-
Dobrodošli na naš blog "Sarajevo u ratu" ili "Opsada Sarajeva", kako god ga nazvali nećete pogriješiti. Tu smo kako bih ljude podsjetili na ono što se zbivalo u Sarajevu za vrijeme njegove opsade koja je trajala 1425 dana...
-
Pisana svjedočanstva o ratu u Sarajevu...
-
Pogledajte kolekcije slika iz ratnoga Sarajeva i zapamtite dobro ono što vidite, kako bi se sačuvali od zaborava i zla kojeg ono na novo donosi...
-
You can see all materials from Siege of Sarajevo... Video, photos and newspaper articles...
Friday, January 28, 2022
Friday, April 9, 2021
Otisao je jos jedan heroj grada Sarajeva nas cika Jovo
Otisao je jos jedan heroj grada Sarajeva, nas cika Jovo.
Jovo Divjak je bio od onih prvih patriota, kreatora patriotske lige i casnih ljudi generala koji su svoj doprinos dali u ratnom Sarajevu u odori Armije BiH.
Dijelo koje svjedoci njegovom zivotnom i vojnom putu smo objavili i ovdje na blogu pod sekcijom "sarajevske ratne price". To su odlomci njegove knjige "Ne pucaj" , posvecene pocecima rata u BiH i svjedoce jednom vidjenju svega onoga sto se na pocetku rata desavalo u nasem gradu.
Ostao je u srcima nas Sarajlija kao dobar covjek, veliki patriota, koji je u ratu kroz odoru generala doprinjeo odbrani grada, a poslje rata kroz NVO pomogao mnoge da obrazovanjem grade nasu BiH.
Neka ti je nasa legendo susretljiva i mila oku, laka zemlja Bosanska.
Ostaces jos dugo u nasim srcima dok god nas ima koji ovu zemlju volimo i dok god je nje.
Monday, February 22, 2021
Sunday, December 27, 2020
Rahmetli Izet Nanić – “I poslije rata je rat!”
Svako od nas zna koliko je daleko dobacio na tome putu i koliko je uspjesan. U morima ocekivanja, mnogi nisu ni zaplovili, neki su tek sa obale uhvatili nesto, neki samo ono sto im je more izbacilo, a rijetki su se otisnuli u more i potrazili istinska blaga i dobro. Svako je u toj borbi i ratu za bolje sutra u ovome miru ponesto dobio i izgubio.
Saturday, July 11, 2020
Ne praštaj, opominji i ne zaboravljaj.
Jutro, 5 sati, u Sarajevu kiša pada, lijeva, kao da nebo plače. Do autobusa stići nikada, trčimo od zgrade do zgrade da bi stigli na drugi kraj Dobrinje na polazište. Sjedamo u autobus i ubrzo krećemo. U autobusu još jedan dzematlija stari, Podrinjac, tapse nam po ramenima i gestakulacijom zahvaljuje sto smo krenuli na dzenazu. Ne shvatamo sto to tako čini, ali shvatićemo kasnije.
Autobus kreće. Par sati puta. Sarajevo, Kakanj, Kladanj, potom makadam i čudan prevoj, da bi potom ušli u Srebrenicu, te stigli u Potocare.
Ulazak u Srebrenicu tužan, slike se redaju, naviru u glavi snimci golgote koja se pratila u Sarajevu na tv, u glavi hiljadu pitanja i sjećanje na poklanjanje jednog turskog grada i spominjanje osvete poslje bune dahijama, slika ispred nas ko precrtana, na to jos utiče tmurno vrijeme, još tmurniji grad, centar grada tužan, pust, spuštamo se prema Potocarima, stižemo u Potocare i napokon smo na mjestu odakle se treba prohodati prema memorijalnom centru.
U medjuvremenu ćemo da obidjemo fabriku akumulatora ili muzej srebrenickog genocida dok ne počne dzenaza.
