Hafiz Halid ef. Hadzimulic - Bosnu je odbranila sirotinja

 Hafiz Halid ef. Hadžimulić je rođen u ulemanskoj porodici u Sarajevu 16. oktobra 1915. godine.

Završio je Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu 1937. godine. Studirao je filološke fakultete u Zagrebu i Sarajevu. Bio je poliglota. Govorio je arapski, perzijski, turski, francuski, njemački i engleski jezik.

Bio je dugogodišnji službenik Gazi Husrev-begovebiblioteke, glavni imam i hatib Careve džamije u Sarajevu, te mesnevihan, predavač Mesnevije. Za zivota izveo je mnogo hafiza, od kojih je jedan i rahmetli sejh Jusuf Barcic.

Umro je 8. januaru 2011. godine u 96. godini. Dženaza-namaz je obavljena ispred Gazi Husrev-begove džamije, u prisustvu brojnih vjernika.

Ukopan je u haremu Bakr-babine džamije na At Mejdanu.

Predaja iz životopisa hafiza Hadžimulića, koju su zabilježili njegovi biografi, kaže:
"Kada umrem pitat će se ljudi: 'Ko je bio Halid Hadžimulić? Nek pitaju ko mi je mati, po tome će znati ko sam bio!'."

I evo im odgovora na to pitanje:

Pričao je Varatan, komšija Hadžimulića, da mu je hafiz Smail Fazlić, noseći njen tabut rekao: "Eto, da znaš da ti nikad neće pasti šaka da ovakvu dženazu poneseš; svi su joj hafizi, i s jedne i s druge strane: hafiska šćer, otac joj je bio hafiz, hafiska sestra, dva brata su joj bili hafizi; hafiska je nevjesta; djever joj je bio hafiz; hafiska mati; dva sina su joj hafizi, hodžinska supruga; suprug joj je bio muallim. A njen sin, hafiz Halid, podučio je dvanaest hafiza."

Pored mnogih dobrih dijela i pisane rijeci koje je ostavio iza sebe kroz svoje dnevnike, u jednoj od svojih mnogobrojnih hutbi, govorio je o fenomenu bosanskog otpora i tome ko je odbranio Bosnu.

Dijelove pomenute hutbe poslusajte ovdje:

Pušina: 2. maja 1992. opstala je Bosna i Hercegovina

 Tog 2. i 3. maja 1992. godine ključna je bila uloga policije, koja je oslobodila Aliju Izetbegovića koji je trebao biti ubijen. JNA je zadržala delegaciju po povratku sa mirovnih pregovora iz Lisabona, a general Milutin Kukanjac htio je izmjestiti vojnu komandu iz Sarajeva i ubiti Aliju Izetbegovića, kazao je Jusuf Pušina ministar unutrašnjih poslova RBiH prisjećajući se događaja prije 23 godine, za bh. novinsku agenciju Patria.

– Ovo je bio opstanak Bosne. Čast svim drugim bitkama, ali 2. i 3. maj su ključni. Osvijestili smo sve patriote u BiH i to je bio onaj dominantni trenutak odbrane BiH koja je poslije toga mogla stvarati svoje oružane snage – govori Pušina.

On je kazao da je predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović u tom momentu bio personifikacija opstanka BiH.

– Njegovim ubistvom Bosna bi prestajala da postoji – kazao je Pušina dodajući da se moraju spomenuti imena Bakira Alispahića tadašnjeg načelnika Centra službi bezbjednosti Sarajevo i Enesa Bezdroba, načelnika PS Stari Grad.
– Ne treba zanemariti ulogu ostalih patriota koji su pomogli da taj 2. maj završi na najbezbjedniji način. Tu mislim i na Zelene beretke, članove Patriotske lige.

Nekadašnji ministar unutrašnjih poslova kazao je 2. i 3. maja 1992. godine možda nije bilo spektakularne akcije, ali da su u svojoj suštini to najznačajniji datumi u odbrani Bosne.

– Da nismo sačuvali Predsjedništvo BiH ne bismo imali ni vrhovnu komandu. Mnogi od onih koji su dali nemjerljiv doprinos danas su zaboravljeni. Sve ono što je lijepo i što BiH čini državom to se zaboravlja, a negativne konotacije se glorificiraju do maskimumuma – kazao je Pušina.

