28.08.1995. – Počinjen drugi masakr na Markalama (Video)

Masakri na Markalama su dva masakra počinjena nad sarajevskim civilima od strane Vojske Republike Srpske tokom opsade Sarajeva za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Dogodili su se na Markalama u historijskoj jezgri Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Drugi se dogodio 28. augusta, 1995. godine, a ubijeno je 37 ljudi, dok je ranjeno 90. Drugi napad je bio direktan povod za kampanju bombardovanja srpskih položaja od strane NATO pakta, jer su masakri nad civilima u Sarajevu i drugim opsjednutim gradovima ili enklavama postali uobičajena praksa srpskih snaga, koje se nisu obazirale na česta upozorenja NATO-a i drugih međunarodnih organizacija.

Relativizacija masakra, špekulacije o počiniocu, ali i negiranje samog zločina su i dalje predmet brojnih rasprava i teorija zavjere.

Drugi masakr se dogodio 28. augusta 1995. u 11:00 sati ujutru, sa pet ispaljenih granata, ali manje žrtava.

Tog dana ubijeni su Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žig.

Istraga masakra od strane Ujedinjenih Naroda je vođena u tajnosti, što je izazvalo špekulacije u medijima o nemogućnosti utvrđivanja lokacije sa koje su granate ispaljene. Ovu špekulaciju su po ustaljenom šablonu podržale srpske vlasti koje su, kao što su uradile i nakon masakra 1994. godine, demantirale svu odgovornost i optužile vladu Republike Bosne i Hercegovine za bombardovanje vlastitog stanovništva s ciljem izazivanja međunarodnog revolta i moguće intervencije. U stvari, kao što se i saznalo kroz izvještaj za Generalnu skupštinu Ujedinjenih Naroda 1999. godine, UNPROFOR je smatrao da su dokazi bili dosta jasni: tajni izvještaj nedugo nakon događaja je utvrdio da je svih pet rundi granata ispalila Vojska Republike Srpske. Čim su tehnički i vremenski uvjeti dopustili, a sigurnost UN radnika koji su tada prolazili kroz srpsku teritoriju bila obezbjeđena, započeta je Operacija Namjerna Sila.

David Harland, bivši šef civilog sektora UN-a u BiH, priznao je na suđenju generalu Dragomiru Miloševiću pred MKSJ odgovornost za nastanak mita o tome da UNPROFOR nije utvrdio ko je ispalio minobacačke granate koje su dovele do masakra poznatog kao “Markale 2”. Harland je rekao da je taj mit, koji se održava već više od deset godina, nastao zbog “neutralne izjave” tadašnjeg komandanta UNPROFOR-a, generala Ruperta Smitha. On je, naime, na dan “Markala 2” izjavio da “nije jasno ko je ispalio granate, mada je već imao tehnički izveštaj obavještajnog odjeljenja UNPROFOR da je izvan razumne sumnje utvrđeno da su one ispaljene sa položaja VRS u Lukavici.” Harlandova odgovornost je u tome što je upravo on savjetovao generala Smita da istupi sa “neutralnom izjavom, kako ne bi alarmirao Srbe koji bi, da je odmah upro prstom u njih, znali da predstoje vazdušni udari NATO-a na njihove pozicije.”, što bi ugrozilo bezbjednost snaga UN-a koje su se u tom trenutku nalazile na teritoriji pod kontrolom VRS-a ili na položajima koji bi mogli da budu izloženi odmazdi srpskih snaga.

U nastavku pogledajte prilog Televizije Bosne i Hercegovine o drugom masakru na Markalama.

Tužilaštvo BiH: Podignuta optužnica protiv Orića i Muhića zbog zločina protiv ratnih zarobljenika

Tužitelj Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, nakon višemjesečne istrage koja je provedena u saradnji sa Državnom Agencijom za istrage i zaštitu-SIPA i MUP-om RS-a, podigao je optužnicu protiv Nasera Orića i Sabahudina Muhića.

Optuženi se terete da su tokom rata i oružanog sukoba između Armije RBiH i VRS, na području Srebrenice i Bratunca, u svojstvu zapovjednika i pripadnika snaga Armije RBiH, postupali protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija.

U optužnici se navodi da su optuženi, tokom 1992. godine u mjestima Zalazje, Lolići i Kunjerac, počinili ubistvo 3 zarobljenika srpske nacionalnosti. Optuženi se terete za kazneno djelo-ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZ SFRJ.

Optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH, saopćeno je iz Tužilaštva BiH.

Tužilaštvo BiH će u istom kaznenom predmetu uputiti zahtjev Švicarskoj Konfederaciji, za izručenje osumnjičene Elfete Veseli, koja je osumnjičena da je tokom 1992. godine počinila kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva – ubistvo malodobnog dječaka srpske nacionalnosti.

27.08.1992. – Londonska konferencija: Izjava o Bosni i Hercegovini

27. augusta 1992. godine u Londonu je završena dvodnevna konferencija o bivšoj Jugoslaviji.

Sudionici Londonske konferencije o bivšoj SFRJ osuđuju neprekidno nasilje u BiH i nastojanja da se teritorij stekne uporabom sile.
Oni odbacuju kao nehumano i nezakonito protjerivanje civihiog pučanstva iz njibovih domova kojim se želi iztmijeniti etnički sastav ma kojeg područja. Oni pozdravljaju usvajanje Rezolucije 771 i drugih rezolucija Vijeća sigumosti UN-a kao i Rezolucije Komisije UN za ljudska prava o prilikama glede ljudskih prava na području bivše Jugoslavije. Oni se obvezuju da prikupljaju utemeljene infonnacije o kršenjima međunarodnih humanitarnih zakona i da te infonnacije dostavljaju UN-u. Oni potvrđuju da su za kršenja ljudskih prava osobno odgovorne osobe koje izravno krše ili naređuju kršenje odredaba ženevskih konvencija.

Političko rješenje u BiH mora uključivati sljedeće odredbe:

a) potpun i trajan prekid neprijateljstava, prestanak svakog nasilja i represije uključujući i protjerivanje pučanstva;

b) priznanje BiH od strane svih bivših jugoslavenskih republika;

c) poštivanje integriteta postojećih granica, osim ako se one ne promijene međusobnim sporazumom;

d) primjenu jamstava za sva prava osoba koja, pripadaju pripadnicima svih nacionalnih zajednica i manjina u skladu s Poveljom UN i odredbama KESS-a;

e) pravedne i ravnopravne postupke prema ljudima koji su nasilno protjerani iz svojih domova, uključujući i pravo povratka te nadoknade šteta i gubitaka;

f) uspostavu demokratskih i legalnih organa vlasti koji će na odgovarajući način štititi prava svih u BiH ukijučujući i nacionalne zajednice i manjine;

g) jamstva da neće doći do vanjskog vojnog uplitanja, bilo regularnih ili neregulamih jedinica, osim onih koje su utvrđene odgovarajućim rezolucijana Vijeća sigurnosti UN;

h) poštivanje svih međunarodnih ugovora i sporazuma;

i) ponovna uspostava trgovine i drugih veza sa susjednim zemljama.

Daljnje hitne mjere sada su neophodne kako bi se postiglo rješenje. Sudionici Londonske konferencije pozivaju sve strane da odmah i bez prethodnih uvjeta nastave pregovore o budućem ustavnom uređenju u okviru ove konferencije. Sve uključene strane moraju u tim pregovorima sudjelovati s iskrenom željom da se osigura mir i uz poštivanje interesa drugih strana.
Pregovorima će također morati biti obuhvaćena sljedeća rješenja:

a) stvaran i trajan završetak sukoba u cijeloj BiH i povratak teritorija zauzetili silom;

b) prestanak svakog vanjskog miješanja, bilo ljudstvom ili materijalnom pomoći, u sadašnji sukob;

c) grupiranje teškog naoružanja pod međunarodnom kontrolom;

d) demilitarizacija većih gradova i nadzor međunarodnih promatrača nad tim;

e) uspostava centara za izbjeglice i za pomoć za one građane BiH kojima su domovi razoreni ili su iz njih protjerani, sve dok im ne bude omogućen povratak;

f) proširenje humanitare pomoći na sva područja BiH gdje je ona potrebna uz suradnju lokalnih organa;

g) pod okriljem UN, a na temelju odluke Vijeća sigurosti UN mogle bi biti osnovane međunarodne snage za očuvanje mira s ciljem da održavaju prekid vatre, nadziru pokrete vojske i poduzimaju druge mjere za jačanje povjerenja.

Kada strane u sukobu budu pripravne da na ovim temeljima postignu sporazum, međunarodna će im zajednica pomoći u opsežnom programu obnove kako bi riješili humanitarne potrebe i obnovili gospodarske aktivnosti. Tijekom sastanka s državnim ministrom u Foreign Officeu Douglasom Hoggom, gospoda Karadžić i Koljević, kao predstavnici bosanskih Srba, naznačili su svoju suglasnost sa sljedećim:

a) da će bosanski Srbi u toku od 96 sati obavijestiti UN o položajima svog teškog oružja koje će biti grupirano oko gradova Sarajeva, Bihaća, Goražda i Jajca, pri čemu će to skupljanje biti dovršeno u roku od 7 dana. Nakon toga teško će oružje biti stavljeno pod stalni nadzor promatrača UN. Predstavnici bosanskih Srba će očekivati da vlasti BiH poduzmu recipročnu akciju, no to ne postavljaju kao preduvjet za svoje djelovanje koje će biti jednostrano. Predstavnici bosanskih Srba nadalje se obvezuju da će odmah poduzeti da njihovo teško naoružanje ne bude prvo korišteno.

b) Predstavnici bosanskih Srba prhvatili su da će u budućim pregovorima između tri strane u sukobu u BiH oni pristati na povlačenje sa znatnog dijela teritorija kojeg sada kontroliraju njihove snage.

U Londonu,
27.08.1992. godine

27.08.1992. – Četvorica pripadnika Armije RBiH ubili 25, a ranili 80 goraždanskih Srba

27. augusta 1992. godine četvorica pripadnika Armije RBiH ubili su 25, a ranili 80 goraždanskih Srba, uglavnom civila, koji su u vozilima bježali pred ofanzivom Armije RBiH prema Rogatici.

