Godišnjica smrti Avde Palića – komandanta odbrane Žepe

Legenda otpora Žepe - rhm. Avdo Palić

Avdo Palić (4. april 1958. g. – 5. septembar, 1995. g.) je bio pukovnik AR BiH i glavno komandujući odbrane Žepe tokom agresije na R BiH. Palić je zarobljen i ubijen nakon pada Žepe 1995. godine. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine ali nisu bili identificirani do augusta 2009. godine.

Avdo Palić je rođen u mjestu Krivača kod Žepe. Tokom studija u Sarajevu je upoznao svoju suprugu Esmu iz Žepe. Prije rata živjeli su u Vlasenici gdje je Avdo bio zaposlen kao nastavnik u lokalnoj srednjoj školi. Za Bajram 1992. godine Avdo i Esma su otputovali u Žepu u posjetu rodbini. U međuvremenu Avdin otac Murat je preminuo od srčanog udara nakon protjeravanja iz Krivače na putu za Srebrenicu.

U međuvremenu počinje agresija na BiH. Avdo Palić ostaje u Žepi i organizuje otpor agresoru. Slijedeće tri i po godine branioci Žepe pružaju žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju. Tokom rata Avdo i Esma su se vjenčali. Esma je rodila dvije kćerke, Semru i Nejru.

Na pregovorima o evakuaciji civila iz tzv. zaštićene zone Žepa, 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, zajedno s Palićem, kukavički su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe. Njihova tijela ranije su identificirana i ukopana u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu. Palić je iz Žepe odveden 4. avgusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović.

Upravo se taj datum, 5. septembar smatra danom kada je ubijen, iako lokacija na kojoj se to dogodilo nije poznata. Prema nalazima, odnosno na osnovu posmrtnih ostataka Palića, zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Pretpostavlja se da mu je pucano s leđa.

Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava. Potraga za kostima je trajala 14 godina. Masovnu grobnicu u Vragolovima 2001. godine otkrio je Jusuf Karahmet, nekoliko mjeseci nakon što se vratio svojoj kući. Ekshumacija je obavljena 3. novembra iste godine. Ekshumirano je devet kompletnih tijela, a dvije lobanje nađene su nekoliko metara van grobnice. U Palićevom slučaju uzorak nije bio “genetski dovoljno dobar”, zato je pri prvom podudaranju s uzorcima krvi u ICMP-jevoj bazi pokazana podudarnost s Palićevom sestrom i djecom u svega 22 posto. Nakon neuspješne DNK analize Palić je ukopan na mezarja u Visokom, pod oznakom NN. Druga analiza DNK je obavljena u augustu 2009. godine i sa preciznošću od 99,99 posto dokazuje da je riječ o skeletnim ostacima Avde Palića.

historija.ba

04.09.1994. – Počela operacija “Breza ’94”

“Breza ’94” je naziv za vojnu operaciju koju je pokušao izvesti 1. krajiški korpus VRS u vremenskom periodu od 4. septembra do 12. septembra 1994. godine protiv 5. korpusa Armije BiH i posebno protiv 505. bužimske brigade koja je bila udarna pesnica 5. korpusa. Operaciju je lično vodio general VRS Ratko Mladić.

Cilj operacije

Navodi iz zarobljenih vojnih dokumenata generala VRS Ratka Mladića govore o probijanju linija 5. korpusa i slomu 505. bužimske viteške brigade.

Tok operacije

Glavni napadi VRS su uslijedili u ranim jutarnjim satima 4. septembra 1994. godine na pravcu Sip-Radoč. Peti korpus Armije RBIH je pojačao svoju odbranu na pravcu Sip-Radoč, zatim je uslijedio silovit napad VRS sa svim raspoloživim sredstvima na prve linije odbrane 505. bužimske brigade, međutim 505. bužimska brigada nije popuštala uprkos silovitim napadima VRS. Komadant 505. bužimske brigade Izet Nanić je odlučio da se izvrši kontra-napad 6. septembra taktikom iznenadnog napada. Ovaj napad je izveden tako što su snage 505. bužimske brigade tajno prošle kroz linije 1. krajiškog korpusa VRS i uspješno sproveli kontra-napad.

Rezultati operacije

Zaustavljena je operacija VRS “Breza ’94”, 5. korpus je zarobio jedan tenk T-55, a jedan uništio, 5. korpus je zarobio velike količine topova, minobacača, vojne opreme, municije, zarobljen je i džip Ratka Mladića u kojem su pronađeni vojni dokumenti operacije Breza 94. U ovoj operaciji je lično učestvovao general VRS Ratko Mladić gdje je bio ranjen od strane pripadnika 505. bužimske brigade.

Rat za početnike iz ugla vojnika Eldina Kurbašića

Pošto se digla kuka i motika patriota i rodoljuba svih vrsta, sa svih meridijana i paralela, svih boja partijskih knjižica i imovinskih kartica, prizivaju se ratovi, frontovi... Red je da se podijeli znanje, čista empirija, ništa prepisano.

- roditelji gledaju brdo sa prozora kako ga devastira hiljade granata, a znaju da si ti gore u akciji. Dok to gledaju mole Boga da se živ vratiš, pa po cijenu i da ostaneš invalid. Samo da si živ.

- ne mora te pogoditi metak ili geler da bi te ubilo u borbi. Ubija i detonacija tako što ti od blast udara popucaju organi. Prvi simptomi su gubljenje svijesti i povraćanje krvi.

- vratiš se iz akcije sa terena pa dobiješ dužnost da odeš supruzi i majci tvog druga, te njegovoj dvogodišnjoj kćeri da im kažeš da im je muž, sin i otac poginuo. Preporučeno imati tablu sedativa sa sobom da im odmah daš, ali one vrisnu u plač odmah kada te vide sa dvojicom drugova, jer sasvim sigurno nemaš osmijeh na licu. Onda se obavezno na par trenutaka zamisliš i pretpostaviš kako bi tvoji reagovali na tu situaciju.

- razmjena mrtvih. E to je posebna disciplina psihološkog sjebavanja. Prevrneš 120 leševa da bi našao tijelo rođaka. Neću dalje u detalje ulaziti.

- otkriješ da je krvoskok iz femoralne arterije oko pola metra visine kada je metak/geler pokidaju, a ti stavljaš dlan drugom čovjeku na nju, dok mu drugom rukom vadiš njegov jezik iz grkljana da se ne uguši u šoku koji nastupa odmah.

- imaš oko 10 sekundi da drugu zaustaviš šištanje iz pluća probušenih gelerom (pneumotorax). Ako nemaš prvog zavoja i one njegove gumene ovojnice, može i celofan od kutije cigara pomoći.

- brzina gelera je oko 1 km u sekundi, leti nepravilnom putanjom oko vlastite ose, nepravilnog oblika od višeslojnog odliva metala, vreline oko 200°C i kida tkivo, kosti, vene i arterije u djeliću sekunde.

- mišja groznica: Ako si se u zemunici i navikao na pacove veličine mačke, dok ležiš gledaš ih kako hodaju po najlonu iznad tebe, na bolest koja se zove mišja groznica, a vrlo je česta kod vojnika u rovovima, tvoji bubrezi se na nju neće sasvim sigurno naviknuti.

- crnogorično drvo puca samo od sebe na temperaturi od oko -17°C dok si ti na straži.

- ono kad vam iz Hitne savjetuju da se višeslojno oblačite, dobija sasvim novu dimenziju kada moraš mjesec dana, a nekad i više, biti tako obučen u blatu do koljena.

- kada moraš zanemariti nutritivne vrijednosti margarina kojeg dobiješ na kriški hljeba za doručak i sa njim namažeš svoje vojničke čizme, jer ti je preče u snijegu imati suhe noge u čizmama nego pun želudac.

- bajonet se ne nosi da bi klao nekoga već da se ukopaš u ledenu i tvrdu zemlju na nekoj čistini (u suludom jurišu u koji te je poslala komanda u kojoj sjede hohštapleri i diletanti) u roku odmah kada te poklopi neprijateljska artiljerija.

- neprijateljski snajperista je dosadniji od bilo kojeg komarca.

- oružje ti uvijek suho MORA biti! Nema ono vodootporni certifikat kao pojedini mobiteli danas.

- navala adrenalina kada te drže u karantinu pred akciju je konstantna i jača je oko 845 puta nego ona u trenucima tvog prvog seksualnog iskustva.

Ima toga još, ali mislim da je i ovo dovoljno da svim usijanim glavama koji bi da ratuju poručio: Ne prizivajte ratove ako niste sve ovo i još deset puta ovoliko spremni da podnesete, vi i vaši sinovi.
 

OSTALE RATNE PRIČE PROČITAJTE OVDJE.

Dugo nas nije bilo...

Možda smo se malo zasitili priče o ratu. Poželjeli na trenutak da odmorimo od svega. Zato nas nije bilo dugo. Propustili smo mnogo toga obilježiti na blogu. Mnogo je tu bitnih datuma iz prošlosti kojih smo se trebali sjetiti. Neke smo propratili na našoj facebook stranici "Sarajevo u ratu" . Ali sve je to bilo aljkavo, ne toliko dobro kako bi trebalo biti.

Nije nas  bilo od godišnjice masakra u Ahmićima i sada smo opet tu.

Sa nama će Vam trebati strpljenje, oprostite nam, ali potrudićemo se da budemo ažurniji.

Zašto se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan?

Danas je 23. godišnjica od napada na Ahmiće, bošnjačko selo u srednjoj Bosni, nedaleko kraj Viteza. 16. aprila 1993. godine, napad su izvršile snage HVO koje nisu nikoga štedjele, vršeći tako dijelo ratnog zločina u kojem je ubijeno 116 osoba, od toga broja 32 su žene i 11 maloljetnika. Za ovaj ratni zločin svoju kaznu preležali su komadant HVO Dario Kordić izdržavši 25 godina zatvora, ali je oslobođen nakon dvije trečine izdržane kazne, te Vlatko, Mirjan i Zoran Kupreškić koji su osuđeni za sudjelovanje u pokolju u Ahmićima na zatvorske kazne od 6-10 godina, pa potom u apelacionom postupku oslobođeni svih optužbi. Pored njih još je osuđen Miroslav Cicko Bralo, na 20 godina zatvora, Paško Ljubičić je osuđen na 8 godina zatvora, pa je oslobođen nakon  dvije trečine izdržane kazne, te Tihomir Blaškić koji je osuđen prvobitno na 45 godina, da bi mu u apelacionom postupku smanjili kaznu na 9 godina.

Iz svega navedenog se vidi da silom oduzeti životi Ahmičana ne vrijede debljih zatvorskih kazni za njihove zločince.

23. godine kasnije u danu koji je prethodio pomenutoj godišnjici zločina u Ahmićima, u Sarajevu koje i dalje čuva  sliku o ratu u BiH na jedan pasivan način u kome se nameću neke druge istine kroz djelovanje pojedinih udruženja poput UDIK-a ili "Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije", koji  napominje najčešče na zločine koji su se desili, a kojima su bili počinioci pojedini pripadnici i jedinice Armije BiH, a navodno populacija ove zemlje nije dovoljno upoznata o njima što je laž, poturena teza kojom se ista vojska želi izjednačiti sa druge dvije, čiji udruženi zločinački pothvati su potvrđeni u Hagu visokim zatvorskim kaznama za njihove počinioce, pa su tako dan prije obilježili godišnjicu sječanja na zločin u selu Trusina kraj Konjica, koji se zbio na isti dan kada su se desili zločini u Ahmičima. Ovaj zločin su počinili pripadnici jedinice "Zulfikar", koji su u selu ubili 18 civila i 4 pripadnika HVO-a. 

Ono što bode, oči jeste činjenica da se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan, kada su se pomenuti zločini zaista desili, već su se sjetili na "Dan Armije BiH", dan kada je nastala zvanično jedina legitimna vojna sila koja je branila poredak tada mlade države Republike Bosne i Hercegovine, na jedan častan, dostojanstven i čovječniji način, za razliku od druge dvije paravojske koje su na prostoru BiH pravili svoje udružene zločinačke poduhvate Herceg Bosne i Republike Srpske sponzorirane od Hrvatske i Srbije, djeleći BiH na jedan surov način, čineći genocid, zločine protiv čovječnosti, etničko čiščenje, kulturocid, urbicid nad onima koji su BiH voljeli i branili i rušeći njen poredak u ime naših komšijskih država kojim su bile naklonjene. Zatvorske kazne hraniteljima udruženog zločinačkog pokreta HB i RS svjedoće razmjeri zločina nad ovom državom i njenim stanovnicima, te zlu kroz koji su prošli svi koji ovu zemlju vole.

Kad trebamo pričati o istini i karakteru rata u BiH i onome što se dešavalo, te ispravljati nepravdu, onda barem ne poturajmo laži i jeftine teze na jedan benigan način. Karakter rata i njegova istina je poznata odavno, motivi mnogih zločina otkriveni, analizirani i potvrđeni zatvorskim kaznama,  stoga nema potrebe da se neke stvari poturaju na tako perifidan način, čime se paravojske koje ruše državu i oni koji je brane žele izjednačiti.

Nameće se pitanje, zašto se UDIK nije sjetio žrtava Ahmića i Trusine na današnji dan, kada su se prije 23. godine i desili zločini nad njima?

Da li se UDIK udostojio da se danas prisjeti u zapadnom dijelu Mostara žrtava iz Ahmića?

Zašto je to tako? 

Vama ostavljam da sebi sami odgovorite na pomenuta pitanja.

(Autor bloga)

15.4.1992-15.4.2016. - 24 godišnjica formiranja ARBiH

Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) bila je zvanična oružana snaga Republike Bosne i Hercegovine (međunarodno priznate i suverene zemlje) za vrijeme agresije na RBiH.

Osnovana je 15. aprila 1992. godine, a taj datum se obilježava kao Dan armije RBiH. Armija je formirana od jedinica Teritorijalne odbrane BiH, i organiziranih dobrovoljaca. Vrhovni zapovjednik bio je predsjednik Republike, a nakon Dejtonskog sporazuma, ARBiH je zajedno sa HVO-om formirala Vojsku Federacije BiH, da bi nakon reforme odbrane bila transformisana u "Bosanske rendžere", jednu od tri pukovije u okviru Oružanih snaga BiH.

Uređenje Armije RBiH
Što se tiče strukturnog uređenja armije, treba reći da je bila sastavljena od korpusa. Korpusi su bili formirani na regionalnom principu:
    1. korpus: Sarajevo
    2. korpus: Tuzla
    3. korpus: Zenica
    4. korpus: Mostar
    5. korpus: Bihać
    6. korpus: Konjic
    7. korpus: Travnik

Najčešći simbol ARBiH bio je ljiljan, a grb iste je, ustvari, grb RBiH uz dodatak zlatnih mačeva i vojnih natpisa. Najveće odlikovanje je "Zlatni ljiljan", koji se dobijao za efikasnost odrađivanja svrhe i cilja ARBiH, a svrha i cilj bili su upravo odbrana međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, od stranih i domaćih izdajnika.

Na današnji dan 6. aprila 1992. godine je napadnut Zvornik (video)

06. aprila srpske snage napadaju Zvornik, u kojem dolazi do teških borbi, posebno za Kula grad. Snage bosanskih Srba i JNA dvadeset dana vrše neprekidne napade na Kula Grad uz artiljerijsku i podršku avijacije, te upotrebu bojnih otrova. Kula Grad je branilo oko 150 boraca od toga 20 bez ikakvog oružja. Spontano okupljanje građana u Zvorniku 6. aprila 1992. godine 1.dio u znak protesta ratu


Spontano okupljanje građana u Zvorniku 6. aprila 1992. godine 2.dio u znak protesta ratu


Napad na Zvornik Ratni zločini u Zvorniku

6. april 1992. - Napad na Sarajevo i Republiku Bosnu & Hercegovinu (video)

6. april - Dan kada je potekla krv, a Sarajevo gorjelo (video)

6. april ili dan grada Sarajeva

06. aprila 1945. godine, "zajedničkim naporima i žrtvama sarajevskih patriota - Srba, Muslimana i Hrvata" oslobođeno je Sarajevo. Na ovaj isti dan, 06. aprila 1994. godine Sarajevo je opet trebalo svoje građane i patriote da ga još jednom oslobode.

Osnivačem grada Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković, a sam grad su izgradili starosjedioci. Napravljen na raskrsnici rimskih puteva, nikao je grad koji je još tada bio raskrsnica kultura i religija i nakon više od 500 godina to i ostao.

I zbog takve specifičnosti, Sarajevo je u svojoj historiji trpilo mnoge nedaće. Jedna od najvećih je pohod Eugena Savojskog, koji je krajem 17. vijeka opljačkao i do temelja spalio Sarajevo koje je tada bilo jedan od najvećih gradova na Balkanu.

Nakon što su Austro-Ugari okupirali Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, sarajevski orijentalni štih, susreo se sa evropskim. Austro-Ugari su industrijalizirali Sarajevo, uveli nove stvari u grad, pa je Sarajevo postalo prvi evropski grad sa tramvajem. Gradile su se škole i kulturne institucije. U to vrijeme sagrađen je i Zemaljski muzej.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Sarajevo nije pretrpilo značajnija razaranja. Iako pod snažnim utjecajima iz Beograda, Sarajevo se nije našlo na listi interesa tadašnjeg režima i dinastije Karađorđevića. Arhitektonska slika grada ostaje gotovo nepromijenjena, industrija nazaduje, društvena nezadovoljstva radnika rastu, tako da se može reći da Sarajevo kao grad između dva svjetska rata uglavnom stagnira i nazaduje.

Od prvog dana rata, 6. aprila 1941., kralj, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske, vlada i njene razne institucije, te dio diplomatskog kora, povlačili su se i u općoj pometnji i panici bježali iz Beograda prema Sarajevu. Tako se tih aprilskih dana u gradu i njegovoj okolini stekao, u bjekstvu i iščekivanju evakuacije, šarolik svijet vezan uz politički i diplomatski establišment Kraljevine Jugoslavije. Iz Sarajeva su se kralj i vlada povukli prema Nikšiću, odakle su već 16. aprila 1941. odletjeli u Atinu i dalje na Bliski istok pod britansku zaštitu. Dva dana kasnije Jugoslovenska kraljevska vojska je kapitulirala. Sarajevo se našlo u sastavu ustaške NDH, a faktički pod njemačkom okupacijom.

Jugoslovenska armija započela je akciju oslobađanja Sarajeva 28. marta 1945. godine. U akcijama su učestvovali drugi, treći i peti korpus JA, 11. i 13. krajinska brigada, 18. srednjobosanska brigada, artiljerijska i tenkovska jedinica. Nakon žestokih borbi 6. aprila 1945. godine slomljen je otpor Nijemaca i pripadnika NDH i Sarajevo je oslobođeno. Do kraja ove akcije, 10. aprila oslobođeni su i Visoko, Kakanj te Busovača.

U antifašističkoj borbi od 1941 do 1945. godine, 10.961 građana Sarajeva dalo je svoje živote. Stradalo je 412 Bošnjaka-muslimana, 106 Hrvata, 7.092 Jevreja, 1427 Srba, te 16 Crnogoraca, jedan Makedonac, pet Slovenaca i 12 ostalih.

47 godina kasnije, na dan oslobođenja grada, Sarajevo je započelo još jednu bitku. Od početka agresije i opsade, pa do 31. jula 1995. u Sarajevu je ubijeno, umrlo od gladi, hladnoće i nestalo 11.541 civil, od kojih 1.598 djece. Materijalna šteta koju je grad pretrpio tokom agresije i opsade, prije svega kroz razaranja stambenog fonda i uništenje kulturnog blaga i privrednih objekata i saobraćajnica, je neprocjenjiva.

Također, treba napomenuti i da je 6. aprila 1992. godine, tadašnja Evropska zajednica priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. Nažalost, dok se zastava sa Ljiljanima vijorila ispred zgrade UN-a u New Yorku, srpski agresori granatirali su stari dio grada i otpočeli najdužu blokadu jednog grada u historiji ratovanja, Olimpijskog grada Sarajeva.

Zato svima onima koji grad Sarajevo smatraju svojim gradom, svima onima koji ga vole i poštuju, svima onima koji se odnose prema njemu sa poštovanjem želimo sretan Dan grada Sarajeva.