On je kazao da je u Lukavici trebalo postaviti spomen ploču u prostoriji gdje je bio zadržan predsjednik Alija Izetbegović sa legalnom delegacijom i gdje bi trebalo ići odati počast.

U tom kontekstu osvrnuo se na obilježavanje 3. maja u bivšoj Dobrovoljačkoj kada iz RS-a dolaze porodice navodnih žrtava.

– Apsurdno je da se to veže za entitet. U toj koloni nije bilo vojnika iz BiH, bio je samo jedan sa prostora Han Pijeska, ostali su svi bili pripadnici JNA koja nije pripadala BiH jer je BiH već bila priznata samostalna i međunarodno priznata država. To je samo prostor gdje može doći do skuoba da se kaže mi ne možemo zajedno. To izlazi iz okvira spomena, to je uvijek na granici da se izazove incident.

Heroji 2. maja 1992 ili momci koji su odbranili svoje Sarajevo

Cijelu noć između prvog i drugog maja trajao je utovar u kamione razne opreme iz Doma Jugoslavenske narodne armije u Sarajevu.

Manje grupice branilaca Sarajeva blokiraju Dom s ciljem da se spriječi evakuacija opreme i oružja. U Dom JNA ulaze Zakir Puškar Puška, Eno Šakić i Asaf Hadžić, s namjerom da pregovaraju sa vojskom. Potpukovnik Vojske Jugoslavije Bogoje Božinovski tom je prilikom ubio Asafa Hadžića, a ranio Puškara, koji je uspio kroz prijavnicu iskočiti napolje.

Nakon toga ranjen je i potpukovnik Božinovski i pucnjava je utihnula. Vojnici Vojske Jugoslavije su se predali. Božinovski je nakon bolničkog liječenja pušten i nikada nije odgovarao za ubistvo Asafa Hadžića i ranjavanje Zakira Puškara.    

Oko 13 sati je iz Druge vojne oblasti elitna jedinica bivše Jugoslavenske narodne armije, poznata kao Zaštitni puk Druge vojne oblasti, na čijem se čelu nalazio pukovnik Milan Šuput, munjevito krenula u sarajevsku uličnu neizvjesnost. Ova jedinica „proslavila se“ u srpskim medijima po uspjesima koje je imala tokom agresije na Hrvatsku. Šuput i njegovi specijalci prolaze kroz Dobrovaljačku ulicu, prelaze most Čobaniju i dolaze između Glavne pošte i Narodnog pozorišta, a onda počinju pucati po okolnim zgradama. Pretpostavlja se da su Šuputovi specijalci krenuli u zauzimanje zgrade obližnjeg Republičkog MUP-a. Podršku teritorijalcima pod komandom Dževada Topića Tope pružaju pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Republike Bosne i Hercegovine. Branioci su iskoristili jedino protivoklopno sredstvo koje su nekoliko dana ranije zarobili na Jevrejskom groblju – Adem Jež je, na osnovu edukacije iz kataloga koji su branioci dobili od oficira Dževada Rađe, iz Titove ulice ispalio prvu osu u pravcu iz kojeg su dejstvovali Šuputovi specijalci. Prvi Ademov pokušaj bio je uspješan. Kod sarajevske Glavne pošte pogodio je vojno vozilo puh.

Kamerman Muharem Osmanagić Hare i tonski snimatelj Šemsudin Čengić, radeći za TV Yutel, susreću se u Titovoj ulici sa novinarom Ivicom Puljićem i snimaju rat uživo.

Adem Jež, nakon prvog uspješnog pogotka, penje se na zgradu ZOI 84 i odatle dejstvuje po Šuputovim specijalcima ispred Narodnog pozorišta. U borbi koja se odvijala između Suda i  Glavne pošte ranjen je bosanski teritorijalac Žani Kutijaro. 

Napadači su se nakon žestokog otpora sarajevskih branilaca razbježali.

Branioci pretpostavljaju da su se napadači obalom Miljacke povukli do svog štaba u Drugoj vojnoj oblasti na Bistriku. Nakon bitke Dževad Topić Topa naređuje da se postave straže, ne znajući da su specijalci Vojske Jugoslavije još u neposrednoj blizini. Jedan od transportera ostaje ispred Narodnog pozorišta, drugi je ušao u obližnji prolaz koji sa obale Miljacke vodi na igralište Metalac, a treći je munjevito krenuo obalom Miljacke prema Starom Gradu.

Taj transporter uništio je sarajevski heroj rahmetli Alija Miladin, kod poznatog kafića „Estrada“.

