Godišnjica smrti Alije Izetbegovića: Želio je BiH - jednaku za sve njene građane

Brojne delegacije i pojedinci povodom 12. godišnjice od smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, položili su danas cvijeće na njegov mezar u mezarju Memorijalnog centra Kovači u Sarajevu, javlja Anadolu Agency.

Tokom obraćanja, istaknuto je kako je Alija Izetbegović bio veliki državnik, koji je nastojao i želio od BiH stvoriti demokratsko društvo po mjeri svih građana.

“Prošlo je 12 godina od odlaska Alije Izetbegovića tokom kojih Bošnjacima nedostaje veliki sin, priznati mislilac i državnik, osvjedočeni humanista. Privržen vjeri i demokratiji, čitav život posvetio je idealu slobode i pravde za sve ljude i sve građane naše domovine. Takvim idealima uspješno nas je proveo kroz najteže godine brutalne agresije na BiH i kroz sva iskušenja zločina koja su nad našim narodom počinjena. Uradio je to na način koji je osigurao podršku i Istoka i Zapada. Vizija i ciljevi političkog djelovanja Alije Izetbegovića bili su jasni: stabilna i prosperitetna BiH u kojoj svi njeni građani uživaju jednaka prava i slobodu", kazao je Halid Genjac, predsjednik Glavnog odbora Stranke demokratske akcije, i jedan od prvih saradnika osnivača te stranke Alije Izetbegovića.

Genjac je kazao kako je Alija Izetbegović uporno je tragao za rješenjima i pronalazio kompromise u interesu BiH i svih njenih naroda, unoseći u javno djelovanje i politiku moralne vrijednosti.
Odgovori na pitanja današnjice i budućnosti

"Ostavio nam je poruke koje daju odgovor na zamršena pitanja naše današnjice, ali i još zamršenija, naše budućnosti. One trasiraju put koji trebamo i moramo slijediti. Govorio je da je najbolje kretanje BiH ka Evropskoj uniji i NATO-u. Ovo je vrijeme u kojem smo ubrzali to kretanje. Najbolje ćemo mu se odužiti ako istrajnim radom prihvatimo pruženu ruku iz Bruxellesa i u interesu svih građana osiguramo evropsku perspektivu BiH koja donosi efikasnu i uređenu državu”, rekao je, uz ostalo, Halid Genjac.

Brojne delegacije, od državnih i diplomatskih, preko entitetskih, kantonalnih i općinskih, do predstavnika boračkih i nevladinih organizacija položili su cvijeće na mezar Alije Izetbegovića. Među njima bili su njegov sin Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, Denis Zvizdić, predsjednik Vijeća ministara BiH, Cihad Erginay, ambasador Turske u BiH, Fadil Novalić, premijer Federacije BiH, članovi porodice Izetbegović i mnogi drugi.
Politika poštovanja prema svima koji vole BiH

“Nismo se umorili u borbi za BiH, jer nemamo alternativu. Oni koji je ne vole, imaju alternativu. Ovaj skup danas pokazuje da je Alija Izetbegović i dalje prisutan u srcima ljudi. Imali smo veliki skup na Kovačima, njegove ideje poput ove i dalje su aktuelne i za njih ćemo se izboriti. Imamo njegove poruke i pisane i izrečene. Način na koji je on vodio politiku deset godina naučio nas je da poštujemo svakoga ko voli ovu zemlju i sve njene građane, te da se borimo za ravnopravnost svih na svakom pedlju ove zemlje”, kazao je Bakir Izetbegović.

Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Jedan od od utemeljitelja Stranke demokratske akcije (SDA) 1990. godine. Iste godine na demokratskim izborima u SR BiH izabran je za člana Predsjedništva, a kasnije je obnašao funkciju predsjednika Predsjedništva RBiH. Na tom mjestu je bio i tokom agresije na BiH od 1992. do 1995. godine. Iz političkog života se povukao 2000. godine. Preminuo je 19. oktobra 2003. u Sarajevu.

Radiosarajevo.ba

12. godišnjica smrti Alije Izetbegovića

Danas se navršava 12 godina od smrti prvog predsjednika Bosne i Hercegovine i jednog od osnivača i utemeljitelja Stranke demokratske akcije (SDA) Alije Izetbegovića.

Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Pripada uglednoj begovskoj porodici koja je živjela u Beogradu, a koja se još 1868. godine preselila u Bosanski Šamac.

Osuđen u Sarajevskom procesu

Već u drugoj godini Izetbegovićevog života, njegov otac Mustafa, koji se bavio trgovinom i bankarstvom, odlučio se na selidbu u Sarajevo. U Sarajevu je završio osnovnu školu i gimnaziju.

Zbog pripadnosti organizaciji Mladi muslimani Alija Izetbegović je uhapšen 1946. godine i osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu. Iz zatvora je izašao 1949. godine.

Nakon što je poslije trogodišnjeg studiranja napustio agronomiju, Izetbegović je upisao Pravni fakultet u Sarajevu, kojeg je uspješno završio u roku od dvije godine.

Od 1950. do 1960. godine radio je kao rukovodilac gradilišta, a od 1960. do 1982. godine kao pravni savjetnik u brojnim sarajevskim firmama.

U proljeće 1983. godine je uhapšen i u ljeto iste godine u montiranom Sarajevskom procesu osuđen na 14 godina zatvora. U zatvoru je proveo gotovo šest godina.

Po izlasku iz zatvora Izetbegović je 1990. godine s grupom istomišljenika formirao Stranku demokratske akcije (SDA), koja je na slobodnim izborima osvojila najviše glasova i kasnije će odigrati ključnu ulogu u odbrani BiH od agresije.

"Bosna je opstala"

Na čelu države i SDA bio je u više mandata. Odluku o povlačenju iz Predsjedništva BiH saopćio je 6. juna 2000. godine najavivši da će se povući po isteku funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH 12. oktobra.

Također, odbio se kandidirati na Trećem kongresu SDA 2001. godine te je proglašen počasnim predsjednikom SDA.

Alija Izetbegović umro je 19. oktobra 2003. godine u 14.25 sati tokom oporavka poslije slamanja četiri rebra i ozljede ramena. Njegovoj dženazi prisustvovalo je oko 150.000 ljudi iz cijele BiH i inostranstva, a telegrami sućuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta.

Neke od posljednjih poruka građanima su da "Srbi budu Srbi, Bošnjaci-Bošnjaci, Hrvati-Hrvati, ali da svi budu malo više Bosanci", te da je važno da je "Bosna opstala". Bio je, govorili su oni koji su ga dobro poznavali, spokojan u svojim posljednjim danima.

Podsjećamo Hasana Čengića kako je oružje Osame bin Ladena za Bosnu “zapelo” u Mariboru!?

Iza dopreme oružja 1992. iz Kine za BiH, koje je mjesecima stajalo u mariborskoj zračnoj luci da bi 1993. bilo zaplijenjeno, stajala je organizacija TWRA koju su podupirali Osama bin Laden i šeik Omar Abdel Rahman. Godine 1992. u to su se uklopili i minimalni interesi Zapada, međutim već godinu poslije zajedništva više nije bilo.

Mariborska zračna luka bila je logistička baza koja je povezivala siromašnu državu Sudan, mrežu Osame bin Ladena i Bosnu, zemlju koja je bila u grozničavoj stisci, pisao je u svom posljednjem broju negdašnji ljubljanski tjednik Mladina.

U tekstu naslovljenom Od dobročinitelja do zločinca, u pravilu kvalitetno obaviješteni ljubljanski tjednik upozoravao je na pozadinu mariborskog “linka” u to vrijeme najtraženijeg čovjeka na planetu. Tim su linkom 1992. godine bile povezane i zapadne obavještajne službe, tvrdio je autor teksta s potpisom Ali H. Žerdin.

On je upozoravao na to kako je Slovenija povezana s dijelom svijeta kojem danas lijepe etiketu da je barbarski. Podsjećao je na najveću slovensku aferu, čijem segmentu, koji se iz današnje perspektive čini osobito zanimljiv, nije pridavana gotovo nikakva pozornost.

“Rujna 1992. godine iz Kartuma su u Maribor doletjela četiri ukrajinska zrakoplova. Kartum leži u Sudanu, državi koju danas nalazimo na popisu onih koje podupiru terorizam. Zrakoplovi su do Maribora doletjeli preko Budimpešte. Tehnički dio zračnoga mosta između Kartuma i Maribora organizirao je austrijski državljanin Dieter Hofmann. Kao naručitelj usluge bio je potpisan sudanski državljanin s diplomatskom putovnicom Elfatih Hassanein. Hassanein je vodio humanitarnu organizaciju Third World Releif Agency — TWRA (Agencija za pomoć trećem svijetu) čije je sjedište bilo u Beču”.

Pripadnici sigurnosne službe slovenskog Ministarstva obrane, međutim, u pratnji carinika 21. srpnja 1993. godine otvorili su kontejnere koji su stigli iz Kartuma i zatim deset mjeseci ležali u skladištu mariborske zračne luke. U to su vrijeme, naime, već bili zaoštreni odnosi između bosanskih Hrvata i Muslimana te hrvatske vlasti nisu dopuštale tranzit.

Slovenski sigurnosnici su utvrdili da iz Kartuma u Sloveniju nije stigla obična humanitarna pomoć, već približno 130 tona oružja.

“O mariborskoj aferi s oružjem poznato je gotovo sve”, podsjećala je Mladina.

“Poznato je da je teret trebao otputovati u Bosnu te da se njime bavio bosanski državljanin Hasan Čengić. Poznato je i to da su dospijeće tereta pomogli i neki službenici slovenske sigurnosno-informativne službe, da su slijedile optužnice i suđenje. Poznato je da nitko nije osuđen. Poznato je da su slovenske vlasti upalile zeleno svjetlo za tranzit humanitarne pomoći.”

Unatoč činjenici da je to najveća, najkompleksnija, najsimptomatičnija i najviše “prežvakana” slovenska afera, neke stvari su ostale nejasne. Teret je, naime, stigao iz Sudana, jedne od najnerazvijenijih država svijeta, koja ne slovi po razvijenoj industriji oružja. Oružje je bilo podrijetlom iz Kine!

Tko su financijeri?

Tko ga je financirao? Tko je Elafatih Hassanein, čovjek koji je bdio nad teretom? Pokušaji slovenskih informativnih službi da otkriju pojedinosti kod sudanskih vlasti, ali i kod zapadnih službi, nisu urodila plodom.

Otkrile su, međutim, da je Hassanein 21. rujna 1992., kada je u Maribor stigla prva pošiljka, bio u Sloveniji. Oko 1. listopada na Bledu se sastao s predstavnicima Vlade tamošnje Republike Bosne i Hercegovine. Spomenutom, dugogodišnjem bliskom suradniku tadašnjeg predsjednika Republike BiH Alije Izetbegovića, Hassanein je uručio ček od milijun njemačkih maraka.

Hassanein se idućih mjeseci stalno nalazio oko tereta. Međutim, tek nakon članka objavljenog 1996. u Washington Postu postalo je jasnije tko je Hassanein i što je organizacija TWRA. Ta organizacija je osnovana u Beču 1987. godine s ciljem da pomaže islamskim državama. Njezin godišnji proračun, težak više desetaka milijuna dolara, ostvaruje se uplatama vlada, kako prozapadno tako i proistočno orijentiranih islamskih država i pojedinaca.

Washington Post je istaknuo dvojicu: šeika egipatskoga roda Omara Abdel Rahmana, i poznatijeg Osamu bin Ladena. Šeik Omar Abdel Rahman poznat je kao spiritualni vođa prvog napada na newyorški WTO 26. veljače 1993., kada je poginulo šest osoba, a približno tisuću ih je ranjeno. U ožujku 1993. godine je uhićen te je nekoliko mjeseci poslije osuđen na doživotnu robiju.

Šeik Rahman je u SAD doputovao 1990. godine s američkom vizom koju je dobio u Kartumu, a 18. kolovoza te 1993. godine State Department je vladi u Kartumu priopćio da je Sudan uvršten na popis zemalja koje podupiru terorizam jer se u njoj skupljaju islamski ekstremisti. U Sudanu je tada živio i Osama bin Laden.

Austrijski i njemački istražitelji koji su 1995. godine upali u bečko sjedište TWRA otkrili su da je najveći dio novca te organizacije bio namijenjen Bosni i Hercegovini.

Mladina naglašava činjenice da je oružje namijenjeno BiH iz Kine preko Sudana i Mađarske ukrajinskim zrakoplovima doputovalo u Sloveniju, a dopremu je tehnički organizirao zapadnjak Dieter Hofmann, Austrijanac koji je u izvještajima slovenske obavještajne službe označen kao “mogući eksponent jedne od inozemnih obavještajnih službi”.

Interesi Zapada

Autor postavlja pitanje je li on u pritaji bio opunomoćenik zapadnih država koje su bez otisaka prstiju tovarom oružja željele ostvariti ravnotežu snaga na bosanskohercegovačkim frontama? Nakon što je Dieter Hofmann 19. ožujka 1993. uhićen u Mađarskoj, a tome je prethodila prva eksplozija u WTC-u, nenačelna koalicija Zapada i Sudana oko opskrbe Bosne nije više bila primjerena.

Zanimljivo je da su četiri tjedna nakon otkrića oružja na mariborskoj zračnoj luci Sjedinjene Države Sudan proglasile državom koja podupire terorizam, uočava novinar Mladine. Ističe i činjenicu da su napori slovenskih obavještajaca da doznaju pojedinosti o teretu i osobama koje su povezane s njim, kako u Sudanu i Turskoj tako i u Austriji, Velikoj Britaniji i SAD-u, bili neuspješni.