20. augusta 2014. godine Sud Bosne i Hercegovine je u potvrdio optužnicu po kojoj se nekadašnji komandir Diverzantskog voda Armije BiH Muhamed Šišić i bivši pripadnici tog voda Emir Drakovac, Aziz Šuša i Tarik Šišić terete za napad na civile u selu Kukavice.

U saopštenju Tužilaštva Srbije je istaknuto da se Šišić, Drakovac, Šuša i Šišić terete da su organizovali i izvršili napad na kolonu izbeglica koja se kretala iz mesta Jabuka, od Goražda prema Rogatici, a koja je za posledicu imala smrt i teške povrede više civila.

Do pravosudnog epiloga u još jednom predmetu i podizanja optužnice došlo je zahvaljujući saradnji Tužilaštava za ratne zločine Srbije i BiH.
Saradnjom dva tužilaštva na osnovu Protokola učvršćuje se vladavina prava u regionu, sprovodi borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina i ostvaruje pravo žrtava na pravdu, a ovu saradnju podržavaju i institucije EU u procesu evropskih integracija Srbije i BiH.

Inače, Emir Drakovac, bivši pripadnik Diverzantskog odreda tzv. Armije BiH optužen je i da je krajem 1992. godine na području opštine Foča počinio zločin ubistva, mučenja i sakaćenja sjekirom tri žrtve, ubijene na veoma surov način. Drakovac ima čin kapetana i pripadnik je OS BiH.

25.08.1999. – Uhapšen Momir Talić

Momir Talić (Piskavica, BiH 15. juna 1942. – Beograd, Srbija, 28. maja 2003.), general-pukovnik Vojske Republike Srpske, bivši načelnik Glavnog stožera Vojske Republike Srpske, haški optuženik za ratne zločine počinjene u BiH.

Završio je Dočasničku školu oklopnih jedinica i Vojnu akademiju kopnene vojske. Stupio je u JNA kao djelatna vojna osoba 25. jula 1961. sa specijalizacijom za oklopno-mehanizirane postrojbe. 26. jula 1991. postavljen je na dužnost (u činu pukovnika) u 5. korpus JNA u Banja Luci kao načelnik stožera i zamjenik zapovjednika korpusa. Na toj je dužnosti ostao do 19. marta 1992. U međuvremenu je unaprijeđen je u čin general-majora. Postavljen na dužnost zapovjednika 5. korpusa JNA 19. marta 1992. godine koji je, 19. maja 1992. godine, poslije povlačenja JNA iz BiH i formiranja VRS preimenovan u 1. krajiški korpus Vojske Republike Srpske. Bio je jedini časnik koji je u VRS ušao sa činom generala bivše JNA. Unaprijeđen je u čin general-potpukovnika 31.decembra 1992. i ostao zapovjednik 1. krajiškog korpusa tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Momir Talić je 27. juna 1997. unaprijeđen u čin general-pukovnika, a 16. februara 1998. postavljen je na dužnost načelnika glavnog stožera, najvišu dužnost u VRS-u, na koju je stupio 6. marta 1998. godine.

Haški sud je podigao tajnu optužnicu protiv generala Talića 12. marta 1999. za ratne zločine počinjene tijekom rata u BiH. Uhitile su ga austrijske vlasti 25. augusta 1999. godine dok je, kao načelnik Glavnog stožera Vojske Republike Srpske, boravio u Beču na seminaru OESS-a. Zbog narušenog zdravstvenog stanja pušten je da se brani sa slobode i preminuo na Vojnomedicinkoj akademiji u Beogradu 28. maja 2003. godine.

Odlikovan je Ordenom Nemanjića, najvećim vojnim odlikovanjem Republike Srpske, uz posebno isticanje zasluga za Operaciju Koridor.

Dužnosti

1992. – načelnik štaba 5. korpusa JNA
1992. –  zapovijednik 5. korpusa JNA
1992. –  zapovijednik 1. krajiškog korpusa VRS
1998. – načelnik Glavnog stožera VRS

25.08.1992. – Srpske snage zapalile sarajevsku Vijećnicu

U noći sa 25. na 26. august izgorjela je sarajevska Vijećnica, najljepši i najreprezentativniji objekat sagrađen za vrijeme austrougarske monarhije. Srpske snage granatama zapalile su najljepši i najreprezentativniji objekat iz austrougarskog perioda.

Vatra je za samo jednu noć progutala dva miliona knjiga, 300 rukopisa i blago neprocjenjive vrijednosti.

Nacionalna biblioteka BiH je u potpunosti nestala, a brižno je čuvana i nadopunjavana nekoliko stoljeća. Vijećnica predstavlja i simbol grada S arajeva, te njegovu isprepletenost kultura i tradicija.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini nekoliko puta je granatirana, a u plamenu je uništen cijeli fond 1992. godine.

Borba sa gašenjem vatre trajala je dugo, ali noć iz 1992. godine zauvijek će ostati upisana kao ona u kojoj su izgorjela vizija i izdržljivost, ali i kolektivno pamćenje.

Sarajevska Vijećnica otvorena je nakon 22 godine, 9. maja 2014. godine, a bila je simbol i poslijeratne BiH.

Uvijek je predstavljala najfotografisaniji simbol Sarajeva, koji ponovo služi svojoj svrsi i ponovo je plemeniti simbol glavnog grada i Bosne i Hercegovine.

24.08.1993. – Sjećanje na masakr u Raštanima

Masakr u Raštanima izvršen je u rano jutro 24. augusta 1993. u naselju Raštani kod Mostara. Tada su jedinice HVO-a tokom Bošnjačko-hrvatskog sukoba nakon višesatne artiljerijske paljbe upali u naselje i masakrirali 24 bošnjačka civila i 7 nenaoružanih vojnika Armije RBiH.

Nakon ulaska u naselje, hrvatske jedinice, među kojima je bila i Kažnjenička bojna Mladena Naletilića zvanog Tuta, osuđenog za ratne zločine pred Haškim tribunalom, ulazile su redom u kuće mještana i ubijali zatekle Bošnjake. Neposredno nakon ulaska u naselje hrvatski vojnici ušli su u kuću Uzeira Beglerovića, koga su odmah likvidirali, nakon čega su ubili njegovu suprugu Ćeru i tri kćeri, 12-ogodišnju Šaćiru, 20-ogodišnju Edinu i 25-ogodišnju Fadilu, koja je bila u drugom stanju. Nakon toga su nastavili s ubijanjem ostalih mještana, među kojima su bile porodice Žuškić, Ćišić, Dedić, Dumpor i druge. Među ubijenim civilima bilo je i nekoliko djece. Nakon ubistava kuće su zapaljene, a veća grupa Bošnjaka odvedena je u logor Heliodrom.

Dosad niko nije odgovarao za ovaj zločin. Kantonalno tužilaštvo u Mostaru poslalo je Haškom tribunalu ovaj predmet na ocjenu. Među osumnjičenima za ovaj zločin nalaze se zapovjednik Kažnjeničke bojne Mladen Naletilić, zapovjednik Druge brigade HVO-a Ilija Vrljić, zapovjednik Bjelopoljske bojne Marko Radić Maka, ministar odbrane Herceg-Bosne Bruno Stojić, te pripadnici HVO-a Darko Tadić Konta i Brano Savić Cojo.

23.08.1993. – Zatvoren logor “Iskra” u Bugojnu

Stadion nogometnog kluba Iskra služio je kao logor za hrvatske i srpske ciivle, i vojnike HVO-a u periodu od 24. avgusta 1993. pa do 19. marta 1994. godine. Do početka novembra 1993. godine na stadionu je bilo zatočeno preko 300 Hrvata, civila i ratnih zarobljenika. Kontrolu nad ovim logorom imali su pripadnici 307. brigade ARBiH. Najmanje 18 osoba izvedeno je iz ovog logora i ubijeno. Salon namještaja Slavonija služio je kao logor u periodu od 24. jula 1993. do 23. avgusta 1993. godine. U podrumu salona bilo je zatočeno, zavisno od perioda, od 50 do 200 osoba. Kontrolu nad ovim zatočeničkim objektom imala je takođe 307. brigada ARBiH. Većina zatočenika su bili vojnici HVO-a, ali je bilo i civila. U ovom zatočeničkom objektu ubijena je najmanje jedna osoba. MKSJ je 22. aprila 2008. godine pravosnažno osudio Envera Hadžihasanovića na 3 godine i 6 mjeseci, a Amira Kuburu na 2 godine zatvora za ratne zločine, jer nisu poduzeli nikakve radnje u sprečavanju izvršenja ovih zločina. Sud BiH je u predmetuGasal Nisvet i dr. pravosnažnom presudom 18. decembra 2013. godine za iste zločine osudio Senada Dautovića na 7, a Nisveta Gasala i Musajba Kukavicu na po 4 godine zatvorske kazne. Enes Handžić osuđen je na 8 godina zatvora nakon što je pred Sudom BiH 25. maja 2011. godine, priznao krivicu.

23.08.1992. – Sjećanje na masakr u ulici Halači

Masakr u ulici Halači na Baščaršiji u Sarajevu se dogodio 23. augusta 1992. godine tokom opsade Sarajeva za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tog dana granata ispaljena sa srpskih položaja je ubila osmero, a teže ranila troje civila u historijskom i kulturnom centru Sarajeva. Ubijeni su Dženan Aljević, Mahir Ferhatović, Tarik Harba, Esma Muratović, Meliha Muratović-Spahić, Almasa Spahić, Mahira Spahić i Ismet Suljić.

22.08.1992. – Iz Visokog počeo napad u cilju deblokade Sarajeva

U mjesecu augustu 1992. godine vršene su intenzivne pripreme za pokušaj deblokade grada Sarajeva iz pravca Visokog. Opšti napad je počeo 22.08.1992. godine i trajao je neprekidno šest dana. U ovoj dobro sinhronizovanoj akciji postignut je veoma značajan uspjeh jer je 28.02.92. godine oslobođena linija Rezervoar- Mala Kota, a agresorske snage prisiljene na povlačenje u dubinu za oko 1 km. U međuvremenu TO RBiH se transformiše u ARBiH i počinje ukrupnjavanje formiranih jedinica radi lakšeg rukovođenja i komandovanja. Krajem januara 1993. godine raste napetost između jedinica Armije RBiH i HVO-a, a 26. januara i do otvorenog napada ekstremista HVO-a na stanovništvo i branioce sela Kaćuna, općina Busovača. Sa razvojem situacije na frontu i pojave novog agresora-pripadnika HVO-a javlja se potreba za uspostavljanjem linija odbrane prema općini Kiseljak, a u cilju zaštite stanovništva na rubnim dijelovima naše općine.

