je srušen mit o Arkanu!

Danas se navršava 23. godišnjica čuvene bitke za Čelić, u kojoj je prvi put na svom zločinačkom pohodu kroz BiH ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan doživio težak poraz, s čijim se posljedicama godinama poslije nije mogao pomiriti.

Napad na Čelić, okružen neprijateljskim snagama s tri strane, potpomognut artiljerijom srpske vojske, započeo je 27. septembra 1992. godine. Napad su predvodile najzloglasnije jedinice kao što su „Arkanovi tigrovi“, „Beli orlovi“ i Srpska garda. Cilj je bio ući u grad i osvajanjem fabrike „Frigos“, što je u jednom trenutku neprijatelju i pošlo za rukom, zauzeti Čelić te tako osvojiti putnu komunikaciju Lopare – Brčko. Samo dan trebalo je jedinicama čelićke brigade da konsolidiraju svoje redove te su, potpomognuti drugim jedinicama 2. korpusa, krenuli u protunapad i neprijatelja potisnuli na prostor takozvanih Mirosavačkih brda.

Preživjeli borci, učesnici bitke za Čelić s tugom se sjećaju septembra 1992. godine i svojih tada poginulih saboraca.

– Za odbranu „Frigosa“ i Čelića tog dana živote su položili naši najbolji sinovi: Senad Latifović, Mehmedalija Ibrišimović, Mehmed i Mustafa Ljaljić, Ekrem Agić, Novalija Mujčinović i Marko Filipović, od kojih su neki prije rata bili zaposleni u „Frigosu“. U spomen na njih i na sve hrabre čelićke borce okupit ćemo se u Čeliću i prigodnim programom obilježiti ovaj dan – kazao nam je Salih Karamović, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje Dana odbrane općine Čelić.

28.09.1993. – Održan prvi Bošnjački sabor: Muslimani postali Bošnjaci

Prvi Bošnjački sabor (zvan i Svebošnjački sabor) održan je u sarajevskom hotelu Holiday Inn 27. i 28. septembra 1993. godine. Organiziralo ga je Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Povijesno je važan jer je na njemu promijenjeno nacionalno ime. Muslimani su postali Bošnjaci, te je promicano nazivanje jezika bosanskim imenom. Novo će ime biti prihvaćeno i priznato Dejtonskim sporazumom 14. decembra 1995. Nakon prvog bit će održan i Drugi Bošnjački sabor, 18. juna 1994. godine.

Zasjedanju je prisustvovalo ukupno 377 sabornika te 80 poslanika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka, Zagreb i Goražde. Zasjedanjem je predsjedovao prof. dr. Enes Duraković koji je na uvodnom izlaganju predstavio i predsjednika inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, prof. dr. Muhameda Filipovića, te ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine dr. Harisa Silajdžića. Na Saboru su prisustvovali i turski, iranski i američki veleposlanik, američki izaslanik, predstavnici islamskih, katoličkih (Vinko Puljić) i pravoslavnih vjerskih institucija itd.

U svom govoru, između ostalog, Alija Isaković je rekao: “U nekim normalnijim okolnostima bilo bi prirodno da ovakvu odluku donese svenarodni referendum, ali u nemogućnosti to obaviti, osnovne naše institucije (Preporod, Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Islamska zajednica i Merhamet) pokrenuli su sazivanje ovog Sabora sa željom da se o ovako krupnim odlukama govori na što je moguće široj osnovi, gdje bi bili zastupljeni predstavnici svih struktura našeg društva i po mogućnosti svih regija”.

Pristupilo se na iscrpnu raščlambu uredbi Ženevskog mirovnog sporazuma. Isticano je da se bira između dva zla: pravednog rata i nepravednog mira. Uloženo je mnogo primjedbi na ovaj pravni akt koji je preživio veliki broj modifikacija, krpljenja i dotjerivanja što je ishodovalo u njegovu pretjeranu opširnost i njegovu pravnu neoubličenost. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović iznio je svoje viđenje ove stvari.

Ovaj Sabor će u historiji muslimanskog naroda na području Bosne i Hercegovine biti zabilježen kao mjesto gdje su promicani novi etnički nazivi (ili po bosanskomuslimanskim povjesničarima vraćeni stari) – Bošnjak (za muškog pripadnika u jednini), Bošnjakinja (za ženskog pripadnika u jednini), Bošnjaci (za muške pripadnika naroda u množini i generalan naziv) i Bošnjakinje (za ženskog pripadnika naroda u množini).

Jedan od prisutnih novinara toga septembarskog dana zapisao je: “Noć u kojoj je zasjedao Sabor bila je presudna – zaspali smo kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci”. Ovom Deklaracijom Sabor je okončao stoljetnu raspravu i nesporazume oko termina Musliman koji je muslimansko stanovništvo na tom širem području po njihovom shvaćanju lišavao svih prava koje je posjedovala svaka etnička skupina kao što je pravo na svoju zemlju, neovisnost, jezik, kulturu itd.