Zaključuje kako je organizacija za pomoć islamskim državama TWRA, koju su podupirali Bin Laden i šeik Omar Abdel Rahman, imala interes da svoje poglede na svijet izvozi u Bosnu. Godine 1992. u to su se uklopili minimalni interesi Zapada, međutim godine 1993. njihov zajednički interes više nije postojao.



dnevno.ba

01.10.1991. – Prvi napad JNA na teritoriju BiH

Jedinice Jugoslovenske Narodne Armije (JNA) i rezervisti iz Crne Gore, 01. oktobra 1991. godine, napali su i opljačkali, zapalili i do temelja uništili sela, Hrasno i Ravno u južnoj Hercegovini. Sela su bila naseljena uglavnom hrvatskim stanovništvom. Napad na ova sela, bio je prvi oružani napad JNA na teritoriju Bosne i Hercegovine, koji se tada tretirao kao dio strateškog plana za okupaciju Dubrovnika. JNA je u oktobru 1991. godine, počela granatiranje Dubrovnika. Crnogorski pisac Jevrem Brković zabilježio je: „Desilo se ono što niko normalan nije želio: Crna Gora je od jutros u ratu s Hrvatskom! Jugo armija i crnogorski rezervisti napali su Hrvatsku duž čitave granice sa Crnom Gorom“. Brodovi JRM prvobitno napali su Slano. U jutarnjim satima toga dana napadnuta su naselja Bosanka na Srđu, Komolac, gornji i Donji Brgat. Agresor je gađao crkvu sv. Ane na Brgatu i crkvu sv. Marije Magdalene u naselju Mandaljena. Avionima JNA raketiran je odašiljač TV na Srđu iznad Dubrovnika. Grad je ostao bez struje, vode i telefonskih veza. Postrojbe JNA su, kao što smo već naglasili, 01. oktobra 1991. godine napale i uništile sela Hrasno i Ravno u BiH, u južnoj Hercegovini, na svom putu prema Dubrovniku.

01.10.1992. – Formirana 2. Viteška motorizovana brigada

2. Viteška motorizovana brigada je bila brigada u sastavu Prvog korpusu Armije RBiH.

Historija

19. maja 1992. godine formira se Prvi samostalni bataljon Okružnog štaba odbrane Sarajevo dok se od drugih uspostavljenih jedinica 1. jula 1992. godine formira 15. pješadijska brigada TO Novi grad. Na organizovanju i formiranju ovih jedinica u sarajevskim naseljima Buća potok, Boljakov Potok, Briješće i Sokolje, pored ostalih veliku ulogu odigrao je Safet Zajko.
Daljim jačanjem Armije RBiH dolazi do ukrupnjavanja i jačanja vojnih formacija tako da se spajanjem ove dvije jedinice 1. oktobra formira Druga motorizovana brigada sa Safetom Zajkom kao komandantom brigade.

Borbene aktivnosti

Prve borbene aktivnosti jedinica od kojih je kasnije nastala 2. Viteška motorizovana brigada vođene su već 5. aprila 1992. godine na Šiljevića brdu, koti koja se nalazi iznad naselja Boljakov potok, kada je počeo prvi oružani sukob sa jedinicama Vojske Republike Srpske. Potom slijede aktivnosti u sklopu značajne akcije na deblokadi i oslobađanju kasarne Jusuf Džonlić, a koje su se vodile od sredine maja do sredine juna 1992. godine i koja je bila presudna za grad Sarajevo a samim time i za BiH. Uslijedila je Pofalićka bitka, koja se odvijala 16. maja te prve ratne godine. Velika vojna pobjeda u zoni djelovanja 2. viteške brigade bila je odbrana sarajevskog naselja Sokolje u decembru 1992. godine. Vojska Republike Srpske je 27. januara i 18. marta 1993. pokušala zauzeti Sokolje, ali su i ovaj put snage predvođene komandantom Safetom Zajkom spriječile zauzimanje Sokolja, koje dobiva naziv naselje heroja. U bitci vođenoj na Mijatovića kosi, prilikom koje je osvojeno brdo Žuč, 12. juna 1993. godine poginuo je zamjenik komandanta brigade Safet Isović zvani Tigar sa Žuči. Pet dana poslije (17.6.1993. godine) na istoj Mijatovića kosi poginuo je legendarni komandant 2. viteške brigade Safet Zajko.

Odlikovanja

Na svom viteškom ratnom putu, 38 pripadnika ove brigade odlikovano je najvišim ratnim odlikovanjem Zlatni ljiljan. Za naročito ispoljene zasluge u odbrani Republike, zaštiti građana, iskazanoj hrabrosti, odlučnosti i požrtvovanju u izvršavanju borbenih i drugih zadataka, kao i ostvarenim ukupnim rezultatima u borbi protiv agresora 15. aprila 1993. godine Naredbom Štaba vrhovne komande OS RBiH, povodom prve godišnjice Armije RBiH, Drugoj motorizovanoj brigadi dodijeljen je i počasni naziv viteška.

29.09.1995. – Akcija oslobađanja Glavatičeva

U zoru 29. septembra 1995. godine sve jedinice 4. korpusa Armije RBiH koje su učestvovale u akciji prešle su na lijevu obalu Neretve i Glavatičevo je bilo oslobođeno, podsjetio je u izjavi za Fenu zlatni ljiljan Emin Tucaković Kikilo. Slobodnoj teritoriji Bosne i Hercegovine prije dvadeset godina u dobro pripremljenoj akciji pripojeno je tako novih oko 40 kilometara kvadratnih prostora. U borbama za Glavatičevo poginuli su zlatni ljiljani” Emin Gadžo i Ibro Hebibović, zatim hrabri momci Jasmin Džaferagić, Zahid Mulić, Sejo Nezirović, Šećo Lavić i drugi.

29.09.1993. – Uspostavljena samozvana autonomna pokrajina Zapadna Bosna

Autonomna pokrajina zapadna Bosna je bila paradržavna tvorevina na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Zauzimala je dijelove Cazinske Krajine (dijelovi općina Velika Kladuša i Cazin). Prvobitno je proglašena kao autonomna pokrajina, da bi kasnije proglasila nezavisnost od Bosne i Hercegovine kao Republika zapadna Bosna.
Iako su pobornici AP Zapadne Bosne, tzv. autonomaši na čelu s Fikretom Abdićem imali jak politički uticaj, nisu imali većinsku podršku građana te bosanskohercegovačke regije, i to je jedan od glavnih razloga zašto ideja Zapadne Bosne, nezavisne ili autonomne nije ostvarena. Autonomaši su smatrani izdajicama Bosne i Hercegovine, a pogotovo izdajicama bošnjačkog naroda, zbog saradnje sa režimima Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Uspostava autonomije

Dana 29. septembra 1993, Fikret Abdić Babo preuzeo je vlast u Velikoj Kladuši (sa namjerom da isto učini i u Bihaću), i uspostavio tzv. “Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu” po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti (SAO) iz 1991. To je uradio u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom, kojima je u tom trenutku veoma odgovarao unutarbošnjački sukob. Čin proglašenja pokrajine je bio neustavni i protivzakonit čin, koji se suprotstavljao Ustavu Republike Bosne i Hercegovine.

S druge strane, Abdićev ratni privredni model bio je vrlo jednostavan: za sredstvo plaćanja odabrao je njemačku marku. Sklopio je sporazume s Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom, kao dio prethodnog dogovora sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom. U Zagrebu je 21. oktobra 1993. godine, u prisustvu Franje Tuđmana, Fikret Abdić potpisao sa Matom Bobanom “Zajedničku izjavu”. Tim dokumentom oni su dijelili BiH po osobnim nahođenjima. Mate Boban je poslije izjavio da su se jedinice HVO-a bihaćkog okruga pridružile snagama Narodne odbrane tj. vojsci Fikreta Abdića. Dan kasnije, dana 22. oktobra 1993, poslije potpisivanja sporazuma sa Bobanom, Fikret Abdić je otputovao u Beograd i sa Radovanom Karadžićem, u prisustvu Slobodana Miloševića, potpisao Deklaraciju koja obje strane obavezuje na mir.

Kao potvrda ovih dogovora i nastavak uspješne saradnje, uslijedio je 7. novembra 1993. godine sastanak predsjednika vlada triju paradržava u Velikoj Kladuši: Jadranko Prlić, Vladimir Lukić i Zlatko Jušić.

Od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Robni promet s Hrvatskom i inostranstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrebačke tvrtke “Voće”. Iza rata se izjašnjavao kao Hrvat, nakon čega je dobio državljanstvo Republike Hrvatske i zaštitu Franje Tuđmana nakon zahtjeva Bosne i Hercegovine za njegovim izručenjem.

29.09.1992. – Formiran Drugi korpus Armije RBiH

Drugi korpus Armije RBiH je bio jedan od ukupno sedam korpusa u Armiji RBiH. Osnovan je 29. septembra 1992. godine, prema naredbi komandanta ŠVK OS RBIH. Sjedište korpusa je bilo u Tuzli a zona odgovornosti se protezala na 28 općina sjeveroistočne i istočne Bosne, te dijelom Posavine.

Historija

Naredbom Komandanta Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH (ŠVK OS RBIH), str.pov.br. 02/1010, od 29. septembra 1992. godine naređeno je da svi Okružni štabovi TO (OkŠO) prepotčine korpusu.
Nadalje, istom naredbom je naređeno da se Opštinski štabovi TO-a prepotčine jedinicama ABiH u čijim zonama odgovornosti su se nalazili. Na osnovu ove naredbe, komanda Okružnog štaba TO Tuzla (OkŠTO) prerasta u Komandu 2. korpusa za čije sjedište se bira Tuzla. Za komandanta korpusa imenovan je Željko Knez a za načelnika Štaba Hazim Šadić. Do kraja prve ratne godine konsolidovane je stanje u zoni odgovornosti ovog korpusa te se radilo na stvaranju povoljnijih uslova kako bi se u narednom periodu, uz dodatnu organizaciju i bolje snabdjevanje MTS-om, iz nametnute defanzive prešlo u ofanzivno djelovanje. Krajem februara 1993. godine Željka Kneza na mjestu komandanta korpusa mijenja dotadašnji načelnik štaba, Hazim Šadić. Naredbom Predsjedništva RBiH od 19. novembra 1994. godine, brigadir Sead Delić postaje treći po redu komandant 2. korpusa i na toj dužnosti ostaje do kraja rata.

Jedinice 2. Korpusa

1. tuzlanska brigada Tuzla
2. tuzlanska brigada Tuzla
3. tuzlanska brigada Tuzla
2. inžinjerijska brigada Tuzla
2. inžinjerijski bataljon Tuzla
2. sanitetski bataljon Tuzla
2. oklopni bataljon Tuzla
2. bataljon veze Tuzla
2. lard PZO Tuzla
2. logistički bataljon Tuzla
Idč/216. Vob Tuzla
MAD Tuzla
2. bVP Tuzla
ABHO Tuzla
NC Tuzla (2.k)
250. slavna obr Tuzla
251.Ibr Tuzla
228.arbr Tuzla
9. muslimansko-oslobodilačka brigada Tuzla
247. slavna mtbr Tuzla
1. muslimansko-podrinjska bbr Kladanj/243. MPbbr Vlasenica
1. teočanska brigada/255. slavna bbr “Hajrudin Mešić” Teočak
108. mtbr Brčko
109. bbr Doboj-Istok
110. slavna brdska brigada – Olovo
111. bbr Gračanica
115. brigada HVO-Zrinski Ljubače-Tuzla
116./216. muslimanska Živinice
117. bbr Lukavac
119. muslimanska bbr Banovići
121. bbr Kladanj
201. viteška bbr Maglaj
202./372. viteška bbr “Garava” Tešanj
203. mlbr “Doboj-Bosna” Doboj-Jug
204. sbbr Teslić
205./245. bbr Kalesija
206. viteška bbr Zvornik-Sapna
207. bbr “Pousorska Ljuta” Jelah
208. bbr Čelić
210./281. viteška “Nesib Malkić” Živinice
211. obr Srebrenik
212./222. bosanska obr Gračanica-Lukavac
21.bbr Srebrenik
217. viteška bbr. Gradačac
220./248. Ibr Đurđevik
240. muslimanska bbr Živinice
241. sprečansko-muslimanska Ibr “Gazije” Kalesija
242. muslimansko-zvornička Ibr Zvornik-Sapna
277. bbr Tešanj
280. lahka brigada Srebrenica
281. lahka brigada Srebrenica
282. lahka brigada Srebrenica
283. lahka brigada Srebrenica
284. lahka brigada Srebrenica
285. Ibr Žepa
286. bbr Srebrenica
287. bbr Bratunac
24. Protivdiverzantski odred “Živiničke Ose”
SDB “Crni Vukovi” Kalesija
PDO “Vjetrenik” Humci-Nahvioci
IDČ 2K “Lavovi”

Ratni uspjesi

Vođene su mnoge žestoke borbe i bojevi. Slijedi lista koja o ovoj jedinici daje jasniju sliku:

– Odbranjena je najveća slobodna teritorija Bosne i Hercegovine
– Oslobođeno je oko 1.500 km2 okupirane teritorije
– Oslobođeni su prvi gradovi u Republici Bosni i Hercegovini (Srebrenica i Kalesija); u sadejstvu sa jedinicama 3. korpusa oslobođen je Vareš i preko 150. sela i zaseoka
– Spriječene su jedinice tzv. JNA da 15. maja 1992. godine na Brčanskoj malti u Tuzli odvezu oružje TO
– Uništen je oklopni voz na Gradačcu, oštećeno nekoliko agresorskih aviona i helikoptera
– Prva brigada Armije RBiH formirana je u Tuzli (Prva tuzlanska brigada) a prva jedinica koja je položila zakletvu Republici Bosni i Hercegovini u Zvorniku (Kula Grad)
– Zapljenjena su znatna MTS: tenk T 55 – 14 kom, tenk T 34 – 15 kom, tenk M4 – 8 kom, samohotka 76mm – 6 kom, samohotka 90mm – 2 kom, samohotka 57mm – 3 kom, OT – 7 kom, BOV – 2 kom, praga (sa PAT 30/2mm) – 2 kom, haubica 122mm – 3 kom, haubica 105 mm – 2 kom, top 100 mm – 2 kom, top 76mm (ZIS) – 20 kom, top B1 – 15 kom, VBR – 3 kom, PAT – 100 kom (raznih kalibara), PAM 12,7mm i 14,5mm – 100 kom, streljačkog oružja – preko 20.000 cijevi, protiv-oklopnih lansera – preko 20 kom, MB 60mm – 100 kom, MB 82 mm – 70 kom, MB 120 mm – 120 kom i mnoštvo druge tehnike i opreme.