Ušli smo unutra. Hala koja je sama po sebi teška, još postaje tezom svakom minutom boravka u njoj. Prostrana hala, postane uska tamna, hladna, gola. Ko istina o Srebrenici. Unutra slike pronađenih predmeta ubijenih ljudi, dokumenti, majice, naočale, tekstovi, slike golgote, pitanja u glavi, svjedočenje količini zla koja je normalnom čovjeku nepojmljiva, pitanja pitanja i pitanja. Suze same naviru. U meni ponor. Gledam oko sebe, nisam sam i drugi placu. U meni pitanja koja nemaju odgovor. Patnja kojoj nisam svjedok, boli kao da je moja i pomisao kako je zaista bilo svakom svjedoku srebrenickog genocida. Pitanje kakvi su ti ljudi koji su sebe još nazivaju ljudima a bili su spremni drugima učiniti takvo zlo i na takav način učiniti druge žrtvom.
Mi smo u Sarajevu patili s ratom na nama svojstven način, ali naša patnja i broj žrtava bio je razvucen u 3 i po godine rata, a njihova je trajala svo to vrijeme i na kraju je kulminirala padom i genocidom u Srebrenici par mjeseci pred mirovni sporazum u Dejtonu. Svo to vrijeme je Srebrenica kontinuirano ubijana, da bi je toga jula 95 konačno i ubili. Nije to samo ubijenih 8372 ljudi, već 3 i po godine igladnjivanja, mučenja, ranjavanja i ubijanja tog grada, da bi onda došao pad Srebrenice i masovno ubijanje u broju većem od pomenutog, cijelog jula, pa i avgusta 95. Količini fašizma i nepotrebno počinjenog zla nema potpunog svjedočanstva, to su samo sjene svjedočanstva jer u Srebrenici je bilo od 30 do 40 hiljada ljudi, svjedočanstvo preživjelih je nemoguće prepricati i sabiti u par knjiga, dokumentaraca, koji film, jedan muzej i memorijalni centar. Te sjene svjedočanstva genocida plaše, plaše od pomisli da se to nekome može desiti opet.
Preživjeli svjedoce, ali ne koliko kosti ubijenih.
Mnoga tijela, njihove kosti svjedoce mučenju, ubijanju, prikrivanju, potom i negiranju onoga što im je učinjeno. Da bi se kompletirala tijela moralo se do cijelog skeleta spuštati u par masovnih grobnica. Kosti pamte primarne, sekundarne, tercijalne masovne grobnice, mnoge pojedinačne. Ubiju te i onda to skrivaju, a kažu nije tu bilo sistema niti plana. Nije tu bilo namjere, mrznje, potrebe da se istrijebi, niti genocida.
Lazu jer znaju sta su činili i sta bi činili opet da im se može. Nema tu kolektivnog kajanja, a rijetka su i pojedinačna.
Iz fabrike akumulatora smo izašli potreseni. Posto je bilo još vremena do dzenaze. Pošli smo prema centrima Potocara, tamo vec bucnija slika i mnoštvo ljudi, koja svjedoči da život ide dalje i da živ čovjek može da se izdigne i iz svega prozivljenog. Vidljiv je život, ali i njegovi ožiljci.
Nakon toga smo se uputili prema memorijalnom centru. Mnoštvo poredanih tabuta koji čekaju zajedničku dzenazu, porodice sa po kojim preživjelim muškim članovima, mnostvo majki i sestara kojima ko nema tabuta ponijeti, niti mejta ukopati, tačnije ono što je ostalo i pronađeno od njih, neko bi ukopao dio skeleta, a neko par kostiju svojih najbližih. Za to bi dali saglasnost nakon godina čekanja i traganja za svojim najmilijim.