Iz štaba Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine i Gradskog sekretarijata za  narodnu odbranu Grada Sarajeva u 13 sati i 22 minuta upućen je poziv bosanskim teritorijalcima da hitno krenu u odbranu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine jer je na sistemu veze presretnuta naredba iz Druge vojne oblasti Vojske Jugoslavije, upućena Diverzantskom odredu Vojske Jugoslavije, da preko Skenderije munjevitom akcijom zauzme zgradu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. 

Iz Vojne bolnice, udaljene nekoliko stotina metara od zgrade Predsjedništva, krenuo je Diverzantski odred Zaštitnog puka Druge vojne oblasti Vojske Jugoslavije, na čelu sa svojim komandantom majorom Markom Labudovićem, sa četiri pincagauera. Prema zgradi Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine uputile su se grupe sarajevskih branilaca.

Pristižu specijalci MUP-a Republike Bosne i Hercegovine  i  ulaze u Skupštinu Grada. Nusret Šišić Dedo i Juka Prazina su u parku ispred Skupštine, a tu je i jedinica Biseri, predvođena Harisom Lukovcem.

Jedinica iz hotela Zagreb, koju predvodi Enis Srna, zauzima položaj u sobi hrvatskog člana Predsjedništva Franje Borasa.

Dolaskom na tramvajsku stanicu na Skenderiji Labudovićevi su diverzanti otvorili vatru iz jednog pincgauera mitraljezom M-84. Na njihovu pucnjavu prvi je uzvratio Nusret Šišić Dedo. Jedna manja grupa diverzanata Vojske Jugoslavije došla je tramvajem i iskočila na Skenderiji.

Primitivnim protivoklopnim sredstvom napravljenim od obične vodovodne cijevi, koje su Sarajlije zvale „Dedina rora“, Dedo Šišić je zaustavio diverzante Vojske Jugoslavije na Skenderiji,  na 150 metara od zgrade Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Pripadnici Vojne policije Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, predvođeni Ismetom Bajramovićem Ćelom, prema Predsjedništvu kreću iz pravca Marijin-Dvora i na Skenderiji bivaju zasuti neprijateljskim protivoklopnim sredstvima.

Dio Labudovićevih diverzanata uskače u Koševski potok, odstupnicu im drže snajperisti sa okolnih nebodera. Vodi se borba prsa u prsa.

Od neprijateljske ose ispaljene iz pravca tramvaja na Skenderiji gine borac iz Ćeline jedinice –  Admer Sakić. Većina bosanskih teritorijalaca teško je ranjena tokom borbe na Skenderiji. Neki od njih prebačeni su u bolnicu zarobljenim sanitetskim vozilom koje su Labudovićevi diverzanti koristili u napadu.

Kod Alipašine džamije teško je ranjen komandant Specijalnih jedinica TO Republike Bosne i Hercegovine Juka Prazina. Ranjenog ga izvlači general Rifat Bilajac, a u bolnicu ga, kao i još mnoge ranjenike tog dana, prebacuje pokojni Krešo Trboglav, neustrašivi vozač Skupštine grada Sarajeva.

Riskirajući vlastite živote, branioci Sarajeva Ekrem i Selver Lekić na Skenderiji spašavaju teško ranjenog agresorskog vojnika Milana Pejića iz Prokuplja. Teško ranjenog majora Marka Labudovića preko Ajfelovog mosta na Skenderiji, s namjerom da mu pomognu, pod stalnom paljbom iznijeli su radnici Doma mladih Skenderija. Donijeli su ga do parkinga ispred Doma mladih na Skenderiji. Na nekoliko metara od njih pala je srpska minobacačka granata, najvjerovatnije sa Zlatišta, ubivši majora Labudovića i radnike Doma mladih Skenderija Marka Starčevića i Enesa Alispahića, a teško ranivši Peđu Novkovića, koji je uspio preživjeti.

U svojim poslijeratnim medijskim istupima oficiri Vojske Jugoslavije svjedoče da je major Labudović preko motorole poslao generalu Kukanjcu svoju posljednju ovozemaljsku poruku, koja je glasila: „Recite Milutinu da smo džaba izginuli.“

Labudoviću u 14 sati i 10 minuta pristiže pomoć, ali je za njega to bilo kasno. Jedno borbeno oklopno vozilo Vojne policije iz kasarne Viktor Bubanj dolazi na most na Skenderiji. Vojni policajci nakratko iskaču, a potom vozilom bježe prema obližnjoj kasarni Maršal Tito.