Odlikovanja

Više jedinica 2. korpusa je tokom Odbrambeno-oslobodilačko rata zaslužilo naziv “Viteška” i “Slavna”. Počasni naziv “Viteške” brigade nosile su:

107. vmtbr Gradačac,
206. vbbr Zvornik
210. vbr “ Nesib Malkić ” Živinice
213. vmtbr Gradačac,
215. vmtbr Brčko,
217. vmtbr vbbr Gradačac,

Počasni naziv “Slavne” brigade imale su:

110. sbbr Olovo.
202. sbbr Tešanj
250. sobr Tuzla,
252. sbbr Tuzla,
254. sbbr Čelić,
255. sbbr “ Hajrudin Mešić ” Teočak,

Na osnovu odluke Predsjedništva RBiH “Oredenom heroja oslobodilačkog rata” odlikovalo je tri pripadnika ovog korpusa a to su: Mehdina Hodžića, Nesiba Malkića i Hajrudina Mešić . Takođe tri pripadnika 2. korpusa su odlikovana ordenom “Medalja za hrabrost”, a jedan ordenom “Zlatni grb sa mačevima”. Najviše pojedinačno armijsko ratno priznanje, “Zlatni ljiljan”, dodijeljen je 301 vojniku i starješini od čega njima 90 ovo priznanje je dodijeljeno posthumno.

28.09.1993. – Održan prvi Bošnjački sabor: Muslimani postali Bošnjaci

Prvi Bošnjački sabor (zvan i Svebošnjački sabor) održan je u sarajevskom hotelu Holiday Inn 27. i 28. septembra 1993. godine. Organiziralo ga je Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Povijesno je važan jer je na njemu promijenjeno nacionalno ime. Muslimani su postali Bošnjaci, te je promicano nazivanje jezika bosanskim imenom. Novo će ime biti prihvaćeno i priznato Dejtonskim sporazumom 14. decembra 1995. Nakon prvog bit će održan i Drugi Bošnjački sabor, 18. juna 1994. godine.

Zasjedanju je prisustvovalo ukupno 377 sabornika te 80 poslanika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka, Zagreb i Goražde. Zasjedanjem je predsjedovao prof. dr. Enes Duraković koji je na uvodnom izlaganju predstavio i predsjednika inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, prof. dr. Muhameda Filipovića, te ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine dr. Harisa Silajdžića. Na Saboru su prisustvovali i turski, iranski i američki veleposlanik, američki izaslanik, predstavnici islamskih, katoličkih (Vinko Puljić) i pravoslavnih vjerskih institucija itd.

U svom govoru, između ostalog, Alija Isaković je rekao: “U nekim normalnijim okolnostima bilo bi prirodno da ovakvu odluku donese svenarodni referendum, ali u nemogućnosti to obaviti, osnovne naše institucije (Preporod, Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Islamska zajednica i Merhamet) pokrenuli su sazivanje ovog Sabora sa željom da se o ovako krupnim odlukama govori na što je moguće široj osnovi, gdje bi bili zastupljeni predstavnici svih struktura našeg društva i po mogućnosti svih regija”.

Pristupilo se na iscrpnu raščlambu uredbi Ženevskog mirovnog sporazuma. Isticano je da se bira između dva zla: pravednog rata i nepravednog mira. Uloženo je mnogo primjedbi na ovaj pravni akt koji je preživio veliki broj modifikacija, krpljenja i dotjerivanja što je ishodovalo u njegovu pretjeranu opširnost i njegovu pravnu neoubličenost. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović iznio je svoje viđenje ove stvari.

Ovaj Sabor će u historiji muslimanskog naroda na području Bosne i Hercegovine biti zabilježen kao mjesto gdje su promicani novi etnički nazivi (ili po bosanskomuslimanskim povjesničarima vraćeni stari) – Bošnjak (za muškog pripadnika u jednini), Bošnjakinja (za ženskog pripadnika u jednini), Bošnjaci (za muške pripadnika naroda u množini i generalan naziv) i Bošnjakinje (za ženskog pripadnika naroda u množini).

Jedan od prisutnih novinara toga septembarskog dana zapisao je: “Noć u kojoj je zasjedao Sabor bila je presudna – zaspali smo kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci”. Ovom Deklaracijom Sabor je okončao stoljetnu raspravu i nesporazume oko termina Musliman koji je muslimansko stanovništvo na tom širem području po njihovom shvaćanju lišavao svih prava koje je posjedovala svaka etnička skupina kao što je pravo na svoju zemlju, neovisnost, jezik, kulturu itd.

Prof. dr. Muhamed Filipović se upitao: “Tko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našega prvobitnog bosanskoga naroda koji kontinuira svojstvo narodnoga bića ove zemlje, ostvaruje unutar toga bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo. Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država i kao povijesni subjekt bila i jest. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz sudjelovanja u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali ne će biti žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnoga bošnjačkog naroda identificirati se i vezati za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda”. Filipović ovdje aludira na tvrdnju da su bosanski katolici i pravoslavci isprva bili Bošnjaci po narodnosti, ali su se u 19. stoljeću zbog zajedničke vjeroispovijesti identificirali s Hrvatima, odnosno Srbima.

Sabor je donio i jednu bitnu odredbu:

“Da bi produžili i produbili posao potvrđivanja vlastitoga narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u našoj zemlji i u svijetu u kojem živimo, način rada i stukture njegovih institucija, kao i pogleda na budućnost našeg naroda i svih ljudi koji žive u našoj domovini, odlučujemo da Bošnjački sabor i u buduće radi kao mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštivanju različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja života bošnjačkog naroda i naše države i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije”.

Zaključci

Većina poslanika bila je za nastavak rata i odbijanje ženevskog paketa. Razlozi za bili su mogući prestanak rata, ubijanja, protjerivanja, silovanja i drugih zločina sveudilj vršenih nad bosanskim muslimanima. Prednost prihvaćanja neki su vidjeli u tome što će Bošnjaci konačno dobiti jasno određene granice svoga prostora. Razlozi protiv bili su komadanje bošnjačke zemlje, činjenica da bi bošnjačka republika držala tek 22% poljoprivrednog bogatstva, ozakonjenje Republike Srpske i Hrvatske Republike Herceg Bosne, podjela BiH po etničkom načelu, neizlaženje bošnjačke republike na more i nedostatak međunarodne granice (okruženost srpskom i hrvatskom republikom), onemogućavanje povratka izbjeglicama itd. Poslanici su jasno istaknuli Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku kao agresore na Bosnu i Hercegovinu. Zahtjevali su priznanje te karakterizacije, povlačenje agresora s položaja i isplaćivanje ratne odštete.

28.09.1992. – Formirana 1. Viteška motorizovana brigada

1. Viteška motorizovana brigada je vojna jedinica koja je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bila u sastavu Prvog korpusa Armije RBiH. Formirana je 28. septembra 1992. godine. Prvi komandant bio je Enver Šehović.

Formiranje i sastav brigade

Nakon odluke Predsjedništvo RBiH o formiranju korpusa ARBiH, krenulo se sa formiranjem novih i reorganizaciji postojećih brigade koje su trebale ući u sastav Prvog korpusa Armije RBiH.
Na osnovu toga, 28. septembra 1992. godine formirana je 1. mehanizovana brigada. Prema naredbi GŠ OSRBiH za komandanta brigade je postavljen Enver Šehović. Iako je novoformirana brigade nastala spajanjem 13. novosarajevske i 1. sandžačke brigade i još nekih samostalnih jedinica kao što su: 1. oklopni bataljon OkŠO Sarajevo, Odred “Husein-kapetan Gradaščević” i Samostalni odred Isaha Mulića, okosnicu brigade je ipak činila 13. novosarajevska brigade osnovana 27. jula 1992. godine. Krajem oktobra 1992. godine. Brigade je u svom sastavu imala 1.849 boraca i starješina što je predstavljalo 57% od predviđene formacije.Popunjenost naoružanjem je bilo još i gore i iznosilo je 40% u odnosu na predviđenu formaciju, a popuna municijom pola borbenog kompleta po oružju.

1992.

U operaciji ‘ KOVERTA” koja se odvijala u decembru 1992. godine čiji je glavni cilj bio deblokada Sarajeva, borci 1. viteške motorizovne brigade (tada još uvijek 1. mehanizovane brigade) oslobodili su Žuć i Golo brdo te sa ostalim angažovanim jedinicama oslobodili znatnu teritoriju prema okupiranoj Vogošći.

1993.

Sa ciljem efikasnijeg rukovođenje i komandovanja i organizacije odbrane Sarajeva, 1. korpus je pokrenuo process okrupnjavanju jedinica i njihovom preformiranju u motorizovane brigade. Tako je 19. februara 1993. godine. od 1. mehanizovane i 12. brdske brigade (koja je ranije formirana od OpŠO Vogošća) formirana 1.motorizovana brigada. Za komandanta nove brigade postavljen je Enver Šehović. Ovim činom spajanja dvije brigade, 1. motorizovana brigade je prvi put popunila svoju formaciju jer je bila sastavljena od 4.709 boraca i starješina što je činilo 106% od predviđenog broja. Tokom operacije “LUKAVAC-93” koju je VRS povela u junu 1993. godine (iako je u tom periodu važilo primirje sklopljeno između AR BiH, HVO-a i VRS), sa ciljem zadavanja konačnog udarca Armiji RBiH, dio borbenih dejstva se vodio u zoni odgovornostii ove brigade. U borbama za odbranu Golog brda, 27. jula 1993. godine poginuo je komandant Enver Šehović kao i komandant 1. motorizovanog bataljona Zahir Panjeta. Dan poslije, na osnovu naredbe 1. korpusa, za komandanta brigade postavljen je Ramiz Bejić. 14. decembra 1993. godine na dužnost komandanta brigade postavljen je Vahid Bogunić ali je primopredaja dužnosti izvršena u drugoj polovini januara 1994. godine zbog borbenih dejstava i ofanzive VRS. Od marta 1993. pa do marta 1995. godine brigada je djelovala pod formacijskim imenom 1. motorizovana brigada, dodajući mu samo počasne nazive SLAVNA i VITEŠKA, kao kolektivna ratna priznanja.

1995.

U okviru reorganizacije 1. korpusa, 11. januara 1995. naređeno je preformiranje 1. viteške motorizovane u 111. vitešku brdsku brigadu 12. divizije koja je formirana u sklopu 1. korpusa ARBiH. Obustavljanjem svih vojnih aktivnosti na teritoriji BiH, započela je djelimična demobilizacija Armije RBiH i ukidanje nekih jedinica. Tako je 13. oktobra 1995. godine naređena posljednja reorganizacija jedinica 12. divizije. Na osnovu toga, od 111. viteške motorizovane brigade i 105. brdske brigade formirana je 127. brdska brigada. Ovim spajanjem brigada okončan je ratni put 1. viteške motorizovane brigade, jedne od najpoznatijih i najuspješnijih jedinica u sastavu 1. korpusa Armije RBiH. Iako je za vrijeme svog postojanja često mijenjala nazive, ova brigada je u sjećanju svojih boraca i svih patriota ostala najpoznatija po nazivu 1. viteška motorizovana brigada.

Akcije brigade

Operacija “LJETO-92” (Oslobađanje Orlića)
Operacija “JUG-92” (Odbrana Azića i Orlića)
Operacija “KOVERTA” (Oslobađanje kote 850 – Žuć i kote 794 – Golo brdo)

Priznanja

Na osnovu odluke Predsjedništva RBiH, 14. decembra 1993. brigadi je dodijeljeno kolektivno ratno priznanje počasni naziv ‘’slavna’’ tako da je prirodavajući taj prefiks svom nazivu brigade dobila novi naziv: 1. slavna motorizovana brigada. Za borbene uspjehe i ukupne rezultate ostvarene tokom 1994. godine, 1. motorizovana brigada je 8. decembra dobila najviše kolektivno ratno priznanje u Armiji RBiH, počasni naziv VITEŠKA. Najveće ratno priznanje Zlatni ljiljan dobilo je 55 pripadnika 1. viteške motorizovane brigade.

23.09.1992. – Pripadnici Vojske Republike Srpske ubili 17 civila u naselju Duljci

23. septembra 1992. godine, u Duljcima su od strane pripadnika Vojske RS-a ubijeni su civili Bošnjačke nacionalnosti , stari i nemoćni, a ovaj zločin posebno je zastrašujući , jer su pripadnici policije i vojske RS-a nakon ubistva tijela civila stavili na hrpu i zapalili. Ratni zločinci su sa maskama na licu i naoružani automatskim oružjem ubili sedamnaest civila iz bihaćkih naselja Ripač i Orašac. Ove osobe bile su na radnoj obavezi određenoj od strane ratnog predsjedništva tadašnje tzv. “Srpske općine Bihać“. Nakon što su ih strijeljali, tijela ubijenih su stavili na hrpu i zapalili. Ovaj zločin željeli su prikriti uklanjanjem leševa, te je dio nekompletnih tijela žrtava pronađen i ekshumiran 2000. godine na lokalitetu Duliba. Najmlađa žrtva bila je trinaestogodišnja Aldina Vojić, što najbolje govori o razmjeru zločina. Presudom Višeg suda u Beogradu, Odjeljenja za ratne zločine, od 6. februara 2014. godine okrivljeni Đuro Tadić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina zbog izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u naselju Duljci u općini Bihać.

22.09.1992. – Pripadnici 2. romanijske brigade ubili 45 civila u selu Novoseoci

22. septembra 1992. godine, pripadnici 2. romanijske brigade Vojske Republike Srpske ubili su 45 civila bošnjačke nacionalnosti.

U jutro 22. septembra 1992. godine pripadnici 2. romanijske brigade Vojske Republike Srpske ušli su u selo Novoseoci (općina Sokolac).

Oko 300 vojnika opkolili su selo u koncentričnim krugovima. Nakon toga, u selo ušli kamioni sa oružjem i eksplozivom.

Kasnije tog popodneva, muški stanovnici su okupljeni ispred seoske džamije. Četrdeset pet muškaraca i dječaka, starosti od 14 do 68 godina, ubijeni su na licu mjesta. Forenzička ispitivanja su pokazala da su zasuti mecima iz automatskog oružja.

Rupe od metaka na pronađenim lobanjama pokazuju da su žrtvama pucali i u potiljak, pored drugih zadobijenih rana. Džamija je zatim minirana i srušena.

