Kako je počinjen genocid – Hronologija progona, ubistava, klanja, silovanja…

6.-11. juli: Početak ofanzive, padaju punktovi UNPROFOR-a

Ofanziva Vojske RS na Srebrenicu počela je 6. jula 1995. Tokom idućih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim zbog napredovanja srpskih snaga. Neki od holandskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage Armije RBiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute nazad prema gradu.

Grafički prikaz događaja u Srebrenici u julu 1995.

10.-11. juli: Napeta situacija, bijeg u grad, pokušaj NATO bombradiranja

Ujutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici su preplavili ulice grada. Potpukovnik Tom Karemans (Karremans) slao je zahtjeve za zračnu podršku NATO-a za odbranu grada. Nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14.30 sati 11. jula 1995., kada je NATO bombardirao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardirati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, ali tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je iz VRS-a zaprijećeno da će ubiti holandske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima izvan grada, kao i okolna područja na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.

13. juli 1995.: Satelitski snimak Sandića napravljen u 14 sati pokazuje veliku grupu Bošnjaka koji čekaju egzekuciju

11. juli: Okupljanje u Potočarima

Suočeni s činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na hiljade bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Njih nekoliko hiljada nahrupilo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine bile su nesnosne. Jedan od oficira holandskog bataljona situaciju je opisao na sljedeći način:

“…Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila haotična…”

13. juli 1995., 14 sati, Nova Kasaba: Velika grupa Bošnjaka čeka egzekuciju na stadionu

12. juli: Panika, ubistva, klanja…

Kako je prolazio 12. juli 1995., i ovako teški fizički uvjeti postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena. Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. srpski vojnici su se umiješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske muslimane i govore im da odu, da će biti poklani, da je to srpska zemlja. Došlo je do ubistava.

U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade “Transporta” u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi svjedok izjavio je da je 12. jula oko 12 sati vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je, također, da je iza fabrike cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamion.

Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao spavati. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan svjedok ispričao je da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane. Te je noći bolničar holandskog bataljona naletio na dvojicu srpskih vojnika koja su silovala jednu mladu ženu:

“…Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena…”

Tokom noći i rano idućeg jutra među masom su se proširile priče o silovanjima i ubistvima, pa je u logoru zavladao još veći strah.

12. juli: Izdvajanje muškaraca

Od jutra 12. jula srpske snage počele su izdvajati muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i držati ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz holandskog bataljona vidio je kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Nadalje, kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, srpski vojnici sistematski su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ponekad bi zadržali i mlađe i starije muškarce. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao “bijela kuća”. Već uvečer 12. jula major Franken čuo je da muškarci ne stižu zajedno sa ženama i djecom na odredište u Kladnju.

17. juli 1995.: Zračni pogled na ekonomiju Branjevo i oznake koje pokazuju gdje su pogubljeni zatvorenici

13. juli: Ubistva iza “bijele kuće”

Dana 13. jula 1995. vojnici Holandskog bataljona primijetili su jasne znake da Srbi ubijaju neke od bošnjačkih muškaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, naprimjer, vodnik Vasen (Vaasen) vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza “bijele kuće”. Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami.

Jedan drugi oficir holandskog bataljona vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju hicem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tokom cijelog poslijepodneva. Kada su holandski vojnici pukovniku Džozefu Kingoriju (Joseph), vojnom posmatraču Ujedinjenih naroda na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza “bijele kuće” i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori tamo se uputio da bi ispitao šta se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, ali srpski vojnici zaustavili su ga prije nego što je mogao ustanoviti šta se događa.

11.-13. juli: Proboj do slobodne teritorije

Kako je situacija u Potočarima uvečer 11. jula 1995. postajala sve kritičnija, među Bošnjacima se proširio glas da se vojno sposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizirati kolonu zajedno s pripadnicima 28. divizije Armije RBiH i pokušati se probiti prema teritoriji na sjeveru, pod kontrolom bosanskih vlasti. Oko 22 sata komanda Divizije, zajedno s bošnjačkim općinskim vlastima Srebrenice, donijela je odluku da se organizira kolona. Mlađi muškarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srpske ruke u Potočarima i vjerovali da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.

Kolona se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procijenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećina muškaraca u koloni bili su vojnici ARBiH iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani.

Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević-Polje – Bratunac. Dan kasnije, 12. jula, srpske snage pokrenule su artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević-Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao “lov na ljude”.

Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji je broj iznosio otprilike 1.000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Hiljade Bošnjaka zarobljenih nakon zauzimanja Srebrenice pogubljene su skoro do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. No, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula, i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.

Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, ali u mnogim slučajevima poduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali s kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, ali katkad su ih prethodno ostavljali da neko vrijeme pate.

Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, ustvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti muškarci i dječaci našli su se na udaru, bez obzira na to jesu li odlučili pobjeći u Potočare ili se pridružiti koloni Bošnjaka.

13. juli ujutro: Egzekucije na Jadru

Jedna egzekucija počinjena je na rijeci Jadar 13. jula 1995. Tada je 17 muškaraca odvezeno na mjesto na obali Jadra. Muškarce su onda postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, kojeg je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

13. juli popodne: Egzekucije u Cerskoj dolini

Prva velika egzekucija dogodila se popodne 13. jula 1995. Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, popodne 13. jula 1995., autobusima ili pješke, odvedeno je u skladište u Kravici.

Oko 18 sati, kada se skladište napunilo, vojnici su počeli ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih prisjeća se:

“Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.”

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kada je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.

Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljenih u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.