Iz pravca Grbavice i kasarne Viktor Bubanj u 14 sati i 20 minuta kreću tri tenka i nekoliko transportera prema Skenderiji. Jedan tenk zastaje kod Vrbanja mosta i 15 minuta dejstvuje po zgradi Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Odgovornost da ga ušutka preuzima Nezir Brajović Braja. Čak su tri rakete za osu zakazale Braji, pripadniku Specijalne jedinice za antiteroristčko djelovanje MUP-a Republike Bosne i Hercegovine. Tek je četvrta raketa bila ispravna.

Jedan tenk opremljen grtalicom ide od mosta Vrbanja prema Skenderiji, tadašnjom ulicom Miće Sokolovića, i ruši sve pred sobom. Za njim ide još jedan. Iz borbenih vozila iza njega iskaču diverzanti i počinje borba u bošnjačkim avlijama iznad Skenderije. U borbi sa diverzantima Vojske Jugoslavije gine bosanski policajac Edo Đikić. 

Jedan tenk dolazi kod trolejbuske stanice na Skenderiji i počinje dejstvovati po Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, po Skupštini Grada, zgradi Općine Centar, Domu sindikata… Taj je tenk zapalio i zgradu elektrodistribucije „Valter Perić“ na desnoj obali Miljacke.

Kad je napad pješadije uspješno savladan u avlijama iznad ulice Miće Sokolovića, tenk je sa Skenderije pobjegao nazad prema Grbavici. Kolona oklopnih vozila Vojske Jugoslavije je u 14 sati i 30 minuta, po naredbi generala Miloša Baroša, krenula iz kasarne „Maršal Tito“ prema Skenderiji. Kad je došla do Skenderije i vidjela kakav su poraz doživjeli diverzanti majora Labudovića, kolona je napravila polukrug i ulicom Valtera Perića, pored hotela Zagreb, vratila se nazad u kasarnu.

Vojska Jugoslavije granatama ubija Sarajevo. Gori 30 vitalnih objekata u bosanskohercegovačkoj prijestolnici.

Jedan se agresorski tenk u 14 sati i 45 minuta kreće tranzitom sa Vraca prema Jevrejskom groblju. Prolazi Jevrejsko groblje i dolazi do raskrsnice za Urijan Dedinu ulicu. Pričalo se da ga je goloruki bosanski teritorijalac Vlatko Marković uspio zapaliti koktelom. Ipak, vojnici bivše Jugoslavenske narodne armije uspjeli su ga ugasiti svojim bluzama i pobjeći tamo odakle su došli. 

Iza 15 sati Sarajevo nadlijeće jedan avion i dejstvuje po padinskim dijelovima grada. 

U 15 sati i 40 minuta, prvi put nakon završetka Drugog svjetskog rata, poslije 47 godina u Sarajevu je označena zračna opasnost.

Prilikom napada na Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine poginulo je 11, a ranjeno desetak diverzanata Vojske Jugoslavije.

Ništa nije pošteđeno tog dana. Specijalci Vojske Jugoslavije, koji su oko 13 sati ušli u prodavnicu „22 decembar“, između 14 i 15 sati zapalili su zgradu Glavne pošte. Pomognuti  šefom smjene Simom Zubanovićem, radnicima Trifkom Milićem i Milanom Ponjarcem, Šuputovi su specijalci donijeli specijalnu hemikaliju otpornu na gašenje klasičnim sredstvima i izvršili diverziju, tako što su iznutra zapalili Poštu, nakon čega je ona potpuno izgorjela. Ovom diverzijom prekinuta je veza Sarajeva sa svijetom, uništeno je 45.600 telefonskih priključaka, a šteta je procijenjena na 150 miliona maraka. Šteta načinjena paljenjem Glavne pošte u Sarajevu od Srbije još nije naplaćena, niti je iko krivično odgovarao za ovu diverziju.

Avioni Vojske Jugoslavije raketiraju i TV-predajnik Hum.

Sarajlijama se javno obratio Vladimir Srebrov, jedan od osnivača Srpske demokratske stranke Republike Bosne i Hercegovine: “Poručujem građanima Sarajeva da više nisu Srbi, Hrvati, Muslimani! Oni su po naciji – branioci! Nas napadaju, žele da nas unište, da nam oduzmu naš grad! To su zločinci!“

Tog 2. maja 1992. godine, iako ga danima nije bilo, iznenada se u Sarajevu ukazao član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Fikret Abdić.