21.08.1992. – Sjećanje na masakr na Korićanskim stijenama

Masakr na Korićanskim stijenama je monstruozan zločin nad više od 200 bošnjačkih i hrvatskih civila iz Prijedora koji se dogodio 21. augusta 1992. kao dio kampanje etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata od strane srpskih vlasti u Bosanskoj krajini.

Dana 21. augusta 1992. više od 200 Prijedorčana iz konvoja protjeranih koji je krenuo iz Tukova, je izdvojeno od strane srpskih policajaca na planini Vlašić na lokaciji Korićanskih stijena. Skoro svi ubijeni civili su se nalazili u dva autobusa koja su se konvoju pridružila u logoru Trnopolje.
Osim njih, iz kamiona prijedorskog Autotransporta koji su vozili prognane, je od strane srpskih policajaca izdvojeno oko 30 civila. Civilima je naređeno da stanu na rub provalije, a potom im je pucano u leđa. Nakon što su civili popadali u provaliju, policajci su nastavili sa bacanjem bombi i dodatnim pucanjem kako niko ne bi preživio. Ipak nekoliko ljudi se uspjelo spasiti bacivši se ranije u provaliju, a kasnije su svjedočili u Haškom tribunalu na suđenjima srpskim ratnim zločincima.

Svake godine 21. augusta na Korićanskim stijenama se obilježava godišnjica zločina bacanjem 250 ruža u provaliju, koje simbolizuju ubijene civile.

Optuženi

Za ovaj zločin je optuženo osam pripadnika interventnog voda stanice policije iz Prijedora.

– Damir Ivanković, priznao krivicu i poslije dogovora sa sudom je osuđen na 14 godina zatvora.
– Zoran Babić
– Goran Đurić, priznao učešće, te poslije dogovora sa sudom osuđen na 8 godina zatvora..
– Milorad Radaković
– Milorad Skrbić
– Ljubiša Četić
– Dušan Janković
– Željko Stojnić

20.08.1992. – Armija RBiH napada položaje VRS na Ilidži, Stupskoj petlji i Nedžarićima

20. augusta 1992. godine Armija RBiH sa Igmana, Hrasnice i iz Sokolović Kolonije napada položaje VRS na Ilidži, Stupskoj petlji i Nedžarićima, u namjeri da probije obruč oko Sarajeva. Na ilidžanskom frontu probijene su linije Vojske Republike Srpske, ali se jedinice Armije RBiH nisu uspjele spojiti sa snagama u gradu.

22 august 1992 - Sjećanje na heroje – Ramiz Salčin

Ramiz Salčin (13. maj 1954 – 22. august 1992) je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio borac Armije RBiH i komadant Općinskog štaba T.O. Novi Grad – Sarajevo. Ramiz Salčin je rođen 13. maja 1954. godine u selu Gornji Igri, naselje Borač, općina Gacko.

Prijeratni period

Prije samog otpočinjanja rata u Bosni i Hercegovini Ramiz Salčin je odigrao važnu ulogu u organiziranju otpora na prostoru sarajevske Novogradske općine. Sa saborcima i patriotama organizirao je i postavio straže još u februaru 1992 a već početkom marta iste godine spriječio je izlazak neprijateljskih snaga na brdo Mojmilo i zauzimanje strateški važnih položaja za odbranu Sarajeva.

Smrt

Poginuo je 22. augusta 1992. u Saraj-Polju od snajperskog hica sa neprijateljskog položaja iz Nedžarića. Ukopan je u haremu na Kovačima u Sarajevu.

Priznanja

Posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem Armije RBiH Zlatnim ljiljanom a dobitnik je i ordena “Zlatni grb s mačevima”.U čast njemu, jedan trg i ulica u Sarajevu nose naziv Ramiz Salčin. Osim toga po njemu je nazvana i sportska dvorana na Mojmilu.

Pogledajte kako je Sarajevo izgledalo nakon rata (VIDEO)

Nakon što je okončana agresija na Bosnu i Hercegovinu i opsada Sarajeva, uslijedio je težak period obnove koji, kako nam se nažalost čini, još uvijek nije okončan.

Gradovi su dvadeset godina poslije ljepši i ratnih ožiljaka je manje. Ali, brojna zapaljena sela još uvijek čekaju svoje nekadašnje stanovnike kojih - nema.

Nakon što je izvršena reintegracija okupiranih sarajevskih naselja, Sarajlije su se vratile svojim predratnim domovima s ''one strane Miljacke'', a neke zgrade, nažalost, ni do danas nisu obnovljene.


U videu načinjenom sredinom 1996. godine možete vidjeti kako su ulice bosanskohercegovačke prijestolnice izgledale nakon silnih razaranja. Prepoznajete li ih?

 

18.08.1993. – Formirana 310. brdska brigada Fojnica

18. augusta 1993. godine formirana 310. brdska brigada Fojnica. Brigada je formirana od prostornih jedinica: Odred „Fojnica“, Odred „Ostružnica“ i Odred „Prkos“. Brigada je prvobitno pripadala 3. korpusu Armije RBiH, ali je početkom 1994. godine ušla i sastav 1. korpusa Armije RBiH. Nakon formiranja operativnih grupa u 1. korpusu, bila je u sastavu operativne grupe 2 „Visoko“. 11. januara 1995. preformirana je u 131. lahku brigadu.

18.08.1992. – Predsjedništvo RBiH donijelo odluku o formiranju Prvog korpusa Armije RBiH

Odlukom Predsjedništva RBiH od 18. avgusta 1992. godine i naredbom Štaba Vrhovne komanda Armije RBiH, 1. septembra 1992. godine formiran je Prvi korpus Armije RBiH sa sjedištem u Sarajevu. U sastav korpusa su ušle sve, do tada formirane, vojne jedinice sarajevske regije sa oko 30 000 vojnika.
Za komandanta je postavljen Mustafa Hajrulahović-Talijan, zamjenik je bio Vahid Karavelić, a načelnik štaba Enver Hadžihasanović. Sredinom 1993. godine korpus je reorganizovan formiranjem operativnih grupa. Formirane su 3 operativne grupe i to:

– OG Sarajevo – sa bazom u Sarajevu,
– OG Tarčin – sa sjedištem u Tarčinu a obuhvatala je još i Trnovo, Fojnicu i Kiseljak
– OG Visoko – sa sjedištem u Visokom a koja je obuhvatala područje od Visokog do Olova.

Krajem juna 1993. godine, komandant korpusa Hajrulahović je premješten u Glavni štab Armije RBiH a novi komandant je postao dotadašnji zamjenik, Vahid Karavelić. Daljim jačanjem korpusa, krajem 1994. godine došlo je do promjene u unutrašnjoj organizaciji Armije RBiH. Umjesto dotadašnjih operativnih grupa, koje su postojale kao privremeni organi rukovođenja i komandovanja i koje su bile dijelovi komandi korpusa, formirane su divizije kao stalni sastavi Armije RBiH. U skladu sa tim promjenama, u 1. korpusu ARBiH formirane su 3 divizije. 12. divizija je obuhvatala područje grada Sarajeva (bivša OG Sarajevo), 14. divizija je pokrivala područja koja su bila u zoni odgovornosti OG-1 Pazarić i dijela OG-2 Visoko a imala je sjedište u Tarčinu (bivša OG Tarčin), dok je za sjedište 16. divizije određen Vareš, (bivša OG Visoko). U septembru 1995. godine, treći komandant korpusa postaje Nedžad Ajnadžić.

Jedinice Prvog korpusa

1. Viteška motorizovana brigada
1. Brdska brigada
2. Viteška motorizovana brigada
2. Viteška brdska brigada
3. Motorizovana brigada
4. Viteška motorizovana brigada
5. Pješadijska brigada
9. Brdska brigada
10. Brdska brigada
11. Pješadijska brigada
12. Pješadijska brigada
15. Motorizovana brigada
Artiljerijska brigada
HVO brigada Kralj Tvrtko
5. motorizovana brigada Dobrinja

17.08.1992. – Formirana 503. slavna brdska brigada

503. slavna brdska brigada je brigada koja je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bila u sastavu Petog korpusu Armije RBiH. Osnovana je 17. avgusta 1992. godine kao 1. cazinska pješadijska brigada, a prvo postrojavanje brigade izvršeno je na Mokrešu, u širem rejonu cazinskog naselja Pjanići. Tokom rata, usljed zasluga u odbrani Bosne i Hercegovine, brigadi je dodijeljeno kolektivno priznanje ‘’slavna’’.
Komandant brigade tokom cijelog rata bio je Muhamed Delalić. Sjedište brigade je bilo u Cazinu.

Historija

Početkom rata u Bosni i Hercegovini dolazi do formiranja raznih dobrovoljačkih odreda kao odgovor na otvorenu agresiju. U Cazinu se 17. augusta 1992. godine formira 1. cazinska pješadijska brigada u koju su ušli svi odredi TO koji su bili pod komandom opšinskog štaba TO Cazin. Za komandanta brigade izabran je Muhamed Delalić dok je načelnik štaba a ujedno i zamjenik komandanta bio Omer Hajrulahović.

Sastav brigade i zona odgovornosti

Brigada je formirana od odreda i jedinica TO: Odredi Cazin, Donja i Gornja Koprivna, Pećigrad, Krivaja, Pjanići, Skokovi i dr. Na dan osnivanja sastojala od 3 pješadijska bataljona sa komandom i drugim pripadajućim jedinicama za podršku. Brigadi je prvobitno dodijeljena zona odgovornosti koja je obuhvatala područje općine Cazin do rijeke Une da bi se ta zona povećala pojavom secesioničkih snaga Fikreta Abdića. Brigada je tokom rata a po potrebi djelovala i u zonama drugih brigada iz sastava 5. korpusa Armije RBiH.

Priznanja

Za doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine a prema odluci predsjedništva R BiH od 29. juna 1995. godine, 503. brigadi je dodijeljen naziv slavna brigada. 28 boraca i starješina ovo brigade su nosioci najvišeg pojedinačnog priznanja Zlatni ljiljan, dok je 6 pripadnika ove brigade dobitnici nagrade Srebrni štit.