21. septembar 1995.: Ekonomija Branjevo i masovne grobnice prije iskopa

13.-14. juli: Operacija u Tišći

Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima nađeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvedena vrlo organizirana operacija. Jednog svjedoka u slučaju “Krstić”, s tog kontrolnog punkta odveli su u obližnju školu gdje se već nalazio izvjestan broj drugih zarobljenika. Jedan oficir dao je uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu, gdje je držan veliki broj zatvorenika.

Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Oko ponoći, svjedoka su zajedno sa još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom momentu kamion u kojem se vozio svjedok je stao, a vojnik koji je bio na tom mjestu je rekao: “Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.”

Kamion je došao do drugog punkta, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.

14. juli: Zatočenja u školi u Grbavcima i stratište u Orahovcu

Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kada su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila.

Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo od 2.000 do 2.500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako je optužba u slučaju “Krstić” sugerirala da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1.000 zarobljenika. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: “Eto, vaša vlada vas ne želi, pa se ja moram za vas pobrinuti.”

Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik dobio je povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kada se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija kopala je jame. Jedan svjedok u slučaju “Krstić”, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.

Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. jula 1995., a zatim ponovo između 7. i 27. septembra 1995. Na tom području otkrivene su dvije primarne masovne grobnice koje su istražitelji nazvali “Lažete 1” i “Lažete 2″.

Grobni lokalitet “Lažete 1” Tužilaštvo Haškog tribunala je ekshumiralo između 13. jula i 3. avgusta 2000. godine. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se spol mogao utvrditi bili su muškarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tokom ekshumacija na tom lokalitetu je nađen identifikacijski materijal za 23 osobe registrirane kao nestale nakon pada Srebrenice. Grobni lokalitet “Lažete 2” djelimično je ekshumirao zajednički tim Tužilaštva i organizacije “Ljekari za ljudska prava”, između 19. avgusta i 9. septembra 1996., a cijela ekshumacija završena je 2000. godine

Sve 243 žrtve iz “Lažete 2” bili su muškarci, a vještaci su ustanovili da je većina umrla od povreda nanesenih vatrenim oružjem. Pored toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su povezane platnenim džakom. Forenzičke analize uzoraka tla i poleni, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno prekopanih grobnica po datumima, pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u “Lažetama 1” i “Lažetama 2” bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju da su te sekundarne grobnice nastale između 7. septembra i 2. oktobra 1995., a Tužilaštvo ih je sve ekshumiralo 1998.

Branjevo, 27. septembar 1995.: Srbi prekopavali grobnice u pokušaju da sakriju zločin

14.-16. juli: Zatočenja u školi u Pilici, stratište na Vojnoj ekonomiji Branjevo

Dana 14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. jula 1995., prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih postrojavali u grupama od po deset i strijeljali.

Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pred Haškim tribunalom i osuđen, bio je pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS (prištapske jedinice Glavnog štaba) i učestvovao je u masovnoj egzekuciji. Erdemović je svjedočio za optužbu u slučaju “Krstić” i u svom iskazu spomenuo i sljedeće: “Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.”

Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, s izuzetkom jedne osobe koja je pokušala pobjeći, prije strijeljanja niko nije pružio nikakav otpor.

U nekim slučajevima egzekutori su bili naročito okrutni. Kada bi neko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. Erdemović je svoje kolege, vojnike, morao nagovarati da za strijeljanje prestanu koristiti mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.

Erdemović je posvjedočio da je 16. jula 1995. oko 15 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10. diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava pobjeći iz obližnjeg društvenog doma. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su učestvovati u daljnjem ubijanju.

Onda im je rečeno da dođu na sastanak sa spomenutim potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je “sve gotovo”. Tog dana na tom stratištu ubijeno je između 1.000 i 1.200 ljudi.

Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. jula 1995. vidi se veliki broj leševa u polju pored Vojne ekonomije, kao i tragovi rovokopača, koji je pokupio leševe iz polja.

Autor: B. T. – avaz.ba

Pogledajte ko je sve osuđen u Haškom tribunalu za zločine u Srebrenici

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) je za zločine u Srebrenici optužio ukupno 21 osobu. Nekadašnji general Drinskog korpusa Radislav Krstić je 2001. postao prvi optuženik osuđen za genocid te je dobio 46 godina zatvora, koja je nakon podignute žalbe 2004. smanjena na 35 godina zatvora.Krstić je bio prvi Europljanin osuđen za genocid od nekog međunarodnog suda nakon Nürnberškog procesa.

Slobodan Milošević je također bio optužen za razne zločine u Bosni, među njima i za Srebrenicu, ali je preminuo prije presude.

Pukovnik Vidoje Blagojević je u siječnju 2005. proglašen krivim za ratne zločine u Srebrenici te je osuđen na zatvorsku kaznu od 18 godina, koja je nakon podignute žalbe smanjena na 15 godina.

10. lipnja 2010., ICTY je donio presude sedmorici vojnih i policijskih dužnosnika bosanskih Srba za pokolj u Srebrenici i Žepi, u najvećem suđenju te ustanove to tada. Suđenje Popoviću i drugima počelo je 14. srpnja 2006., a iznošenje završnih riječi dovršeno je 15. rujna 2009. Raspravno vijeće zasjedalo je ukupno 425 dana, tijekom kojih je u sudski spis uvršteno više od 5300 dokaznih predmeta, a saslušano je 315 svjedoka. Vujadin Popović, obavještajni časnik Drinskog korpusa Armije Republike Srpske, i Ljubiša Beara, pukovnik iste vojske, proglašeni su krivim za genocid, istrebljenje, progon i ubojstva te su osuđeni na doživotne kazne u zatvoru. Drago Nikolić, šef sigurnosti Zvorničke brigade, proglašen je krivim za sudjelovanje i pomaganje u genocidu te je osuđen na 35 godina zatvora. Ljubomir Borovčanin osuđen je za pomaganje i sudjelovanje u istrebljenju, ubojstvu, progonu i prisilnu deportaciju te je osuđen na kaznu od 17 godina. Vinko Pandurević dobio je 13, Radivoje Miletić 19 a Milan Gvero pet godina zatvorske kazne. “Opseg i priroda ubilačke operacije, stravičan broj ubojstava, jasna namjera – vidljiva iz dokaza – da se eliminira svaki bosanski musliman koji je uhićen ili koji se predao pokazuje izvan razumne sumnje da je riječ o genocidu”, objavio je ICTY.