Predvečer, prilikom slijetanja na sarajevski aerodrom, predsjednika Izetbegovića i njegovu pratnju oteli su Niški specijalci Vojske Jugoslavije. Iz samo njima znanih razloga, predsjednika Izetbegovića nisu dočekali Kolm Dojl (Colm Doyle) iz Evropske zajednice i Luis Mekenzi (Lewis MacKenzie) iz UNPROFOR-a. Komandant jedinice bivše Jugoslavenske narodne armije na aerodromu, pukovnik Vidoje Magazin, javlja generalu Vojislavu Đurđevcu šifrovano: „Ptica je sletila.“

Direktor aerodroma Milivoje Jovičić i pukovnik Magazin predsjednika i njegovu delegaciju smjestili su u aerodromsku kancelariju. Jedan sudbinski poziv nepoznate žene koja se raspitivala za sudbinu djece koja su trebala biti izmještena iz Sarajeva, bit će presudan da javnost sazna za otmicu predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Predsjednik Izetbegović je sa svojom pratnjom, u plavom kadetu nepoznatog vlasnika, prebačen u kasarnu bivše Jugoslavenske narodne armije u Lukavici. U velikoj sali čekao je general Vojislav Đurđevac. Predsjednik Izetbegović je tražio da se čuje sa američkim ambasadorom Vorenom Cimermanom (Warren Zimmermann). Veza sa američkim ambasadorom je uspostavljena. 

General Kukanjac zove generala Blagoja Adžića, prvog čovjeka Vojske Jugoslavije, i izvještava ga da su uhapsili Aliju Izetbegovića. General Adžić o tome obavještava Branka Kostića, člana Predsjedništva Savezne republike Jugoslavije.

U 20 sati i 23 minute predsjednikov se glas začuo preko TV Dnevnika koji vodi Senad Hadžifejzović.

Po saznanju da je predsjednik otet pripadnici Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine opkolili su Glavni štab okupatorske vojske – Drugu vojnu oblast Vojske Jugoslavije.

Sve jedinice „Bosna“ usmjeravaju se na Komandu Druge vojne oblasti, angažiraju se i sve slobodne jedinice MUP-a Stari Grad, i stalnoga i rezervnoga sastava. Napad na Komandu Druge vojne oblasti počeo je oko 18 sati. Tom prilikom oštećena su dva oklopna transportera, a dva su transportna vozila sa municijom zapaljena. Oko 20 sati naređen je prekid svih vatrenih djelovanja.

Analizom operativnih namjera i toka dejstava agresorskih elitnih jedinica tokom napada na Sarajevo 2. maja 1992. godine došlo se do obavještajnih saznanja da je ova operacija, prema tajnom planu Kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije, nosila kodni naziv „KAMELEON“.

(Avdo Huseinović, Ovamo daleko – atentat na Bosnu, Sarajevo, Pravda, 2024)

Safe Area Gorazde - The War in Eastern Bosnia 1992 - 1995

Gorazde is small city in Bosnia with big heroic heart. The book focuses on the Muslim-held enclave of Gorazde, which was besieged by Bosnian Serbs during the war. Sacco lived for a month in Gorazde, entering before the Muslims trapped inside had access to the outside world, electricity or running water. Safe Area Gorazde is Sacco's magnum opus and with it he is poised too become one of America's most noted journalists.

Forgotten Voices - Movie About Bosnian Women in War

This is documentary about Bosnian Women and the afternath of war. War contines to destroy lives long after the last bullets are fired.

Few words more about this:

Otisao je jos jedan heroj grada Sarajeva nas cika Jovo

 Otisao je jos jedan heroj grada Sarajeva, nas cika Jovo. 

Jovo Divjak je bio od onih prvih patriota, kreatora patriotske lige i casnih ljudi generala koji su svoj doprinos dali u ratnom Sarajevu u odori Armije BiH.

Dijelo koje svjedoci njegovom zivotnom i vojnom putu smo objavili i ovdje na blogu pod sekcijom "sarajevske ratne price". To su odlomci njegove knjige "Ne pucaj" , posvecene pocecima rata u BiH i svjedoce jednom vidjenju svega onoga sto se na pocetku rata desavalo u nasem gradu.