16. 8. 1993 - Pripadnici Armije BiH ubili 43 Hrvata u žepačkom selu Kiseljak

U teškim ratnim sukobima Armije BiH i HVO-a na području Žepča postrojbe muslimansko-bošnjačkih snaga počinile su 94 ratna zločina nad Hrvatima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Ubijeno je 78 odraslih civila, 15 djece i jedan zarobljeni vojnik HVO-a, a protjerano je ili izbjeglo 3000 Hrvata. U žepačkoj općini paravojne i redovne postrojbe Armije BiH počinile su dva masovna zločina. U aprilu 1993. godine u selu Željezno Polje smrtno je stradalo 30 Hrvata, a 16. augusta 1993. u selu Kiseljak pobijena su 43 Hrvata.

Zarobljeni žene i djeca u Kiseljaku poslužili su Armiji BiH kao živi štit. Kiseljak je selo istočno od grada Žepča i u njega su 16. kolovoza 1993. godine preodjeveni u vojnike HVO-a upali diverzanti iz 303. i 314. brigade 3. korpusa Armije BiH iz Zenice. Bilo je to u predvečerje, vojnici HVO-a bili su iznenađeni i dok se postrojba HVO-a konsolidirala vojnici Armije BiH počinili su zločin nad starima, ženama i djecom. Vatrenim i hladnim oružjem život su izgubile 43 osobe. Kada su upali u selo, vojnici Armije BiH iz kuća su istjerali hrvatske civile i postavili ih kao živi zid prema postrojbi HVO-a.

Hrvatica iz žepačkog sela Kiseljak, majka petero djece, o tome zločinu svjedočila je 21. februara 1994. godine i o tome rekla: “Muslimanski vojnici su se međusobno dovikivali s ’Allahu ekber’. Skupilo se više od 20 muslimanskih vojnika. Prijetili su, psovali: ’Znat ćete vi, ustaše, što su balije’. Sve su zarobljene potjerali prema cesti naredivši da se međusobno drže tako da njima mogu biti živi zid… Vraćali su se natrag. I onda čuh Ivanu: ’Joj, mama!’ Pogledah kroz prozor, Ivana pade i nije više progovorila. Muslimani su pucali po ostalima. Čula sam kako viču: ’Sad ćete vidjeti što su balije. Majku vam ustašku, sad ste naši’.

Prija Kata Krezić pala je na leđa s rukama prekriženima na prsima. Floro je ležao na putu pod prozorom, a kraj njega je na trbuhu puzila moja snaha Ankica, Florina sestra. Jaukala je. Janja i Jozo Bulajić ležali su jedno na drugom. Mislila sam da su oboje mrtvi. Ivana i Franju smo vidjeli kroz balvane. Franjo je ležao s iznutricama vani. Čula sam kako kaže Ivanu da mu stavi drvo pod glavu. Ivan je to učinio i trudio se da mu jezik izvuče vani. Ali, Franjo je istog trenutka umro…«

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u žepačkom selu Kiseljak u svjetskoj javnosti je bio nezapažen. Predstojnik sektora za zdravstvo u odjelu obrane HZ Herceg-Bosne dr. Ivo Bagarić 17. augusta 1993. godine o zločinu u Kiseljaku obavijestio je UN, UNHCR, UNPROFOR, WHO, ICRC, helsinški Watch New York, Amnesty international, UNICEF, The European Community i Cederica Thornberryja i apelirao za zaštitu hrvatskog pučanstva u Bosni pred genocidom koji provodi Armija BiH. Žepče je bilo u okruženju, a muslimansko-bošnjačke vlasti nisu dopuštale pristup humanitarnim organizacijama, inozemnim novinarima i europskim promatračima blokiranjem putova i polaganjem mina.

Za ratni zločin u selu Kiseljak vojnom tužilaštvu u Travniku 29. novembra 1994. godine podnesena je krivična prijava. Ona je podnesena protiv Suada Hasanovića, zapovjednika 303. brigade, i Mirsada Šestića, zapovjednika II. bataljona 303. brigade iz sastava 3. korpusa Armije BiH, kojemu je sjedište bilo u Zenici. Uz njih krivična prijava je podnesena protiv Ramiza Bećirhodžića, rođenog 1953. godine, zapovjednika specijalne policijske postrojbe Odreda MUP-a CSB Zenica.

15.8.1993. - Sramotna godišnjica – Heliodrom

Dana 15. augusta navršilo se 22 godina od dana kada su ljubuški muslimani – Bošnjaci natovareni na kamione kao stoka i otjerani u žicu. Na Veliku Gospu! A nekoliko dana prije toga su bili sa komšijama na frontu, braneći rodni grad od agresora. I preko noći postali “nepodobni”.

(Autor tacno.net)

Logor Heliodrom bio je sabirni logor kojeg je vodila Hrvatska Republika Herceg-Bosna kraj Rodoča, južno od Mostara, od rujna 1992. do travnja 1994. tijekom Bošnjačko-hrvatskog sukoba u sklopu rata u Bosni i Hercegovini. Jedna je od tragičnih pogrešaka sukoba bosanskohercegovačkih Hrvata s Bošnjacima između 1993. i 1994.

Logor se nalazio kraj Rodoča, u Hercegovini, inače heliodrom HVO-a čija su helikopterska skladišta i garaže prenamijenjena u zatvoreničke ćelije. Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici HVO-a su počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od 1992. do travnja 1994. Broj zarobljenika bio je otprilike oko 1.800 u svibnju 1993., da bi u lipnju spao na oko 500. Broj je bio najveći između srpnja i prosinca 1993., kada je HVO držala oko 6.000 Bošnjaka u zatvoru. Nakon toga, prosječan broj zatvorenika bio je znatno smanjen.

Prema optužnici, HVO je uhapsila stotine bošnjačkih civila koji su živjeli u zapadnom Mostaru te ih odvela u Heliodrom, a s pogoršanjem Bošnjačko-hrvatskog sukoba uhićeno je još tisuću diljem Hercegovine. Iako su žene oslobođene, HVO nije razlikovao civilne od vojnih zatvorenika, kako bi se civili oslobodili. Stanje u logoru je općenito bilo slabo: vladala je prenapučenost, neprimjereni sanitarni i medicinski uvjeti, loša ventilacija, manjak vode i hrane te velike vrućine tijekom ljeta. Zatvorenici su nekad spavali na betonskom podu zbog nedostatka deka.

Zatvorenici su bili psihički i fizički matretirani. Stražari su ih tukli, osobito u skladu sa pogoršanjem sukoba sa Bošnjacima, a bilo je i slučajeva kada su psi čuvari pušteni na neke logoraše. Pojedini su zatvorenici odvedeni u Mostar kako bi vršili prisilni rad, kao što je kopanje rovova ili gradnja vojnih utvrda, ali i skupljanje tijela mrtvih HVO vojnika. U najtežim slučajevima, prisiljeni su hodati ispred snaga HVO-a kao ljudski štit.

Prema procjenama, najmanje 54 zatvorenika je poginulo u logoru, a 178 je ranjeno. Kriteriji HVO-a za puštanje zatvorenika na slobodu bili su brak sa Hrvaticom ili posjedovanje vize i pisma garancije da će napustiti BiH.

Međunarodni promatrači i humanitarne organizacije u nekoliko navrata nisu imali pristup potpunoj informaciji i svim uvjetima postrojenja. 18. svibnja 1993., pripadnici međunarodnih organizacija koji su posjetili logor, nisu dobili dozvolu istražiti sve prostorije sa zatvorenicima. (Wikipedia)

Odgovornost za zločine

Tajni dokumenti Herceg Bosne pokazuju: Osnivanje logora potpisao je Jadranko Prlic

 Jadranko Prlic

Odluka vlade Herceg Bosne o osnivanju logora u Gabeli donesena je na sjednici HVO-a Hrvatske zajednice Herceg Bosna 8. lipnja 1993. i jasno svjedoci ko je sve uz Prlica sudjelovao u osnivanju logora

“Netko mora odgovarati za postojanje logora u Hercegovini”, istaknuo je proslog tjedna Goran Granic, priznavsi da je Haaski sud od hrvatske Vlade zatrazio dokumente o aktivnosti vojne i obavjestajne zajednice u hrvatsko-bosnjackom sukobu. Granic je spomenuo da su na dugackoj listi osoba za koje je zainteresiran Haaski tribunal i Jadranko Prlic i Slobodan Praljak. U ljeto 1993. Europa i svijet doznali su da, osim srpskih logora Manjaca i Omarska, u BiH postoje “heliodrom” Rodoc, Gabela i Dretelj, logori pod kontrolom hrvatskih vlasti, te Muzej u Jablanici, Musala u Konjicu, Zenica i Bugojno, logori pod kontrolom bosnjackih vlasti. U tom razdoblju Jadranko Prlic bio je predsjednik HVO-a Hrvatske zajednice Herceg Bosne, dakle, vlade HZ HB, a general Slobodan Praljak zapovjednik Glavnog stozera HVO-a.

Odgovornost Prlica

Zadnjih nekoliko godina vise se puta i iz razlicitih domacih i inozemnih izvora culo da postoje dokumenti koji jasno pokazuju da je vlada HZHB svojim odlukama utemeljila velike zatvore na Heliodromu, Gabeli, Dretelju, te druge logore u Hercegovini, i da je na njima potpis dr. Prlica, nakon Daytonske mirovne konferencije dugogodisnjeg ministra vanjskih poslova BiH. Takve su tvrdnje upucivale na izravnu odgovornost politicara Herceg Bosne za otvaranje logora i teska stradavanja Bosnjaka, civila, zarobljenih pripadnika Armije BiH i razoruzanih pripadnika HVO-a bosnjacke nacionalnosti, dakle, za ratni zlocin i etnicko ciscenje. Prije svih na odgovornost predsjednika HZHB pokojnog Mate Bobana i Prijelazne vlade HZHB Jadranka Prlica, proglasene u svibnju 1993., nakon dogovora o provedbi Vance-Owenova plana za BiH. No Prlic je vise puta odlucno demantirao informacije o postojanju sluzbenih dokumenata o logorima HVO-a u Hercegovini i srednjoj Bosni te svojoj osobnoj odgovornosti i upletenosti u dogadaje od svibnja do prosinca 1993., kad su zatvoreni svi hrvatski logori u BiH. U Dnevnom avazu od 22. kolovoza 2001. Prlic je, na podsjecanje da je upravo on bio predsjednik Vlade Herceg Bosne u vrijeme formiranja hecegovackih logora za Bosnjake, izravno odgovorio: “Vlada Herceg Bosne nikad nije izdala nalog za formiranje tih logora, ni icega sto bi na njih slicilo. Mogu reci da smo mi isli u proces dovodenja tih logora u normalnu civilizacijsku mjeru, te ih zatvorili”, rekao je Prlic. Medutim, upravo su Vlada Herceg Bosne svojim odlukama i Prlic svojim potpisom sudjelovali u otvaranju niza logora u koje je, s Heliodroma pokraj Mostara, u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1993. prebaceno najmanje 10 tisuca zatocenih i izmucenih Bosnjaka. Nacional ima Odluku o utemeljenju Okruznog vojnog zatvora i Okruznog zatvora u Gabeli, selu pokraj Capljine, na putu za Metkovic.