Prof. dr. Muhamed Filipović se upitao: “Tko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našega prvobitnog bosanskoga naroda koji kontinuira svojstvo narodnoga bića ove zemlje, ostvaruje unutar toga bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo. Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država i kao povijesni subjekt bila i jest. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz sudjelovanja u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali ne će biti žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnoga bošnjačkog naroda identificirati se i vezati za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda”. Filipović ovdje aludira na tvrdnju da su bosanski katolici i pravoslavci isprva bili Bošnjaci po narodnosti, ali su se u 19. stoljeću zbog zajedničke vjeroispovijesti identificirali s Hrvatima, odnosno Srbima.

Sabor je donio i jednu bitnu odredbu:

“Da bi produžili i produbili posao potvrđivanja vlastitoga narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u našoj zemlji i u svijetu u kojem živimo, način rada i stukture njegovih institucija, kao i pogleda na budućnost našeg naroda i svih ljudi koji žive u našoj domovini, odlučujemo da Bošnjački sabor i u buduće radi kao mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštivanju različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja života bošnjačkog naroda i naše države i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije”.

Zaključci

Većina poslanika bila je za nastavak rata i odbijanje ženevskog paketa. Razlozi za bili su mogući prestanak rata, ubijanja, protjerivanja, silovanja i drugih zločina sveudilj vršenih nad bosanskim muslimanima. Prednost prihvaćanja neki su vidjeli u tome što će Bošnjaci konačno dobiti jasno određene granice svoga prostora. Razlozi protiv bili su komadanje bošnjačke zemlje, činjenica da bi bošnjačka republika držala tek 22% poljoprivrednog bogatstva, ozakonjenje Republike Srpske i Hrvatske Republike Herceg Bosne, podjela BiH po etničkom načelu, neizlaženje bošnjačke republike na more i nedostatak međunarodne granice (okruženost srpskom i hrvatskom republikom), onemogućavanje povratka izbjeglicama itd. Poslanici su jasno istaknuli Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku kao agresore na Bosnu i Hercegovinu. Zahtjevali su priznanje te karakterizacije, povlačenje agresora s položaja i isplaćivanje ratne odštete.

28.08.1993. – Proglašena samozvana “Hrvatska Republika Herceg-Bosna”

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (kasnije Hrvatska Republika Herceg-Bosna) je bila paradržavna tvorevina za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini osnovana od strane političkog i vojnog vrha Hrvata u zapadnoj Hercegovini (HDZ i HVO), kao proizvod secesionističke politike i dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine. HR Herceg-Bosna je ukinuta potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma u februaru 1994. godine.

Presudom Haškog tribunala šestorici lidera Herceg-Bosne 29. maja 2013. godine, zaključeno je da je postojao udruženi zločinački poduhvat, čiji je glavni akter bio Franjo Tuđman i njegov konačni cilj bio je da se stvori hrvatski entitet, uglavnom u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kako bi se ujedinili Hrvati u Bosni i Hercegovini. Ta područja su kasnije trebala biti prisajedinjena Republici Hrvatskoj, ili ostati u bliskoj asocijaciji s njom.

Historija

Nakon dogovora u Karađorđevu 25. marta 1991. godine između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine, dio hrvatskog naroda pod direktnom kontrolom iz Zagreba, odlučio se na formiranje hrvatske države od dijelova BiH. 18. novembra 1991. godine osnovana je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je nakon otvorenog angažmana Republike Hrvatske u ratu protiv BiH, preimenovana u “Hrvatsku Republiku”. Jedan dio hrvatskog naroda se suprotstavio podjeli BiH, ali je takva struja nakon prestanka postojanja HOS-a (Hrvatske odbrambene snage) smaknućem Blaža Kraljevića, potisnuta u drugi plan.

Glavni grad “Herceg-Bosne” bio je zapadni dio Mostara. Herceg-Bosna je prestala postojati 1994. godine kada je potpisan Vašingtonski sporazum pod snažnim američkim pritiskom na Hrvatsku da se odrekne pretenzija prema Bosni. Jedan od kantona u Federaciji (kanton 10) također je koristio ime “Herceg-Bosna” u svom nazivu s namjerom da sačuva sjećanje na bivšu paradržavu, no taj naziv proglašen je neustavnim.

Vladajuća stranka u Republici Hrvatskoj Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) organizuje i kontroliše stranku u Bosni i Hercegovini Hrvatsku demokratsku zajednicu Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Krajem 1991. god. najekstremniji nacionalni elementi u HDZ BiH , pod vođstvom Mate Bobana, Daria Kordića i uz podršku Franje Tuđmana i Gojka Šuška preuzeli su većinsku kontrolu u stranci.

