Pregovori o miru – zašto nisu uspijevali? - 1 dio
Kako smo prevareni, jer nismo imali dosljednost u borbi za našu državu (I dio)
(Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ)
Foto: Avaz
Danas se na sve strane čuju glasovi kako je nužno učiniti sve da dođe do pomirenja među sudionicima rata koji je nastao zbog bezrazložne i ničim motivirane srpske i hrvatske agresije na BiH.
Naime, ni Srbi kao narod, a ni Hrvati, nisu imali nikakvog razloga da ubijanjem, paljenjem i rušenjem svega što je bošnjačko ostvaruju ciljeve koji ni na kakav način i ni u kom smislu nisu proizlazili iz historije naših međusobnih odnosa, nego su bili projekcija odnosa Srba i Hrvata na širem prostoru bivše države.
Genocidna sredstva
I Srbi i Hrvati su imali ideju da dovrše proces nacionalne emancipacije ostvarenjem sna o jedinstvenoj državi u koju su obje strane uključivale i Bosnu, zbog čega su rušili bivšu državu koja nije pružala mogućnost da se takve države legalno stvore. Srbi su svoju posljednju akciju prikrivali tezom o spašavanju Jugoslavije mada su iz nje otpisali Sloveniju i Makedoniju, smatrajući Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru već tada srpskim teritorijem.
Kada BiH nije pristala da ostaje unutar sužene i od Srba dominirane nove države, odlučili su da je kazne otpočevši agresiju koja je bila izvođena genocidnim sredstvima ratovanja. Dakle, tu se nije radilo o unutarnjem sukobu, nego o vojnoj intervenciji Srbije izvedenoj putem stranke SDS. Naravno, agresiju nije mogla izvesti nikakva partijska oružana sila, mada je ona bila užurbano stvarana cijele 1991. godine, nego je osnovu agresije činila JNA. Kada je postalo jasno da se Bosni i Hercegovini postavlja dilema, ili u zajedničku državu pod terorističkom vladom Miloševića, ili rat i kada je JNA već uveliko i otvoreno vršila vojne pripreme za agresiju, stvarajući obruč oko Sarajeva i zaposjedajući sve strateške položaje širom zemlje, te kada je otvoreno naoružavala članove SDS-a, pred Bošnjake se postavilo pitanje šta da se radi.
Jasno je bilo da je odnos snaga apsolutno u korist budućeg agresora. On je posjedovao veoma dobro naoružanu, organiziranu i vođenu armiju, nepresušne arsenale oružja i zalihe materijala koji su nužni za ratovanje, a bili su pripremani za eventualnu odbranu od agresije sa Istoka ili Zapada, kao i višestruku nadmoć u broju mogućih vojnika, pa se kao realna i racionalna javila ideja da se pregovara s ciljem izbjegavanja rata, naviještenog Bošnjacima u poznatom Karadžićevom govoru u Skupštini Bosne i Hercegovine.
Razmatrajući nastalu situaciju pogoršanu sve češćim izvješćima o sporazumu Miloševića i Tuđmana na predlošku sporazuma o podjeli BiH iz 1939. godine, a te razgovore su vodili Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, zaključeno je da se mora pregovarati s ciljem da se izbjegne rat i očuva teritorijalni integritet zemlje i status države kakav je bio definiran u tadašnjem ustavu. Kada je zatraženo da pregovore povede Izetbegović, on je rekao da to ne bi bilo dobro, jer Srbi u njega nemaju povjerenja, te da pregovore vode Zulfikarpašić i Filipović.
Prekinuti razgovori
Obojica su odbila prijedlog zbog nedovoljne legitimacije, pa je Izetbegović rekao da će dati javnu podršku pregovorima i pregovaračima, što je odista i učinio. Ovi pregovori su dobro tekli i konstatirano je slaganje obiju strana, uključujući i Izetbegovića, s dostignutim rezultatima, ali su bez ikakva razloga i objašnjenja naglo prekinuti jednostranom odlukom SDA koja je odbila ne samo tada vođene nego bilo kakve pregovore i sporazume sa Srbima. Posljedica je bio rat ukoliko on ne bi bio spriječen intervencijom velikih sila.