Ostao je u srcima nas Sarajlija kao dobar covjek, veliki patriota, koji je u ratu kroz odoru generala doprinjeo odbrani grada, a poslje rata kroz NVO pomogao mnoge da obrazovanjem grade nasu BiH.

Neka ti je nasa legendo susretljiva i mila oku, laka zemlja Bosanska. 

Ostaces jos dugo u nasim srcima dok god nas ima koji ovu zemlju volimo i dok god je nje. 

Quo vadis, Aida? - movie about genocide in Srebrenica (Full movie wacthing)

A shocking film story about a genocide in the heart of Europe in the area of Srebrenica - Bosnia and Herzegovina. 

Potresna filmska priča o jednom genocidu u srcu Evrope na prostoru Srebrenice - Bosna i Hercegovina.

 

Rahmetli Izet Nanić – “I poslije rata je rat!”

Pokusavam sabrati misli. 25 godina je proslo od prestanka otvorenog oruzanog sukoba u BiH. Rat oruzjem zamjenio je rat politickih elita kako bi ostvarile jednake ciljeve iz proslosti. 

Mir je obnovio drzavu, dijelom i odnose naroda u BiH, ali politicke elite su nastavili zivjeti u proslosti. 

Zaledjeni konflikt prenjeo se iz rovova u skupstinske klupe. Drzava funkcionise i pored blokada, a gradjani ispastaju, cekajuci da njihovi zivoti krenu nekim boljim mirnijim i normalnijim tokovima.

Ovo nije tekst o rahmetli Izetu Nanicu , buzimskom heroju i predvodniku 505. buzimske brigade ili Hamzi, ovo je tekst o onome kako smo mi trebali dozivjeti period poslje rata i u njemu se ostvariti i pored onoga sto se desavalo u nasim zivotima. 

"I poslje rata je rat." - rekao je jedne prilike heroj Izet Nanic. Bice da nismo o tim rijecima razmisljali mnogo, ali vrijeme nas je naucilo dosta o tome, nekada smo se borili da sacuvamo goli zivot, sada se borimo da ga zivimo dostojno covjeka i najbolje sto mozemo. 

Svako od nas zna koliko je daleko dobacio na tome putu i koliko je uspjesan. U morima ocekivanja, mnogi nisu ni zaplovili, neki su tek sa obale uhvatili nesto, neki samo ono sto im je more izbacilo, a rijetki su se otisnuli u more i potrazili istinska blaga i dobro. Svako je u toj borbi i ratu za bolje sutra u ovome miru ponesto dobio i izgubio. 

Bice da smo previse ocekivali od drugih, a u svemu smo zaboravili sebe, jos je gore sto smo zaboravili na druge.

Jedne prilike je poslanik Muhammed savs vracajuci se iz bitke rekao: "Vracamo se iz male bitke u veliku." 

Bice da su nase najvece bitke one koje vodimo sa samima sobom. 

Zato budimo najbolja verzija sebe i borimo se jer zivot je borba od naseg prvog do zadnjeg uzdaha.

Neka je vjeciti rahmet svim nasim herojima, a i nasem Izetu.

I da opet se vracamo blogiranju...

Ne praštaj, opominji i ne zaboravljaj.

Prvi put kad smo išli u Srebrenicu na jednu od godišnjica genocida i dzenazu, dogovaralo nas se dosta iz dzemata mahalskog, da bi pošli ja i Toto moj najbolji drug. Puno priče malo meda. Ko i obično hoće svi, podju rijetki.

Jutro, 5 sati, u Sarajevu kiša pada, lijeva, kao da nebo plače. Do autobusa stići nikada, trčimo od zgrade do zgrade da bi stigli na drugi kraj Dobrinje na polazište. Sjedamo u autobus i ubrzo krećemo. U autobusu još jedan dzematlija stari, Podrinjac, tapse nam po ramenima i gestakulacijom zahvaljuje sto smo krenuli na dzenazu. Ne shvatamo sto to tako čini, ali shvatićemo kasnije.

Autobus kreće. Par sati puta. Sarajevo, Kakanj, Kladanj, potom makadam i čudan prevoj, da bi potom ušli u Srebrenicu, te stigli u Potocare.