Na dan 18. novembra 1991. godine ekstremniji elementi predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem proglasili su postojanje “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna” kao posebne političke, kulturne, ekonomske i teritorijalne cjeline na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na dan 28. augusta 1993. god. “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna” se proglašava “Hrvatska Republika Herceg-Bosna”. Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna zajednica nikada nisu priznali “Herceg-Bosnu” kao državu. Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio je “Herceg-Bosnu” ilegalnom tvorevinom prvo 14. septembra 1992., potom 20. januara 1994. godine.

Nakon uspostavljanja Herceg-Bosne u novembru 1991., a posebno nakon maja 1992., političke vođe Herceg-Bosne kontinuirano i organizovano su pokušali hrvatizovati općine, koje su smatrali dijelom Herceg-Bosne, koristeći etničko čišćenje, protjerivanje i diskriminaciju protiv nehrvatskog stanovništva (posebno Bošnjaka). Hrvatsko vijeće odbrane je u tom periodu preuzelo kontrolu nad općinskim vlastima, uklanjajući lokalne bošnjačke vođe ili marginalizujući njihov uticaj. Hrvatske vlasti su preuzele kontrolu nad medijima, i nakon toga nametnuli velikohrvatske ideje i propagandu. Uvedeni su hrvatski simboli i valuta, kao i hrvatski školski program. Distribucija humanitarne pomoći je vršena na štetu Bošnjaka i Srba, a vrijeđanje i maltretiranje nad Bošnjacima je bilo sve konstantnije i učestalije, da bi kuliminiralo masovnim zločinima i deportacijom u logore. U većini mjesta koja su bila dio originalne Herceg-Bosne, se još uvijek koriste hrvatska nacionalna obilježja na javnim mjestima (zastave na električnim stubovima i sl.).

Nakon sporazuma u Vašingtonu krajem februara 1994. prestali su sukobi između jedinica “Herceg-Bosne” i jedinica pod kontrolom legalne vlade BiH. Teritorije pod kontrolom HVO-a i Armije RBiH organizovane su u Federaciju Bosne i Hercegovine. Nakon sporazuma u Dejtonu u novembru 1995., ova teritorija je zaokružena cjelina koja čini 51% Bosne i Hercegovine (Federacija Bosna i Hercegovina), dok Herceg-Bosna zvanično ne postoji. Uprkos tome, tvrdolinijaški predstavnici političkih struja u hrvatskom narodu pokušavaju organizovati tzv. treći entitet “Herceg-Bosna”, ali ti akti su ukinuti, kako odlukama zvanične vlasti Bosne i Hercegovine, u kojima hrvatski narod ravnopravno učestvuje, tako i odlukama Visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu.

Vodstvo Herceg-Bosne (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić) su 29. maja 2013. godine osuđeni na ukupno 111 godina zatvora, između ostalog za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj uklanjanje muslimanskog stanovništva sa područja na kojem je vodstvo bosanskih Hrvata, sa vodstvom Hrvatske, željelo da ostvari hrvatsku dominaciju.

28.09.1992. – Masakr u Boljakovom Potoku

Masakr u Boljakovom Potoku se dogodio 28. septembra 1992. godine u sarajevskom naselju Boljakov Potok, općina Novi Grad, tokom srpske kampanje granatiranja Sarajeva. Tog dana granata ispaljena sa srpskih položaja je ubila devet civila koji su se okupili na dženazi rahmetli Fatime Jusić na mjesnom mezarju, a dvadeset teže ili lakše ranila.
Masakriranje civila u opkoljenom Sarajevu na mjestima masovnog okupljanja ljudi, poput okupljanja na sahranama, u redu za vodu, u redu za hljeb, te na tržnicama je bila uobičajena praksa srpske vojske tokom opsade. Sličan masakr tokom dženaze se desio i u Budakovićima.

Poginuli u masakru

Tog dana na mezarju u Boljkovom Potoku su poginuli: Asim Cvrk, Meho Čakarić, Alija Čaušević, Imšir Kerla, Mustafa Karajčić, Ibrahim Šehović, Ramo Veljan, te dvije neidentificirane osobe.

Operacija Maestral - kako su Armija BiH, HV i HVO lomili kičmu VRS (VIDEO)

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofenzive. Trajala je od 8. rujna do 17. rujna 1995., u kojem vremenu je oslobođeno područje od oko 2.500 četvornih kilometara.