Dokumenti o zatvorima

U Odluci pod brojem 348/93 Hrvatskog vijeca obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna, donesenoj na sjednici od 8. lipnja 1993. u Mostaru, u tocki I. pise: “Za podrucje opcina Capljina, Neum, Ljubuski i Ravno utemeljuje se Okruzni vojni zatvor i Okruzni zatvor sa sjedistem u Gabeli”. U tocki II. pise: “ova odluka stupa na snagu danom donosenja, a objavit ce se u Narodnom listu Hrvatske zajednice Herceg Bosne”. Uz sluzbeni zig HZHB Odluku je potpisao predsjednik HVO-a HZHB Jadranko Prlic. Na istoj sjednici od 8. lipnja donesena je Odluka o postavljanju ravnatelja Okruznog zatvora u Gabeli. Odlukom koju ponovno potpisuje predsjednik Vlade HZHB Jadranko Prlic, prvi ravnatelj logora u Gabeli postao je Jerko Ramljak, sin Mate, iz Capljine. Istom procedurom donosile su se i odluke i za osnivanje drugih “zatvora”. Odluka 348/93, kao rijedak dokumet koji bjelodano svjedoci o tome tko je sve sudjelovao u stvaranju logora i tko se sve mora naci na listi odgovornih, ima posebno mjesto u opseznoj dokumentaciji kojom su raspolagale i americka obavjestajna sluzba i hrvatska obavjestajna zajednica Miroslava Tudmana u Bosni i Hercegovini.

Suocenje s Haagom

Iako se dugo tretirala “zagubljenim” dokumentom visokog stupnja tajnosti, o cijem se postojanju akteri nikad nisu zeljeli izjasniti, vjerujuci kako njime raspolaze samo americka administracija, sada se cini vrlo izvjesnim da Haaski sud vec raspolaze tim dokumentom Vlade HZHB. Prlic je prije nekoliko dana izjavio da je spreman suociti se s haaskim istraziteljima. Obje odluke, ona o utemeljenju logora u Gabeli i postavljanju ravnatelja, pise u njihovu zaglavlju, imaju uporiste u odredbama Zakona o izvrsenju krivicnih i prekrsajnih sankcija Bosne i Hercegovine te Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o izvrsenju krivicnih i prekrsajnih sankcija u vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja. To svakako upucuje na cinjenicu da su odluke o otvaranju logora imale strucnu podlogu na kojoj je bilo angazirana cijela Prliceva vlada, napose Ministarstvo pravosuda, Ministarstvo unutrasnjih poslova i Ministarstvo obrane HZHB. S druge strane, Vlada Herceg Bosne, Mate Boban, Jadranko Prlic, Vladimir Soljic, ministri obrane, unutrasnjih poslova i pravosuda HB Bruno Stojic, Brana Kvesic i Kresimir Zubak nista nisu napravili ni za zatvaranje logora, ni za “dovodenje tih logora u normalnu civilizacijsku mjeru”, ma sto to znacilo, sve dok se potkraj kolovoza 1993. nije oglasio Mate Granic. Stovise, svi oni, posebno Prlic, koji je kao eksponent i celnik Vlade te odluke potpisivao, odgovorni su za situaciju u kojoj se, prema tvrdnjama UNHCR, u hercegovackim logorima toga ljeta naslo 10 do 15 tisuca Bosnjaka. Koncem kolovoza 1993.

Svjedocanstvo CNN-a

CNN je objavio reportazu snimljenu u Dreznici, sjeverno od Mostara, o stravicnim svjedocanstvima nekolicine Bosnjaka, upravo pustenih iz logora u Gabeli i Dretelju. Postojanje hrvatskih logora u Hercegovini, torture i teski uvjeti zivota tisuca logorasa u dvama najvecim logorima pod kontrolom HVO-a, tako su postali vijest dana. Samo zahvaljujuci golemim diplomatskim naporima hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granica pokrenula se masinerija njihova zatvaranja. Granic je tada izravno razgovarao sa Bobanom i Prlicem zahtijevajuci zurno zatvaranje logora i prolaz za humanitarne konvoje, o cemu je, opet na njegovu inicijativu, sredinom srpnja 1993. u Makarskoj s bosnjackom stranom potpisan poseban sporazum.

Dok je Boban postojanje logora opravdavao rijecima da se radi o zatocenickim sredistima u koje je bosnjacko pucanstvo smjesteno radi vlastite sigurnosti, Prlic je, kao mudar politicar, shvatio da se postojanje logora vise ne moze ni tajiti ni braniti. Utoliko mu se odmak od Bobanove politike ucinio nuznim. Prlic je otvoreno priznao postojanje logora te, svjestan svoje uloge u njihovu nastajanju, prvi od hercegbosanskih politicara prihvatio Graniceve zahtjeve.

Vec su pocele stizati optuzbe na racun Zagreba, State Department je najavio da bi NATO mogao bombardirati polozaje HVO-a ako se ne bude propustala humanitarna pomoc za Bosnjake zatocene u logorima i istocnom Mostaru. Granic je u Hercegovinu poslao troclanu delegaciju, medju njima i kasnijeg Tudmanova savjetnika za humanitarna pitanja dr. Slobodana Langa, da izvide situaciju kako bi od Vlade HZHB mogao zatraziti poduzimanje energicnih mjera. Prva je bila pristup u logore djelatnicima Medunarodnog Crvenog kriza. Potom je od predsjednika Tudmana ishodio da zadnjih dana kolovoza ili prvih dana rujna 1993. Bobanu posalje ostro pismo. Iako nevoljko, pred najavom prijetnji sankcijama prema Hrvatskoj, Tudman je tada od Bobana zatrazio da se logori odmah zatvore a zatocenici oslobode te da im se pruzi sva potrebna pomoc i njega.

Rjecju, iako se i na ovom pitanju ocitovala Tudmanova dvostruka politika prema BiH, jer su ga o hercegovackim logorima “po drugoj liniji” vec ranije obavjestavali Gojko Susak, Mate Boban, Jadranko Prlic, rijetko i Vladimir Soljic, Tudman je u tom trenutku od Bobana zatrazio ponasanje u skladu s medjunarodnim propisima i Zenevskom konvencijom.

Uvjeti u Dretelju

Samo nekoliko dana kasnije, 7. ili 8. rujna 1993., uz velike otpore i opasnosti, u logor Dretelj, kao prvi hrvatski novinar, uspio je uci i potpisnik ovih redaka. Zagrebacki Globus 10. rujna 1993. objavio je reportazu iz nekadasnjeg najveceg skladista bivse JNA u Bosni i Hercegovini, u kojem je u pet hangara i dva tunela, u nemogucim uvjetima, tog trenutka bilo zatoceno 1478 Bosnjaka. Neuhranjeni i izmuceni ljudi, mahom razoruzani pripadnici HVO iz Capljine, Stoca, Mostara, Prozora, bez oklijevanja su nas upozorili da su se rezim i uvjeti zivota u logoru znatno popravili otkako je za upravitelja postavljen Tomo Sakota. Ti su ljudi iskreno bili zahvalni Sakoti, dugogodisnjem zatvorskom policajcu iz Capljine, koji je postavljen za ravnatelja upravo zahvaljujuci Granicevu pritisku na Prlica i Vladu HRHZ. Sakota nam je rekao da je iz logora pustio sve starije i mrsavije ljude, pa zato tada u Dretelju nismo vidjeli hodajuce kosture iz reportaze CNN-a, koju se emitirale sve svjetske tv postaje.

Upute Mate Granica

U logor Gabela toga dana nismo uspjeli uci. U gorim uvjetima od onih u Dretelju tog trenutka bilo je zatoceno nesto manje od tisucu Bosnjaka. Ravnatelj vise nije bio Jerko Ramljak, nego Boka Previsic. On nas nije pustio u Gabelu, jer mu se ucinilo da je nasa dozvola za ulaz manjkava.

Tih su se dana osjecala previranja. Zapravo, nije se znalo pod ciju nadleznost spadaju logori.

“Svi su vodeci politicari Herceg Bosne znali za logore, sudjelovali u njihovu stvaranju, ali su rijetki shvatili da je, koncem kolovoza, doslo vrijeme da pokusaju ‘oprati ruke’”, kazuje nas izvor. “Nove vjetorve prvi je osjetio Jadranko Prlic, za njim Vladimir Soljic!”

Iako ih je osnovala Vlade HRHB, iako su cuvari bili pripadnici Vojne policije HVO-a, u nastajanju Gabele i Dretelja nezaobilaznu je ulogu odigrao gradonacelnik Capljine Pero Markovic, pa je bilo pokusaja da se Gabela i Dretelj prikazu kao njegovi privatni aranzmani.

Nakon prvih Granicevih upita, Prliceva vlada nije donijela odluku o zatvaranju logora. Prlic je koncem kolovoza/avgusta 1993. zurno naredio da se svi logori prebace u nadleznost Ministarstva obrane i ministra Bruna Stojica. Tako, uz Vladu i politicare, i vojska postaje izravno odgovorna za stanje i dogadaje koji su se tijekom ljeta odigrali u Dretelju, Gabeli, Ljubuskom, Heliodromu, Trebizatu, Mostaru, Kaoniku pokraj Busovace, kojim je jedno vrijeme upravljao haaski zatocenik Zlatko Aleksovski.

Prlic je svojom odlukom odgovornost prosirio na Slobodana Praljka, zapovjednika Glavnog stozera HVO-a, Milivoja Petkovica, nacelnika Glavnog stozera, generala Obradovica i druge vojne zapovjednike. Zapamtio sam rijeci generala Zarka Tole, nacelnika Glavnog stozera HVO-a, koji nam je pocetkom rujna/septembra 1993. izdao pismenu dozvolu da kao novinari mozemo uci u Dretelj, Ljubuski i Gabelu:

“Ti su logori sramota nasih politicara, a postat ce sramota hrvatskog naroda!”

Isto tako, vazno je napomenuti da se prethodno nam dano dopustenje generala Praljka o posjetu logorima nije postovalo. I to govori o tadasnjem rasporedu i odnosu snaga u Hercegovini.

Stoga ne cudi sto je u takvim okolnostima koncem kolovoza u logorima primijenjen liberalniji rezim, sto je iz Dretelja na slobodu ili uz garancijsko pismo u Hrvatsku i trece zemlje otpremljeno 350, a iz Gabele 100 Bosnjaka.

Logorasi su pocetkom rujna i dalje patili od bolesti i neuhranjenosti, ali nakon vise od 70 dana zatocenistva vise nije bilo batinanja i ranavanja. U logoru u Ljubuskom, u staroj zgradi SUP-a, vise nije bilo zatocenika, na Heliodromu ih je bilo jos 1500.

Suprotno izvjestaju Tadeusza Mazowieckog od 6. rujna 1993., prema kojem je samo u Mostaru od svibnja 1993. uhiceno oko 10000 Bosnjaka, u Capljini jos 5000, tih su dana vlasti Herceg Bosne priznale da je u logorima u Hercegovini zatoceno oko 4000 Bosnjaka. Iako su sluzbeni izvori Vlade HZHB jos uporno tvrdili da su “privedeni i stavljeni pod ovakav oblik kontrole svi oni koji su imali veze s Armijom BiH, ili su zateceni s oruzjem, ili su neprijateljski raspolozeni prema HVO-u”, ne treba cuditi sto, posebno nakon Kinkelova pisma Tudmanu, u logorima vise nitko nije stradao. Upornoscu i ponovnim odlaskom Mate Granica u Mostar, humanitarni konvoj uspio se probiti na lijevu obalu Neretve.

Ubrzo nakon toga, 24. rujna, zatvoren je Dretelj, potom je zatvorena Gabela, a do konca godine i svi hrvatski logori, osim Heliodroma u kojem su zatocenici ostali sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljece 1994.

Sve je zavrsilo na Heliodromu, logoru gdje je i pocelo zatvaranje Bosnjaka.

Nekoliko dana nakon pocetka krvavih sukoba u Mostaru, 8. svibnja/maja 1993., kolona od oko 1800 Bosnjaka spustala se prema Heliodromu. Ta je kolona snimljena iz helikoptera, a snimke su objavile sve svjetske tv postaje.

Nekoliko dana nakon toga vojnici HVO-a priveli su na Velezov stadion izmedu pet i deset tisuca Bosnjaka, s objasnjenjem da je rijec o ljudima cija je sigurnost ugrozena sukobima izmedu 4. korpusa Armije BiH, pod zapovjednistvom Arifa Pasalica, i postrojbi HVO-a, pod zapovjednistvom Petra Zelenike. Akcija je ocito provedena bez brutalnosti, jer je i glasnogovornica UNPROFOR-a Shanon Boyd komentirala da “velikih zlostavljanja civila nije bilo”.

New York Times i Washington Post su nakon nekoliko tjedana objavili da Hrvati stvaraju zatocenicke kampove i izoliraju Bosnjake.

Strasti se vise nisu mogle obuzdati, sukobi su se pojacali nakon razoruzavanja Bosnjaka, pripadnika HVO-a, kojima se punio Heliodrom. Kad je postao tijesan, pocetkom lipnja Vlada HZHB donosi odluku o stvaranju Gabele, Dretelja i drugih logora pod hrvatskom kontrolom.

Odluka o utemeljenju logora u Gabeli, koju je potpisao Prlic, ima svoju specificnu tezinu. Rijec je o logoru u koji su djelatnici Crvenog kriza usli tek 30. kolovoza, dakle, dva mjeseca i 20 dana od njegova osnivanja, a koji je posebno apostrofiran u cetvrtom izvjescu o stanju ljudskih prava na podrucju bivse Jugoslavije specijalnog izvjestitelja Odbora za ljudska prava UN-a Tadeusza Mazowieckog.

“U dva hangara u Gabeli neprestano se drzi 2000-3000 muskaraca. Dnevna prehrana se satoji od 650 grama kruha, koji se dijeli medu 16 zarobljenika, i zdjele rijetke juhe. Ponekad nisu dobivali hranu dva-tri dana uzastopce, ocito u dane kad su snage HVO-a trpjele poraze na podrucju srednje Bosne. Ti su hangari bili gotovo hermeticki zatvoreni, te su tijekom ljetnih mjeseci zatvorenici strahovali da ce se ugusiti. Strazari su im prijetili da ce zidove hangara zasuti teskom vatrom ako zakucaju i pokusaju izici na zrak. Jos nepotvrdena izvjesca iz Dretelja pokazuju da su neki zatvorenici umrli od dehidriranosti zbog vrucina pod metalnim krovom podzemnog hangara…

Strazari u Dretelju su jednom prilikom zasuli strop hangara vatrom i ranili trojicu zarobljenika…”, kaze se medu ostalim u izvjestaju Mazowieckog, koji ce biti znacajan izvor informacija u utvrdivanju svake pojedinacne odgovornosti.

Sasvim sigurno da dokument broj 348/93, Odluka o utemeljenju Okruznog vojnog zatvora i Okruznog zatvora u Gabeli, nije bio nepoznat kljucnim akterima medunarodne politike u BiH. Odgovor na pitanje zasto se Prlica nije ranije i izravno pitalo da se o tome izjasni, mozda je dao nas sarajevski sugovornik, inace odlican poznavatelj ratnih dogadaja i politickih prilika u BiH. “Mnogima u je Sarajevu poznato da je Prlic nekoliko puta prije Daytona pozivan u americko velepolanstvo.

Prisjetite se, Kresimir Zubak je odbio potpisati Daytonski sporazum, a Prlic ga je bez razmisljanja potpisao! Zasto?

Vec pri kraju daytonske konferencije, bez ikakva obrazlozenja ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova dao je Mumahed Sacirbegovic, izvanredni zastupnik interesa BiH u svijetu i, izvan svake sumnje, americki covjek. Na mjesto sefa diplomacije ubrzo je dosao Jadranko Prlic. Zasto?

Uvjeren sam da to nije slucajno. I napokon, da ta veza dobro funkcionira govore i zadnji dogadaji kod izbora novog Vijeca ministara BiH. Nekoliko sati prije nego sto ce Kresimir Zubak priopciti sastav Vijeca, nazvao ga je americki ambasador Miller i rekao da se i u sastavu tog vijeca mora naci mjesto za Prlica. I tako s ekspresno dobivenom knjizicom NHI Prlic postaje Alijansin pomocnik ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Vijeca ministara BiH”.

(chamo.ch)

NACIONAL, Broj 302 – 30.8.2001
Zeljko Rogosic

15.08.1992. – Formirana 505. viteška brdska brigada

505. viteška brdska brigada je brigada koja je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bila u sastavu Petog korpusu Armije RBiH. Osnovana je 15. augusta 1992. godine u Bužimu kao 105. bužimska krajiška pješadijska brigada, da bi 1. aprila 1993. godine naziv brigade promijenjen u 505. brdska brigada. Tokom rata, usljed zasluga u odbrani Bosne i Hercegovine, brigadi je dodijeljeno kolektivno priznanje ‘’slavna’’ a potom i najviši počasni naziv ‘’viteška’’. Komandant brigade od njenog osnivanja pa do smrti bio je brigadir Izet Nanić. Sjedište brigade je tokom cijelog njenog postojanja bilo u Bužimu.

Historija

Početkom rata u Bosni i Hercegovini dolazi do formiranja raznih dobrovoljačkih odreda kao odgovor na otvorenu agresiju. Tako se u Bužimu 15. augusta 1992. godine formira 105. bužimska krajiška pješadijska brigada. U sastav novoformirane brigade ulaze sva 3 odreda Teritorijalne odbrane Bužim kao i druge samostalne jedinice sa ovog područja kao što su: specijalne jedinice ‘’Hamze’’ i ‘’Gazije’’ i drugi samostalni odredi. Za komandanta brigade postavljen je Izet Nanić, tadašnji poručnik, koji će brigadu kroz njen viteški ratni put voditi sve do svoje smrti 5. augusta 1995. godine. Za načelnika štaba postavljen je Fuad Kulauzović dok su pomoćnici za bezbjednost odnosno logistiku bili Zijad Nanić i Ibrahim Cinac. Reorganizacijom 5. korpusa Armije RBiH, brigada je preimenovana u 505. brdsku brigadu.

Priznanja

Za doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine 505. brigadi je prvo dodijeljen naziv slavna a potom prema odluci predsjedništva R BiH od 14. decembra 1993. godine i najviši kolektivni počasni naziv viteška. 51 borac i starješina ove brigade su dobitnici najvišeg pojedinačnog priznanja Armije RBiH Zlatnog ljiljana.

Značajnije akcije i uspjesi

– MUNJA ’93 – januar 1993. godine
– Oslobađanje Velike Kladuše – 21. augusta 1994. godine
– Slamanje neprijateljske ofanzive operacije “BREZA” – septembar 1994. godine
– Operacija Sana ’95 – Oslobađanje Bosanske krajine zajedno sa drugim jedinicama 5. korpusa

13.08.1993. – Formirana jedinica El Mudžahid

El Mudžahid je bila jedinica u sastavu 3. korpusa Armije BiH, osnovana po naređenju Rasima Delića 13. augusta 1993. godine. Bila je sastavljena od islamskih dobrovoljaca afro-azijskog porijekla, koji su na teritoriju BiH pod kontrolom vladinih snaga došli preko Hrvatske, nakon zločina nad bosanskim muslimanima s ciljem borbe protiv srpskih, a kasnije i hrvatskih snaga.

Iako ne postoji precizna evidencija o broju stranih dobrovoljaca zbog više različitih imena koje su koristili, evidentirano je oko 400 osoba koje su različitim kanalima komunicirale sa lokalnim vlastima, tražeći ovjeru dokumenata ili slične usluge.

Pozadina

Za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, BiH je primala humanitarnu pomoć kako iz islamskih tako i iz zapadnih zemalja, zbog intenzivnog i rasprostranjenog ubijanja, masovnih silovanja, kampova smrti i etničkog čišćenja koje su sprovodile srpske, i u manjoj mjeri hrvatske snage. Glavna meta su bili muslimanski civlili. Međunarodni sud pravde je kasnije zaključio da se zločini počinjeni od 1992. do 1995. godine mogu kvalifikovati kao zločini protiv čovječnosti, te genocid kada je u pitanju srebrenička regija.

Nakon slika masakra, u Bosnu preko Republike Hrvatske počinju stizati arapski dobrovoljci, krajem 1992. i posebno 1993. godine, kako bi pomogli bosanskoj armiji u zaštiti muslimanskih civila. 13. augusta 1993. godine je donesena odluka o formiranju dobrovoljačke jedinice El-Mudžahid kako bi se uveo red, i omogućilo lakše komandovanje stranim dobrovoljcima. O broju stranih dobrovoljaca se još uvijek vode rasprave, počevši od oko 300 pa do 1.500 boraca.

Njihova pojava je potakla izvjesnu kontroverzu: strani borci, sa stilom svetih ratnika, pojavljuju se u Bosni posebno 1993. godine sa hrvatskim identifikacionim dokumentima, pasošima i ličnim kartama. Ubrzo su privukli teške kritike u krugovima koji su u njihovom prisustvu vidjeli dokaz islamskog fundamentalizma u srcu Evrope. Ubrzo su postali nepopularni i među bošnjačkom populacijom. Armija RBiH je imala i previše vojnika, ali nedovoljno oružja što je bila posljedica embarga Vijeća sigurnosti UN-a na uvoz oružja, pa su dodatni vojnici bili nepotrebni. Ono što je bosanskoj vladi trebalo bilo je teško naoružanje. Mnogi bosanski oficiri i intelektualci su posumnjali u iskrene namjere i okolnosti vezane za dolazak stranaca u centralni dio Bosne, zbog činjenice da su krenuli iz Splita i Zagreba u susjednoj Hrvatskoj, preko teritorija samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, prolazeći bez većih problema, za razliku od vojnika Armije RBiH koji su redovno bili zaustavljani i hapšeni na punktovima hrvatskih snaga. Prema generalu Stjepanu Šiberu, najviše rangiranom etničkom Hrvatu u Bosanskoj armiji, ključnu ulogu u dolasku mudžahedina je imao Franjo Tuđman i hrvatsko obavještajno podzemlje, s ciljem opravdavanja učešća Republike Hrvatske u ratu protiv BiH i masovnim zločinima koje su počinile hrvatske snage. Iako ih je Izetbegović smatrao simboličnim gestom pomoći islamskog svijeta Bosni, u vojnom smislu nisu napravili značajnu razliku i postali su glavna politička prepreka.

Istraga o ratnim zločinima

Srpski i hrvatski mediji su kreirali mnogo špekulacija o ratnim zločinima koje je odred navodno sprovodio. Međutim, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nije optužio ni jednog islamskog dobrovoljca.

Prema Predragu Matvejeviću, istaknutom italijanskom i hrvatskom modernom prozaisti koji je analizirao situaciju, broj arapskih dobrovoljaca koji su došli u BiH je bio “mnogo manji nego broj kojeg su prezentirale srpska i hrvatska propaganda”.

General Rasim Delić je po komandnoj odgovornosti osuđen na 3 godine zatvora u prvostepenom postupku po jednoj tački optužnice koja se odnosi na nekažnjavanje okrutnog postupanja prema 12 srpskih vojnika od strane pripadnika odreda. General Delić je uputio žalbu na presudu, ali konačna presuda nikada nije donesena, zbog smrti generala Delića.

Pred švedskim nacionalnim sudom je osuđen neo-nacist Jackie Arklov za ratne zločine u logoru Gabela, koji se borio kao dobrovoljac u hrvatskoj vojsci, što je za sada jedini individualan slučaj takve vrste kada su u pitanju ratni zločini počinjeni od strane stranih dobrovoljaca koji su se borili na nekoj od strana za vrijeme rata u BiH.

Sastav jedinice

Jedinica je bila sastavljena od nekoliko stotina dobrovoljaca iz arapskih zemalja. Po izjavama svjedoka prvi vođa 1992. godine bio je Abu Abdel Aziz. Porijeklom je bio sa Arapskog poluostrva. Njegovim odlaskom 1993. godine, komandu preuzima Egipćanin sa imenom Vahudin, a nakon njega Abu Haris. Većina mudžahedina bila je iz zemalja sjeverne Afrike i Azije odnosno iz zemalja: Afganistan, Alžir, Egipat, Iran, Jemen, Katar, Pakistan, Saudijska Arabija, Tunis i Turska. Broj i porijeklo dobrovoljaca iz evropskih zemalja nije poznat. Pripadnici jedinice bili su prepoznatljivi po tradicionalnoj, obično arapskoj odjeći, dugim bijelim haljama ili maskirnim vojnim odijelima, dugim bradama, turbanima ili nekim drugim pokrivalima za glavu. Bili su opremljeni automatskim puškama i ručnim bacačima. Neki od njih su nosili sablje ili duge noževe. Većina ih nije govorila bosanski jezik i sporazumjevali su se arapskim jezikom.

Baze i logori za obuku

Jedinica El Mudžahid je imala logor za obuku u Mehurićima. U toku borbenih operacija ova je jedinica stavljena pod komandu Operativne grupe Bosanska krajina.

Poljanice je bila baza koja se nalazila u blizini sela Mehurići između Zenice i Travnika. U drugoj polovini 1992. godine lokalna vlast smješta desetak mudžahedina u prostorije osnovne škole sa obrazloženjem da su oni pripadnici humanitarne organizacije. Dolaskom 1.bataljona 306. brigade u Mehuriće jedan dio napušta osnovnu školu i prelazi u Poljanice. Baza se sastojala po nekim izvorima od jedne kuće i jedne staje. Vojnici su na livadi obavljali vjerske obrede, kao i redovitu gimnastiku. Baza nije bila ograđena, ali je pred ulazom uvijek stajao naoružani stražar, te se po nekim izvorima svjedoka smatra da niko osim njih nije mogao ući u bazu, što govori o stanovitom nepovjerenju u lokalno stanovništvo. Po nekim izvorima u to vrijeme bilo je u bazi u Poljicama oko 100 boraca, ali nije pouzdano koliko je bilo boraca iz inozemstva, a koliko domaćih.
Orašac je bilo selo sa hrvatskim stanovništvom u općini Travnik sa 35 kuća. Napušteno je nakon sukoba u aprilu 1994. godine. U Orašac su mudžahedini došli u drugoj polovini 1993. godine i od montažnih elemenata izgradili zgradu na četiri sprata, u kojoj su, kao i kućama izbjeglih stanovnika smjestili do 1996. godine. Osim kuća za stanovanje postojale su zgrade za sastanke, molitve, kao i objekat u kojem su držani zarobljenici. Po izjavama svjedoka, koji su u oktobru 1993. godine bili zarobljeni u bazi, u jedinici su bili i Bošnjaci iz okolnih sela. Broj i sastav jedinice nije poznat.
U Travniku su od druge polovine 1992. godine viđani mudžahedini, ali se može smatrati da su bili u saradnji sa humanitarnim organizacijama, te su se uglavnom kretali u okolini vjerskih objekata.
U Zenici od aprila 1993. godine osim u objektu u Travničkoj ulici 34, mudžahedini su bili smješteni u muzičkoj školi. Prepoznatljivi su bili po puškama na čijim su kundacima bile zavezane marame sa arapskim slovima. Po izjavama obavještajne službe jedinice HVO-a, bili su porijeklom iz Sirije, Saudijske Arabije i Jordana. Oznaka latinicom Hezbollah je bila na ulazu u prostorije, mada se direktna veza sa organizacijom sa Bliskom Istoka nemože uspostaviti. Nakon borbi sa HVO-om i povlačenja jedinice Jure Francetić iz Zenice, zauzimaju zgradu Vatrostalne u Podbrežju, bivsem štabu HVO-a
Arnauti su selo kod Zenice udaljeno 20 km. U njoj su bili smješteni turski mudžahedini, koji su bili uključeni u borbama na planini Zmajevcu u aprilu 1993. godine.
U Bijelom Bučju su bili smješteni pripadnici jedinice sa sjedištemu Poljanicama i Zenici.
U Ravnom Rostovu , selu kod Bugojna bila je prisutna grupa mudžahedina. Zbog relativne izoliranosti i nepristupačnosti sela, nije poznat sastav, kao ni vrijeme boravka.

Ratni dopisnik Armada objavio knjigu sjećanja “Sarajevo. Ratni dnevnici iz Bosne”

Prošlo je više od 20 godina no Alfonso Armada, bivši španski ratni izvjestitelj, još uvijek osjeća vonj paljevine razrušenog Sarajeva i zadah smrti s okolnih planina koje je u Madridu pretočio u upravo objavljenu knjigu sjećanja “Sarajevo. Ratni dnevnici iz Bosne”.

Imao je 34 godine kada mu je po povratku iz New Yorka urednik najvećih dnevnih novina El Pais ponudio da ide izvještavati iz bivše Jugoslavije. Dotad nije razmišljao o takvom obliku novinarstva.

“Kroz glavu mi je prvo prošao strah. Bojao sam se da ću poginuti. Pitao sam se mogu li kontrolirati strah kako bih uopće mogao pisati i ondje raditi”, govori sada 57-godišnji novinar prisjećajući se prvog ratnog zadatka.

“No odlazak me istodobno privlačio”, dodaje.

Bilješke koje je radio pod opsadom, nekad pišući uz svijeću dok su vani pljuštale srpske granate, pretvorio je u knjigu koja plovi između literature i novinarstva.

“Ne znam zašto sam sada objavio osobne dnevnike. Vjerojatno slučajno ili iz potrebe”, kazao je novinaru Hine u maloj prostoriji knjižare FNAC u srcu Madrida, odmah uz glavni Trg Puerta del Sol.

