Iza dopreme oružja 1992. iz Kine za BiH, koje je mjesecima stajalo u mariborskoj zračnoj luci da bi 1993. bilo zaplijenjeno, stajala je organizacija TWRA koju su podupirali Osama bin Laden i šeik Omar Abdel Rahman. Godine 1992. u to su se uklopili i minimalni interesi Zapada, međutim već godinu poslije zajedništva više nije bilo.
Mariborska zračna luka bila je logistička baza koja je povezivala siromašnu državu Sudan, mrežu Osame bin Ladena i Bosnu, zemlju koja je bila u grozničavoj stisci, pisao je u svom posljednjem broju negdašnji ljubljanski tjednik Mladina.
U tekstu naslovljenom Od dobročinitelja do zločinca, u pravilu kvalitetno obaviješteni ljubljanski tjednik upozoravao je na pozadinu mariborskog “linka” u to vrijeme najtraženijeg čovjeka na planetu. Tim su linkom 1992. godine bile povezane i zapadne obavještajne službe, tvrdio je autor teksta s potpisom Ali H. Žerdin.
On je upozoravao na to kako je Slovenija povezana s dijelom svijeta kojem danas lijepe etiketu da je barbarski. Podsjećao je na najveću slovensku aferu, čijem segmentu, koji se iz današnje perspektive čini osobito zanimljiv, nije pridavana gotovo nikakva pozornost.
“Rujna 1992. godine iz Kartuma su u Maribor doletjela četiri ukrajinska zrakoplova. Kartum leži u Sudanu, državi koju danas nalazimo na popisu onih koje podupiru terorizam. Zrakoplovi su do Maribora doletjeli preko Budimpešte. Tehnički dio zračnoga mosta između Kartuma i Maribora organizirao je austrijski državljanin Dieter Hofmann. Kao naručitelj usluge bio je potpisan sudanski državljanin s diplomatskom putovnicom Elfatih Hassanein. Hassanein je vodio humanitarnu organizaciju Third World Releif Agency — TWRA (Agencija za pomoć trećem svijetu) čije je sjedište bilo u Beču”.
Pripadnici sigurnosne službe slovenskog Ministarstva obrane, međutim, u pratnji carinika 21. srpnja 1993. godine otvorili su kontejnere koji su stigli iz Kartuma i zatim deset mjeseci ležali u skladištu mariborske zračne luke. U to su vrijeme, naime, već bili zaoštreni odnosi između bosanskih Hrvata i Muslimana te hrvatske vlasti nisu dopuštale tranzit.
Slovenski sigurnosnici su utvrdili da iz Kartuma u Sloveniju nije stigla obična humanitarna pomoć, već približno 130 tona oružja.
“O mariborskoj aferi s oružjem poznato je gotovo sve”, podsjećala je Mladina.
“Poznato je da je teret trebao otputovati u Bosnu te da se njime bavio bosanski državljanin Hasan Čengić. Poznato je i to da su dospijeće tereta pomogli i neki službenici slovenske sigurnosno-informativne službe, da su slijedile optužnice i suđenje. Poznato je da nitko nije osuđen. Poznato je da su slovenske vlasti upalile zeleno svjetlo za tranzit humanitarne pomoći.”
Unatoč činjenici da je to najveća, najkompleksnija, najsimptomatičnija i najviše “prežvakana” slovenska afera, neke stvari su ostale nejasne. Teret je, naime, stigao iz Sudana, jedne od najnerazvijenijih država svijeta, koja ne slovi po razvijenoj industriji oružja. Oružje je bilo podrijetlom iz Kine!
Tko su financijeri?
Tko ga je financirao? Tko je Elafatih Hassanein, čovjek koji je bdio nad teretom? Pokušaji slovenskih informativnih službi da otkriju pojedinosti kod sudanskih vlasti, ali i kod zapadnih službi, nisu urodila plodom.
Otkrile su, međutim, da je Hassanein 21. rujna 1992., kada je u Maribor stigla prva pošiljka, bio u Sloveniji. Oko 1. listopada na Bledu se sastao s predstavnicima Vlade tamošnje Republike Bosne i Hercegovine. Spomenutom, dugogodišnjem bliskom suradniku tadašnjeg predsjednika Republike BiH Alije Izetbegovića, Hassanein je uručio ček od milijun njemačkih maraka.
Hassanein se idućih mjeseci stalno nalazio oko tereta. Međutim, tek nakon članka objavljenog 1996. u Washington Postu postalo je jasnije tko je Hassanein i što je organizacija TWRA. Ta organizacija je osnovana u Beču 1987. godine s ciljem da pomaže islamskim državama. Njezin godišnji proračun, težak više desetaka milijuna dolara, ostvaruje se uplatama vlada, kako prozapadno tako i proistočno orijentiranih islamskih država i pojedinaca.
Washington Post je istaknuo dvojicu: šeika egipatskoga roda Omara Abdel Rahmana, i poznatijeg Osamu bin Ladena. Šeik Omar Abdel Rahman poznat je kao spiritualni vođa prvog napada na newyorški WTO 26. veljače 1993., kada je poginulo šest osoba, a približno tisuću ih je ranjeno. U ožujku 1993. godine je uhićen te je nekoliko mjeseci poslije osuđen na doživotnu robiju.
Šeik Rahman je u SAD doputovao 1990. godine s američkom vizom koju je dobio u Kartumu, a 18. kolovoza te 1993. godine State Department je vladi u Kartumu priopćio da je Sudan uvršten na popis zemalja koje podupiru terorizam jer se u njoj skupljaju islamski ekstremisti. U Sudanu je tada živio i Osama bin Laden.
Austrijski i njemački istražitelji koji su 1995. godine upali u bečko sjedište TWRA otkrili su da je najveći dio novca te organizacije bio namijenjen Bosni i Hercegovini.
Mladina naglašava činjenice da je oružje namijenjeno BiH iz Kine preko Sudana i Mađarske ukrajinskim zrakoplovima doputovalo u Sloveniju, a dopremu je tehnički organizirao zapadnjak Dieter Hofmann, Austrijanac koji je u izvještajima slovenske obavještajne službe označen kao “mogući eksponent jedne od inozemnih obavještajnih službi”.
Interesi Zapada
Autor postavlja pitanje je li on u pritaji bio opunomoćenik zapadnih država koje su bez otisaka prstiju tovarom oružja željele ostvariti ravnotežu snaga na bosanskohercegovačkim frontama? Nakon što je Dieter Hofmann 19. ožujka 1993. uhićen u Mađarskoj, a tome je prethodila prva eksplozija u WTC-u, nenačelna koalicija Zapada i Sudana oko opskrbe Bosne nije više bila primjerena.
Zanimljivo je da su četiri tjedna nakon otkrića oružja na mariborskoj zračnoj luci Sjedinjene Države Sudan proglasile državom koja podupire terorizam, uočava novinar Mladine. Ističe i činjenicu da su napori slovenskih obavještajaca da doznaju pojedinosti o teretu i osobama koje su povezane s njim, kako u Sudanu i Turskoj tako i u Austriji, Velikoj Britaniji i SAD-u, bili neuspješni.
Zaključuje kako je organizacija za pomoć islamskim državama TWRA, koju su podupirali Bin Laden i šeik Omar Abdel Rahman, imala interes da svoje poglede na svijet izvozi u Bosnu. Godine 1992. u to su se uklopili minimalni interesi Zapada, međutim godine 1993. njihov zajednički interes više nije postojao.
dnevno.ba
Reklame
0 comments:
Post a Comment