Ta intervencija je izostala i rat je otpočeo kako svi znamo istovremenim napadom srpskih snaga, zaštićenih od JNA i ojačanih brojnim paravojnim formacijama iz Srbije, na svim strateškim tačkama, od Sarajeva do Bosanske krajine i istočne Bosne i Hercegovine, a taj napad nosio je od početka karakter rata protiv Bošnjaka, a ne za kontrolu teritorija ili državnih institucija, što potvrđuje da se radilo o agresivnom ratu.
Genocid je bio osnovni metod ratovanja koji je primijenila srpska strana. Tako su pregovori da se izbjegne rat propali i svi kasniji nisu više vođeni da bi se rat izbjegao, nego eventualno zaustavio, ali je za to tražena cijena podjele naše države i tu cijenu su zatražili posrednici, tj. europske sile, od samog početka, od plana Kutiljera do plana Holbruka, koji je jedini proveden i na kojem je temeljeno sadašnje stanje naših odnosa.
Dakle, pregovori su od početka vođeni pod kontrolom Europske unije i njenih vodećih zemalja Velike Britanije, Francuske i Savezne Republike Njemačke i tako je bilo sve do propasti plana Oven-Stoltenberg, kada je vođenje preuzela diplomatija SAD. Ono što je bilo karakteristično za sve ove pregovore je da oni nisu vođeni kao pregovori dvije stvarno ratujuće države, tj. Srbije i BiH, nego je u cilju lakše manipulacije i vođenja pregovora napravljena jedna konstrukcija u kojoj su se na jednoj strani našli svi agresori, njihovi pokrovitelji i advokati njihovih interesa – Republika Srpska, “Herceg-Bosna”, Srbija, Hrvatska, glavne europske zemlje i SAD, a na drugoj strani se nalazila usamljena BiH.
Stvarni odnos je tako bio izvrnut i umjesto da pregovara OUN i EU uz BiH kao žrtvu rata i agresije i čak genocida, na jednoj i agresor, Srbija i Hrvatska, s njihovim filijalama iz RS i “Herceg-Bosne”, na drugoj strani, odnos je bio obrnut i BiH je bila žrtvovana, da bi sada nad njom lili krokodilske suze njeni upropastitelji. Ni jedna od strana navedena u prvom dijelu rečenice nije stajala na stajalištu očuvanja teritorijalnog i državnopravnog integriteta države Bosne i Hercegovine i njene neovisnosti, nego su svi oni kao osnovu za razgovore prihvatali pravo Srba i Hrvata na izdvajanje u posebne teritorijalno definirane oblike organiziranja koji stoje nasuprot državi Bosni i Hercegovini kao cjelini.
Dakle, mi nikada nismo dobili šansu da pregovaramo s onim ko je poveo rat protiv nas i naše države. Postojali su i neki drugi pokušaji da se povedu direktni pregovori Srbija – BiH i ti pregovori su započeli u rano proljeće 1995. godine, kada je pisac ovih redova, po nalogu Alije Izetbegovića, posjetio Beograd i vodio duže razgovore sa Slobodanom Miloševićem, ali su ti, kako se činilo, izgledni pregovori bili naglo prekinuti zbog, kako mi je lično Izetbegović rekao, činjenice da je na mogućnost takvog sporazuma Tuđman pobjesnio, a Amerikanci se uzbunili, jer bi ti direktni pregovori isključili posredništvo europskih sila i SAD i za njih su bili neprihvatljivi.
To znači da mi tek sada i nakon svega što smo preživjeli imamo neku šansu da direktno pregovaramo, ali sada ne više o miru, nego o pomirenju, a to znači sa svim tragovima jednog užasnog u suštini apsurdnog i sasvim nepotrebnog rata.
Autor: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ – avaz.ba