Ostaci tijela pronađeni su 8. septembra 2000. godine, čime je okončana osmogodišnja potraga porodica žrtava, i uništene nade da bi neko od nestalih još mogao biti živ. Četrdeset pet tijela je pronađeno na opštinskoj deponiji Ivan Polje od 5. do 8. septembra 2000. godine.

21.09.1995. – “Srpska dobrovoljačka garda” u selu Sasina ubila 65 civila

Jedan od najvećih zločina tokom ratnog perioda u općini Sanski Most je počinjen 21. septembra 1995. godine u selu Sasina, gdje je na gublište u blizini katoličke crkve u ovome selu dovedeno 67 nedužnih civila, odraslih muškaraca Bošnjaka i Hrvata, a među njima i jedna žena. Dovedeni su iz logora „Šehovci“ i „Kotlovcine“ hotela Sanus. Oni su su brutalno likvidirani u noćnim satima ispred farova autobusa kojim su dovezeni na stratište. Zločin su preživjela dva svjedoka koji su svjedočili o ovome zločinu, ali zbog kojeg još uvijek nije niko odgovarao. Strijeljanje civila je počinila zloglasna jedinica “Srpska dobrovoljačka garda” pod komandom Željka Ražnatovića – “Arkana”, koji su tih septembarskih dana boravili na području Sanskog Mosta, a u tom periodu su još počinjeni i brojni drugi zločini.

Heroina odbrane Sarajeva: Prije 23 godine poginula Fadila Odžaković Žuta

Na današnji dan, 20. septembra 1992. godine preminula je Fadila Odžaković Žuta, jedna od heroina odbrane Sarajeva protiv srpskog agresora, piše bh. novinska agencija Patria.

Dok su trajale borbe na lokalitetu Žuči, Orlića strateških kota za odbranu Sarajeva, 18. septembra 1992. godine Žuta je ranjena, a preminula je dva dana kasnije.

Fadila Odžaković Žuta rođena je 14.03.1958. godine u Goraždu. Bila je vojnik, pripadnik 1. motorizovane brigade. Posthumno je 1993. godine odlikovana najvišim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”, a 1994. godine  “Ordenom zlatnog grba sa mačevima”.

Mnogi su govorili da je hrabrija od većine muškaraca, a kako se prepričavalo posljednje riječi bile su “Ne dajte da prođu”.

20.09.1992. – Odbrana Orlića tt. 876

Od 18. do 23. septembra na Orliću, sve do 5. decembra 1992., kada su oslobođeni širi rejon Žuči i čuvena kota 850, na linijama odbrane 1. mehanizovane brigade čuvenog komandanta Envera Šehovića vođene su teške i iscrpljujuće borbe, odsutna i dramatična bitka za zaustavljanje agresora koji je intenzivno pokušavao da osvoji liniju odbrane na Orliću i tako otvori put prema Sarajevu koristeći se štitom formiranim od živih ljudi držanih prethodno u logorima, Bošnjaka iz Vogošće i okoline. Napadači su spriječeni zahvaljujući hrabroj požrtvovanosti branitelja.

Samo na današnji dan 1992., u tim borbama je poginulo pet branilaca, među njima Mujo Šejto, posthumno odlikovan najvišim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”, sedam boraca je ostalo na okupiranoj teritoriji, pet je kasnije ekshumirano i sahranjeno, dok se sudbina dva borca ne zna ni danas. Teže i lakše je ranjeno 68 branilaca.

Do 23. septembra poginulo je još šest ljudi, među njima pomoćnik komandanta 3. bataljona Enver Radončić, dok je 70 boraca teže ili lakše ranjeno. Tokom septembra su poginula ukupno 42 branitelja, a veći broj njih ranjen.

U teškim borbama 18. septembra 1992. godine smrtno je ranjena Fadila Odžaković Žuta i nakon dva dana preminula u bolnici. Toj heroni je iduće godine posthumno dodijeljeno priznanje “Zlatni ljiljan”, a odlikovanje Orden Zlatnog grba s mačevima 1994. godine.

20.09.1992 – Ubijeno šest osoba na Trgu ZAVNOBiH-a

Na današnji dan, prije 23 godine, na Trgu ZAVNOBiH-a ubijeno je šest osoba, od kojih je troje bilo djece. Zločin su počinili pripadnici srpske vojske. Tog dana 1992. ubijena su djeca Samir Ibrahimagić (rođen 1983. ), Enes Muharemović (rođen 1985.) i Adnan Mušanović (rođen 1977.), i tri odrasle osobe Zoran Drndelić, Željko Lovrić i Rasim Šaškić. Spomen-ploča u znak sjećanja na ovaj zločin postavljena je 2013. godine na Trgu ZAVNOBiH-a.

20.09.1995. – Okončana vojna intervencija NATO-a u BiH (Video)

Operacija Namjerna sila (eng.:Operation Deliberate Force) je bila vojna intervencija međunarodne zajednice sa NATO savezom i SAD-om na čelu koja je ima za cilj da onemogući vojni arsenal Srba u ratu u Bosni i Hercegovini, a koji su prijetili i/ili napadali UN-ove ”sigurnosne zone” u BiH. Operacija je počela oko 2:00 sata 30. augusta 1995. godine i završila se 20. septembra 1995. godine, a uključila je oko 400 aviona i 5000 ljudi iz 15 zemalja svijeta. Tokom operacije izvršeno je 3.515 letova protiv 338 ciljeva. Avioni koji su učestvovali u operaciji su letjeli iz vojne baze u Italiji i sa američkog nosača aviona Theodore Roosevelt. 68% bombi korištenih u operaciji su bile tipa ”precizno navođene municije”. Srpski zračno odbrambeni sistem koji se sastojao od aviona i PAT postrojenja je učinio operaciju opasnim poduhvatom. 30. augusta 1995. godine francuski Mirage 2000 borbeni avion je oboren od strane srpskog protivavionskog topa. Ipak operacija je bila efikasna i time da je dovela Srbe za pregovarački sto.

19.09.1991. – Počela okupacija Mostara od strane JNA i rezervista

Prije 24 godine, 19. septembra 1991. godine u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti

Zbog navodnog osiguranja zračne luke, u Mostar i Hercegovinu dolazi nekoliko hiljada rezervista sastavljenih od titogradskog i užičkog korpusa JNA. Nedugo nakon dolaska, JNA zauzima položaje na brdima oko Mostara i zračne luke, pripremajući opsadu koja će početi s proljećem.

Od tada pa do početka ratnih događanja u Mostaru, skoro svakodnevno je dolazilo do incidenata u koje su bili uključeni rezervni vojnici JNA. Sporadična pucnjava s okolnih brda prema katedrali, pucnjava na vozila u okolici Mostara, ali i međusobni obračuni rezervista su unijeli osjećaj nesigurnosti među stanovnike Mostara.

Jedinice JNA smještene u Mostaru su trebale, zajedno s kninskim korpusom, zauzeti Split i srednju Dalmaciju. Kako to nisu uspjeli učiniti, užički i podgorički korpus ostaju na ovom području.

Dolazak rezervista u Mostar (19. septembar 1991.) iako je bio nenajavljen, mostarski krizni stožer bio je pripravan, a u suradnji s hrvatskim kadrovima u MUP-u Brankom Kvesićem i Brunom Stojićem, zaustavljen je prvi nalet rezervista da uđu u grad. Zaustavljeni su u Gnojnicama i Zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove.

Prva postrojba izlazi na plato Bile i 20. septembra 1991. godine sprječava desant čime Hrvati Mostara praktično ulaze u rat sa srbocrnogorskim agresorom.

Za predsjednika Kriznog stožera izabran je Jadran Topić. Dan kasnije odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane (HVO), koje preuzima obranu grada, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar odlukom Mate Bobana imenuje se Petar Zelenika.

18.09.1993. – Pripadnici odreda “El Mudžahid” ubili 15 Hrvata u selu Bobaši (Video)

18. septembra 1993. godine, u selu Bobaši kod Viteza pripadnici Armije BiH počinili su jedan od najstrašnijih zločina tijekom hrvatsko-muslimanskih sukoba. Tog dana u Bobašima je ubijeno 15 Hrvata, a za taj gnjusni zločin nitko od pripadnika Armije BiH nije odgovarao pred pravosudnim organima. Zločin su počinili pripadnici odreda “El Mudžahid”, koji se nalazio u sastavu 3. Korpusa Armije BiH, čije se zapovjedništvo nalazilo u Zenici.

U ranim jutarnjim satima, 18. septembra 1993., u selo Bobaši, u kojem se nalazilo svega nekoliko slabo naoružanih vojnika HVO-a, pripadnici odreda “El Mudžahid” upali su iznenada te odmah počeli ubijati civile i paliti kuće. Nakon paljevine i iživljavanja na civilima, pripadnici postrojbe povukli su se pred kontranapadom vojnika HVO-a. U to vrijeme, HVO je u Središnjoj Bosni nadljudskim naporima uspio obraniti se od muslimanskih napada i sačuvati hrvatske prostore od potpunog etničkog čišćenja. Bitno je istaći da su ovaj podmukli napad pripadnici Armije BiH izveli u vijeme potpisanog ratnog primirja.

Odreda “El Mudžahid” bio je sastavljen od islamskih dobrovoljaca afro-azijskog porijekla, koji su na teritoriju BiH pod kontrolom vladinih snaga došli preko Hrvatske. Iako ne postoji precizna evidencija o broju stranih dobrovoljaca zbog više različitih imena koje su koristili, evidentirano je oko 400 osoba koje su različitim kanalima komunicirale sa lokalnim vlastima, tražeći ovjeru dokumenata ili slične usluge.

18.09.1992. – Armija RBiH oslobodila Goražde

Jedna od najvećih bitaka za Goražde bila je operacija Krug u augustu 1992. godine. Operacije su izvele 1. i 31. drinska udarna brigada. Borbe su trajale 14 dana i završile su trijumfalnim ulaskom u grad oslobodilačkih jedinica preko jakih srpskih uporišta Desana i Površnice. Akcija je izvedena na dva ratišta, napadom na kote Hranjen i Oštro na jednoj strani i Petibor, Trovrh i Tvičjak na drugoj strani. Izvođenjem operacije “Krug” neprijatelju je nanesen težak poraz. Oslobođeno je 150 km2 prostora, došlo se do oružja i municije. Ova je operacija omogućila gradu da bar donekle normalno živi. Nakon oslobađanja 150 km2 na lijevoj obali Drine, dana 14. septembra 1992. godine počela je akcija za oslobođenje teritorija na desnoj obali Drine. Akcija je uspješno završena 18. septembra 1992. godine, a izvele su je jedinice 43. i 31. drinske brigade. Razbijena su srpska uporišta na Kolijevkama, Visevicama i Biljinu, te oslobođena naselja Bare, Krsnica, Zupčići, Potkozara i još neka sela.

17.09.1995. – Završila operacija “Maestral”

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija združenih snaga Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća odbrane i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofanzive. Trajala je od 8. septembra do 17. septembra 1995. godine.


Snage bosanskih Srba raspoređene na terenu krajem jula i početkom augusta 1995. godine radi provođenja opsežne Operacije Vaganj, koja je trebala preokrenuti tijek rata opet za korist Srba – tu je operaciju preduhitrila hrvatska Operacija Oluja za samo jedan dan -nisu uspjele zaustaviti napredovanje hrvatskih snaga tijekom Operacije Maestral. Makar su se srpske snage upustile u ozbiljne borbe protiv snaga HV, HVO i ABiH, nisu uspjele spriječiti prodor tih snaga prema Banja Luci, kojoj su se hrvatske snage približile na svega 24 km: daljnje napredovanje prema Banja Luci plod je političkih odluka – uz presudno posredovanje diplomacije SAD, kako svjedoči američki diplomat Richald Holbrooke u svojoj memoarskoj knjizi.

Preduvjeti

Temeljem Splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH od 22. jula 1995., nekoliko sedmica nakon operacije Oluja i nakon odbijenog protunapada Vojske Republike Srpske iz pravca Drvara, tijekom kojega su HV i HVO zauzele dodatne kvadratne kilometre u smjeru Drvara, težište djelovanja Hrvatske vojske ponovno je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica nije pravila probleme jer je to bio najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, Hrvatske snage su počele planiranje oslobađanja i zauzimanja što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. 4. i 7. gardijska brigada se pripremaju za nastavka napredovanja prema Banja Luci. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Drvaru i od Glamoča prema Jajcu.

Zbog ponavljanja masakra na sarajevskoj tržnici Markale, 28. augusta 1995. godine, zračne snage NATO-a tijekom noći 30. augusta 1995. godine pokreću snažnu kampanju zračnih udara na bosanske Srbe pod nazivom Operacija Namjerna sila. Vojska bosanskih Srba biva snažno rastrojena. U tom olakotnom trenutku dok su oči svijeta bile uprte u nebo i dok su se brojale štete Srba oko Sarajeva, vojni stožeri ABiH, HV-a i HVO-a iskorištavaju trenutak nemoći VRS i pokreću združenu ofanzivu.

Tijek operacije

Operacija počinje u petak, 8. septembra iz pravca Glamoča i Kupresa – prve srpske linije su bile lako razbijene i u ruke 7. i 4. gardijskoj brigadi pada strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog, visok 1906 m/nm, odakle se kontrolira široko područje od Kupreškog polja i Glamoča sve do Šipova, Jajca i Mrkonjić Grada. Nasuprot hrvatskim snagama bilo je 7 lakih pješačkih slabo popunjenih srpskih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljuna 2. Krajiškog korpusa VRS.

U isto vrijeme kreću napadne operacije 5. korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi. 7. korpus Armije BiH pod zapovjedništvo generala Mehmeda Alagića pokreće žestok napad na Donji Vakuf.

Usporedno s tim, Armija BiH pokreće i operacije prema drugim strateškim područjima pa tako u ponedjeljak, 11. septembra 1995., pada snažno, strateško važno srpsko uporište Vozuća na cesti Banovići-Zavidovići, a narednih dana u bošnjačke ruke pada skoro cijela planina Ozren.

Sutradan, u utorak, 12. septembra 1995. godine, snage 4. gardijske brigade HV-a zauzimaju gradić Šipovo, a 7. gardijska brigada zauzima strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada.