ICTY je također 2005. optužio Milorada Trbića – između ostalog, da je odgovoran za pogubljenje oko 1.000 Bošnjaka u Orahovcu u jednom danu, 13. srpnja 1995. godine, te mnoge druge zločin – ali je njegov predmet ustupljen sudu Bosne i Hercegovine. 16. listopada 2009. prvostupanjskom presudom sud BiH proglasio je Trbića krivim za genocid i istrebljenje u Srebrenici počinjene u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, te ga osudio na dugotrajni zatvor u trajanju od 30 godina.

Radovanu Karadžiću počelo se suditi u Haagu 2009. a Zdravku Tolimiru 2010. Optuženi general Ratko Mladić je uhićen 26. svibnja 2011.g.

Srebrenica – Izdani grad (Dokumentarni film)

Koncentracioni logor UN-a u kojem je genocid vršen javno

Rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i rezultate aktuelnog naučnog istraživanja, kao i naučnih istraživanja u toku (fundamentalnih, heurističkih, longitudinalnih i panel-istraživanja, pretežno empirijskih naučnih istraživanja interdisciplinarnog karaktera), nesumnjivo potvrđuju da je, na osnovama srpske i hrvatske nacionalističke ideologije, politike i prakse, u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi Republike Bosne i Hercegovine 1992.-1995. planiran, organizovan i izvršen zločin genocida.

(Prof. dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje ratnih zločina)

Države Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija i Republika Hrvatska odredile su historijske i strateške ciljeve: zauzimanje i uništenje države BiH i istrebljenje Bošnjaka. S tim u vezi, planirano je i organizovano sistemsko izvršenje svih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a posebno zločina protiv mira i zločina genocida, s ciljem potpunog uništenja Republike BiH kao države i genocida nad Bošnjacima, pripadnicima nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve.

Srpska ideologija

Jedan od strateških ciljeva srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse je Podrinje, kao cjelovit geopolitički prostor, po kome rijeka Drina predstavlja kičmu spajanja istočnobosanskohercegovačkog teritorija s Republikom Srbijom, što je i jedan od “strateških ciljeva srpskog naroda u BiH”.

Cijelim tokom rijeke Drine i na cijelom prostoru istočne Bosne, u svim mjestima i gradovima u kontinuitetu je u periodu 1992.-1995. (iz)vršen genocid. Država Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija, uz učešće svojih paradržavnih tvorevina i kolaboracionističkih snaga, osmislila je, planirala, pripremala, organizovala i izvršila agresiju na Republiku BiH i genocid nad Bošnjacima.

Prikupljeni i prezentovani raspoloživi podaci i relevantna saznanja nedvosmisleno, između ostalog, potvrđuju masovnost, brutalnost i barbarizam prema žrtvama genocida – civilima i civilnim stanovništvom, kao i (genocidnu) namjeru, planiranje, pripremanje, organizaciju i sistematičnost u (iz)vršenju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Navedene radnje i postupci u funkciji su pripreme, realizacije i ostvarenja cilja srpskog velikodržavnog projekta osvajačkog i genocidnog karaktera.

Država Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija je od aprila 1992. pa do kraja 1995. preduzela više masovnih i brutalnih ofanziva i na području srednjeg Podrinja. U te ofanzive direktno su bile uključene njene oružane snage, a posebno Užički i Novosadski korpus i druge jedinice Jugoslavenske narodne armije / Vojske Jugoslavije, te Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije, kao i druge oružane formacije iz Srbije (arkanovci, šešeljevci…), uključujući i srpske kolaboracioniste i petokolonaše iz BiH. U tim ofanzivama agresor je zauzeo Podrinje i izvršio genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima. Znatan broj Bošnjaka održao se u nekoliko enklava (Srebrenica, Žepa, Goražde te trougao Cerska – Kamenica – Konjević-Polje), koje su 1993. i 1995, za razliku od Goražda, sigurne zone Ujedinjenih nacija, okupirane i u kojima je izvršen genocid.

Šta je vidio Morion

Komandant UNPROFOR-a general Filip Morion (Philippe Morillon) sredinom marta 1993., u vrijeme i nakon genocida u Cerskoj, Konjević-Polju i Kamenici, koji je (genocid) uporno negirao, stigao je u Srebrenicu, gdje se uvjerio u užasne uvjete života i javno dao obećanje da će stanovništvo biti pod zaštitom UN-a.

Uprkos tome, agresorska ofanziva na Srebrenicu i njeno šire područje je nastavljena, pri čemu su izvršeni brojni zločini nad civilima i civilnim stanovništvom. Mjesec dana kasnije, Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je područje Srebrenice sigurnom zonom UN-a, koja “mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina”, što je, između ostalog, podrazumijevalo “obavezu vojnog angažovanja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone”.

Nažalost, generalni sekretar UN-a Butros Gali (Boutros Ghali), suprotno odluci Vijeća sigurnosti, odnosno Rezoluciji 819 (1993), komandantu UNPROFOR-a u BiH dostavio je Direktivu, prema kojoj odluka Vijeća sigurnosti nije podrazumijevala “obavezu vojnog angažovanja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone” UN-a, što je zloupotreba funkcije generalnog sekretara, njegovih ovlaštenja – obaveza, prava i dužnosti. Time su uloga UNPROFOR-a i njegovi zadaci značajno i bitno reducirani na pružanje humanitarne pomoći žrtvama, uz pristanak i saglasnost agresora i zločinaca.

Komandant UNPROFOR-a, suprotno Rezoluciji 819 (1993) Vijeća sigurnosti UN-a, proglasio je potpunu demilitarizaciju grada, odnosno sporazum o kapitulaciji, kojim je zahtijevao potpuno razoružavanje Bošnjaka.

Iako su Srebrenica i njena okolina proglašene sigurnom zonom UN-a, sve vrijeme do njenog zauzimanja u julu 1995. protiv potpuno izolovanog bošnjačkog stanovništva u kontinuitetu su vođeni akti genocidnog uništenja. Srpski agresor je Bošnjacima u kontinuitetu “zagorčavao život” i stalno brutalno kršio status sigurne zone UN-a, ispaljujući granate na Srebrenicu, pri čemu su mnogi civili ubijeni i ranjeni, a civilni objekti razoreni. Srebrenica je postala koncentracioni logor, koncentracioni logor UN-a, u kome je zločin genocida vršen u kontinuitetu, i to javno – pred očima cjelokupne međunarodne zajednice.

Vojna operacija

Oficiri Vojske Jugoslavije rukovodili su i komandovali operacijom planiranja, organizovanja, zauzimanja i okupacije sigurne zone UN-a Srebrenice. Odlukom o napadu, zauzimanju i okupaciji navedene sigurne zone UN-a koordinirao je načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić i Slobodan Milošević, predsjednik Republike Srbije.

Početkom jula 1995. Komanda Drinskog korpusa preduzela je najneposrednije pripreme za vojnu operaciju protiv sigurne zone UN-a Srebrenice, kojima je u formalnom – normativno-pravnom smislu prikrila stratešku ulogu Vojske Jugoslavije u tom zločinu, odnosno države Savezne republike Jugoslavije, kao što je to činila u svim dotadašnjim operacijama protiv Republike BiH.

Krajnji cilj operacije “Krivaja 95” bio je da se zauzme sigurna zona UN-a Srebrenica i eliminiše “zajednica bosanskih Muslimana koji su živjeli na tom području”. Riječ je o jedinstvenoj operaciji koja je “izvršena s namjerom da se uništi stanovništvo bosanskih Muslimana Srebrenice”, odnosno sigurne zone UN-a, što potvrđuju brojni akti genocida koje su izvršile srpske snage, a koji su (actus reus) predstavljali “dio jednog jedinstvenog plana da se izvrši genocid nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici, što se vidi i u dokumentu ‘Operacija Krivaja 95’”.

Karadžićeve poruke

Srpska oružana ofanziva osvajačkog i genocidnog karaktera na sigurnu zonu UN-a započela je 6. jula 1995. Srpske snage su do večeri 9. jula prodrle četiri kilometra u dubinu sigurne zone, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice. Radovan Karadžić istoga je dana (u ranim večernjim satima) ponovio i potvrdio svoju genocidnu namjeru i genocidni plan o istrebljenju Bošnjaka.

U tom napadu na sigurnu zonu UN-a srpske snage su namjerno granatirale kuće, stanove, bolnicu i druge civilne objekte. Gradsko područje posebno je granatirano, od čega su ubijeni i ranjeni mnogi civili.

Holandski bataljon UNPROFOR-a nije ni pokušao zaustaviti agresorski napad na sigurnu zonu UN-a Srebrenicu. On je uporno odbijao da reaguje na agresorski napad. On nikada nije uzvratio na srpske snage koje su napadale sigurnu zonu (nije upotrijebio oružje). Drugim riječima, bio je izuzetno pasivan za vrijeme napada na sigurnu zonu UN-a (od 6. do 11. jula). Potpukovnik Karemans (Karremans), u skladu s dobijenim instrukcijama, izbjegavao je “rizik sukoba sa Srbima” i “bezbjednost njegovog osoblja bila je važnija od provođenja mandata”.

Holandski bataljon

Uprkos kontinuiranom napadu na sigurnu zonu UN-a te civile i civilno stanovništvo i civilne objekte, kao i (napada) na UNPROFOR, odnosno holandski bataljon, Ujedinjene nacije nisu odobravale i odobrile upotrebu zračne sile. Komandant holandskog bataljona nije prihvatio učešće Armije Republike BiH u odbrani sigurne zone UN-a Srebrenice.

On je sputavao borbenu gotovost Bošnjaka. Odbio je da vrati oružje Armiji Republike BiH. Oficiri holandskog bataljona u noći 10/11. jula 1995. bošnjačko civilno i vojno rukovodstvo lažno su uvjeravali i, nažalost, uvjerili u djelovanje NATO aviona ujutro 11. jula, tražeći da se branioci Armije Republike BiH povuku s odbrambenih položaja.

Prevareni njihovim (samouvjerenim) obećanjem zračnih udara širokih razmjera, obustavljen je planirani kontranapad u ranim jutarnjim satima i branioci su se povukli sa položaja na ulazu u grad, čime je svjesno onemogućena odbrana sigurne zone UN-a i civila i civilnog stanovništva, što je bilo tragično za odbranu sigurne zone UN-a Srebrenice. Srpske snage su 11. jula 1995., nakon odsustva zračnih udara NATO snaga i prekida farse oko njihove (ne)upotrebe, zauzele sigurnu zonu UN-a Srebrenicu. Neposredno uoči i nakon njenog zauzimanja civili i civilno stanovništvo su u panici i općem haosu bježali prema Potočarima, tražeći zaštitu i spas od UN-a. Nažalost, ni u Potočarima – u bazi UN-a – za njih nije bilo spasa.

Srpski agresor (Savezna republika Jugoslavija – Srbija i Crna Gora), uz učešće svojih (srpskih) kolaboracionista i petokolonaša iz Republike BiH, u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici i oko nje, jula 1995., u toku jedne sedmice na hiljade zarobljenih Bošnjaka je likvidirao i zatrpao u masovne grobnice; na stotine živih je zakopao; muškarce, žene i dječake je sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; prisilno premjestio oko 30.000 ljudi, uglavnom žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog pakla. O tim “scenama nezamislivog divljaštva” postoje brojni dokazi, među kojima i masovne grobnice – primarne, sekundarne i tercijarne. To su, prema ICTY-u, “zaista scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije”.

Genocid nad Bošnjacima Republike BiH u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica i oko nje, jula 1995., po svojim je razmjerama tipičan primjer zločina uništavanja Republike BiH i istrebljenja Bošnjaka. U sigurnoj zoni UN-a Srebrenica i oko nje, odnosno u srednjem Podrinju, i jula 1995. posebno je izražen karakter oružanog sukoba i priroda zločina u Republici BiH. Agresija (međunarodni oružani sukob) bila je perfidna i otvorena, brutalna – osvajačkog i genocidnog karaktera. Na tom području tada je ponovo javno, uz prisustvo i saučesništvo vojnika UN-a (holandski bataljon), izvršen genocid nad Bošnjacima Republike BiH.

Uslovi života

Nakon zauzimanja sigurne zone UN-a Srebrenice, 11. jula 1995., oružane snage Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), uz učešće svojih (srpskih) kolaboracionističkih oružanih formacija iz Republike BiH, izvršile su genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima Republike BiH, zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti kao takve i otimanja njihovog životnog prostora. Osim masovnih i pojedinačnih likvidacija, žrtvama genocida nanesene su trajno teške tjelesne i psihičke povrede i boli; prisilno je protjerano – premješteno oko 30.000 civila – žena, djece i staraca, sračunato na to da dovede do fizičkog ili biološkog uništenja Bošnjaka, nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve; namjerno su nametnuti teški egzistencijalni uslovi života; izvršeni su zločini silovanja; nasilno su razdvajane porodice; namjerno su opljačkani, uništeni i spaljeni bošnjački civilni objekti, posebno vjerski, itd.

Bošnjaci likvidirani na teritoriji 14 općina

Jula 1995. Bošnjaci Republike BiH s područja sigurne zone UN-a Srebrenice ubijani su na raznim mjestima – na teritoriji 14 općina Republike BiH: Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Vlasenica, Šekovići, Kalesija, Živinice, Kladanj, Olovo, Bijeljina, Han-Pijesak, Rogatica, Višegrad i Trnovo. Žrtve genocida su na mjestu/mjestima likvidacija, bez ikakvog pijeteta i, uglavnom, uz korištenje teške mehanizacije, zatrpavane u masovnim grobnicama ili su (s mjesta likvidacija) odvožene na druge lokacije i zakopavane u primarnim masovnim grobnicama, iz kojih su kasnije, ponovo uz upotrebu teške mehanizacije, raskomadani dijelovi njihovih tijela iskopavani i odvoženi na druge lokacije i zatrpavani u sekundarnim masovnim grobnicama.

Sjećanja i kosti: Nestali iz Srebrenice

Stotine porodica još uvijek čekaju da se pronađu ostaci njihovih voljenih kako bi ih ukopali, ali sve je jasnije da, kako vrijeme prolazi, ako išta bude bilo pronađeno, to će biti vrlo mali broj kostiju.

Hajra Ćatić je posljednji put vidjela sina Ninu, 11. jula 1995. godine, dok je Vojska Republike Srpske (VRS) ulazila u tada zaštićenu enklavu Srebrenicu.

Ona je otišla sa ženama i djecom u Potočare, gdje se nalazila baza holandskih snaga Ujedinjenih Nacija (UN), a Nino se pokušao probiti preko šume s drugim muškarcima ka Tuzli.

Nije uspio i njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.

Hajra Ćatić ima saznanja da se posmrtni ostaci njenog sina možda nalaze u selu Bokčin potok kraj Bratunca, ali je cjelo područje dugo bilo minirano.

“Išla sam gore još prije tri godine i nema kome nisam pisala da deminiraju. Do kraja prošle godine su deminirali mali dio i nađeno je pet posmrtnih ostataka. Dvoje je identifikovano, a troje još nije. Prije mjesec dana bila je ponovno ekshumacija, ali je pronađena samo jedna vilica, lančić i odjeće“, kazala je Ćatić.

Kako se 20. godišnjica masakra u Srebrenici bliži, Hajra je čekala kraj procesa identifikacije na osnovu DNK. Nadala se da je pronađena vilica njenog sina kako bi konačno mogla da ga ukopa u Potočarima zajedno sa ostalih 136 žrtava, koje će ove godine biti sahranjene.

Istraga masovne grobnice u Orahovcu. Foto: MKSJ

“Teško mi je prihvatiti čekanje. Da samo jednu kost nađu ja bih ukopala…“, kaže Ćatić.

Ogromno mjesto zločina

Sin Hajre Ćatić je samo jedan od oko 1,200 osoba koje se još vode kao nestali nakon pada Srebrenice. Iz Instituta za nestale osobe u BiH naglašavaju da imaju sve manje poduzdanih informacija o grobnicama, pa je potraga za preostalim ostacima sve teža.

Do sada je pronađeno više od 600 masovnih grobnica sa tijelima ljudi ubijenih za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, od čega je oko 400 u vezi sa masakrom u Srebrenici.

Posmrtni ostaci žrtava koje su snage bosanskih Srba ubile u mestima kao što su Zvornik, Bratunac i Cerska pronađeni su u masovnim grobnicama udaljenim desetinama kilometara.

“Mjesto zločina je nevjerovatno po veličini – 70 kilometara u smjeru sjever-jug, 40 kilometara istok-zapad”, rekao je za BIRN Jean-Rene Ruez, istražilac Haškog tužilaštva od 1995. do 2001. godine.

Kako bi potraga za žrtvama bila još teža snage bosanskih Srba krenule su u oktobru 1995. godine u misiju iskopavanja leševa i prebacivanja tijela u takozvane sekundarne grobnice.

Razdvajani su čak i djelovi tijela, kazao je Amor Mašović iz Instituta za nestale osobe u BiH. Ostaci jednog mladića iz Srebrenice pronađeni su u dvije odvojene masovne grobnice, udaljene oko 30 kilometara.

“U okviru jedne, te iste grobnice opet dijelovi tog istog skeleta nalaženi su na jednom dijelu grobnice, recimo na jugozapadnom dijelu grobnice, drugi dijelovi u srednjem dijelu grobnice, treći dijelovi u sjevernom dijelu – dakle, to je nešto što je jako, jako usporilo i bojim se, ali i uvjeren sam, potpuno onemogućilo identifikaciju nekih od žrtava – prije svega Srebrenice”, rekao je Mašović.

Prema podacima tužilaštva Haškog tribunala, do sada je otkriveno 29 sekundarnih grobnica sa ostacima žrtava iz Srebrenice.

Najveće masovne grobnice pronađene su u mjestima Cerska, Glogova, Branjevo i Lažete, a mnoge grobnice su sadržale ostake više od 100 žrtava.

Sekundarne grobnice su, prema tužilaštvu Haškog tribunala, pronađene nekoliko godina nakon rata, prije svega zato što su Sjedinjene Države dostavile aerosnimke, koje su pokazale nepravilnosti na zemlji nastale tokom premeštanja tijela od strane Vojske Republike Srpske na jesen 1995. godine.

Kada je riječ o žrtvama koje još nisu pronađene, Mašović procjenjuje da bi moglo biti još oko 60 masovnih i nekoliko stotina pojedinačnih grobnica. Međutim, neke od njih gotovo sigurno neće biti pronađene, zbog manjka informacija o tim lokacijama, problemima sa resursima i činjenice da su neke žrtve bačene u rijeku.

Fragmenti života

U Institututu naglašavaju da je ove godine u Srebrenci mogao biti ukopan mnogo veći broj žrtava genocida, odnosno njihovih posmrtnih ostataka da su porodice pristale da ukopaju samo mali broj identificiranih kostiju.

Lejla Čengić kaže da se u Podrinje identifikacionom projektu (PIP) u Tuzli nalaze posmrtni ostaci oko 400 žrtava za koje je došao DNK nalaz i porodice su o tome obaviještene, ali se odlučuju protiv ukopa jer se radi o malom broju pronađenih kostiju.

“Veliki broj srebreničkih žrtava je nekompletan, jer su pronađeni u sekundarnim, odnosno izmještenim masovnim grobnicama, tako da se mnoge porodice odlučuju da sačekaju kako bi se pronašao i ostatak tijela“, kazala je Čengić, dodavši da se nekada radi i o samo jednoj kosti.

Fatima Ahmić je uspjela da pobegne od Vojske Republike Srpske nakon zauzumanja Srebrenice u julu 1995. godine, ali njen sin, brat i otac nisu.

Kaže da su tijela njenog sina i brata pronađena cijela, te je mogla da ih sahrani, ali to nije bio slučaj sa njenim ocem.

“Pronađeni su vilica, lakat i dio noge. Ti djelovi su pronađeni u tri masovne grobnice”, kaže ona.

Ti posmrtni ostaci, pronađeni su, kako je pojasnila Ahmić, još 1996. godine, ali nije dala da se ukopaju do pretprošle, sve u nadi da će svi njegovi ostaci biti pronađeni.

“To je moj otac, cijeli… Mislila sam da sačekam, voljela bih da je kompletan… Ovo mi je baš teško“, kazala je Ahmić.

Munira Subašić je ukopala samo dvije kosti od sina Nermina. Ona ohrabruje i druge da učine isto. “Ne znamo hoće li se sve naći kosti i bolje je ovako“, kazala je Subašić.

Ćamir Duraković, načelnik Srebrenice pozvao je sve porodice da izvrše ukop nakon identifikacije bez obzira na broj kostiju.

“Kada imamo u vidu proces skrivanja tijela, jasno je da neka tijela nikada naći nećemo i zato apelujem da se izvrši ukop. Bolje je imati mezar i spustiti voljenog u komemorativni centar nego ga još voditi kao nestalog iako su dijelovi nađeni“, kazao je Duraković za BIRN.

Za Hajru Ćatić nema još mnogo vremena do komemoracije u subotu kada će saznati da li je ekshumirana vilica zaista pripadala njenome sinu, koji je nestao prije 20 godina.

Kada prođe i ova godišnjica, ona će nastaviti da radi ono što je radila i proteklih 20 godina – da čeka i da se nada vestima da su njegovi posmrtni ostaci konačno identifikovani.

Film BIRN-a BiH o dokazivanju genocida u Srebrenici

Dokumentarni TV program u produkciji novinara BIRN-a Bosne i Hercegovine otkriva kako su istražitelji sakupljali dokaze o tome da je masakr nad Bošnjacima iz Srebrenice od prije 20 godina bio genocid.

Novi dokumentarac, objavljen ove nedjelje povodom obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici, sadrži intervjue sa istražiteljima i tužiocima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji objašnjavaju kako su prikupili ubjedljive dokaze o tome da zločini u Srebrenici predstavljaju genocid.

Dokumentarac “Srebrenica: Kako dokazati genocid” snimljen je za televizijsku emisiju “TV Justice” BIRN-a BiH i pokazuje kako su istražitelji počeli samo od glasina o zločinu ogromnih razmjera i kako su izgradili slučaj na osnovu koga su u Haagu izrečene osuđujuće presude.

Šta se događalo u Srebrenici 10. jula 1995. godine (Video)

U nastavku donosimo video prilog o dešavanjima u Srebrenici i okolini 10. jula 1995. godine. Tog dana u Zagrebu je održan krizni sastanak UN-a. Predstavnici UN-a su tražili zračnu podršku u Srebrenici. Yasushi Akashi je obavjestio UN u New Yorku da je Janvier blokirao zračnu podršku, jer se vode borbe pješadije.
Vojska Republike Srpske je u to vrijeme planirala i izvodila operaciju “Krivaja ’95”. Cilj operacije je bio da se srebrenička zaštićena zona svede na svoje gradsko središte, kao korak ka ostvarenju šireg cilja VRS da zastraši muslimansko stanovništvo, te da ih istjera iz grada.

U nastavku pogledajte šta se desilo u Srebrenici 10. jula 1995. godine.

Projekat “Srebrenica: mapiranje genocida” sadrži 17 animiranih mapa organizovanih hronološkim redom i usklađenih s metodologijama korištenim u institucijama koje prikupljaju i arhiviraju dokumente o genocidu u Srebrenici i o genocidu uopšte – kako je ustanovljeno na osnovu brojnih studija. Svaka mapa u ključnim tačkama sadrži posebne dokaze (tekstualne datoteke, fotografije, video-snimke).

Voditelj projekta je Inicijativa mladih za ljudska prava BiH/Youth Initiative for Human Rights – YIHR BH (www.yihr.org ). Osim u FAMA-kolekciji, projekat se nalazi na www.srebrenica-mappinggenocide.com.
U okviru obilježavanja 15. godišnjice genocida u Srebrenici (juli 2010.) izdato je posebno izdanje Srebrenica: mapiranje genocida na DVD-u koji je u 20,000 primjeraka podijeljen širom zemlje kao dodatak dnevnom listu Oslobođenje.

Posljednji izvještaj Nine Ćatića: Ko stoji iza svega, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno!

Nino Ćatić, prijeratni student žurnalistike na Fakultetu u Novom Sadu, na današnji dan prije 20 godina, 10. jula 1995. godine u večernjim satima posljednji put se javio radioamaterskom vezom iz opkoljene Srebrenice.

“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati(…). Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi, Butors Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno“, naveo je Nino Ćatić u svom posljednjem javljanju iz Srebrenice.

Sutradan, 11. jula, krenuo je sa stotinama svojih sugrađana ka slobodnoj teritoriji. Njegovoj majci Hajri Ćatić, predsjednici Udruženja “Žene Srebrenice“, rečeno je da je ranjen u blizini mjesta Buljine.

“Sjećam se kako šest dana nije dolazio kući, a onda je 10. jula uvečer došao i rekao da se ja i njegov otac spremimo za Potočare, a da će on zajedno sa drugovima preko šume do slobodne teritorije. Kada sam sa suprugom 11. jula krenula za Potočare, svratila sam do pošte gdje je bilo sjedište radio-amatera i posljednji put vidjela svog sina. Rekao mi je: ‘Mama, vidimo se u Tuzli’. Pogledala sam u kolonu mladića i ne znam da sam ikad vidjela ikad išta ljepše. Odrastali su u ratu, pod granatama, ali im je Bog dao da budu tako lijepi da se to riječima ne može opisati“, kaže Hajra Ćatić za Klix.ba.

Nino je otišao s drugovima, a Hajra i Junuz Ćatić u bazu UN-a u Potočarima. Pripadnici Vojske i MUP-a RS odvojili su Hajru i Junuza. Ona je stigla u Tuzlu, a posmrtni ostaci Junuza Ćatića pronađeni su, identifikovani i pokopani 2005. godine. Nino nije pronađen.

“Kako vrijeme prolazi imam sve manje nade da ću pronaći kosti svog sina Nine. Oni koji su ga posljednji put vidjeli rekli su mi da je ranjen u blizini Buljine, ali su ga njegovi drugovi nosili dalje od mjesta ranjavanja. Ja sam u potrazi za njegovim kostima ulazila u minsko polje, a poslije posljednjih poplava sve manje imam nade da ću ga za života pronaći. Ranjen je u blizini potoka, ko zna gdje ga je voda odnijela“, govori kroz suze Hajra Ćatić.

Nino Ćatić se sa studija iz Novog Sada u Srebrenicu vratio 4. aprila 1992. godine kako bi sa porodicom dočekao Ramazanski bajram. Bio je to put bez povratka, a Nino Ćatić je od 1992. do 1995. godine izvještavao o ratnim događanjima iz ovog grada. Bio je ljubitelj poezije, a napisao je i jednu pozorišnu predstavu koja je ostala u pošti u Srebrenici i nikada nije pronađena.

Poslušajte posljednje javljanje Nine Ćatića.

20 godina poslije: Statistika Haškog tribunala o Srebrenici

Nedavno je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju kreirao web stranicu o presudama u Srebrenici. U nastavku donosimo sažetak Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u vezi genocida u Srebrenici.

Statistike Haškog tribunala kažu:
– oko 7000 ljudi ubijeno je u Srebrenici na osnovu dokaza iznesenim na različitim suđenjima;
– 20 pojedinaca optuženo je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju za zločine počinjene u Srebrenici 1995. godine;
– Više od 1000 svjedočenja;
– Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju izrekao je 14 osuđujućih presuda za genocid i/ili druge zločine u Srebrenici;
– Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju izrekao je 1 oslobađajuću presudu;
– 1 postupak je obustavljen zbog smrti opruženog prije izricanja presude;
– Postupci protiv 4 optužena su u toku;

“Oni koji planiraju i provode genocid žele da liše čovječanostvo velikog i raznorodnog bogatstva koje čine njegovi narodi, rase, etničke grupe i religije. To je zločin protiv cijelog čovječanstva i njegove posljedice osjeća ne samo grupa koja je izdvojena za uništenje, nego čitavo čovječanstvo.”

Presuda po žalbi u predmedu protiv Radislava Krstića, 19. april 2004.

Svjedočenja

Svjedoci su u središtu rada Međunarodnog suda. Do danas, sudije MKSJ-a saslušale su više od 1.000 svjedočenja u predmetima u vezi s događajima u Srebrenici. Mnoga od tih svjedočanstava dale su žrtve, koje su hrabro govorile o pojedinostima toga kako su premlaćivane, mučene, silovane, seksualno zlostavljane ili primorane da gledaju kako im tokom masovnih pogubljenja ubijaju članove porodice. Neki od njih svjedočili su javno, dok su drugima izrečene mjere zaštite identiteta, iz ličnih razloga ili zbog njihove bezbjednosti.

Svjedočenja koja se ovdje nalaze su svjedočanstva troje građana Srebrenice koji su stupili pred sud i govorili o tome šta im se dogodilo. Ona predstavljaju samo mali dio svih svjedočanstava pred Međunarodnim sudom ali govore o zajedničkim strahotama koje su žrtve i preživjeli proživljavali tokom ljeta 1995. godine.

“… Pa samo zamisli mog ovog najmlađeg sina, one rukice, da ih više nema? Kako koje jutro osvane kriješ oči, kriješ oči da ne vidiš jutra, kako idu djeca u školu.”

Svjedokinja DD, bosanska Muslimanka govori o tome kako je izgubila supruga i dva sina u srebreničkom genocidu u julu 1995. godine. Svjedočila je u predmetu protiv Radislava Krstića 26. jula 2000. godine.

“Mi bi se mogle okrenuti tim našim pustim šumama gdje smo ispratile svoje sinove koji se nikad nisu vratili, za koje nikad nismo ništa definitivno saznale.”

Mirsada Malagić, bosanska Muslimanka, govori o ženama čiji su muževi ubijeni u masakrima u Srebrenici 1995. godine. Svjedočila je 3. i 4. aprila 2000. u predmetu protiv Radislava Krstića i 16. februara 2011. u predmetu protiv Zdravka Tolimira.

“Iz svega onoga što sam pričao i što sam vidio, mogao sam zaključiti da je to bilo vrlo organizovano, sistematsko ubijanje.”

Svjedok O svjedočio je s mjerama zaštite imena i identiteta. Sedamnaestogodišnjak u vrijeme kad je počinjen genocid u Srebrenici, bio je četiri dana zatočen nakon što je pokušao da pobjegne s područja Srebrenice. U grupi drugih zatočenika odveden je na jednu poljanu na pogubljenje po prijekom postupku, ali je čudom preživio. Svjedočio je 13. aprila 2000. u predmetu protiv Radislava Krstića.

Mediji iz RS-a žestoko napali Muderrisa zbog dove kojom je prokleo ratne zločince

Mediji u Republici Srpskoj i obavještajna propagandna mašinerija žestoko su napali Nezima Halilovića Muderrisa zbog današnje hutbe, odnosno zbog dove kojom je prokleo ratne zločince i lobiste protiv Rezolucije o Srebrenici. “Poziv glavnog imama džamije Kralja Fahda u Sarajevu Nezima Halilovića Muderisa na uništenje lobista protiv rezolucije o Srebrenici i njihovih porodica, kao i “entiteta sazdanog na zločinu i genocidu”, je poziv na rušenje ustavnog poretka i prizivanje terorističkih napada”, ocijenio je stručnjak za bezbjednost Predrag Ćeranić. “Nadležno tužilaštvo na ovo mora hitno da reaguje, kako bi se suprotstavili ionako sve bržoj radikalizaciji prilika u BiH. Bezbjednosne institucije sa nivoa BiH moraju hitno i ozbiljno reagovati na ovakve pozive, jer u suprotnom prijeti dalja radikalizacija i sve češći teroristički napadi poput onoga na Policijsku stanicu u Zvorniku ili u Makedoniji”, upozorio je Ćeranić”, rekao je Ćeranić Srni. Dodikov tragač Dževad Galijašević je za RTRS bio još direktniji, on je rekao da je džamija Kralja Fahda u Sarajevu centar Isila.