Snage bosanskih Srba raspoređene na terenu krajem srpnja i početkom kolovoza 1995. godine radi provođenja opsežne Operacije Vaganj, koja je trebala preokrenuti tijek rata opet za korist Srba - tu je operaciju preduhitrila hrvatska Operacija Oluja za samo jedan dan -nisu uspjele zaustaviti napredovanje hrvatskih snaga tijekom Operacije Maestral. Makar su se srpske snage upustile u ozbiljne borbe protiv snaga HV, HVO i ABiH, nisu uspjele spriječiti prodor tih snaga prema Banja Luci, kojoj su se hrvatske snage približile na svega 24 km: zaustavljanje daljnjeg napredovanja hrvatskih snaga prema Banja Luci plod je političkih odluka - uz presudno posredovanje diplomacije SAD - kojoj se činilo da bi "preveliki" uspjeh operacije mogao ugroziti mirovne napore koji su poslije urodili Daytonskim sporazumom - kako svjedoči američki diplomat Richald Holbrooke u svojoj memoarskoj knjizi.

Operacija Maestral poduzeta je u cilju sprječavanja srpskih snaga da se utvrde na novouspostavljenoj bojišnici, uz njihovo potiskivanje dalje od Grahova, Glamoča i Kupresa. Planirano je oslobađanje Šipova, Jajca i Drvara, uz uspostavljanje nove bojišnice ispred Petrovca, Ključa i Mrkonjić Grada (koji bi ostali na srpskoj strani bojišnice). Operacija je, također, trebala omogućiti napredovanje 5. korpusa Armije BiH s bihaćkog područja prema Sanskom Mostu i 7. korpusa ABiH s područja srednje Bosne prema Kotor Varošu.

Temeljem Splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH od 22. srpnja 1995., nekoliko tjedana nakon operacije Oluja i nakon odbijenog protunapada Vojske Republike Srpske iz pravca Drvara, tijekom kojega su HV i HVO zauzele dodatne kvadratne kilometre u smjeru Drvara, težište djelovanja Hrvatske vojske ponovno je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica nije pravila probleme jer je daljnje napredovanje hrvatskih i snaga ABiH izgledao kao najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, Hrvatske snage su počele planiranje oslobađanja i zauzimanja što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. 4. i 7. gardijska brigada, 1. hrvatski gardijski zdrug, 126. domobranska (Sinjska) pukovnija, 6 domobranska (Splitska) pukovnija, 112. (zadarska) brigada HV, 113. (šibenska) brigada, kao i 7. (zadarska), 15. (šibenska), 142. (drniška) i 134. (biogradska) domobranska pukovnija, izvidničko-diverzantska satnija GSHV, 81. (virovitička) gardijska bojna HV, dio Specijalne policije MUP RH, te 1., 2. i 3. brigada HVO, 60. gardijska desantna pukovnija HVO "Ludvig Pavlović", postrojbe specijalne policije MUP HVO i 22. diverzantski odred HVO se pripremaju za nastavka napredovanja prema Banja Luci. S područja bihaćke enklave je u koordinaciju s tim hrvatskim snagama napredovao 5. korpus ABiH, a s područja srednje Bosne 7. korpus ABiH. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Drvaru i od Glamoča prema Jajcu.

Zbog ponavljanja masakra na sarajevskoj tržnici Markale, 28. kolovoza 1995., zračne snage NATO-a tijekom noći 30. kolovoza 1995. godine pokreću snažnu kampanju zračnih udara na bosanske Srbe pod nazivom Operacija Namjerna sila. Vojska bosanskih Srba biva snažno rastrojena. U tom olakotnom trenutku dok su oči svijeta bile uprte u nebo i dok su se brojale štete Srba oko Sarajeva, vojni stožeri ABiH, HV-a i HVO-a iskorištavaju trenutak nemoći VRS i pokreću združenu ofenzivu.

Tijek operacije

Operacija počinje u petak, 8. rujna iz pravca Glamoča i Kupresa - prve srpske linije su bile lako razbijene i u ruke 7. i 4. gardijskoj brigadi pada strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog, visok 1906 m/nm, odakle se kontrolira široko područje od Kupreškog polja i Glamoča sve do Šipova, Jajca i Mrkonjić Grada. Nasuprot hrvatskim snagama bilo je 7 lakih pješačkih slabo popunjenih srpskih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljuna 2. Krajiškog korpusa VRS.

U isto vrijeme kreću napadne operacije 5. korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi. 7. korpus Armije BiH pod zapovjedništvo generala Mehmeda Alagića pokreće žestok napad na Donji Vakuf.

Usporedno s tim, Armija BiH pokreće i operacije prema drugim strateškim područjima pa tako u ponedjeljak, 11. rujna 1995., pada snažno, strateško važno srpsko uporište Vozuća na cesti Banovići-Zavidovići, a narednih dana u bošnjačke ruke pada skoro cijela planina Ozren.

Sutradan, u utorak, 12. rujna 1995., snage 4. gardijske brigade HV-a zauzimaju gradić Šipovo, a 7. gardijska brigada zauzima strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada.