Sljedeći dan, srijeda, 13. septembra 1995. bio je iznimno uspješan – 7. gardijska brigada zauzima Drvar, 4. gardijska brigada zauzima grad Jajce, većinski hrvatski grad, nad slapovima Plive zaviorila je hrvatska zastava, što je za akciju Maestral značilo ono što je za Oluju značila zastava na Kninskoj tvrđavi. Istog dana pada i Donji Vakuf u ruke 7. korpusa Armije BiH.

Na južnom ratištu, HV i HVO su osvojili nekoliko brda s kojih se mogao nadzirati grad Trebinje.

15. septembra 1995. jedinice 5. korpusa Armije BiH zauzimaju Bosanski Petrovac, a idućeg dana, 16. septembra pada i gradić Ključ. Narednog dana, nedjelja, 17. septembra, 5. korpus oslobađa i Bosansku Krupu. Sljedećih dana 5. korpus zauzima šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora i dospijeva nadomak Sanskom Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije.

Nakon tjedan dana borbi, operacija završava. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište, a između HV-a i Banja Luke još je samo gradić Mrkonjić Grad, koji je zauzet u akciji Južni potez (8. – 12. oktobra 1995.). Vitalno srpsko uporište, Banja Luka, sada je postao realni sljedeći cilj, čije oslobođenje bi značilo totalni poraz srpskih snaga u BiH. Akcija Južni potez je – kako i intervjuu za “Europa Magazin” objašnjava u travnju 2011. godine Peter Galbright, ondašnji veleposlanik SAD u Hrvatskoj – zaustavljena na intervenciju američke diplomacije.

Srpski gubici

Uz uništenje infrastrukture, logistike i zapovjednog sustava od strane zračnih snaga NATO saveza, hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na tisuće izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Skoro u potpunosti je razbijen 2. Krajiški korpus VRS i natjeran u bježanje. Moral Srba bio je vrlo oslabljen, u Banjoj Luci i diljem Republike Srpske zavladala je panika. Ipak, široka osvojena područja prije rata nisu bila gušće naseljena – u pitanju su planinska, teže pristupačna područja, pa broj izbjeglica u odnosu na osvojenu površinu nije bio velik.

17.09.1995. – Armija RBiH oslobodila Sanski Most

Združene jedinice Armije RBiH pod komandom generala Atifa Dudakovića 17. septembra 1995. godine razbijaju snage bosanskih Srba i oslobađaju Sanski Most. Vojska Republike Srpske nalazi se pred slomom. Nakon oslobađanja Sanskog Mosta glavnina udarnih snaga Armije RBiH kreće na sjever, prema Prijedoru. Ovaj grad nalazio se u poluokruženju ARBiH. Jedinice Armije RBiH i HVO-a napreduju prema Banja Luci.

17.09.1995. – Armija RBiH oslobodila Bosansku Krupu

Armija RBiH 17. septembra 1995. godine ulazi u Bosansku Krupu. Uslijedio je snažan kontranapad Vojske Republike Srpske s ciljem vraćanja izgubljenih teritorija, tako da je napredovanje Petog korpusa usporeno. Jedinice Vojske Republike Srpske bilježe privremene uspjehe kod Ključa. U kontranapadima učestvuju i paravojne formacije ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, no “Srpska dobrovoljačka garda” kod Ključa je potpuno razbijena. Peti korpus odolijeva napadima VRS. Armija RBiH u zonu odgovornosti Petog korpusa uvodi i jedinice s drugih bosanskohercegovačkih područja, i snažnim udarima oslobađa Bosansku Krupu.

16.09.1995. – Armija RBiH oslobodila Ključ

Nakon temeljnih priprema, operacija “SANA 95” započela je 13. septembra 1995 god. tačno u 6 sati. Već u 6.30 h neprijateljska linija odbrane probijena je na nekoliko mjesta. Iza ponoći, tačnije u 1.10 h jedinice 502. viteške brdske brigade ušle su u Bosanski Petrovac, a nastavak dana iskorišten je za čišćenje terena i likvidiranje i zarobljavanje razbijenih neprijateljskih snaga.
U Bosanskom Petrovcu zaplijenjene su velike količine naoružanja, municije, artiljerijskih oruđa, materijalno-tehničkih sredstava, ratne tehnike i opreme.

Nakon kraćeg odmora, 16. septembra preneseno je naređenje komandanta Petog korpusa generala Atifa Dudakovića da se forsiranim maršom krene prema Ključu. Jedinice su motornim vozilima u marševskoj koloni upućene ka Ključu. Prema tom gradu krenuli su i pripadnici 510. oslobodilačke brigade koji su vodili uspješne borbe na pravcu Begova Glava – Veliki Ljutoč – Dubovsko – Vrtoče -Bosanski Petrovac.

Nakon žestokih borbi na Laništu, u Velagićima i u Pudinom Hanu oko 21.00 sati jedinice 501. i 510. brdske brigade pobjedonosno ulaze u Ključ. Vremena za slavlje nije bilo, već narednog dana u prvim jutarnjim satima 510. slavna brdska brigada u borbenom poretku kreće ka Sanskom Mostu. U donjim Ramićima razbijena je četnička Zvornička brigada, a žestoke borbe vođene su i u rejonu Krasulja, a nakon njihovog oslobođanja na red je došlo i Vrhpolje. Ključko – Sanski borci pobjedonosno su se vraćali u svoj zavičaj. Sanski Most je bio tu, tik pred njima.  Nešto prije doalska naših snaga u rejon Vrhpolja, neprijatelj je uspio minirati most u Vrhpolju i time usporiti napredovanje jedinica Petog korpusa.

U završnim pripremama za operaciju «Sana 95» general Alagić je bio jedan od članova tima koji su usaglašavali borbena sadejstva sa dijelovima Hrvatske vojske i HVO – om. Period od 18. septembra do 10. septembra karakterističan je po tome da su četnicke snage svim raspoloživim ljudstvom uz angažiranje artiljerije i oklopno-mehaniziranih snaga pokušavali cijelo vrijeme zaustaviti nadiranje jedinica Armije RBiH

Skupa sadejstvujući jedinice 502. viteške brdske brigade, Prve Gardijske i 510. oslobodilačke su 9. septembra žestoko udarile pravcem Banjci – Smajino Brdo – Donji Dabar – Sanski Most. Ofanzivna djelovanja odvijala su se prema planu i nepretelj je bio prinuđen na povlačenje, a naše jedinice pristupile su završnim fazama oslobođenja grada i gonjenja neprijetelja čije su se snage povlačile u neredu. Veliki udio u ovom napredovanju naših snaga dali su artiljerci Petog korpusa.

Bježeci od Armije BiH koja je nadirala prema Sanskom Mostu ,četnici su minirali most na rijeci Sani izmedu Tomine i Vrhpolja nebili ih tako zaustavili u silovitom napredovanju. To im nije uspjelo.

Neprekidno vodeći borbe, uveče 9. septembra oko 23.30 h dijelovi 502. viteške brdske brigade i BVP-a Petog korpusa prešli su most na rijeci Sani i ušli u centar grada. Nepretelj je još pružao žestok otpor iz gradske pošte, međutim ne zadugo. Neposredno nakon oslobođanja grada, iz drugih pravaca, vodeći neprekidne borbe, pristižu i drugi dijelovi jedinica iz sastava Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH. Obavještajni podaci govorili su da su stvorene izvanredne predpostavke za oslobađanje Bosanskog Novog, Prijedora, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Banja Luke. Dejtonski mirovni sporazum spasio je agresorske snage od konačnog poraza.

16.09.1992. – Formirana 1. teočanska brigada/255. slavna bbr “Hajrudin Mešić” Teočak

255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić” je bila vojna jedinica koja je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini djelovala u sastavu 2. korpusa Armije RBiH Armije RBiH. Brigada je formirana 16. septembra 1992. godine pod nazivom 1. teočanska brigada sa sjedištem u Teočaku. Prvi komandant brigade je bio Hajrudin Mešić zvani Kapetan Hajro. Čitavo vrijeme rata ova brigada je bila garant opstanka stanovništva na slobodnim teočanskim prostorima i trn u oku neprijatelju.

Historija

U julu ’92. godine formiran je Općinski štab TO sa 4 odreda iz kojeg će 16. septembra 1992. godine izrasti 1. teočanska brigada. Na dan formiranja brigada se sastojala od 1294 borca. Za prvog komandanta je postavljen Hajrudin Mešić. Brigada se već početkom 1993. godine sastojala od 4 brdska bataljona. Nakon smrti komandanta Hajrudina, brigadi je pridodan naziv “Hajrudin Mešić” a reorganizacijom korpusa Armije RBiH brigada je preimenovana u 255. brdsku brigadu. Kraj rata brigada je dočekala u sastavu 25. divizije Drugog korpusa Armije RBiH. Tokom ratnog puta, kroz ovu brigadu je prošlo oko 3100 boraca a njih 20 je za ispoljene zasluge odlikovano najvišim vojnim priznanjem Zlatnim ljiljanom. Ordenom heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata posthumno je odlikovan prvi komandant brigade Hajrudin Mešić. Također, brigada je za ostvarene kolektivne uspjehe od strane Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine 14. decembra 1993. godine odlikovana počasnim nazivom Slavna.

14.09.1993. – Sjećanje na pokolj u Uzdolu

Pokolj u selu Uzdol je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Armije BiH nad tamošnjim autohtonim stanovništvom Hrvatima. Pripadnici Muslimanske vojske tkz. Armije BiH upali su u selo Uzdol u samo jutro, 14. rujna 1993. Ljudi su ubijani puškama, pištoljima, mnogi su dobili metak u zatiljak, neki su izbodeni noževima, kuće su spaljene, crkva i županijski ured su teško stradali. Mrtva tjelesa djece i staraca su masakrirana. U selu je ubijeno 41 osoba, 29 civila i 12 vojnika HVO. Sutradan u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a i ugledale su stravičnu sliku zločina. U Uzdolu je na spomen na taj zločin podignut veliki drveni križ na kojem je ugrađen još 41 mali križ i na svakom zapisano ime i prezime, dan rođenja i smrti pojedine uzdolske žrtve.

14.09.1995. – Armija RBiH oslobodila Bosanski Petrovac

Nakon temeljnih priprema, operacija “SANA 95” započela je 13. septembra 1995 god. tačno u 6 sati. Već u 6.30 h neprijateljska linija odbrane probijena je na nekoliko mjesta. Iza ponoći, tačnije u 1.10 h jedinice 502. viteške brdske brigade ušle su u Bosanski Petrovac, a nastavak dana iskorišten je za čišćenje terena i likvidiranje i zarobljavanje razbijenih neprijateljskih snaga.
U Bosanskom Petrovcu zaplijenjene su velike količine naoružanja, municije, artiljerijskih oruđa, materijalno-tehničkih sredstava, ratne tehnike i opreme.

Nakon kraćeg odmora, 16. septembra preneseno je naređenje komandanta Petog korpusa generala Atifa Dudakovića da se forsiranim maršom krene prema Ključu. Jedinice su motornim vozilima u marševskoj koloni upućene ka Ključu. Prema tom gradu krenuli su i pripadnici 510. oslobodilačke brigade koji su vodili uspješne borbe na pravcu Begova Glava – Veliki Ljutoč – Dubovsko – Vrtoče -Bosanski Petrovac.

Nakon žestokih borbi na Laništu, u Velagićima i u Pudinom Hanu oko 21.00 sati jedinice 501. i 510. brdske brigade pobjedonosno ulaze u Ključ. Vremena za slavlje nije bilo, već narednog dana u prvim jutarnjim satima 510. slavna brdska brigada u borbenom poretku kreće ka Sanskom Mostu. U donjim Ramićima razbijena je četnička Zvornička brigada, a žestoke borbe vođene su i u rejonu Krasulja, a nakon njihovog oslobođanja na red je došlo i Vrhpolje. Ključko – Sanski borci pobjedonosno su se vraćali u svoj zavičaj. Sanski Most je bio tu, tik pred njima.  Nešto prije doalska naših snaga u rejon Vrhpolja, neprijatelj je uspio minirati most u Vrhpolju i time usporiti napredovanje jedinica Petog korpusa.

U završnim pripremama za operaciju «Sana 95» general Alagić je bio jedan od članova tima koji su usaglašavali borbena sadejstva sa dijelovima Hrvatske vojske i HVO – om. Period od 18. septembra do 10. septembra karakterističan je po tome da su četnicke snage svim raspoloživim ljudstvom uz angažiranje artiljerije i oklopno-mehaniziranih snaga pokušavali cijelo vrijeme zaustaviti nadiranje jedinica Armije RBiH

Skupa sadejstvujući jedinice 502. viteške brdske brigade, Prve Gardijske i 510. oslobodilačke su 9. septembra žestoko udarile pravcem Banjci – Smajino Brdo – Donji Dabar – Sanski Most. Ofanzivna djelovanja odvijala su se prema planu i nepretelj je bio prinuđen na povlačenje, a naše jedinice pristupile su završnim fazama oslobođenja grada i gonjenja neprijetelja čije su se snage povlačile u neredu. Veliki udio u ovom napredovanju naših snaga dali su artiljerci Petog korpusa.

Bježeci od Armije BiH koja je nadirala prema Sanskom Mostu ,četnici su minirali most na rijeci Sani izmedu Tomine i Vrhpolja nebili ih tako zaustavili u silovitom napredovanju. To im nije uspjelo.

Neprekidno vodeći borbe, uveče 9. septembra oko 23.30 h dijelovi 502. viteške brdske brigade i BVP-a Petog korpusa prešli su most na rijeci Sani i ušli u centar grada. Nepretelj je još pružao žestok otpor iz gradske pošte, međutim ne zadugo. Neposredno nakon oslobođanja grada, iz drugih pravaca, vodeći neprekidne borbe, pristižu i drugi dijelovi jedinica iz sastava Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH. Obavještajni podaci govorili su da su stvorene izvanredne predpostavke za oslobađanje Bosanskog Novog, Prijedora, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Banja Luke. Dejtonski mirovni sporazum spasio je agresorske snage od konačnog poraza.

Izvor: historija.ba

13.09.1995. – Počinjen masakr u Oborcima kod Donjeg Vakufa

Masakr u Oborcima kod Donjeg Vakufa se dogodio 13. septembra 1995. godine kada su pripadnici 1. krajiškog korpusa Vojske RS, ubili 28 ljudi iz Mrkonjić Grada, od kojih su 24 bili Bošnjaci, a 4 Hrvati. Radi se o ljudima koje su srpske snage ranije uhapsile, a nakon toga ih prisiljavale da kopaju rovove po raznim mjestima: Mrkonjić Gradu, Trijebovu, Manjači, Kupresu, Bugojnu, Donjem Vakufu itd. Masakr se dogodio neposredno prije povlačenja Vojske RS iz Donjeg Vakufa, nakon što su ljudi izvedeni iz Željezničke stanice u Oborcima i strijeljani.

13.09.1995. – Počela operacija “Sana ’95”

Nakon temejlnih priprema operacija “SANA 95” započela je 13. septembra 1995. godine, tačno u 6 sati. Već u 6 sati i 30 minuta, snage Armije Rebublike BiH probile su neprijateljsku linija odbrane na nekoliko mjesta. Iza ponoći, tačnije u 1 sat i 10 minuta, jedinice 502. viteške brdske brigade ušle su u Bosanski Petrovac, a nastavak dana iskorišten je za čišćenje terena i likvidiranje i zarobljavanje razbijenih neprijateljskih snaga srpskog agresora.

U Bosanskom Petrovcu zaplijenjene su velike količine naoružanja, municije, artiljerijskih oruđa, materijalno-tehničkih sredstava, ratne tehnike i opreme.

Početak borbe

Nakon kraćeg odmora, 16. septembra 1995. godine, preneseno je naređenje komandanta Petog korpusa, generala Atifa Dudakovića, da se forsiranim maršom krene prema Ključu. Jedinice su motornim vozilima u marševskoj koloni upućene ka Ključu. Prema tom gradu krenuli su i pripadnici 510. oslobodilačke brigade koji su vodili uspješne borbe na prvcu Begova Glava – Veliki Ljutoč – Dubovsko – Vrtoče – Bosanski Petrovac.Pripadnici 510. oslobodilačke brigade na čijem je čelu bio komandant Amir Avdić, pješačili su punih 11 sati i prešli blizu 40 kilometara, sve vrijeme vodeći borbu sa neprijateljem.

Dolaskom u Krnjušu, ova jedinica obezbjeđivala je lijevo krilo, čime je omugućeno napredovanje 517. slavne brdske brigade prema Sankom Mostu, a 510. slavna i 501. slavna brdska brigada krenule su prema Ključu. Nakon žestokih borbi na Laništu, u Velagićima i u Pudinom Hanu oko 21.00 sat jedinice 501. i 510. brdske brigade pobjedonosno ulaze u Ključ. Vremena za slavlje nije bilo, već narednog dana u ranim jutarnjim satima 510. slavna brdska brigada u borbenom poretku kreće ka Sanskom Mostu. U donjim Ramićima razbijena je četnička Zvornička brigada, a žestoke borbe vođene su i u rejonu Krasulja, a nakon njihovog oslobođenja na red je došlo i Vrhpolje.
Kljucko- Sanski borci pobjedonosno su se vraćali u svoj zavicaj. Sanski Most je bio tu, tik pred njima. Svjesni snage jedinica Petog korpusa Armije BIH četnici su rejonu Sanskog Mosta organizovali odsudnu odbranu. Nešto prije doalska snaga Armije Republike BiH, u rejon Vrhpolja agresorske snage uspjele su minirati most u Vrhpolju i time usporiti napredovanje jedinica Petog korpusa.

Sastanak krajiških generala – Dudakovića i Alagića

Vrijeme do oslobođenja Sanskog Mosta počelo se mjeriti minutama. Naime, usiljenim maršom iz srednje Bosne preko Drvara stizala je već legendarna 17. viteška krajiška brigada iz sastava Sedmog korpusa Armije BIH. Približavao se trenutak fizičkog spajanja dva najslavnija korpusa Armije BiH – Petog i Sedmog – dvojice legendarnih krajiških komandanata i generala, ATIFA DUDAKOVIĆA I MEHMEDA ALAGIĆA. 19. septembra 1995. godine, komandant Sedmog korpusa Armije BIH, general Alagić izdao je naređenje za marš u pravcu Bosanskog Petrovca, 17. viteškoj krajiškoj brigadi pod komandom majora Sakiba Forića. Formirana je kolona od 125 motornih vozila i krenula pravcem Travnik – Novi Tavnik – Bugojno – Kupres – Livno – Bos.Grahovo – Bos. Petrovac.
I pored izvjesnih zadržavanja kolone ispred Kupresa i Drvara jedinica je u Bos.Petrovac stigla u 23.00 sata 20. seštembra 1995. godine. HVO se suprostavljao odluci generala Alagića da preko teritorija pod njihovom komandom uputi svoju jedinicu za Bosansku Krajinu. Bilo je i prietnji da će kolona biti izložena topničkoj vatri. Komandant Sedmog korpusa bio je čvrst u svojoj odluci. Smotru jedinice izvršio je 20. septembra 1995. godine u Bos. Petrovcu komandant Petog korpusa Armije BIH general Atif Dudaković. Smotra je izvršena u 12 sati, a raport je predao komandant 17. viteške krajiške brigade, major Sakib Forić. Nakon smotre jedinice ove brigade upućene su u rejon razmještaja. Nakon teških borbi sa neprijateljskom vojskom i oslobođenja Bos.Petrovca i Ključa, osjetio se zamor kod  boraca AR BiH. Komandant Sedmog korpusa Alagić, izdao je naredbu da kompletna 77. divizija izvrši pripreme za prebacivanje svojih snaga u Bos. Krajinu. Također, izdana je naredba za pripremu 308. brigade, a potom je traženo od komandanta Armije RBiH, generala Delića, da se na pravac Bos.Krajine upute i dijelovi snaga iz ostalih korpusa Armije RBiH. Dijelovi iz ostalih korpusa Armije RBiH po dolasku u Bos. Krajinu, potčinjavaju se Sedmom i Petom korpusu (Prvi, Drugi, Treći, Četvrti korpus). Gardijska brigada i jedinice “Crni Labudovi”, koje su bile pod neposrednom komandom Generalstaba Armije RBIH. U završnim pripremama za operaciju “Sana 95”, general Alagić je bio jedan od članova tima, koji su usaglašavali borbena sadejstva sa dijelovima Hrvatske vojske i HVO.
Period od 18.09. do 10.10. 1995. godine, karakterističan je po tome da su četnicke snage svim raspoloživim ljudstvom uz angažiranje artiljerije i oklopno-mehaniziranih snaga pokušavali sve vrijeme zaustaviti nadiranje jedinica Armije RBIH.Zajedničkim dejstvima, jedinice 502. viteške brdske brigade, Prve Gardijske i 510. oslobodilačke su 9. 10. 1995. godine, žestoko udarile pravcem Banjići – Smajino Brdo – Donji Dabar – Sanski Most. Napadna djelovanja odvijala su se prema planu i agresorska vojska je bila prinuđena na povlačenje, a jedinice Armije RBiH  pristupile su završnim fazama oslobođenja grada i gonjenja neprijatelja, čije su se snage povlačile u neredu. U Pilipovićima je došlo do fizičkog spoja 502. viteške brdske brigade i Prve Gardijske brigade Generalstaba Armije RBIH, i ove dvije jedinice zajedno silovito kreću ka Sanskom Mostu.Veliki udio u ovom napredovanju snaga ARBiH, dali su artiljerci Petog korpusa.

Ulazak u Sanski Most

Bjezeći od Armije BiH koja je nadirala prema Sanskom Mostu, četnici su minirali most na rijeci Sani između Tomine i Vrhpolja kako bi ih tako zaustavili u silovitom napredovanju. To im nije uspjelo.
Neprekidno vodeći borbe, uveče 9. oktobra 1995. godine, oko 23,30 sati, dijelovi 502. viteške brdske brigade i BVP-a Petog korpusa prešli su most na rijeci Sani i ušli u centar grada. Neprijatelj je jos pružao žestok otpor iz gradske pošte, međutim ne dugo. Neposredno nakon oslobođenja grada, sa drugih pravaca, vodeći neprekidne borbe , pristižu i drugi dijelovi jedinica iz sastava Petog i Sedmog korpusa Armije RBIH.

Obavještajni podaci govorili su da su stvorene izvanredni preduslovi za oslobađanje Bosanskog Novog, Prijedora, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Banja Luke. Dejtonski mirovni sporazum spasio je agresorske snage od konačnog poraza.

12.09.1993. – Počela operacija “Neretva ’93”

Za realizaciju operacije Neretva 93 ključno je bilo savjetovanje vojnog vrha RBiH, održanog 21. i 22. augusta 1993. godine u Zenici. Naređeno je zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno hrvatskoj odbrani Mostara), deblokada Donje i Gornje Drežnice, deblokada puta Jablanica –  Mostar, kao i „rješavanje“ Prozora.

Ukratko, BiH vojni vrh je zaključio da je došlo vrijeme za izvođenje veće ofanzive koja bi obuhvaćala područje od Bugojna do Mostara, a u koju bi bile uključene snage 3., 4. i 6. Korpusa.
Krajem augusta, vrh armije je dijelovima snaga spomenutih korpusa uputio pripremne naredbe za nadolazeću
ofenzivu, u kojima su isticani ciljevi i pravci djelovanja.

U samim pripremama za Neretvu 93 dovučena su i pojačanja iz okruženog Sarajeva (1. Korpus), kako bi se ostvarila dodatna nadmoć prema HVO-u.

Iako Sefer Halilović navodi 12. septembar kao početak operacije, manji napadi ARBiH-a zabilježeni su već 6. septembra, posebno na položaje HVO-a u selu Vrdi.

U istom periodu, u mostarskoj opštini snage ARBiH-a su počinile zločin u Grabovici. Masakr u Grabovici je bio ratni zločin počinjen protiv najmanje 13 hrvatskih stanovnika sela Grabovica od strane pripadnika 9. brigade Prvog korpusa Armije RBiH i neidentifikovanih pripadnika Armije RBiH na dane 8. ili 9. septembra 1993. godine.

MKSJ ( Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju) je zaključio da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati izvan razumne sumnje da je preostalih 14 osoba navedenih u optužnici ubijeno od strane pripadnika Armije RBiH u Grabovici u vrijeme relevantno za slučaj. Pretresno vijeće je također konstatovalo da je tokom slučaja, šest navodnih žrtava navedenih u optužnici povučeno.

Sam tijek operacije Neretva 93, Sefer Halilović je opisao sljedećim riječima:

“Dvanaesti septembar. Početak operacije: na glavnom napad u sve jedinice kreću na svim pravcima (…). Trinaestog septembra, nakon preduzetnih mjera, sve  jedinice kreću na zadatak. Prozorski bataljon ulazi u selo Uzdol iz koga oko 11 sati biva potisnut zbog jakog protunapada snaga HVO-a. Tek nakon nekoliko dana, saznali smo da je Samostalni prozorski bataljon u selu Uzdol počinio neke nedozvoljene radnje (…) Ukupni rezultati operacije su impresivni. Po izvještaju UNPROFOR-a, bh. Armija je napredovala i oslobodila 450 kvadratnih km.”
Ofanziva ARBiH je u svojoj prvoj dionici doživjela fijasko –  odbačeni su napadi na Crnom vrhu, neke postrojbe se nisu odazvale na pokret.

Napad na mostarskom ratištu je kasnio, te je on započeo tek kasno uvečer 14. septembra. Tako da su se borbe vodile tijekom noći, te nastavljale kroz sljedeći dan , a snage ARBiH su uspjele deblokirati Drežnicu, te odbaciti snage HVO-a sa tog područja. Do 16. septembra ARBiH je uspjela osvojiti i nova  područja u općini Rama-Prozor.

Iako Sefer Halilović u svojoj knjizi bilježi da je operacija dala impresivne rezultate, njeng glavni cilj nije postignut
– deblokada Mostara. Snage ARBiH-a nisu uspjele poraziti snage HVO-a u Vrdi  i na Humu, što je praktiĉki onemogućilo dalje vođenje operacije.

Prema navodima ARBiH, službeno je prekinuta 4. oktobra 1993. godine, no napadi ARBiH-a na mostarskom području su se i dalje nastavile kroz oktobar, posebno prema  položajima HVO-a u Vrdima. Međutim snage HVO-a su se uspjele oduprijeti napadima ARBiH.

10.09.1992. – Formirana 4. brdska brigada – “Visočka”

Teritorijana odbrana BiH se transformiše u Armiju RBIH, te se 10. septembra 1992. godine formira 4. brdska brigada – Visočka. U njen sastav su ušla četiri odreda i jedinice podrške. Brigada je bila pretpočinjena Taktičkoj grupi „Visoko“ Prvog korpusa Armije RBiH.

U novembru 1992. godine je otpočelo, a početkom februara 1993. godine je završeno, preformiranje i preimenovanje 4. bbr – „Visočke“ u 302. motorizovanu brigadu Visoko. Preformiranje 302. motorizovane brigade u dvije brdske brigade – 315. i 316. bbr Visoko, završeno je sredinom decembra 1993. godine. Početkom januara 1995. godine ove dvije brigade su preimenovane i to – 315. bbr u 135. bbr., a 316. bbr u 136. bbr. U novembru 1995. godine 135. bbr i 136. bbr su rasformirane a njihovo ljudstvo je ušlo u 165. brdsku brigadu.

4. bbr “Visočka” je predstavljala bitan i glavni oslonac za formiranje Operativne grupe (OG) “Visoko”, kasnije OG “Istok” i učestvovala je u svim bitkama koje je izvodila OG “Istok”.

Kraj 1992. godine obilježen je operacijom koja je za cilj imala deblokadu Sarajeva, tačnije 28.12.1992. godine otpočeo je združeni napad jedinica OG “Istok”  na linije neprijatelja na potezu: s.Vlajčići – Mandino brdo – G.Bioča – Crkvica. U operaciji osim jedinica 4. bbr i TO Visoko učestvovale su jedinice iz sastava 7. muslimanske brigade, zeničke brigade, i busovačke brigade. Tom prilikom je izvršen proboj neprijateljskih linija odbrane i naneseni mu veliki gubici u ž/s i MTS-u, ali do pomijeranja naših linija nije došlo. Neposredno nakon te operacije na visočko ratište pristiže i 17. krajiška brigada koja zajedno sa visočkim jedinicama 07.01.1993. godine izvršava proboj i zauzimanje brda Crkvica, ali uslijed artiljerijske vatre neprijatelja po našim snagama Crkvica se nije mogla sačuvati.

11 zaboravljenih heroja: 07.01.1993. – “Crkvice”

U to vrijeme Udarni odred iz sastava 4. bbr je upućen kao pomoć na igmansko-trnovsko ratište u odbranu ugroženih područja što predstavlja i prvi odlazak jedne jedinice sa prostora ove općine.

U januaru 1993. godine naivno vjerujući da će doći do ukidanja embargo na uvoz oružja u RBiH počinje transformacija 4. bbr”Visočke” u 302. motorizovanu brigade (mtbr) i njenog ulaska u sastav 3. korpusa zbog otežanih komunikacija sa komandom 1. korpusa. U sastav 302 mtbr ušle su slijedeće jedinice: 1. mtb sastavljen od Prvog odreda i Odreda “Visočica”; 2 mtb sastavljen od Drugog odreda i Odreda “Buci”; 3.mtb sastavljen od 3. Odreda i Odreda “Gračanica”. Udarni odred se transformiše u Izviđačku četu, a od jedinica MAD-a formira se Haubički division, Mješoviti protivoklopni division i MB čete koje ulaze u sastav mtb, a ostale jedinice se takođe transformišu i formacijski ulaze u sastav 302. mtbr. Jedinice koje su ostale pod komandom Štaba TO transformišu se u protivdiverzantske odrede.

10.09.1992. – Formirana jedinica SDB “Crni Vukovi” Kalesija

Samostalni diverzantski bataljon “Crni Vukovi” je bila jedinica za specijalne namjene Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Crni Vukovi su nastali kao izviđačko-diverzantski vod 10. septembra 1992. godine u Donjim Vukovijama. U narednom periodu izrastaju u četu a zatim u odred, a konačno se transformišu u bataljon 19. aprila 1994. godine. Crni Vukovi su osnovani u sklopu HOS-a, a naredbu za formiranje jedinice potpisao je Dobroslav Paraga. HOS je obezbjedio oružje i opremu za jedinicu. Crni Vukovi će ostati u sklopu HOS-a do izbijanja bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Komadant Crnih Vukova bio je Refik Brđanović-Fiko. Popuna jedinice vršena je isključivo dobrovoljcima. Crni Vukovi su krajem 1992. godine imali 28 pripadnika, krajem 1993. godine 45 pripadnika, a krajem 1994. godine 255 pripadnika. Najveći broj vojnika, tj. 86% od njih 330 koji su prošli kroz Crne Vukove, bili su sa područja općine Kalesija. Ostatak jedinice sačinjavali su borci sa područja Zvornika, Živinica i Tuzle.

Formacijski sastav

Nakon što su izrasli u bataljon 1994. godine, sastav Crnih Vukova bio je: komanda bataljona, odjeljenje veze, vod vojne policije, 1. diverzantska četa, 2. diverzantska četa, 3. diverzantska četa, protivdiverzantska četa i logistički vod.

Ratni put

Crni Vukovi su u oktobru 1992. godine poslati na gradačačko ratište, da učestvuju u odbrani Sibovca. Naredni duži period provode na brčanskom ratištu, gdje su učestovali u borbama u rejonu Broduše, Fazanerije, Lipovca. Nakon povratka sa brčanskog ratišta, Vukovi su krajem jula 1993. godine poslati na vozućko ratište. U planovima etničkog čiščenja kako bi se Bošnjake protjeralo što dalje od Drine, trn u oku srpskim snagama predstavljali su Sapna i Teočak, čije branioce se nije uspjevalo slomiti. Tokom novembra 1993. godine, VRS pokreće veliku ofanzivu na Sapnu i Teočak, nazvanu “Seminar”, kojom je lično komandovao Ratko Mladić. U pomoć Sapni i Teočaku poslate su druge jedinice 2. korpusa Armije Bosne i Hercegovine, među njima i Crni Vukovi. Vukovi učestvuju u borbama na Visokoj Glavici, a ofanziva je uspješno odbijena.

Deblokada Maglaja

Maglaj se nalazio pod zajedničkom blokadom snaga VRS i HVO. General Mehmed Alagić je za deblokadu Maglaja marta 1994. godine koristio Crne Vukove i 17. krajišku brigadu. Crni Vukovi su tajno ubačeni u Maglaj uz suradnju čelnika HVO-a, kojima je Alagić zaprijetio da će u slučaju da napadnu Vukove ili dojave VRS o planu, odmah narediti napad 17. krajiške na HVO. Plan je uspio, Maglaj je deblokiran, a uskoro je i sam general Alagić sa konvojem ušao u grad.

Dalja borbena dejstva

Vukovi su učestovali u oslobađanju Grede na majevičkom ratištu jula 1994. godine. Najveće gubitke jedinica je imala tokom borbi za Lisaču na majevičkom ratištu u novembru 1994. godine. U jednom danu, 14. novembra 1994. godine, poginula su desetorica Crnih Vukova. Crni Vukovi su bili među onim jedinicama koje su učestovale u združenoj operaciji velikog broja jedinica Armije Bosne i Hercegovine u cilju oslobođenja Vozuće. Septembra 1995.godine Vozuća je oslobođena, što je bila jedna od najvećih pobjeda bosanske armije. U oktobru 1995. godine, učestovali su u borbama za Sanski Most.

Kraj rata

Jedinica je rasformirana 16. marta 1996. godine. Troje pripadnika Crnih Vukova su odlikovani zlatnim ljiljanom, među njima i Razija Merić, jedna od svega nekoliko žena odlikovanih ovim priznanjem.

10.09.1995. – Armija RBiH oslobodila Vozuću

Bitka za Vozuću vodila se u završnom razdoblju rata u Bosni i Hercegovini između Armije RBiH i Vojske Republike Srpske od juna do 10. septembra 1995. u selu Vozuća kod Zavidovića. Cilj Armije RBiH bio je protjerati srpsko stanovništvo i naseliti muslimanske izbjeglice iz Srebrenice i Žepe, ali i otvoriti prolaz za napad na Doboj.
Međutim, potpisivanjem Daytonskog sporazuma u decembru 1995. okončan je rat te su pripreme za napad na Doboj obustavljene. Postrojba El Mudžahid, sastavljena od stranih i bosanskohercegovačkih islamista, bila je ključna za uzeće Vozuće. Nakon pada Vozuće počinjen je pokolj nad ranjenicima i zarobljenicima, a srpsko stanovništvo je protjerano. U ovoj akciji učestvovali su: Općinski štab TO Kakanj, 309. brdska brigada Kakanj, 311. lahka brigada Kakanj, 329. brdska brigada Kakanj, 3. manevarski bataljon Kakanj i 3. bataljon Sedme muslimanske viteške oslobodilačke brigade Kakanj.

Bitka

Pripreme Armije RBiH da zauzme Vozuću u Zavidovićima i planinu Ozren koju je držala Vojska Republike Srpske počele su već u maju 1995. Prva operacija nazivala se Crveni lav, a njome su muslimanske snage potjerale VRS i prekinule njihovu komunikaciju preko Ozrena, stvarajući tako pretpostavke za napad prema Vozući. U napadu prema Ozrenu 27. maja 1995. istakli su se pripadnici odreda El Mudžahid. Nakon samo sedam minuta borbe uspjeli su uzeti strateški važnu kotu Podcjelovo, potpuno razbijajući linije srpske obrane. Prethodno su dvije godine muslimanske snage uzalud pokušavale osvojiti Podcjelovo kojeg su Srbi nazivali “vratima srpske Moskve”. Nakon pada Podcjelova, mudžahedini se brutalno obračunavaju sa srpskim ranjenicima i zarobljenicima sječući im glave. Mudžahedini su načinili i snimku svojih nedjela. U napadu na Podcjelovo poginuo je i emir, jedan od vođa mudžahedina, Abdulah Libi.

U junu je pokrenuta i operacija muslimanskih snaga za napad na Vozuću. Nazvana je “Bitkom ponosa”, a 10. septembra 1995. počela je završna faza te operacije pod nazivom “Uragan 95”. Zapovjednik operacije “Uragan ’95” bio je Refik Lendo, zapovjednik operativne grupe “Bosna” na području Žepča i Zavidovića. U operaciji su sudjelovali i Crni labudovi koji su počinili pokolj nad Hrvatima u Grabovici 9. septembra 1993. godine, te druge postrojbe Armije RBiH. Krajnji cilj same operacije bio je progon sprskog stanovništva i naseljavanje između 10 i 15 hiljada muslimanskih izbjeglica iz Srebrenice i Žepe. Sam napad na Vozuću zapovjedio je predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović koji je bio zainteresiran i u ishod napada. Pripadnici srpskih snaga na Ozrenu držali su kako ne mogu biti poraženi, međutim, iznenadnim napadom s leđa zavladao je haos u srpskim redovima. Napad s leđa su pripadnici srpske Četvrte ozrenske brigade uočili kada je spaljeno selo iza njih. Za četiri minute mudžahedini su osvojili stratešku kotu Paljenik i srušili cijelu srpsku obranu, a Vozuća se našla u potpunom okpkoljenju. U napadu na srpske snage poginuo je i emir Abu Tabit al Masri. U izvješću Abu Maalija, jednog od emira, navodi se da je u napadu ubijen veći broj srpskih vojnika, dok je 60 njih zarobljeno. Umjesto da ih odvedu u zatvor u Zenicu ili Dom umirovljenika u Zavodivićima, mudžahedini su ih brutalno poklali u svom kampu snimajući svoje radnje. Zarobljenici su također mučeni i od njih je traženo da se međusobno ubijaju, a kasnije su oskvrnjena i tijela ubijenih.

Pad Vozuća otvorio je i mogućnost za muslimanski napad na Doboj, međutim, uskoro je potpisan Daytonski sporazum kojim se okončao rat u Bosni i Hercegovini.

Istrage o zločinima

Povjerenstvo iz Republike Srpske uporno je tragalo za nestalima tijekom borbi za Vozuću. Krajem 1996., predstavnici Povjerenstva Milan Ivančević i Goran Krčmar otišli su u Zenicu na sastanak s generalom Sakibom Mahmuljinom, od kojeg su tražili oslobađanje preostalih ratnih zarobljenika iz KPD-a u Zenici. Mahmuljin je negirao postojanje zarobljenika, no priznao je da su mudžahedini u kampu u Gostovcima pogubili zarobljenike odsijecanjem glava.

IFOR je u augustu 1997. u zatvoru u Zenici ipak pronašao skrivene srpske časnike, Nenada Škrbića iz Banja Luke i Dušana Škrebića iz Teslića. Obojica su bila zarobljena u septembru 1995. u Donjoj Bukovici na Ozrenu. Mahmuljin je imao namjeru mijenjati dvojicu časnika za tijela svoje braće koji su poginuli u borbama sa srpskim snagama u Kozarcu. Preostalih pet vojnika, za koje je Republika Srpska imala podatke da se nalaze u KPD-u Zenica, nisu pronađena. Nisu pronađena ni tijela vojnika ubijenih u kampu u Gostovcima, jer su njihovi posmrtni ostatci iz grobnice pokraj Kučice iskopani i razbacani. Pronađene su kosti, dijelovi lubanja i šaka. Za tri pronađena tijela utvrđeno je da su vojnici Prnjavorske brigade koji su nestali u maju 1995. godine.

U ekshumaciji kod Stoga 1997. pronađeno je 21 tijelo, od toga 17 bez glave. Na susjednoj lokaciji od 17 tijela, 14 je bilo bez glave. Na koti Paljenik u ljeto 1997. pronađeno je još 12 tijela vojnika Srbačke brigade. Povjerenstvo Republike Srpske je kod Vozuće pronašlo 11 lokacija s izmještenim grobnicama. U njima je, prema podacima Povjerenstva, još 137 tijela koja su otkopana i premještena kada je počela istraga. Nalazi Dokumentacijskog centra za ratne zločine u Banja Luci upućeni su u Haag. Haški istražitelji su dugotrajnom istragom potvrdili istinitost i originalnost prikupljenih dokaza. Njihov dosje jasno je utvrdio odgovornost odreda El Mudžahid za počinjene ratne zločine, ali se bavio i širim djelovanjem mudžahedina u sklopu Trećeg korpusa Armije RBiH.

U decembru 2014. godine, potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo predao je Tužiteljstvu BiH dokumentaciju koja se odnosi na sumnju da su neki bošnjački dužnosnici na visokim položajima prešutili brutalne likvidacije odsjecanjem glava srpskih vojnika koje su počinili mudžahedini.

09.09.1993. – Sjećanje na masakr u Grabovici

Masakr u Grabovici je bio ratni zločin počinjen protiv najmanje 13 hrvatskih stanovnika sela Grabovica od strane pripadnika 9. brigade Prvog korpusa Armije RBiH i neidentifikovanih pripadnika Armije RBiH  9. septembra 1993. godine.

MKSJ je zaključio da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati izvan razumne sumnje da je preostalih 14 osoba navedenih u optužnici ubijeno od strane pripadnika Armije RBiH u Grabovici u vrijeme relevantno za slučaj. Pretresno vijeće je tokom slučaja konstatovalo da je Tužilaštvo sa spiska žrtava navedenih u optužnici povuklo šest imena.

Pozadina

Prije početka Rata u BiH, ciljevi nacionalista iz Hrvatske su bili identični kao i ciljevi hrvatskih nacionalista u Bosni i Hercegovini. Dana 18. novembra 1991., ogranak HDZ-a u BiH je proglasio postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna kao zasebne “političke, kulturne, ekonomske i teritorijalne cjeline” na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dana 18. juna 1992. godine, bosanska Teritorijalna odbrana u Novom Travniku je primila ultimatum od strane Hrvatskog vijeća odbrane koji je uključivao zahtjeve za ukidanjem institucija Bosne i Hercegovine, uspostavljanjem vlasti Herceg-Bosne i polaganjem zakletve Herceg-Bosni, potčinjavanjem Teritorijalne odbrane HVO-u, te izbacivanjem muslimanskih izbjeglica koje su našle utočište u Novom Travniku nakon srpskih progona, sve u roku od 24 sata. Napad na bosanske muslimane je lansiran 19. juna i tako je započeo Bošnjačko-hrvatski sukob.

Mostar je bio podijeljen na zapadni dio, u kojem su dominirali Hrvati i istočni dio, gdje je bila pretežno koncentrisana Armija RBiH. Međutim Armija RBiH je imala svoj štab u zapadnom dijelu u kompleksu poznatom kao Vranica. U ranim satima 9. maja 1993. godine HVO je napao bošnjačko stanovništvo grada Mostara upotrebom artiljerije, minobacača, teškog naoružanja i lakog oružja. HVO je kontrolisao sve puteve koji su vodili u Mostar, a međunarodnim organizacijama je zabranio pristup gradu. Radio Mostar je objavio da svi Bošnjaci treba da istaknu bijelu zastavu sa svojih prozora. Hrvatski napad je bio dobro pripremljen i isplaniran.

Hrvati su preuzeli kontrolu zapadnog dijela grada i protjerali na hiljade Bošnjaka u istočni dio. Hrvatske snage su krenule u masovne egzekucije i etničko čišćenje zapadnog, te svirepu opsada i kampanju granatiranja istočnog dijela grada pod kontrolom bosanske vlade. To je rezultiralo hiljadama ranjenih i ubijenih. Granatiranje hrvatske vojske je sravnilo sa zemljom veći dio historijske jezgre grada.

Neretva ’93

Kako bi se sprovele borbene operacije u Hercegovini s ciljem prekida opsade istočnog dijela grada Mostara, jedinice 9. brigade, 10. brigade i 2. nezavisnog bataljona, sve podređene Prvom korpusu Armije BiH su poslane iz Sarajeva u sektor Jablanice. To je bilo područje gdje se nalazi Grabovica, a u zoni odgovornosti Šestog korpusa. MKSJ je zaključio da su jedinice došle u to područje na osnovu naredbe izdate od strane Sefera Halilovića.

Ubistva

Grabovica je bilo selo nastanjeno Hrvatima. Bila je pod kontrolom bosanske vlade od maja 1993, a odnos između stanovnika i vojnika Armije RBiH koji su bili stacionirani u selu je bio dobar. Pošto nije bilo dovoljno prostora za smještaj jedinica koje su trebale da dođu, pretpostavilo se kako će se dolazeći vojnici smjestiti kod stanovnika sela. Reputacija jedinica koje su trebale doći (9. i 10. brigada) je bila loša, zbog “kriminalnih i nekontrolisanih” elemenata u njima. Prema MKSJ, dokazi su pokazali da su pripadnici obje brigade ne samo pokazali nedostatak discipline, nego su također činili i nedolične radnje (krađa i sl.). Pretresno vijeće je istaklo svjedočenje komandatna Prvog korpusa, Vahida Karavelića koji je rekao da iako je znao za nedisciplinu pripadnika tih brigada, ipak nije mogao zamisliti da bi pripadnici tih brigada mogli počiniti zločin nad civilima u Grabovici.

Dolaskom jedinice 9. brigade atmosfera u selu se promijenila, a činovi nasilja su se počeli dešavati. Tokom noći 8. septembra su se čuli pucnji u selu. MKSJ je ustanovio da je do ranog poslijepodneva na dan 9. septembra, određeni broj stanovnika bio ubijen od strane jedinica prisutnih u Grabovici. Pretresno vijeće je zaključilo da je van razumne sumnje dokazano kako je 13 stanovnika sela, koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima ubijeno od strane pripadnika 9. brigade i neidentifikovanih članova Armije RBiH na dane 8. i 9. septembra 1993. godine (Pero Marić, Dragica Marić, Ivan Zadro, Matija Zadro, Mladen Zadro, Ljubica Zadro and Mladenka Zadro, Josip Brekalo, Martin Marić, Živko Drežnjak, Ljuba Drežnjak, Ivan Mandić i Ilka Miletić). Pretresno vijeće je zaključilo da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati izvan razumne sumnje da je preostalih 14 osoba navedenih u optužnici ubijeno od strane pripadnika Armije BiH u Grabovici u vrijeme relevantno za slučaj. Pretresno vijeće je također konstatovalo da je tokom slučaja, šest navodnih žrtava navedenih u optužnici povučeno.

Istraga

Nakon što je informacija o ubistvima došla u Sarajevo, Armija RBiH je započela istragu o počinjenom zločinu. Služba sigurnosti Šestog korpusa, Bataljon Vojne policije Šestog korpusa i Vojna policija 44. brigade locirana u Jablanici su bili uključeni u istragu. Šef sigurnosti Glavnog štaba Armije RBiH, Jusuf Jašarević je informisan o rezultatima istrage. MKSJ je na bazi predočenih dokaza zaključio kako Sefer Halilović nije imao stvarnih mogućnosti da kazni počinioce ubistava.

Suđenje u Hagu

Bosanski komandant Sefer Halilović je optužen od strane Tužilaštva MKSJ na bazi komandne odgovornosti (član 7 (3) statuta Tribunala) po jednoj tački optužnice za kršenje zakona i običaja ratovanja (član 3 – ubistvo). Nakon što je sud ispitao sve prezentirane dokaze i u svjetlu činjeničnih nalaza, donesena je odluka kako Tužilaštvo nije dokazalo izvan razumne sumnje da je Sefer Halilović imao efektivnu kontrolu nad trupama u Grabovici na dane 8. i 9. septembra 1993. godine, čiji su pripadnici počinili zločin. Presuda Seferu Haloviću je glasila da nije kriv.

Presude

2008. godine, Vrhovni sud FBiH potvrdio je tri presude lokalnih sudova od 13 godina zatvora protiv Nihada Vlahovljaka, Seada Karagića i Harisa Rajkića, bivših pripadnika Armije RBiH za zločine počinjene u Grabovici. Sud je zaključio da je Nihad Vlahovljak naredio ubistva, a da su druga dva osuđenika izvršila njegovo naređenje.

09.09.1993. – Počela operacija “Medački džep”

Operacija” Medački džep” je naziv za vojnu operaciju koju je izvela Hrvatska vojska u razdoblju 09. – 17. septembra 1993. protiv JNA i paravojnih postrojbi tzv. Republike Srpske Krajine.

Uvod

Medački džep je područje koje se prostire oko četiri do pet kilometara u širinu i pet do šest kilometara u dužinu, a obuhvaća mjesta Divoselo, Čitluk i dio Počitelja, te brojne male zaseoke. Nalazilo se u sklopu samoproglašene tzv. Republike Srpske Krajine. To je bio u prvom redu seoski kraj, gdje se šume izmjenjuju s poljima. Prije oslobađanja ovog područja tu je živjelo oko 400 stanovnika srpske nacionalnosti.

Operaciji Medački džep prethodile su tijekom 1993. učestali topnički napadi i djelovanja diverzantskih skupina snaga 15. korpusa “Srpske vojske Krajine (SVK)” nastojeći preuzeti inicijativu na vitalnom dijelu Ličkog bojišta. Povremenim je topničkim udarima sustavno narušavana normalizacija života i onemogućen povratak prognanika i izbjeglica na šire područje grada Gospića. “SVK” je u svoje vojne postrojbe uključivala sveukupno sposobno stanovništvo. Postrojbe Civilne zaštite popunjavali su stanovništvom koje nema vojni raspored i ne podliježe vojnoj obvezi: muškarcima starijim od šezdeset i ženama starijim od pedeset godina. U televiziji takozvane “republike srpske” pokazivani su TV-prilozi o “babi” Danici Obradović naoružanom strojnicom ´browning´.

Neprijatelj je provodio taktiku iznenadnih, kratkotrajnih, dobro pripremljenih i odmjerenih udara (prepada) malim skupinama odabranog i osposobljenog ljudstva, kombiniranog s iznenadnim topničkim napadima po širem području grada Gospića. Sve veći broj stradalih civila demoralizirao je i pojačavao privid bezizlazne situacije kod pučanstva.

Operacija Medački džep otpočela je granatiranjem neprijateljskih položaja na tom području u ranim jutarnjim satima 9. septembra 1993. godine. Oko 6,00 sati hrvatske snage, u sastavu kojih su bile postrojbe Hrvatske vojske iz Operativne zone Gospić, uključujući 9. gardijsku brigadu, 111. brigadu HV, domobransku bojnu iz Gospića, domobransku bojnu iz Lovinca, te postrojbe specijalnih snaga policije, ušle su u medački džep. Nakon borbi koje su trajale oko dva dana, uspostavile su nadzor nad Divoselom, Čitlukom i dijelom Počitelja i oslobodile to područje, nakon čega je Hrvatska vojska zaustavila napredovanje.

U to vrijeme Janko Bobetko bio je načelnik Glavnog stožera HV-a, dok je vršitelj dužnosti zapovjednika Zbornog područja Gospić bio brigadir Rahim Ademi. Pukovnik Mirko Norac bio je zapovjednik 9. gardijske brigade.

Zapovjednik Specijalne policije snaga MUP-a RH bio je general Mladen Markač, a zamjenik Željko Sačić. Specijalne jedinice policije imale su zadatak presjeći neprijateljski teritorij na označenom području u obliku potkove i priključiti se glavnim snagama udara.

Operacija

Akcija je izvršena munjevito, a napredovanjem duboko u neprijateljski teritorij izvan plana akcije potpuno je iznenadila čak i tadašnji državni vrh, te je naknadno zaustavljena. Nakon akcije promijenjena je ravnoteža snaga, od tada nadalje će srpski pobunjenici, vojska tzv. RSK sve manje Hrvatskoj predstavljati opasnog protivnika.

Prilikom cijele akcije pripadnicima hrvatskih specijalaca na nivou lokalnih zapovjednika postrojbi javno je čitana osobna zapovijed generala Markača da će biti sankcionirane prekoračene ovlasti pripadnika MUP-a, a u svezi čuvanja života i imovine civila na istom području, većinom pripadnika srpske nacionalnosti.

Presudom 30. maja 2008. pred Županijskim sudom u Zagrebu Mirko Norac osuđen je na 7 godina zatvora zbog operacije “Medački džep”, jer je propustio spriječiti da njemu podređene postrojbe muče i ubijaju civile te pale i dižu u zrak kuće u medačkim selima. Norac je krajem studenoga 2011. pušten nakon što je odslužo više od dvije trećine kazne.

Političke kontroverzije

Kanađani Scott Taylor i Brian Nolan u svojoj knjizi “Tested mettle” (objavljena 1998.) naveli su da je “operacija Medački džep” bila prijelomna točka u kojoj je nedvosmisleno dokazana “hrvatska krivnja za zločin i etničko čišćenje te pokazana jednakost u zločinu između Srba i Hrvata”…  Miroslav Međimorec u svojoj opsežnoj studiji koja je objavljena 2003. godine u znanstvenim časopisu “National security and the future” iz toga zaključuje da je “takvim tumačenjem događaja u Medačkom džepu u pitanje dovedena suverenost hrvatske države, ratni zločini su postali hrvatska državna politika, a Međunarodna zajednica dobila dokaz koji je tražila da bi opravdala svoje tumačenje sukoba u bivšoj Jugoslaviji, svoju nedjelotvornost, pristranost i zadovoljavanje geopolitičkih interesa. Hrvatska je iz žrtve postala krivac za raspad Jugoslavije i rat… Posljedice su bili poltički pritisci, usporavanje približavanja europskim integracijama, teškoće u tranziciji i Haški sud. Međunarodna je zajednica nakon Medačkog džepa prihvatila tumačenje sukoba u bivšoj Jugoslaviji kao “građanskog rata i podijelila jednaku odgovornost svih strana za taj rat”. Značenje Medačkog džepa je da se javno mnijenje Zapada okreće od Hrvatske i izjednačava je s agresorom – Srbijom. Neoprostivi su zločini počinjeni tijekom te vojno-redarstvene akcije, ali zbog nje trebaju odgovarati počinitelji, ali Hrvatska – njezino političko-vojno vodstvo- po svemu zločin nije planirala, učinila, niti bi zbog toga treba snositi posljedice…

Navodna Kanadsko – Hrvatska bitka

Nako te operacije Kanađani su tvrdili da je došlo do bitke između kanadskih mirovnih snaga u sklopu UNPROFORa i hrvatskih snaga tijekom operacije. Za nju su i službeno nagrađeni. Generalni guverner Kanade i Vrhovni zapovjednik njenih Oružanih snaga Adrienne Clarkson 1. decembra 2002. u Winnipegu navodi bivšem zapovjedniku 2. bataljuna Princeze Patricije pred više stotina vojnika da su …” pripadnici 2. PPCLI Borbene grupe zadržali položaje i odbili hrvatske snage, te dali lekciju Hrvatskoj vojsci i naučili ju da prestane sa stalnom taktikom “etničkog čisćenja” u Sektoru…”

U odgovoru na priznanje generalnog guvernera Clarkson potpukovnik Jim Calvin je rekao …”to je manje od priznanja da se bitka stvarno dogodila..”

Prema Kanadskim izvorima, u bitci je poginulo ili ranjeno 27 hrvatskih vojnika. Hrvatski službeni izvori pak navode da je tijekom cijele operacije Medački džep poginulo 10 hrvatskih vojnika, i nitko u bitci s Kanađanima. Srpski vojni izvori “RSK” ne spominju tu veliku kanadsko-hrvatsku bitku i ako bi njima išla u prilog.

Međimorec je o tome između ostalog napisao: …Kao što je knjiga “Sve moje bitke” generala zbora Janka Bobetka ključna za razumijevanje vojnog dijela Medačkog džepa s hrvatske strane, tako je za razumijevanje srpskog pogleda na tu operaciju važna knjiga “Knin je pao u Beogradu” general majora vojske SVK Mislava Sekulića…

Dugoročne posljedice

Podatci Save Štrbca i “Veritasa” o poginulim i nestalim Srbima poslužili su za pokretanje istrage i optužnice protiv Hrvata. ICTY je vjerovao da rad te udruge ključan čimbenik u dokazivanju zlodjela Hrvata i Bošnjaka s dugoročnim političkim posljedicama.