Ulazak u Srebrenicu tužan, slike se redaju, naviru u glavi snimci golgote koja se pratila u Sarajevu na tv, u glavi hiljadu pitanja i sjećanje na poklanjanje jednog turskog grada  i spominjanje osvete poslje bune dahijama, slika ispred nas ko precrtana,  na to jos utiče tmurno vrijeme, još tmurniji grad, centar grada tužan, pust, spuštamo se prema Potocarima, stižemo u Potocare i napokon smo na mjestu odakle se treba prohodati prema memorijalnom centru.

U medjuvremenu ćemo da obidjemo fabriku akumulatora ili muzej srebrenickog genocida dok ne počne dzenaza.

Ušli smo unutra. Hala koja je sama po sebi teška, još postaje tezom svakom minutom boravka u njoj. Prostrana hala, postane uska tamna, hladna, gola. Ko istina o Srebrenici. Unutra slike pronađenih predmeta ubijenih ljudi, dokumenti, majice, naočale, tekstovi, slike golgote,  pitanja u glavi, svjedočenje količini zla koja je normalnom čovjeku nepojmljiva, pitanja pitanja i pitanja. Suze same naviru. U meni ponor. Gledam oko sebe, nisam sam i drugi placu. U meni pitanja koja nemaju odgovor. Patnja kojoj nisam svjedok, boli kao da je moja i pomisao kako je zaista bilo svakom svjedoku srebrenickog genocida. Pitanje kakvi su ti ljudi koji su sebe još nazivaju ljudima a bili su spremni drugima učiniti takvo zlo i na takav način učiniti druge žrtvom.

Mi smo u Sarajevu patili s ratom na nama svojstven način, ali naša patnja i broj žrtava bio je razvucen u 3 i po godine rata, a njihova je trajala svo to vrijeme i na kraju je kulminirala padom i genocidom u Srebrenici par mjeseci pred mirovni sporazum u Dejtonu. Svo to vrijeme je Srebrenica kontinuirano ubijana, da bi je toga jula 95 konačno i ubili.  Nije to samo ubijenih 8372 ljudi, već 3 i po godine igladnjivanja, mučenja, ranjavanja i ubijanja tog grada, da bi onda došao pad Srebrenice i masovno ubijanje u broju većem od pomenutog, cijelog jula, pa i avgusta 95. Količini fašizma i nepotrebno počinjenog zla nema potpunog svjedočanstva, to su samo sjene svjedočanstva jer u Srebrenici je bilo od 30 do 40 hiljada ljudi, svjedočanstvo preživjelih je nemoguće prepricati i sabiti u par knjiga, dokumentaraca, koji film, jedan muzej i memorijalni centar. Te sjene svjedočanstva genocida plaše, plaše od pomisli da se to nekome može desiti opet.

Preživjeli svjedoce, ali ne koliko kosti ubijenih.

Mnoga tijela, njihove kosti svjedoce mučenju, ubijanju, prikrivanju, potom i negiranju onoga što im je učinjeno. Da bi se kompletirala tijela moralo se do cijelog skeleta spuštati u par masovnih grobnica. Kosti pamte primarne, sekundarne, tercijalne masovne grobnice, mnoge pojedinačne. Ubiju te i onda to skrivaju, a kažu nije tu bilo sistema niti plana. Nije tu bilo namjere, mrznje, potrebe da se istrijebi, niti genocida.

Lazu jer znaju sta su činili i sta bi činili opet da im se može. Nema tu kolektivnog kajanja, a rijetka su i pojedinačna.

Iz fabrike akumulatora smo izašli potreseni. Posto je bilo još vremena do dzenaze. Pošli smo prema centrima Potocara, tamo vec bucnija slika i mnoštvo ljudi, koja svjedoči da život ide dalje i da živ čovjek može da se izdigne i iz svega prozivljenog. Vidljiv je život, ali i njegovi ožiljci.

Nakon toga smo se uputili prema memorijalnom centru. Mnoštvo poredanih tabuta koji čekaju zajedničku dzenazu, porodice sa po kojim preživjelim muškim članovima, mnostvo majki i sestara kojima ko nema tabuta ponijeti, niti mejta ukopati, tačnije ono što je ostalo i pronađeno od njih, neko bi ukopao dio skeleta, a neko par kostiju svojih najbližih. Za to bi dali saglasnost nakon godina čekanja i traganja za svojim najmilijim.