Sljedeći dan, srijeda, 13. rujna 1995. bio je iznimno uspješan - 7. gardijska brigada zauzima Drvar, 4. gardijska brigada zauzima grad Jajce, većinski hrvatski grad, nad slapovima Plive zavijorila je hrvatska zastava, što je za akciju Maestral značilo ono što je za Oluju značila zastava na Kninskoj tvrđavi. Istog dana pada i Donji Vakuf u ruke 7. korpusa Armije BiH.

Na južnom ratištu, HV i HVO su osvojili nekoliko brda s kojih se mogao nadzirati grad Trebinje.

15. rujna 1995. jedinice 5. korpusa Armije BiH zauzimaju Bosanski Petrovac, a idućeg dana, 16. rujna pada i gradić Ključ. Narednog dana, nedjelja, 17. rujna, 5. korpus oslobađa i Bosansku Krupu. Sljedećih dana 5. korpus zauzima šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora i dospijeva nadomak Sanskom Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije.

Nakon tjedan dana borbi, operacija završava. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište, a između HV-a i Banja Luke još je samo gradić Mrkonjić Grad, koji je zauzet u akciji Južni potez (8. - 12. listopada 1995.). Vitalno srpsko uporište, Banja Luka, sada je postao realni sljedeći cilj, čije oslobođenje bi značilo totalni poraz srpskih snaga u BiH. Akcija Južni potez je - kako i intervjuu za "Europa Magazin" objašnjava u travnju 2011. godine Peter Galbright, ondašnji veleposlanik SAD u Hrvatskoj - zaustavljena na intervenciju američke diplomacije.

Srpski gubici

Uz uništenje infrastrukture, logistike i zapovjednog sustava od strane zračnih snaga NATO saveza, hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na tisuće izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Skoro u potpunosti je razbijen 2. Krajiški korpus VRS i natjeran u bježanje. Moral Srba bio je vrlo oslabljen, u Banjoj Luci i diljem Republike Srpske zavladala je panika. Ipak, široka osvojena područja prije rata nisu bila gušće naseljena - u pitanju su planinska, teže pristupačna područja, pa broj izbjeglica u odnosu na osvojenu površinu nije bio velik.


hr.wikipedia.org

Počela operacija "Maestral"

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija udruženih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosansku Krupu i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofanzive. Trajala je od 8. do 17. septembra 1995. godine.

Temeljem splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH od 22. juna 1995. godine, nekoliko sedmica nakon operacije "Oluja" i nakon odbijenog kontranapada Vojske Republike Srpske iz pravca Drvara, tokom kojeg su HV i HVO zauzele dodatne kvadratne kilometre u smjeru Drvara, težište djelovanja hrvatske vojske ponovo je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica nije pravila probleme, jer je to bio najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, hrvatske snage su počele planiranje oslobađanja i zauzimanja što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. IV i VII gardijska brigada se pripremaju za nastavak napredovanja prema Banja Luci. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Drvaru i od Glamoča prema Jajcu.

Zbog ponavljanja masakra na sarajevskoj tržnici Markale, 28. augusta 1995. godine, zračne snage NATO-a tokom noći 30. augusta 1995. godine pokreću snažnu kampanju zračnih udara na bosanske Srbe pod nazivom "Operacija Namjerna sila". Vojska bosanskih Srba biva snažno rastrojena. U tom olakotnom trenutku dok su oči svijeta bile uprte u nebo i dok su se brojale štete Srba oko Sarajeva, vojni stožeri ABiH, HV-a i HVO-a iskorištavaju trenutak nemoći VRS i pokreću udruženu ofanzivu.


Operacija oslobađanja je počela u petak, 8. septembra iz pravca Glamoča i Kupresa - prve srpske linije su bile lahko razbijene i u ruke VII i IV gardijskoj brigadi pada strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog, visok 1906 m/nm, odakle se kontrolira široko područje od Kupreškog polja i Glamoča sve do Šipova, Jajca i Mrkonjić Grada. Nasuprot hrvatskim snagama bilo je 7 lahkih pješačkih slabo popunjenih srpskih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljona 2. Krajiškog korpusa VRS.

U isto vrijeme kreću napadne operacije V korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi. VII korpus Armije BiH pod zapovjedništvom generala Mehmeda Alagića pokreće žestok napad na Donji Vakuf.

Uporedo s tim, Armija BiH pokreće i operacije prema drugim strateškim područjima pa tako u ponedjeljak, 11. septembra 1995. godine, pada snažno, strateško važno srpsko uporište Vozuća na cesti Banovići-Zavidovići, a narednih dana u bošnjačke ruke pada skoro cijela planina Ozren.

Sutradan, u utorak, 12. septembra 1995. godine, snage IV gardijske brigade HV-a zauzimaju gradić Šipovo, a VII gardijska brigada zauzima strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada.

