Nino Ćatić, prijeratni student žurnalistike na Fakultetu u Novom Sadu, na današnji dan prije 20 godina, 10. jula 1995. godine u večernjim satima posljednji put se javio radioamaterskom vezom iz opkoljene Srebrenice.
“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati(…). Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi, Butors Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno“, naveo je Nino Ćatić u svom posljednjem javljanju iz Srebrenice.
Sutradan, 11. jula, krenuo je sa stotinama svojih sugrađana ka slobodnoj teritoriji. Njegovoj majci Hajri Ćatić, predsjednici Udruženja “Žene Srebrenice“, rečeno je da je ranjen u blizini mjesta Buljine.
“Sjećam se kako šest dana nije dolazio kući, a onda je 10. jula uvečer došao i rekao da se ja i njegov otac spremimo za Potočare, a da će on zajedno sa drugovima preko šume do slobodne teritorije. Kada sam sa suprugom 11. jula krenula za Potočare, svratila sam do pošte gdje je bilo sjedište radio-amatera i posljednji put vidjela svog sina. Rekao mi je: ‘Mama, vidimo se u Tuzli’. Pogledala sam u kolonu mladića i ne znam da sam ikad vidjela ikad išta ljepše. Odrastali su u ratu, pod granatama, ali im je Bog dao da budu tako lijepi da se to riječima ne može opisati“, kaže Hajra Ćatić za Klix.ba.
Nino je otišao s drugovima, a Hajra i Junuz Ćatić u bazu UN-a u Potočarima. Pripadnici Vojske i MUP-a RS odvojili su Hajru i Junuza. Ona je stigla u Tuzlu, a posmrtni ostaci Junuza Ćatića pronađeni su, identifikovani i pokopani 2005. godine. Nino nije pronađen.
“Kako vrijeme prolazi imam sve manje nade da ću pronaći kosti svog sina Nine. Oni koji su ga posljednji put vidjeli rekli su mi da je ranjen u blizini Buljine, ali su ga njegovi drugovi nosili dalje od mjesta ranjavanja. Ja sam u potrazi za njegovim kostima ulazila u minsko polje, a poslije posljednjih poplava sve manje imam nade da ću ga za života pronaći. Ranjen je u blizini potoka, ko zna gdje ga je voda odnijela“, govori kroz suze Hajra Ćatić.
Nino Ćatić se sa studija iz Novog Sada u Srebrenicu vratio 4. aprila 1992. godine kako bi sa porodicom dočekao Ramazanski bajram. Bio je to put bez povratka, a Nino Ćatić je od 1992. do 1995. godine izvještavao o ratnim događanjima iz ovog grada. Bio je ljubitelj poezije, a napisao je i jednu pozorišnu predstavu koja je ostala u pošti u Srebrenici i nikada nije pronađena.
Poslušajte posljednje javljanje Nine Ćatića.
Reklame
0 comments:
Post a Comment