Kako je Vučić ukrao 11. juli 2015 godine!

Zločinac i demagog nove Srbije

Ovo nije zabavni i simpatični film za djecu, nastao po knjizi nekog autora,  niti je ovo film o dijetetu kojeg su odbacili svi zbog njegove ružnoće. Ovo je stvarna priča ispisana perom balkanskih virova sudbine, ispisana perom života, koji sudara svakodnevno zločince i njihove žrtve.

Ipak je jedan čovjek uspio ukrasti medijsku pažnju ustremljenu na najveći zločin koji se desio u novijoj historiji Evrope tj. nakon drugog svijetskog rata, tačnije pažnju svijeta na genocid koji se desio u Srebrenici, gradu u kojem je stradalo preko 8372 čovjeka samo zato što su muslimani, Bošnjaci, tj. zato što nisu Srbi Četnici.

Stanovnici ovoga grada nikada nisu sreli Vučića, ali jesu one koji su zlobni kao i on i takvi su im 11. jula 1995. godine nanjeli mnogo zla, u kojem je stradalo gotovo 3 generacije mušakaraca toga grada, već i iz okolnih gradova koji su u toj navodnoj oazi sigurnosti UN-a pokušali da se spase od golgote kojom su bili iskušani prije nego su prebjegli u Srebrenicu. Na kraju su isti žrtve toga genocida selili od grobnice do grobnice kako bi im zameli trag, a danas time laše negirali ono što se zaista u tome gradu desilo.

Naš zlobnik Vučić, bio je pionir ideologije zla koja se slomila na pleča Bošnjaka, šetao se za Šešeljom oko Sarajeva za vrijeme rata, pucao po Sarajlijama, izvikivao 9 dana nakon genocida u Srebrenici kako za jednog Srbina treba ubiti 100 muslimana,  veličao jednog od največih zločinaca moderne Evrope, nosajući tablu ulice sa njegovim imenom po Srbiji, ali i pored toga njegovoj zlobi nije bilo kraja.

Bošnjaci su mu za rad mira bili spremni oprostiti i te izjave, ugostili su ga u Sarajevu, prošetali ga istim gradom po kojem je pucao i po čijim se brdima šetao i obilazio položaje četnika koji su sijali smrt po tome gradu.Obišao je tad Begovu džamiju i Sabornu Crkvu, vidio je pruženu ruku Bošnjaka, ali je pljunuo kasnije u nju.

Svratio je on i nakon toga u glavnu bosansku čaršiju i niko mu ništa nije uradio.

A onda je došla 20. godišnjica Srebrenice. Bošnjaci i dobar dio svijeta se upregnuo da donese rezoluciju o genocidu u UN-u. Vučić je pokazao sav svoj demagoški talenat, ali i dobar rad kako da od političkih Bošnjaka ukrade 11. juli 2015. godine.

Prvo su aktivirali potjernicu protiv jednog od srebrenickih komadanata i heroja, zbog zlocina koji nikada nije dokazan. Potom je ustrijemio svu silu da obori rezoluciju u UN-u, koju je Rusija na Vučićev i Nikolićev zahtijev odbacila. Ali tome nije bio kraj, vodeća sila Zapada, Sjedinjene američe države, te zemlje Evropske unije su usvojili rezoluciju i pokazali spremnost da negatorima daju do znanja da se sa tom temom ne trebaju igrati. Vučić se gubio na putu do Srebrenice, čas je želio,čas nije želio doći na komemoraciju srebrenickim žrtvama i onda je došao sa planom, planom da 11. juli 2015. i 20. godišnjicu ukrade od srebreničkih žrtvava i svih onih koji su željeli dati pažnje svojom posjetom tome događaju.

Došao je u Srebrenicu i prošao kroz duplo više ljudi nego ikada na komemoraciji srebreničkim žrtvama. Smjestio se u fabriku akumulatora koje je bilo jedno od mjesta gdje su strijeljani Srebreničani. Primile su ga majke ubijenih Srebreničana sa porukom "dobrodošao u genocidnu Srebrenicu", zakačili mu na sako "srebrenički cvijet" i pustili ga da se upiše u knjigu žalbi. Iako su i one znale da mu tu nije mjesto. Odslušao je govore drugih državnika i krenuo prema memorijalnom centru da oda počast istim žrtvama, kojima je negirao stepen zločina kojim su bili izlozen u posljednjem ratu i zbog kojeg su dva metra pod zemljom.

Ušao je u centar sa zvižducima, stao pred spomenik srebreničkim žrtvama, u želji da se pokloni žrtvama. Mnogima na tome mjestu se nije svidjela gesta licemjernog Vučića, a onda je krenuo show. Ni sami Srebreničani ni drugi Bošnjaci ga nisu željeli tu. Iza zvižudka, uslijedili su tekbiri,  poletili su i prvi pojedinci da se sa njim obracunaju, prići mu nisu mogli, ali su ga mogli pokušati pogoditi cipelama, upaljacima, plastičnim flašama, kamenjem. Demagog, zlobnik, sluga ideologa i ratnih zločinaca postao je centralna figura komemoracije,čovjek koji je ukrao medijsku pažnju srebreničkim žrtvama , ne samo onima koji su se ukopavali na taj dan , njima 136, već i onima koji su ukopani do tada njih oko 6 hiljada.

Čovjek koji je negirao genocid i podržavao genocidaše, postao je predmet medijske pažnje, veći nego svi ubijeni 11. jula 1995. godine.

Izvukao je glavu, ali od napada na njega napravio se pokušaj atentata, kao da je na njega pucao sami Gavrilo Princip, on postade veča žrtva atentata od austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda čija je smrt bila okidač prvom svijetskom ratu.

Na press konferenciji, Vučić je oplakivao atentat na usne, koje su se sijale kao da je na njima imao labelo. Izjavljivao da su ga napale navijačke falange iz Srbije, tačnije navijači Novog Pazara, da bi potom neko surduknuo priču da su ga napali pripadnici Crnih Labudova, jedne od najpoznatijih formacija Armije BiH iz rata. Čudno da oni koji su odlično baratali vatrenim oružjem koriste za atentate cipele, upaljače, plastične flaše i kamenje.

U Srbiji se probudi njegov predsjednik, on bi u rat, iako njegov strancki kolega  Vučić  pruža ruku  pomirenja i dalje Bosnjacima neiskreno sipajuci spletke iz rukava. Četnici kliču radi napada i svršavaju u orgazmima zbog napada na njihovog premijera, kojeg mrze više nego i sami Bošnjaci jer je navodni izdajnik četničke ideologije i četnika, svoga starog mentora Šešelja. Šešelj kliče i podrhtava čekajući na volej ono što je priređeno Vučiću u Srebrenici, kako bi ocrnio Bošnjake, a on pokazao da je opet u pravu. Mediji siju laži kao da je 91 godina. Srpski propagandni stroj se pali i leti u visine, stara fašistička olupina dobija na zamahu.
Lideri u Bošnjaka se izvinjavaju Četnicima kojim nikada nije palo da se kaju, a kamoli priznaju ono što su radili. Žele kompromis sa onima koji bi se čerali još. Nariče osramočeni Bakir, dok njegov stranački kolega izjavljuje da su za sve sigurnosne propuste krivi sami četnički elementi unutar obavještajnih strukturašto je vrlo vjerovatno istina jer i tokmak koji nema veze sa sigurnošču, znao je da Vučiću tu nije mjesto.Četnici su  ciljano  pravili propuste, kako bi pokazali neefikasnost koordinacijskih struktura oba entiteta i prekinuli proces spajanja entitetskih policija. Kavazović vjerski vođa bi da upravi Bošnjake ka kibli i sačuva njihovo dostojanstvo po kojem i sam gazi primajuči četnika u memorijalni centar Potočari, a Čamil stari dobri naivni Srebreničanin ne zna po kome bi udario, razočaran onim što se zbilo, govoreći šta će moji Srebreničanima biti kad odu svi iz Srebrenice. Isto što i do sad biti građani drugog reda u svojoj zemlji, u svome gradu, koje su Srbi i nakon rata nemilice maltretirali, čak i do skorašnjih datuma.

E dragi moji naivni zeleni Bošnjaci, Vučić nam je ukrao ovaj 11. juli 2015. godine, niste vi krivi što niste licemjerni kao svoji predstavnici koji bi i sami najradije iskamenjali Vučića, ali moraju raditi na lažnom pomirenju, zatirući sopstveno dostojanstvo i obraz svoga naroda, nazivajući ih primitivcima i zlobnicima jednakim Vučiću. Samo je problem što Vučićev narod u posljednjem ratu nije bio žrtva, več pokretač zločinačke mašinerije ratova na Balkanu. Vučić nije izgnan iz svoga doma, nije ranjavan, nije mučen i ponižavan, njegova žena i djeca nisu silovani, njegovi roditelji, brača, sinovi ubijeni, a njihove kosti razmještane po različitim grobnicama kako bi se zločin nad njima prikrio, niti je pola njegove zemlje okupirano ljudima koji i danas sprovode zločinačku ideologiju kroz svoju politiku, ali gore i više mrzi Bošnjake nego što isti mrzi njega. Da je samo 10% onih koji su na komemoraciji željeli doista ubiti Vučića, visio bi i on i njegovi zaštitari nabijeni na ogradu memorijalnog centra, ali nisu ma koliko četnički mediji Srbije poturali tu tezu Bošnjacima i ma koliko isti napisali protestnih nota protiv BiH.

Zato moj Bakire, sine Alijin, ni ti ni tvoj rahmetli otac niste na svojoj kozi osjetili ono sto su osjetili mnogi stanovnici RS-a, a nisu to osijetili ni mnogi drugi bosnjacki lideri koji su sa bezbjedne distance gledali kako se unistavaju Bosnjaci u manjem entitetu u proteklom ratu. Vi nikada necete razumketi zrtvu svoga naroda koji vam je utrao politicki put svojim tijelima u jamama, rovovima i ulicama izgubljenih bosanskih gradova, od civila do vojnika, koji nisu prvenstveno branili vas, nego svoj život i život svojih porodica.

I umjesto sto ste osramoceni odnosom svoga naroda prema ovome zlocincu, trebate biti ponosni sto napokon pokazujemo snagu koju nismo imali 1992 godine kada je rat poceo. Srebrenica vam nebi bila samo politicko potkusurivanje, niti mjesto gdje se okupite na jedan dan, bez zelje da se priblizite narodu i podijelite tugu sa njima da svoj narod imalo razumijete.

Kao sto rece sin jedne od srebrenickih zrtava koja je ukopala svoga oca na 20. komemoraciji Genocida u Srebrenici: "Nama nisu potrebne političke figure da bismo se osjećali dobro. Nama su potrebni istina i pravda, a Vučić je sinonim za laž i nepravdu, jer se svim silama, par dana prije dženaze, borio da nam se u UN-u ne daju ni istina ni pravda. Da i ne spominjem njegove ratne i poslijeratne izjave u kojima je otvoreno govorio da će za svakog ubijenog Srbina ubiti 100 muslimana. Takva osoba na šehidskom mezarju predstavlja direktan udar na ono malo dostojanstva što je ostalo kod preživjelih. Na takvu vrstu drskosti i bezobrazluka spremne su samo političke elite, 'carevi koji su se igrali rata'.

Grliti se sa takvom osobom znači totalno zanemariti one koje upravo kopamo, a koje je u neopisive načine umiranja odvela monstruozna srpska politika iz 90-ih. 

Vučić nama uopšte nije trebao u Srebrenici, niti će nam slični profili ikada i trebati. A to što se govori o njemu, a ne o žrtvama je stvar medija, jer sami biramo teme o kojima pišemo, a odabirom Vučića umjesto žrtava genocida je pokazatelj stanja u kojem se nalaze mediji."

DOK SVE OVO NE BUDU TRAŽILI I NAŠI LIDERI  VUČIĆ ĆE NAM MOĆI KRASTI I NAREDNE GODIŠNJICE GENOCIDA U SREBRENICI.

E.Š.

Reklame