Sljedeći dan, srijeda, 13. septembra 1995. godine, bio je iznimno uspješan - VII gardijska brigada zauzima Drvar, IV gardijska brigada zauzima grad Jajce, većinski hrvatski grad, nad slapovima Plive zaviorila je hrvatska zastava, što je za akciju "Maestral" značilo ono što je za "Oluju" značila zastava na Kninskoj tvrđavi. Istog dana pada i Donji Vakuf u ruke VII korpusa Armije BiH.

Na južnom ratištu, HV i HVO su osvojili nekoliko brda s kojih se mogao nadzirati grad Trebinje.
15. septembra 1995. godine jedinice V korpusa Armije BiH zauzimaju Bosanski Petrovac, a idućeg dana, 16. septembra pada i gradić Ključ. Narednog dana, nedjelja, 17. septembra, V korpus oslobađa i Bosansku Krupu. Slijedećih dana V korpus zauzima šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora i dospijeva nadomak Sanskom Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije.

Nakon sedam dana borbi, operacija završava. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište, a između HV-a i Banja Luke još je samo gradić Mrkonjić Grad, koji je zauzet u akciji Južni potez (8 - 12. oktobra 1995. godine). Vitalno srpsko uporište, Banja Luka, postao je realni sljedeći cilj, čije oslobođenje bi značilo totalni poraz srpskih snaga u BiH.


Uz uništenje infrastrukture, logistike i zapovjednog sistema od strane zračnih snaga NATO saveza, hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na hiljade izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Skoro u potpunosti je razbijen 2. Krajiški korpus VRS i natjeran u bježanje. Moral Srba bio je vrlo oslabljen, u Banjoj Luci i diljem Republike Srpske zavladala je panika. Ipak, široka osvojena područja prije rata nisu bila gušće naseljena - u pitanju su planinska, teže pristupačna područja, pa broj izbjeglica u odnosu na osvojenu površinu nije bio velik.

Historija.ba

06. 09. 1995. - NATO avijacija proširila zonu djelovanja protiv VRS

NATO avijacija proširila je zonu djelovanja bombardujući ciljeve VRS i objekte infrastrukture od južnih do sjevernih granica BiH uključujući i ciljeve u Bosanskom Brodu na krajnjem sjeveru BiH. Operacija je tako prerasla u akciju proširenog djelovanja van neposrednog područja opsade, što je u određenim krugovima u UN-u izazvalo izvjesnu dozu zabrinutosti. Sekretarijat UN-a tražio od trupa na terenu da ispitaju može li NATO opravdati bomba
rdovanje zračne luke u Banjaluci.

06.09.1992. – Izvedena prva ratna pozorišna predstava

Prva ratna pozorišna predstava u produkciji Sarajevskog ratnog teatra, predstave “Sklonište”, urađena po tekstu Safeta Plakala, a u režiji Dubravka Bibanovića, održane je 6. septembra 1992. godine u opsjednutom Sarajevu

Sarajevski ratni teatar SARTR osnovan je 17. maja 1992. i postao je središtem pozorišnih zbivanja u ratu okupivši najznačajnije redatelje i glumce. U kabareu Pozorišta mladih gdje se iz bezbijednosnih razloga odigravala čitava pozorišna produkcija izvedena je i prva premijera. Bila je to predstava “Sklonište” Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića.
Na sceni su zaigrali Senad Bašic, Zoran Bečić, Miodrag Trifunov, Jasna Diklić, Nebojša Veljović, Irena Mulamuhić, Alija Aljović i Nisveta Omerbašić. Predstava je u naredne dvije godine odigrana preko stotinu puta i postala je jako popularna. Predstava Sklonište bila je uvod za brojne premijere koje će uslijediti. U augustu 1992. SARTR je konstituiran kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom Ratnog Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu grada.

Godišnjica smrti Avde Palića – komandanta odbrane Žepe

Legenda otpora Žepe - rhm. Avdo Palić

Avdo Palić (4. april 1958. g. – 5. septembar, 1995. g.) je bio pukovnik AR BiH i glavno komandujući odbrane Žepe tokom agresije na R BiH. Palić je zarobljen i ubijen nakon pada Žepe 1995. godine. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine ali nisu bili identificirani do augusta 2009. godine.

Avdo Palić je rođen u mjestu Krivača kod Žepe. Tokom studija u Sarajevu je upoznao svoju suprugu Esmu iz Žepe. Prije rata živjeli su u Vlasenici gdje je Avdo bio zaposlen kao nastavnik u lokalnoj srednjoj školi. Za Bajram 1992. godine Avdo i Esma su otputovali u Žepu u posjetu rodbini. U međuvremenu Avdin otac Murat je preminuo od srčanog udara nakon protjeravanja iz Krivače na putu za Srebrenicu.

U međuvremenu počinje agresija na BiH. Avdo Palić ostaje u Žepi i organizuje otpor agresoru. Slijedeće tri i po godine branioci Žepe pružaju žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju. Tokom rata Avdo i Esma su se vjenčali. Esma je rodila dvije kćerke, Semru i Nejru.

Na pregovorima o evakuaciji civila iz tzv. zaštićene zone Žepa, 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, zajedno s Palićem, kukavički su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe. Njihova tijela ranije su identificirana i ukopana u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu. Palić je iz Žepe odveden 4. avgusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović.

Upravo se taj datum, 5. septembar smatra danom kada je ubijen, iako lokacija na kojoj se to dogodilo nije poznata. Prema nalazima, odnosno na osnovu posmrtnih ostataka Palića, zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Pretpostavlja se da mu je pucano s leđa.

Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava. Potraga za kostima je trajala 14 godina. Masovnu grobnicu u Vragolovima 2001. godine otkrio je Jusuf Karahmet, nekoliko mjeseci nakon što se vratio svojoj kući. Ekshumacija je obavljena 3. novembra iste godine. Ekshumirano je devet kompletnih tijela, a dvije lobanje nađene su nekoliko metara van grobnice. U Palićevom slučaju uzorak nije bio “genetski dovoljno dobar”, zato je pri prvom podudaranju s uzorcima krvi u ICMP-jevoj bazi pokazana podudarnost s Palićevom sestrom i djecom u svega 22 posto. Nakon neuspješne DNK analize Palić je ukopan na mezarja u Visokom, pod oznakom NN. Druga analiza DNK je obavljena u augustu 2009. godine i sa preciznošću od 99,99 posto dokazuje da je riječ o skeletnim ostacima Avde Palića.

historija.ba

Zašto se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan?

Danas je 23. godišnjica od napada na Ahmiće, bošnjačko selo u srednjoj Bosni, nedaleko kraj Viteza. 16. aprila 1993. godine, napad su izvršile snage HVO koje nisu nikoga štedjele, vršeći tako dijelo ratnog zločina u kojem je ubijeno 116 osoba, od toga broja 32 su žene i 11 maloljetnika. Za ovaj ratni zločin svoju kaznu preležali su komadant HVO Dario Kordić izdržavši 25 godina zatvora, ali je oslobođen nakon dvije trečine izdržane kazne, te Vlatko, Mirjan i Zoran Kupreškić koji su osuđeni za sudjelovanje u pokolju u Ahmićima na zatvorske kazne od 6-10 godina, pa potom u apelacionom postupku oslobođeni svih optužbi. Pored njih još je osuđen Miroslav Cicko Bralo, na 20 godina zatvora, Paško Ljubičić je osuđen na 8 godina zatvora, pa je oslobođen nakon  dvije trečine izdržane kazne, te Tihomir Blaškić koji je osuđen prvobitno na 45 godina, da bi mu u apelacionom postupku smanjili kaznu na 9 godina.

Iz svega navedenog se vidi da silom oduzeti životi Ahmičana ne vrijede debljih zatvorskih kazni za njihove zločince.

23. godine kasnije u danu koji je prethodio pomenutoj godišnjici zločina u Ahmićima, u Sarajevu koje i dalje čuva  sliku o ratu u BiH na jedan pasivan način u kome se nameću neke druge istine kroz djelovanje pojedinih udruženja poput UDIK-a ili "Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije", koji  napominje najčešče na zločine koji su se desili, a kojima su bili počinioci pojedini pripadnici i jedinice Armije BiH, a navodno populacija ove zemlje nije dovoljno upoznata o njima što je laž, poturena teza kojom se ista vojska želi izjednačiti sa druge dvije, čiji udruženi zločinački pothvati su potvrđeni u Hagu visokim zatvorskim kaznama za njihove počinioce, pa su tako dan prije obilježili godišnjicu sječanja na zločin u selu Trusina kraj Konjica, koji se zbio na isti dan kada su se desili zločini u Ahmičima. Ovaj zločin su počinili pripadnici jedinice "Zulfikar", koji su u selu ubili 18 civila i 4 pripadnika HVO-a. 

Ono što bode, oči jeste činjenica da se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan, kada su se pomenuti zločini zaista desili, već su se sjetili na "Dan Armije BiH", dan kada je nastala zvanično jedina legitimna vojna sila koja je branila poredak tada mlade države Republike Bosne i Hercegovine, na jedan častan, dostojanstven i čovječniji način, za razliku od druge dvije paravojske koje su na prostoru BiH pravili svoje udružene zločinačke poduhvate Herceg Bosne i Republike Srpske sponzorirane od Hrvatske i Srbije, djeleći BiH na jedan surov način, čineći genocid, zločine protiv čovječnosti, etničko čiščenje, kulturocid, urbicid nad onima koji su BiH voljeli i branili i rušeći njen poredak u ime naših komšijskih država kojim su bile naklonjene. Zatvorske kazne hraniteljima udruženog zločinačkog pokreta HB i RS svjedoće razmjeri zločina nad ovom državom i njenim stanovnicima, te zlu kroz koji su prošli svi koji ovu zemlju vole.

Kad trebamo pričati o istini i karakteru rata u BiH i onome što se dešavalo, te ispravljati nepravdu, onda barem ne poturajmo laži i jeftine teze na jedan benigan način. Karakter rata i njegova istina je poznata odavno, motivi mnogih zločina otkriveni, analizirani i potvrđeni zatvorskim kaznama,  stoga nema potrebe da se neke stvari poturaju na tako perifidan način, čime se paravojske koje ruše državu i oni koji je brane žele izjednačiti.

Nameće se pitanje, zašto se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan, kada su se prije 23. godine i desili zločini nad njima?

Da li se UDIK udostojio da se danas prisjeti u zapadnom dijelu Mostara žrtava iz Ahmića?

Zašto je to tako? 

Vama ostavljam da sebi sami odgovorite na pomenuta pitanja.

(Autor bloga)

15.4.1992-15.4.2016. - 24 godišnjica formiranja ARBiH

Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) bila je zvanična oružana snaga Republike Bosne i Hercegovine (međunarodno priznate i suverene zemlje) za vrijeme agresije na RBiH.

Osnovana je 15. aprila 1992. godine, a taj datum se obilježava kao Dan armije RBiH. Armija je formirana od jedinica Teritorijalne odbrane BiH, i organiziranih dobrovoljaca. Vrhovni zapovjednik bio je predsjednik Republike, a nakon Dejtonskog sporazuma, ARBiH je zajedno sa HVO-om formirala Vojsku Federacije BiH, da bi nakon reforme odbrane bila transformisana u "Bosanske rendžere", jednu od tri pukovije u okviru Oružanih snaga BiH.

Uređenje Armije RBiH
Što se tiče strukturnog uređenja armije, treba reći da je bila sastavljena od korpusa. Korpusi su bili formirani na regionalnom principu:
    1. korpus: Sarajevo
    2. korpus: Tuzla
    3. korpus: Zenica
    4. korpus: Mostar
    5. korpus: Bihać
    6. korpus: Konjic
    7. korpus: Travnik

Najčešći simbol ARBiH bio je ljiljan, a grb iste je, ustvari, grb RBiH uz dodatak zlatnih mačeva i vojnih natpisa. Najveće odlikovanje je "Zlatni ljiljan", koji se dobijao za efikasnost odrađivanja svrhe i cilja ARBiH, a svrha i cilj bili su upravo odbrana međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, od stranih i domaćih izdajnika.

Na današnji dan je poginuo Smail Šikalo, sarajevski heroj i komandir vojne policije 2. motorizovane brigade

Smail Šikalo je poznati Sarajevski pjesnik, golman i komandir vojne policije 2. motorizovane brigade.

Smail Šikalo rođen je 26. 04 1967.g. u selu Plužine kod Nevesinja. Smail Šikalo, Smajo, Zlatni ljiljan, svojom fizičkom konstrukcijom, ljepotom, korektnošću osvojio je duše lokalnog stanovništvaod Boljakovog i Buća potoka do Sokolja i diljem Sarajeva. I ako je bio atletski građen, karatista s crnim pojasom, rane koje je zadobio prvog dana bitke na Žuči nadjačale su tog junaka iz Boljakovog potoka. Smajo Šikalo je imao dugu kosu i uvjek je nosio šešir. Po tome je bio prepoznatljiv. Poslije Smajine smrti izdata je knjiga pod nazivom ˝Moja pučina˝ Još prije rata je učestvovao u pripremi otpora agresoru.Ranama zadobijenim na Sokolju, 01.12.1992.g. podlegao je 08.12.1992.g.

Krajem aprila`92 zlo zvano rat se zahuktava. Ludaci sa brda i kukavice s čarapama na glavi počinju ostvarivati plan ludog doktora - počinju rušiti Sarajevo. 02.05 Smajo je bio na položaju kod Elektroprivrede. Borba je trajala čitav dan kad je prvi put ranjen. Na sreću sve se dobro završilo i nakon par dana Smajo je opet na čelu svog interventnog voda. 08.08 Smajo je ponovo ranjen. Nakon 2-3 dana strpljivo je igrao ulogu poslušnog ranjenika, a onda s komadićima gelera u nozi, ustao, žaleći jedino za šeširom kojeg je izgubio u toj akciji. Šešir je bio dio njegovog imidža i Smajo je više razmišljao o njemu nego o ranama... Smajo je bio komandir Vojne policije 2. motorizovane brigade...