Slušamo priče ljudi koje srećemo, upijamo i čekamo dzenazu. Tišinu bijelih nišana ometaju govori političara. Narod prolazi mezarlukom tiho. Stali smo pred spomen ploču sa spiskom ubijenih i čitali i čitali imena i prezimena, suze su opet navirale, pitanja, kako bi nama bilo da smo proživjeli to mi, opet nemogućnost poimanja te  patnje i zla kojeg su pretrpile zrtve. Cijele porodice su stradale, tako na desetine, pa i stotine članova. Najava dzenaze i svijet staje da se pokloni žrtvama. Klanjamo dzenazu i odlazimo da pomognemo da se tabuti ukopaju. Rijeka zelenih  tabuta teče na našim rukama. Čovjek bih dao taj tren da sve majke i sestre Srebrenice zagrli i utjesi, pomogne, a sve tabute sam ukopa, ali u čovjekovoj moći je da pomogne koliko moze i mi smo postupili tako. Ponijeli smo jedan tabut do mezara i zagrnuli ga.

Tiha je kisica počela da pada. Narod se vremenom počeo razilaziti, pa smo i mi krenuli prema autobusima, pa potom za Sarajevo. Iza nas su ostali sami Srebrenicani i memorijalni centar. Tih da tisi ne može biti. Tišina koja opominje. Opominje da se nikada nikome više Srebrenica ne ponovi. Tiha opomena da se ne zaboravi. Srebrenica ostaje sama. Mezarje i bijeli nisani ostaju da sjećaju i opominju.

Zato te molim imaš najmanje 8372 razloga da pamtiš i opominjes.  Zato ne praštaj, opominji i ne zaboravljaj.

6.6.1992. godine - Dan kada je nastao ponos Dobrinje (Video)

Danas je dan kada je nastala 5. motorizovana brigada Dobrinja, Sarajevo ili nekome poznatija kao prva dobrinjska brigada na čijem čelu je bio Ismet Hadžić, kao predvodnik stvaranja organizacije otpora na Dobrinji i njen prvi i jedini komadant.

Motorizovana brigada formirana je 6. juna 1992. godine od već formiranih manjih jedinica iz Mahale, Dobrinje, Kvadranta C-5 i Aerodromskog naselja, a koje su do 6. maja 1992. godine stavljene pod jedinstvenu komandu tadašnjeg Štaba teritorijalne odbrane.

Već 2. maja 1992. godine, naselje Dobrinja bilo je u potpunosti odsječeno od Grada. Borci 5. Motorizovane brigade, u potpunom okruženju, nisu imali izbora osim da svojom hrabrošću i odlučnošću stanu na prvu liniju braneći naselje Dobrinju i grad Sarajevo.

Za svo ovo vrijeme herojskim naporima, izuzetnom hrabrošću ali i uz velike žrtve, branioci su uspjeli odbraniti svoju zonu odgovornosti, organizovati život na Dobrinji, kako vojnički, tako i civilni, te snažno učvrstiti linije odbrane.

U žestokim borbama koje su vođene danonoćno za svaku zgradu, ulicu, park, borci su davali svoje živote i bili ranjavani, ali su svojom hrabrošću i pored nedostatka oružja, municije i hrane, uprkos velikoj nadmoći neprijatelja uspjeli osujetiti njegove namjere i odbraniti naselje i obzbjediti vezu Grada sa slobodnim teritorijama.

72 dana dugu blokadu Dobrinje Borci 5. Motorizovane brigade nakon što su odbranili Dobrinju u sadejstvu sa drugim jedinicama 1. Korpusa Armije RbiH postižu zapažene rezultate u borbama na prostorima Igmana, Bjelašnice i Treskavice. 5. Motorizovana brigada ima mnogo svojih heroja. Teško je i nezahvalno isticati pojedince, a njih zaista ima veliki broj. Jedanaest (11) pripadnika Brigade dobilo je najviše ratno priznanje Zlatni ljiljan. I njihova imena će ući u istoriju borbe za slobodu i nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, jedan od njih je i njen komadant Ismet Hadžić.

5. Motorizovana brigada uće u historiju trajno time što je doprinjela zajedno sa 4. Motorizovanom brigadom u Butmiru, povezivanju dvije teritorije pod kontrolom Armije BiH Tunelom Spasa koji je za Sarajevo pod opsadom bila njegova žila kucavica.

O svemu ovome saznajte više iz sljedečeg videa, koji svjedoči onome što je bilo u ratu, a i onome kroz šta mnogi borci prolaze danas.

Podijelite sa prijateljima ovaj link: