Rahmetli Izet Nanić – “I poslije rata je rat!”

Pokusavam sabrati misli. 25 godina je proslo od prestanka otvorenog oruzanog sukoba u BiH. Rat oruzjem zamjenio je rat politickih elita kako bi ostvarile jednake ciljeve iz proslosti. 

Mir je obnovio drzavu, dijelom i odnose naroda u BiH, ali politicke elite su nastavili zivjeti u proslosti. 

Zaledjeni konflikt prenjeo se iz rovova u skupstinske klupe. Drzava funkcionise i pored blokada, a gradjani ispastaju, cekajuci da njihovi zivoti krenu nekim boljim mirnijim i normalnijim tokovima.

Ovo nije tekst o rahmetli Izetu Nanicu , buzimskom heroju i predvodniku 505. buzimske brigade ili Hamzi, ovo je tekst o onome kako smo mi trebali dozivjeti period poslje rata i u njemu se ostvariti i pored onoga sto se desavalo u nasim zivotima. 

"I poslje rata je rat." - rekao je jedne prilike heroj Izet Nanic. Bice da nismo o tim rijecima razmisljali mnogo, ali vrijeme nas je naucilo dosta o tome, nekada smo se borili da sacuvamo goli zivot, sada se borimo da ga zivimo dostojno covjeka i najbolje sto mozemo. 

Svako od nas zna koliko je daleko dobacio na tome putu i koliko je uspjesan. U morima ocekivanja, mnogi nisu ni zaplovili, neki su tek sa obale uhvatili nesto, neki samo ono sto im je more izbacilo, a rijetki su se otisnuli u more i potrazili istinska blaga i dobro. Svako je u toj borbi i ratu za bolje sutra u ovome miru ponesto dobio i izgubio. 

Bice da smo previse ocekivali od drugih, a u svemu smo zaboravili sebe, jos je gore sto smo zaboravili na druge.

Jedne prilike je poslanik Muhammed savs vracajuci se iz bitke rekao: "Vracamo se iz male bitke u veliku." 

Bice da su nase najvece bitke one koje vodimo sa samima sobom. 

Zato budimo najbolja verzija sebe i borimo se jer zivot je borba od naseg prvog do zadnjeg uzdaha.

Neka je vjeciti rahmet svim nasim herojima, a i nasem Izetu.

I da opet se vracamo blogiranju...

Ne praštaj, opominji i ne zaboravljaj.

Prvi put kad smo išli u Srebrenicu na jednu od godišnjica genocida i dzenazu, dogovaralo nas se dosta iz dzemata mahalskog, da bi pošli ja i Toto moj najbolji drug. Puno priče malo meda. Ko i obično hoće svi, podju rijetki.

Jutro, 5 sati, u Sarajevu kiša pada, lijeva, kao da nebo plače. Do autobusa stići nikada, trčimo od zgrade do zgrade da bi stigli na drugi kraj Dobrinje na polazište. Sjedamo u autobus i ubrzo krećemo. U autobusu još jedan dzematlija stari, Podrinjac, tapse nam po ramenima i gestakulacijom zahvaljuje sto smo krenuli na dzenazu. Ne shvatamo sto to tako čini, ali shvatićemo kasnije.

Autobus kreće. Par sati puta. Sarajevo, Kakanj, Kladanj, potom makadam i čudan prevoj, da bi potom ušli u Srebrenicu, te stigli u Potocare.

Ulazak u Srebrenicu tužan, slike se redaju, naviru u glavi snimci golgote koja se pratila u Sarajevu na tv, u glavi hiljadu pitanja i sjećanje na poklanjanje jednog turskog grada  i spominjanje osvete poslje bune dahijama, slika ispred nas ko precrtana,  na to jos utiče tmurno vrijeme, još tmurniji grad, centar grada tužan, pust, spuštamo se prema Potocarima, stižemo u Potocare i napokon smo na mjestu odakle se treba prohodati prema memorijalnom centru.

U medjuvremenu ćemo da obidjemo fabriku akumulatora ili muzej srebrenickog genocida dok ne počne dzenaza.

Ušli smo unutra. Hala koja je sama po sebi teška, još postaje tezom svakom minutom boravka u njoj. Prostrana hala, postane uska tamna, hladna, gola. Ko istina o Srebrenici. Unutra slike pronađenih predmeta ubijenih ljudi, dokumenti, majice, naočale, tekstovi, slike golgote,  pitanja u glavi, svjedočenje količini zla koja je normalnom čovjeku nepojmljiva, pitanja pitanja i pitanja. Suze same naviru. U meni ponor. Gledam oko sebe, nisam sam i drugi placu. U meni pitanja koja nemaju odgovor. Patnja kojoj nisam svjedok, boli kao da je moja i pomisao kako je zaista bilo svakom svjedoku srebrenickog genocida. Pitanje kakvi su ti ljudi koji su sebe još nazivaju ljudima a bili su spremni drugima učiniti takvo zlo i na takav način učiniti druge žrtvom.

Mi smo u Sarajevu patili s ratom na nama svojstven način, ali naša patnja i broj žrtava bio je razvucen u 3 i po godine rata, a njihova je trajala svo to vrijeme i na kraju je kulminirala padom i genocidom u Srebrenici par mjeseci pred mirovni sporazum u Dejtonu. Svo to vrijeme je Srebrenica kontinuirano ubijana, da bi je toga jula 95 konačno i ubili.  Nije to samo ubijenih 8372 ljudi, već 3 i po godine igladnjivanja, mučenja, ranjavanja i ubijanja tog grada, da bi onda došao pad Srebrenice i masovno ubijanje u broju većem od pomenutog, cijelog jula, pa i avgusta 95. Količini fašizma i nepotrebno počinjenog zla nema potpunog svjedočanstva, to su samo sjene svjedočanstva jer u Srebrenici je bilo od 30 do 40 hiljada ljudi, svjedočanstvo preživjelih je nemoguće prepricati i sabiti u par knjiga, dokumentaraca, koji film, jedan muzej i memorijalni centar. Te sjene svjedočanstva genocida plaše, plaše od pomisli da se to nekome može desiti opet.

Preživjeli svjedoce, ali ne koliko kosti ubijenih.

Mnoga tijela, njihove kosti svjedoce mučenju, ubijanju, prikrivanju, potom i negiranju onoga što im je učinjeno. Da bi se kompletirala tijela moralo se do cijelog skeleta spuštati u par masovnih grobnica. Kosti pamte primarne, sekundarne, tercijalne masovne grobnice, mnoge pojedinačne. Ubiju te i onda to skrivaju, a kažu nije tu bilo sistema niti plana. Nije tu bilo namjere, mrznje, potrebe da se istrijebi, niti genocida.

Lazu jer znaju sta su činili i sta bi činili opet da im se može. Nema tu kolektivnog kajanja, a rijetka su i pojedinačna.

Iz fabrike akumulatora smo izašli potreseni. Posto je bilo još vremena do dzenaze. Pošli smo prema centrima Potocara, tamo vec bucnija slika i mnoštvo ljudi, koja svjedoči da život ide dalje i da živ čovjek može da se izdigne i iz svega prozivljenog. Vidljiv je život, ali i njegovi ožiljci.

Nakon toga smo se uputili prema memorijalnom centru. Mnoštvo poredanih tabuta koji čekaju zajedničku dzenazu, porodice sa po kojim preživjelim muškim članovima, mnostvo majki i sestara kojima ko nema tabuta ponijeti, niti mejta ukopati, tačnije ono što je ostalo i pronađeno od njih, neko bi ukopao dio skeleta, a neko par kostiju svojih najbližih. Za to bi dali saglasnost nakon godina čekanja i traganja za svojim najmilijim.

Slušamo priče ljudi koje srećemo, upijamo i čekamo dzenazu. Tišinu bijelih nišana ometaju govori političara. Narod prolazi mezarlukom tiho. Stali smo pred spomen ploču sa spiskom ubijenih i čitali i čitali imena i prezimena, suze su opet navirale, pitanja, kako bi nama bilo da smo proživjeli to mi, opet nemogućnost poimanja te  patnje i zla kojeg su pretrpile zrtve. Cijele porodice su stradale, tako na desetine, pa i stotine članova. Najava dzenaze i svijet staje da se pokloni žrtvama. Klanjamo dzenazu i odlazimo da pomognemo da se tabuti ukopaju. Rijeka zelenih  tabuta teče na našim rukama. Čovjek bih dao taj tren da sve majke i sestre Srebrenice zagrli i utjesi, pomogne, a sve tabute sam ukopa, ali u čovjekovoj moći je da pomogne koliko moze i mi smo postupili tako. Ponijeli smo jedan tabut do mezara i zagrnuli ga.

Tiha je kisica počela da pada. Narod se vremenom počeo razilaziti, pa smo i mi krenuli prema autobusima, pa potom za Sarajevo. Iza nas su ostali sami Srebrenicani i memorijalni centar. Tih da tisi ne može biti. Tišina koja opominje. Opominje da se nikada nikome više Srebrenica ne ponovi. Tiha opomena da se ne zaboravi. Srebrenica ostaje sama. Mezarje i bijeli nisani ostaju da sjećaju i opominju.

Zato te molim imaš najmanje 8372 razloga da pamtiš i opominjes.  Zato ne praštaj, opominji i ne zaboravljaj.