Slušamo priče ljudi koje srećemo, upijamo i čekamo dzenazu. Tišinu bijelih nišana ometaju govori političara. Narod prolazi mezarlukom tiho. Stali smo pred spomen ploču sa spiskom ubijenih i čitali i čitali imena i prezimena, suze su opet navirale, pitanja, kako bi nama bilo da smo proživjeli to mi, opet nemogućnost poimanja te patnje i zla kojeg su pretrpile zrtve. Cijele porodice su stradale, tako na desetine, pa i stotine članova. Najava dzenaze i svijet staje da se pokloni žrtvama. Klanjamo dzenazu i odlazimo da pomognemo da se tabuti ukopaju. Rijeka zelenih tabuta teče na našim rukama. Čovjek bih dao taj tren da sve majke i sestre Srebrenice zagrli i utjesi, pomogne, a sve tabute sam ukopa, ali u čovjekovoj moći je da pomogne koliko moze i mi smo postupili tako. Ponijeli smo jedan tabut do mezara i zagrnuli ga.
Tiha je kisica počela da pada. Narod se vremenom počeo razilaziti, pa smo i mi krenuli prema autobusima, pa potom za Sarajevo. Iza nas su ostali sami Srebrenicani i memorijalni centar. Tih da tisi ne može biti. Tišina koja opominje. Opominje da se nikada nikome više Srebrenica ne ponovi. Tiha opomena da se ne zaboravi. Srebrenica ostaje sama. Mezarje i bijeli nisani ostaju da sjećaju i opominju.
Zato te molim imaš najmanje 8372 razloga da pamtiš i opominjes. Zato ne praštaj, opominji i ne zaboravljaj.
Monday, June 5, 2017
6.6.1992. godine - Dan kada je nastao ponos Dobrinje (Video)
Motorizovana brigada formirana je 6. juna 1992. godine od već formiranih manjih jedinica iz Mahale, Dobrinje, Kvadranta C-5 i Aerodromskog naselja, a koje su do 6. maja 1992. godine stavljene pod jedinstvenu komandu tadašnjeg Štaba teritorijalne odbrane.
Već 2. maja 1992. godine, naselje Dobrinja bilo je u potpunosti odsječeno od Grada. Borci 5. Motorizovane brigade, u potpunom okruženju, nisu imali izbora osim da svojom hrabrošću i odlučnošću stanu na prvu liniju braneći naselje Dobrinju i grad Sarajevo.
Za svo ovo vrijeme herojskim naporima, izuzetnom hrabrošću ali i uz velike žrtve, branioci su uspjeli odbraniti svoju zonu odgovornosti, organizovati život na Dobrinji, kako vojnički, tako i civilni, te snažno učvrstiti linije odbrane.
U žestokim borbama koje su vođene danonoćno za svaku zgradu, ulicu, park, borci su davali svoje živote i bili ranjavani, ali su svojom hrabrošću i pored nedostatka oružja, municije i hrane, uprkos velikoj nadmoći neprijatelja uspjeli osujetiti njegove namjere i odbraniti naselje i obzbjediti vezu Grada sa slobodnim teritorijama.
72 dana dugu blokadu Dobrinje Borci 5. Motorizovane brigade nakon što su odbranili Dobrinju u sadejstvu sa drugim jedinicama 1. Korpusa Armije RbiH postižu zapažene rezultate u borbama na prostorima Igmana, Bjelašnice i Treskavice. 5. Motorizovana brigada ima mnogo svojih heroja. Teško je i nezahvalno isticati pojedince, a njih zaista ima veliki broj. Jedanaest (11) pripadnika Brigade dobilo je najviše ratno priznanje Zlatni ljiljan. I njihova imena će ući u istoriju borbe za slobodu i nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, jedan od njih je i njen komadant Ismet Hadžić.
5. Motorizovana brigada uće u historiju trajno time što je doprinjela zajedno sa 4. Motorizovanom brigadom u Butmiru, povezivanju dvije teritorije pod kontrolom Armije BiH Tunelom Spasa koji je za Sarajevo pod opsadom bila njegova žila kucavica.
O svemu ovome saznajte više iz sljedečeg videa, koji svjedoči onome što je bilo u ratu, a i onome kroz šta mnogi borci prolaze danas.
Podijelite sa prijateljima ovaj link: