Intervju – Hasan Nuhanović: “… bili smo otpisani još od prvog dana rata”

Intervju – Hasan Nuhanović: Svi su nas prodali, svi su nas se odrekli i bili smo otpisani još od prvog dana rata

Apsolutna pravda ne postoji


Razgovarala: Heni Erceg, Mladina

Hasan Nuhanović preživio je prije dvadeset godina masakr u Srebrenici, u kojemu je, međutim, izgubio oca, majku i brata. Od tada se proteklih dvadeset godina bavi dokazivanjem suodgovornosti UN – a i njihova holandskog bataljuna za strašni zločin u Srebrenici, Jula 1995., u kojemu je srpska vojska ubila više od osam tisuća Bošnjaka, uglavnom civila, žena, djece… To je i tema Nuhanovićeve knjige „Pod zastavom UN-a, potkrepljena brojnim autentičnim dokumentima i proživljenim sjećanjima. Napisao je i fascinatnu knjigu „Zbijeg“, s tematikom rata u istočnoj Bosni, biografski i minuciozan opis stradanja Bošnjaka u tom dijelu Bosne, u razdoblju od 1992. do 1995. Danas, Nuhanović s porodicom živi u Sarajevu i radi u Memorijalnom centru Potočari u Srebrenici. U razgovoru je vrlo suzdržan u izražavanju emocija koje se odnose na njegovu izgubljenu porodicu, ali vrlo jasan u propitkivanju odgovornosti, kako međunarodnih institucija, tako i ovdašnje javnosti, posebno medija, prema ratnim stradanjima Bošnjaka u istočnoj Bosni u dugom razdoblju od 1992. do masovnog zločina u zaštićenoj zoni Srebrenice.

Dvadeset godina prošlo je od genocida u Srebrenici, to dugo vrijeme vi ste uložili u dokazivanje da za zločin nad osam i pol tisuća Bošnjaka nije kriva samo srpska vojna hunta, kako se formalno misli, nego i treća strana, tj. UN-ov holandski bataljun, međunarodna zajednica… Koliko je taj napor i to stalno podsjećanje na zločin, kojega ste i sami bili žrtva, zapravo opteretio vaš svakodnevni život? I je li se to isplatilo u ovakvom svijetu, posebno u okruženju koje tako voli revidirati prošlost?

Eto, sami ste odgovorili na pola pitanja, sami ste konstatirali veliki dio problema, a sam sebe pitam svaki dan je li vrijedilo, ali kad bih imao neku vremensku mašinu da idem nazad u prošlost, opet bih isto uradio. Žao mi je godina, tri-četiri su mi prošle u ratu, pa još dvadeset u toj agoniji, u toj potrazi za pravdom, a mogao sam sigurno i ljepše provesti te godine, vani negdje, ne u Bosni… Ponekad se pitam kako bi bilo da sam se odazvao pozivima iz inostranstva pa 1995-96. godine otišao živjeti vani, pa da se iz Amerike ili Skandinavije bavim ovim istim stvarima. To bi za moju suprugu i kćerku sigurno bilo puno bolje, sigurno bi smo imali bolje uvjete što se tiče financija i nekakve sigurnosti, jer svatko tko je ostao u Bosni imao je nekakvu traumu, problem nestabilnosti i besperpektivnosti, a sve se to odrazilo na život moje „nove“ porodice, kako je ja zovem. Jer prije rata sam imao jednu porodicu koju su ubili četnici – oca, majku i brata, a poslije rata sam zasnovao ovu „novu“ porodicu, imam suprugu i sedamnaestogodišnju kćerku koja nikad nije upoznala onu moju „prvu“ porodicu, nikad nije osjetila ljubav mojih roditelja, što mi je, onako intimno, puno žao.

Rekli ste da vam je žao što niste otišli, ali budući da ste ostali, čini li vam se da se vaš rad ipak isplatio?

„Isplatilo“ je relativna riječ. Ljudi odu jednostavno da im bude ljepše u životu, u Skandinaviju, Ameriku, Njemačku… Čak i oni koji su ostali ovdje, veliki broj tih ljudi se okrenuo drugim životnim pitanjima, pravili su kuće, obrazovali se… Ja sam, nažalost, jedan od rijetkih koji je neprestano bio angažovan na ovim pitanjima, osim majki iz Srebrenice koje su također angažovane, međutim, one nisu imale ni kapacitet ni predznanje da se bave istraživanjima kojima sam se ja bavio, a koji se odnosi na odgovornost UN-a i međunarodne zajednice. Taj dio, puno detaljnijeg istraživanja i dokazivanja, isključivo je bio na meni kao pojedincu i u početku me najviše frustriralo to što sam bio sam, potpuno usamljen u tom poslu. Ali išao sam naslijepo, preskakao prepreke.

Pred Međunarodnim sudom u Haagu traje suđenje i stanovitom Ljubiši Beari koji je bio zadužen za organizaciju ubrzanog ubijanja bošnjačkih civila u Srebrenici, što je dotični precizno izračunao jer u protivnom ne bi bilo moguće u samo nekoliko dana ubiti toliki broj ljudi. Sretala sam ga u ratu u Hrvatskoj, činio mi se zadrtim glupanom, ali ne i zločincem, a onda… Kako uopće protumačiti tu privlačnost, banalnost zločina, pa otuda i pretvaranje susjeda i prijatelja u obične ubojice?

To je pitanje dijelom možda i metafizičko, i sociološko i psihološko, a ja nisam ni sociolog ni psiholog, niti se bavim metafizikom, ali svatko od nas ipak razmišlja o tom pitanju, i to svaki dan, od devedesetih godina naovamo. U velikom broju slučajeva ljude su, među njima i moju porodicu i prijatelje, ubile upravo komšije. Ali ja ne želim ulaziti u nečiji poriv i motivaciju da učini takav zločin, jer kad se pokušava tražiti motiv nekog masovnog zločina tada se on racionalizira. Govorim ovo sa stanovišta žrtve i ne želim ulaziti u motiv jer na taj način protiv svoje volje racionaliziram zločin, a zločin nipošto ne treba racionalizirati, treba ga kazniti. Nitko na sudu ne mora dokazati šta je bilo u glavi nekog ubojice dok je ubijao, nego je bitno da se dokaže da je ubio i da je to bilo ubojstvo s predumišljajem. U Americi se za to ide na električnu stolicu, u Evropi na doživotnu robiju. Važno je da za zločin postoji kazna, a u motive ne želim ulaziti.

U trenutku dolaska Ratka Mladića i srpske vojske u Srebrenicu, vi radite kao UN-ov prevoditelj, vaši roditelji i brat također se nalaze u bazi u Potočarima, uz još znatan broj izbjeglica, na tisuće ostalih nalazi se pred ulazom, svi očekuju zaštitu UN-ovih snaga, a onda oficiri holandskog bataljuna udovoljavaju zahtjevu srpske vojske da im prepuste i ljude iz baze. Vjerujete li da bi zločin bio barem manji da je taj zahtjev odbijen?

Običnom je čovjeku vrlo teško pojmiti što su Holanđani tada uradili, jer nije, naime, bilo nikakvog zahtjeva srpske vojske, ni u usmenom ni u pisanom obliku, da im se prepuste ljudi iz baze. Nitko takav zahtjev nikad nije spomenuo, jer da ga je bilo, Holanđani bi to sigurno na sudu iznijeli u svoju obranu. Oni, međutim, nikada nisu rekli kako im je netko naredio da Srbima predaju ljude iz baze, nego su to učinili samoinicijativno. Odluka holandskog bataljuna bila je da ljude istjeraju iz baze i zbog te sam činjenice tužio državu Holandiju, a sud je presudio u moju korist. Doduše, imao sam pravo podnijeti tužbu samo u svoje ime zbog gubitka svoje porodice, ali ta se presuda ipak odnosi i na ostale žrtve. I to je poanta priče oko koje se ja vrtim, evo, već dvadeset godina. I da, točno je, broj žrtava bi sigurno bio manji da su se pripadnici holandskog bataljona drukčije ponijeli.

Čitajući vašu knjigu „Pod zastavom UN-a“, sve te susrete časnika holandske vojske, Thomasa Karremansa i Roberta Frankena, s Ratkom Mladićem (kojemu se evo već godinama u Haagu sudi za ratni zločin), teško je odrediti je li se radilo samo o strahu tih stranih oficira od tobože moćne srpske vojske, ili i o morbidnoj fascinaciji likom zločinca Ratka Mladića? Kako ocjenjujete tu strašnu odluku holandskih oficira da se toliko ljudi prepusti Mladićevim hordama, premda su ubijanja Bošnjaka već započela pred bazom, dakle pred njihovim očima?

To mi pitanje mnogi postavljaju svih ovih dvadeset godina, a među ostalima i holandski studenti, a ja im odgovorim neka pitaju holandske oficire. Jer ako pitaju šefove holandskog bataljona Karremansa i Frankena zašto su to uradili, oni će im odgovoriti da oni to uopće nisu uradili i ustrajati na tvrdnji kako nikada nikakve izbjeglice nisu predali srpskoj vojsci. Tvrde čak i da nije istina ono što piše u presudi donesenoj nakon moje tužbe protiv države Holandije. Dakle, i Karremans i Franken, i svi vojnici holandskog bataljona, i dalje negiraju čak i samu presudu, a prava je istina da su nas se te 1995. jednostavno htjeli otarasiti, pokazajući potpunu ravnodušnost prema našoj patnji. Nije ih se ticalo ako nas poubijaju. Neka nas ubiju, samo dalje od njihovih očiju.

Potočari 12. srpnja 1995. zloglasni trenutak: Ratko Mladić nazdravlja sa Thomom Karremans

Na suđenju zapovjednicima holandskog odreda u Haagu, a nakon vaše tužbe, opet ste se susreli s tim ljudima koje smatrate direktno odgovornima za stradanje ljudi iz UN-ove baze, među kojima je bila i čitava vaša porodica. Kako ste doživjeli taj susret i te ljude toliko godina nakon tragedije?

Vrlo je teško bilo vidjeti ljude koji su moju porodicu poslali u smrt. Morao sam se praviti „normalan“, u smislu da ne smijem reagovati. Biti u sudnici s tim ljudima, pa i s njihovim advokatima koji su sve negirali, za mene je bilo jako traumatično iskustvo. Karremans i Franken, a pogotovo Franken, imali su barem neki otklon u nekom emotivnom, ljudskom smislu, valjda zbog moga prisustva u sudnici, dok su advokati bili potpuno hladnokrvni s jedinim ciljem da brane Holandiju svim sredstvima, a to je naravno uključivalo i laganje, baš bukvalno laganje i negiranje činjenica. To nisam očekivao, ali kad sam vidio da oni lažu o svemu, pomirio sam se s tim i borio sam se protiv toga koliko sam mogao. Postoji, znate, rečenica koju država Holandija crno na bijelo podnosi sudu, a koja glasi: „Holandski bataljon nikada nikakve bošnjačke izbjeglice nije predao srpskim snagama u ruke.“

Da Srebrenica nije proglašena sigurnom zonom, u koju se u jednom trenutku slilo na desetke hiljada ljudi, vjerujete li da možda do genocida ne bi došlo jer bi se ljudi nastojali spašavati i probijati iz obruča, umjesto što su vjerovali obećanjima međunarodnih snaga?

Moguće je. To nikada nećemo znati. Mogu samo kazati da se Srebrenica bila bolje u stanju braniti 1993. godine, kad je proglašena zaštićenom zonom, nego jula 1995. godine. To sam opisao i u knjizi, jer ljudi su tada bili prekaljeni u samoobrani i borbi koja je trajala neprestano godinu dana. Međutim, da li bi došlo do masovnog ubijanja? Sigurno bi došlo, čim bi se Srbima za to ukazala prilika, budući da su oni već ’92. godine pokazali jasnu namjeru da ubiju svakog bošnjačkog dječaka i muškarca koji im padnu u ruke. Ne radi se, dakle, samo o Srebrenici u julu ’95. godine, radi se i o desetinama drugih masovnih egzekucija od 1992. do 1995. godine, i mi od prvog dana rata u istočnoj Bosni nikada nismo imali nikakvih iluzija u vezi s tim što će Srbi uraditi ako im padnemo u ruke. I nisu samo Holanđani srpskoj strani pružali logistiku, prije njih, pod zastavom UN-a, tu su bili i Kanađani. UN je proglasio zaštićenu zonu, a onda jednostavno prekršio svoje obećanje, jer ako se kaže da je neko područje postalo zaštićena zona UN-a, a onda isti taj UN dozvoli da ta zona bude uništena, ubijena, bukvalno natopljena krvlju, tu se onda radi o hipokriziji te svjetske organizacije koja je imala sve načine i sredstva da spasi svoju zaštićenu zonu.

Srebrenica je epska priča našeg vremena, zločin koji se nije smio dogoditi, rezultat promašenih političkih nagodbi zapada i srpskog vođe Miloševića, a onda se dogodilo još i to da je, opet zahvaljujući međunarodnoj zajednici, to veliko groblje ostalo na području Republike Srpske. Mislite li da taj diplomatski cinizam, to stvaranje zasebne srpske države unutar BiH, kao svojevrsne nagrade za zlo, čini zločin nad Bošnjacima u Srebrenici još težim?

To je pitanje o kojem se govori skoro svaki dan u ovoj zemlji. Stvaranje Republike Srpske je u svakom slučaju nepošteno, i bilo bi takvo, čak i da se Srebrenica 95. godine nije dogodila u tako tragičnoj formi, jer je oko 100.000 ubijeno ljudi na raznim područjima Bosne. Od prvog su dana upravo Bošnjaci bili najveće žrtve, pogotovo jer je riječ mahom o civilnim žrtvama, tako da je i prije Srebrenice, prije jula ’95. godine, već bio počinjen užasan zločin. Gledano iz ugla normalnog čovjeka, naravno da je to bio zločin, a iz ugla takozvane real politike to je samo nešto što se ionako dešavalo stotinama godina na raznim prostorima. Iluzija je stoga da živimo u nekom pravednom svijetu, a činjenica da ljudima, pojedincima ostaje da se sami bore za svoja prava i za pravdu. I sam sam se pitao da li se genocid isplati, makar ima primjera gdje se doista isplatio onima koji su ga planirali. A na kraju istina je da se Republika srpska ispostavlja kao nagrada za zločin.

Vaša osobna tragedija počinje 1992. godine, vi ste student u Sarajevu kada započinje rat kojega je malo tko na ovim prostorima očekivao, dolazite kući u Vlasenicu, u istočnoj Bosni, kako biste bili s porodicom, ocem, majkom i bratom i onda počinje vaša zajednička kalvarija. Tri godine pakla u istočnoj Bosni, skrivanja po selima i šumama, pod stalnim napadima, granatiranjem vojske Srbije i takozvane JNA, sve je to minuciozno opisano u vašoj knjizi „Zbijeg“. To je čudesno svjedočanstvo o stradanju naroda istočne Bosne, detaljni dokument i o gladi, manjku hrane, često duhovit u opisima, na primjer kada velike palete humanitarne pomoći padaju iz zraka i prijete ubojitije od srpskih granata… Jesu li i mediji zaslužni za tako slabu informiranost o događajima u tom dijelu BiH?

Znate, mi smo prodani još ’92. godine. Svi su nas prodali, svi su nas se odrekli i bili smo otpisani još od prvog dana rata. Sarajevo se bavilo Sarajevom, hrvatski mediji uglavnom Tuzlom, a mi smo bukvalno bili u jednom zapećku BiH, gdje u stvari nismo ni trebali biti. Zaglavili smo u nekom dijelu BiH za koji se već pretpostavljalo da tamo više nema nikoga osim Srba. Nismo imali kuda da odemo, jer su Srbi u jednom momentu zatvorili puteve, a ljudi nisu kao oni prije hiljadu godina, pa da mogu živjeti u planinama, da mogu danima i sedmicama putovati šumama, kriti se, kao u nekom filmu. Putevi su bili blokirani i nije se imalo kud, tražili smo najbližu civilizaciju, neko selo ili grad, prvo smo našli neka sela, a na kraju i grad Srebrenicu kao jedini grad tog dijela istočne Bosne koji nije bio pod srpskom kontrolom. Što je zapravo bilo ravno čudu, a sve zahvaljujući Naseru Oriću i još nekim ljudima koji su Srebrenicu nekako uspjeli obraniti od puno jačeg neprijatelja. Jedan od razloga zbog kojeg sam napisao knjigu, a koja je potpuno istinito svjedočanstvo o patnji tog naroda, je upravo taj da ljudima predstavim pravu sliku događaja od 1992.-93. godine. Bili smo u potpunoj medijskoj blokadi, tri-četiri godine u totalnom mraku, za što je dijelom kriv i UN, jer je mogao omogućiti novinarima da dođu. Ali nije, nego su došla samo dva novinara, njemački i engleski, pritom riskirajući živote, a novinar engleske televizije je čak bio i ranjen. Dakle, bili smo u potpunom mraku sobe u kojoj su Srbi ugasili svjetlo, a u tom mraku se svašta događalo. Jedini koji su mogli upaliti svjetlo bili su mediji. Novinari iz Sarajeva su mogli doći helikopterom, jer helikopteri su nekoliko puta sletili u to vrijeme, doduše uz veliki rizik pilota. Zbog svih tih činjenica smatram da smo mi na neki način bili otpisani.

Do rata vi ste tipična socijalistička porodica koja planira život, živi u miru i slozi sa srpskim susjedima i prijateljima i ne pomišlja da bi se moglo dogoditi nešto tako prokleto strašno, ipak vi već na početku rata nagovarate oca na bijeg i odlazak u inozemstvo, svađate se, ali on odbija, vodi porodicu u zbijeg, iz sela u selo, iz šume u šumu, opasnim kanjonom Drine, sve do konačnog dolaska u tobože sigurnu zonu Srebrenice. Koliko ste u tim trenucima zamjerali ocu takvu, pokazalo se, kobnu odluku?

U vrijeme kad smo mi došli u Srebrenicu, ona još nije bila sigurna zona. Postala je to tek nakon pola godine. Šest mjeseci smo živjeli s ostalim ljudima u srebreničkom paklu, dok UN napokon Srebrenicu nije proglasio zaštićenom zonom. Činilo se da nam je tu bolje nego u šumama i planinama, jer ipak je to grad, iako nije bilo ni struje ni vode, ni hrane, ničega, radnje nisu radile, ništa nije funkcioniralo. A opet, možda bi nam čak bilo bolje gore, u planinama, da smo imali što jesti, da je bilo hrane, jer Srebrenica je bila granatirana svaki dan, napadana avionima, uz veliku koncentraciju naroda, tako da je bilo jako teško. Ali, također, gdje je velika koncentracija naroda, čovjek se osjeća sigurnijim i to je, uz hranu, bio glavni razlog zbog kojeg smo došli u Srebrenicu. U knjizi sam opisao neke stvari koje su se dešavale unutar naše porodice u potpuno vanrednim okolnostima, u okolnostima od kojih su gori samo potres, potop, neka elementarna nepogoda, ali u tom slučaju te ne ganjaju četnici da te ubiju. Mali je broj scenarija u kojima bi porodica došla pod takav jedan udar, u takvo iskušenje, kada dođe do cijepanja te porodice iznutra, kao proces koji se dešava danima, sedmicama, mjesecima, a s druge se strane stvaraju neke nove veze unutar porodice.

U Srebrenici postajete UN-ov prevoditelj, zahvaljujući skromnom poznavanju engleskog jezika, otac je često prisutan pregovorima sa srpskom stranom, a onda se u kobnom trenutku u julu 1995. susrećete s činjenicom da imate povlašteni položaj kao UN-ov zaposlenik, dok major Robert Franken vašem ocu hladno nudi nemogući izbor, to jest da odabere ostati s vama u bazi ili je napustiti zajedno s vašom majkom i bratom. On se odlučio za ovo drugo, i time odabrao odlazak u smrt. Kako ste se osjećali u tom trenutku? Jeste li vjerovali da će porodica ipak preživjeti?

To mi je najteže od svih pitanja, jer ni sam ne znam na njega odgovoriti. Osamdesetih godina, kao dječak, gledao sam jugoslavenski film, kada u neko srpsko selo ulaze Nijemci, a njemački oficir kaže nekom čovjeku da će sve strijeljati, a on neka izabere kojeg će od dvojice njegovih sinova ostaviti na životu. Obojica sinova mole oca da izabere onog drugog, otac se ne može odlučiti, na što njemački oficir izvadi pištolj i ubije obojicu, a oca ostavlja na životu. Holandski oficir Franken je u našem slučaju imao apsolutno istu ulogu kao taj njemački oficir.

Jeste li se ipak nadali da će vaši preživjeti?

Na to vam pitanje ne znam odgovoriti. Istovremeno sam se i nadao i znao da idu u smrt. Do sutra bih mogao pričati o tome kako čovjek odmah ne može prihvatiti činjenicu da mu je porodica ubijena. Imate majki koje su se pet, deset godina ovdje u Bosni, u Srebrenici, nadale da će se njihov sin vratiti, pojaviti se odnekud živ, a onda pozovu majku i kažu da su našli DNK iz kosti u masovnoj grobnici i tek onda ona shvati da je njen sin mrtav.

U takvim situacijama ljudi se često osjećaju krivima samo zato jer su, eto, preživjeli, makar su i sami žrtve. Poznajete li taj osjećaj?

To nitko osim mene samog ne može riješiti i samo ja znam kako se nosim s tim pitanjem.

Nakon tragedije počinje vaša iscrpljujuća potraga za ocem, majkom i bratom, susrećete se s ljudima koji morbidno trguju informacijama o stradanju vaše porodice, potom stižu vijesti o pronalasku njihovih posmrtnih ostataka. Majka spaljena, otac ubijen, brat kojega identificirate po patikama i farmericama koje ste mu vi kupili… Stoji li dojam da ljudi nekako zaziru od podsjećanja na tako strašne, uzaludne gubitke i da bi svijet najradije zaboravio srebreničku tragediju?

Mislim da ima i toga, mada ni to nije crno-bijelo. U Engleskoj, na primjer, u posljednjih se nekoliko godina na najvišem političkom nivou, uz odavanje počasti žrtvama Srebrenice, obilježava 11. jula. Srebrenica jest bio događaj globalnog karaktera, jedino mjesto na planetu u tom momentu, jula 1995. godine, koje je došlo na udar fašista, jer to što se dogodilo jest bio fašizam, i po karakteru, i po broju žrtava i po statusu zaštićene zone UN-a, dakle, zaštićene zone cijelog svijeta. Ne znam koliko jedan Amerikanac ili Skandinavac, Turčin, Nijemac… zna šta je Srebrenica, ali je bitno da naš region bude svjestan što je Srebrenica i srebrenički genocid. Ali koliko su toga svjesni građani Srbije ili građani Hrvatske? Podsjetit ću samo da je Peter Galbraight, američki ambasador u Hrvatskoj u vrijeme kada se dešava Srebrenica, jula 95., a vrlo brzo nakon toga i hrvatska akcija Oluja, izjavio: „Mi Amerikanci ne bismo dozvolili da se dogodi Oluja u toj formi u kojoj se dogodila, da se prije nje nije dogodila Srebrenica.“ Prema tome ja srebrenički genocid ne bih gledao kao na izolirani događaj, jer srebrenički masakr i tri sedmice kasnije događaji oko Knina u Hrvatskoj i vojna akcija Oluja nisu nepovezani kad je u pitanju zeleno svjetlo međunarodne zajednice da se konačno spriječi plan stvaranja velike Srbije, a jedini projekt koji je uspio opstati od toga plana jest upravo Republika Srpska.

Spomenuli ste da se u Engleskoj godišnjica Srebrenice obilježava službeno, a što je s Nizozemskom?

Tamo se taj događaj obilježava samo u organizaciji jedne nevladine udruge s kojim surađujem dvadeset godina, i koja dovede nekoliko holandskih političara. Riječ je, naime, o licemjerju holandske vlasti, ali i njihovom strahu od teme Srebrenice. No ove je godine prvi put Milorad Dodig, šef Republike Srpske, položio cvijeće u Potočarima, na veliko iznenađenje javnosti, s obzirom da je svih ovih godina negirao srebrenički genocid.

Godinama hodate po svijetu, držite predavanja, educirate, bavite se problemom genocida. Jeste li naišli i na drugačije primjere odnosa međunarodne zajednice, koja voli arbitrirati u lokalnim, etničkim sukobima, one da su UN-ove snage doista i poštovale svoj mandat, pa zaštitile ugroženo, lokalno stanovništvo? Ili se to svelo samo na slučaj u Ruandi?

UN je zaštitio i ljude u Kninu za vrijeme hrvatske vojne akcije Oluja. Tri sedmice nakon Srebrenice, dok je još zapravo i trajalo ubijanje u Srebrenici, dogodio se Knin, gdje je preko hiljadu Srba, uključujući čak i naoružane vojnike, UN prihvatio i zaštitio u kanadskoj bazi, držeći ih tamo četrdeset dana i ne želeći ih izručiti na traženje hrvatske vojske, što se uzima kao pozitivan primjer u misiji UN-a u bivšoj Jugoslaviji. Dok u Potočarima 13. jula 1995. godine Holanđani u UN-ovu bazu puštaju pet-šest hiljada ljudi, da bi 48 sati poslije sve te ljude izručili Srbima.

I na koncu kako vjerovati u koliko-toliko pravedan rasplet za tolike žrtve Srebrenice, ako nalogodavci zločina ili umiru prirodnom smrću, bez sudskih presuda ili se presude čekaju godinama, kao ona izvršitelju srebreničkog genocida Ratku Mladiću?

Apsolutna pravda ne postoji. Evo i sad, mi u komšiluku imamo na desetine, stotine, ubica i ratnih zločinaca koji nikad neće biti ni uhapšeni niti će im biti suđeno, uz to ova država možda nema kapacitet, ni financijski niti politički, a postoje i mnoge opstrukcije u sankcioniranju zločinaca. Tribunal u Haagu bavio se takozvanim velikim ribama, ostale je prepustio lokalnim sudovima koji ih jesu procesuirali popriličan broj, ali svakako nedovoljan u odnosu na broj počinjenih zločina. Haški je sud odradio ogroman posao, a hoće li netko biti u zatvoru deset ili dvadeset godina, ja lično, kao član porodice koja je ubijena, od tog nemam nikakve koristi. Niti znam nalazi li se netko u zatvoru u Finskoj, Engleskoj ili gdje već, niti kada će biti pušten, jer pravda je mjerljiva jedino u smislu da se odredi broj zločinaca i broj godina provedenih u zatvoru, drugu mjeru ne možemo primijeniti. Ja sam se pak usmjerio na raskrinkavanje uloge međunarodne zajednice, države Holandije, UN-a i ostalih, a Tribunal u Haagu neka radi svoj posao.

Mislite li da BiH može opstati kao građanska država triju naroda s tolikim nerazjašnjenim teretom prošlosti koji onda uzrokuje stalnu međuetničku netrpeljivost, uz još i naglašenu želju političkih jastrebova s hrvatske i srpske strane za federalizacijom i uspostavom države odvojenih entiteta?

Druge države ja nemam. Ovo je moja država i svaka namjera da se ona ugrozi je zapravo namjera da se ugrozi mene, moju porodicu i društvo u kojem živim. Dakle, svaki čin te vrste je neprijateljski čin koji ugrožava moj opstanak i opstanak bosanske nacije, mada će mnogi reći da ta nacija ne postoji. Ali kada se bilo gdje u svijetu predstavljamo na engleskom jeziku, mislim pri tom i na Srbina, i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, reći ćemo da smo Bosnians ili BiH citizens, koliko god to zvučalo rogobatno. I ne vidim druge alternative nego da zajedno opstanemo. Namjera da se genocidom uništi bošnjački narod je dokazana, ali taj narod nije uništen. Taj narod postoji i tu će postojati uvijek, i nisu dobre namjere ili ideje daljnjeg cijepanja ove teritorije. Mi smo tu gdje jesmo, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, jedni sa drugima ili jedni pored drugih, ili izmiješano, kakogod…

Reklame