Iako je knjiga osvanula na policama nedugo nakon obilježavanja 20 godina od genocida u Srebrenici, autor kaže da ni on niti izdavačka kuća Malpaso iz Barcelone nisu na osnovi toga tempirali objavljivanje.

“Za one koji su pratili rat preko medija ovo je podsjetnik, a za one koji mu nisu posvećivali pažnju jer su tada bili premladi ovo je prilika da otkriju nešto novo o čemu su možda tek nešto čuli”, kaže gledajući u knjigu crnih korica s 200 stranica.

Vjeruje da se ljudi u Španiji sjećaju rata u BiH jer je, napominje, bio jako praćen u španskim medijima s brojnim dopisnicima. Njegov ratni kolega fotoreporter Gervasio Sanchez, čije se fotografije nalaze u knjizi, kaže: “BiH je bila škola za jedan naraštaj španskih novinara”.

Armada je 1992. godine prvo granatiranje doživio u Slavonskom Brodu da bi zatim otišao u Sarajevo. “Građani u Španjolskoj nisu reagirali, nije bilo proturatnih prosvjeda, baš kao ni sada u slučaju Sirije ili Ukrajine”, napominje.

Uoči prvog odlaska u BiH vidio je snimke na TV-u, čitao o ratu u novinama, gledao fotografije, ali nije znao gotovo ništa o gradu kamo ide.

“Znao sam tek jednu rečenicu iz povijesne knjige: Ubistvom austrougarskog prijestolonasljednika u Sarajevu počeo je Prvi svjetski rat”, kaže i dodaje kako je potrebno puno vremena za studiranje kompleksne povijesti tog prostora.

Kako prosječnom čitatelju u Španiji približiti što se u Sarajevu događa bio je veliki izazov.

“Pričao sam priče običnih ljudi, kako živi grad pod opsadom, kako se stanovnici peru kada nema vode, kako se griju kada nema struje, pronalazio ljude koji se zaljubljuju, sklapaju brakove, opisivao sve ono što se slama izbijanjem rata, sve ono što se može dogoditi čitateljima. Važna uloga novinara je omogućiti čitatelju da se uživi u ulogu osoba o kojima piše”, objašnjava.

“Najviše mi se sviđa priča, tekst koji se može čitati polako, slušati što kažu osobe, izvori, gdje postoje opisi mjesta, putova, gdje se novinar što više približava stvarnosti”, napominje.

Ta stvarnost odredila je i njegovu knjigu. Prvi put je vidio mrtve, beživotna tijela i krv na ulici.

“Moje Sarajevo, moja Bosna”, piše u dnevnicima identificirajući se s krajem i stanovnicima.

“U opkoljenom, bombardiranom gradu zbog žrtava rađa se simpatija prema slabijoj strani. Ondje sam u teškim okolnostima proveo vrijeme s civilima”, kaže.

150812011.4_mn

U takvoj situaciji teško je ostati objektivan. Zato se, kaže, knjiga sastoji većinom od dnevnika u kojima iznosi svoje viđenje sukoba, te novinskih izvještaja s prikupljenim podacima koje je slao El Paisu.

“Treba biti sposoban saosjećati s patnjom drugih no uvijek treba držati distancu kako se ne bi zauzela jedna strana u sukobu”, kaže o izvještavanju, uz opasku kako je drugačije s pisanjem dnevnika.

U dijelu knjige spominje i kako su se u početku Hrvati i Bošnjaci u BiH zajedno borili protiv agresora Srba. No onda bez argumenata, podataka i detalja piše u izvještaju da su se predsjednici Tuđman i Milošević dogovorili oko podjele BiH nakon čega su “srpski radikali u HVO-u našli neočekivanog saveznika u podjeli Bosne”.

“Ne znam ima li dokumenata koji to potvrđuju, o tome se rano govorilo. To su teme koje bude strasti, neugodu i znam da je u Hrvatskoj to osjetljiva tema jer je puno boli iza toga. To su zapaljive stvari. No mislim da postoji više od indicija da je to bilo tako”, govori ne potkrepljujući navode citatima ni događajima.

U knjizi je objavljen intervju sa Susan Sontag, američkom spisateljicom i političkom aktivisticom preminulom 2004. godine, koja kaže da su Srbi radili genocid, te da je sve podsjećalo na isto ono što je radio Hitler.

“Svi su činili zločine no postoji skala zločina, iako ja ne opravdavam nikakvu skalu, no srpski radikali počinili su mnogo više zločina nego iko drugi, zatim hrvatski radikali pa muslimanski”, smatra Armada.

U knjizi kritizira međunarodnu zajednicu, govori o uzaludnom čekanju pomoći izvana. “Prolazili su dani, mjeseci, čekali smo da netko zaustavi rat, no on je još više eskalirao. Žalosna je bila uloga Europske zajednice i UN-a tokom rata”, napominje.

Ističe da strani dopisnici svojim radom nisu promijenili stavove u međunarodnoj zajednici koja je izostankom intervencije omogućila srpske zločine. “To doduše i nije naš posao, naša dužnost je točno, vjerodostojno prenositi ono što se događa. No kada informiraš izazivaš osjećaje, međutim, uprkos svim pričama nije se interveniralo. Isto se dogodilo u Ruandi. Nakon Drugog svjetskog rata je rečeno da se tako nešto nikada više neće ponoviti, no ponovilo se”, upozorava.

Nakon 1993. godine otišao je izvještavati u Ruandu, Liberiju i druge afričke zemlje. U BiH se nije vraćao sve do 2013. kada se zajedno s fotoreporterom Sánchezom došao podsjetiti na događaje od prije 20 godina. Prisustvovali su ukopu posmrtnih ostataka 400 osoba u Srebrenici.

“Ratovi ostavljaju duboke rane, treba puno vremena da zacijele, posebno kada još uvijek postoji veliki broj nestalih”, napominje. Kaže da su ljudi s prostora bivše Jugoslavije jako slični Špancima, da je način života sličan, a da niti španski građanski rat od prije 76 godina, odnosno taj dio povijesti, još uvijek nije zatvoreno poglavlje.

Zahvaljujući tehnologiji puno je jednostavnije slati informacije iz konfliktnih zona nego li je to bilo prije dvadesetak godina, no Armada tvrdi da su danas mnogi ratovi puno lošije pokriveni nego ranije.

“Mediji danas troše puno novca na komentatore koji o svemu pametuju, a često malo znaju, troši se na trivijalne teme, pa je sve manje dopisnika i izvjestitelja, a time i kvalitetnih tekstova iz vanjske politike“, upozorava Armada koji danas ima svoju internetsku stranicu, odnosno digitalni časopis FronteraD, radi za novine ABC te predaje o novinarstvu.

FENA

12.08.1992. – Srpska Republika Bosna i Hercegovina mijenja ime u Republika Srpska

Republika Srpska (skraćeno: RS, Srpska) jedan je od dva entiteta od kojih se sastoji Bosna i Hercegovina. Drugi entitet je Federacija Bosne i Hercegovine.

Republika Srpska je osnovana 9. januara 1992. godine pod nazivom Srpska Republika Bosna i Hercegovina, kao reakcija srpskog naroda na odluku o nezavisnosti SR Bosne i Hercegovine od SFRJ koju su izglasali muslimanski i hrvatski poslanici. Srpska Republika Bosna i Hercegovina je proglašena za federalnu jedinicu Jugoslavije.

Po Dejtonskom sporazumu ona je jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine i zauzima 49% teritorije BiH. Narodna skupština Republike Srpske vrši ustavotvornu i zakonodavnu vlast, i čine je 83 poslanika koji se biraju na izborima svake četvrte godine. Vlada Republike Srpske vrši izvršnu vlast.Predsjednik RS se bira na neposrednim izborima svake četvrte godine. Nivoi vlasti su opština odnosno grad (Banja Luka i Istočno Sarajevo) i republika.

Tokom političke krize nakon otcjepljenja Hrvatske i Slovenije od Jugoslavije, 25. juna 1991. godine, Srbi su stvorili posebnu skupštinu 24. oktobra pod nazivom „Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“. Dana 21. novembra 1991. godine skupština je objavila da sve opštine, mjesne zajednice i naseljena mjesta gdje je više od 50% stanovnika glasalo da SR Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, postaju dijelom „srpskih autonomnih teritorija“.

Dana 9. januara 1992. godine, ova skupština je proglasila „Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu“, dok je 28. februara donesen Ustav Republike SrpskeBosne i Hercegovine, u kojem je pisalo da teritorija ove republike obuhvata srpske autonomne oblasti, opštine i druge srpske etničke entitete u SR Bosni i Hercegovini. Republika bi se sastojala ne samo od svih područja gdje su Srbi bili većina, nego takođe i od „mjesta gdje je srpski narod manjina zboggenocida nad njim tokom Drugog svjetskog rata“. Republika Srpska Bosna i Hercegovina je proglašena dijelom jugoslovenske federalne države.

Dana 5. aprila 1992. godine, krnja Vlada SR Bosne i Hercegovine je proglasila nezavisnost, a nakon tri dana promjenu imena u Republika Bosna i Hercegovina. Evropska zajednica je priznala nezavisnost SR Bosne i Hercegovine 6. aprila 1992. godine. Dana 7. aprila, Srpska Republika Bosna i Hercegovina proglašava nezavisnost od Bosne i Hercegovine i ostanak uJugoslaviji. Ipak, kada su Srbija i Crna Gora kao jedine de facto preostale jugoslovenske republike, 27. aprila 1992. godine proglasile Saveznu Republiku Jugoslaviju, Republika Srpska iRepublika Srpska Krajina su same po sebi izdvojene iz granica federacije, iako sve do 1995. godine to nisu priznale.

Za prvog predsjednika Republike Srpske izabran je Radovan Karadžić.

Dana 12. maja 1992. godine, tokom sjednice skupštine Srba, Radovan Karadžić je objavio šest „strategijskih ciljeva“ srpskog naroda u Bosni i Hercegovini:

– Uspostaviti državne granice koje bi odvojile srpski narod od druga dva naroda.

– Uspostaviti koridor između Semberije i Bosanske Krajine.

– Uspostaviti koridor u Podrinju, što znači ukinuti stanje Drine kao granice srpskih država.

– Uspostaviti granicu na Uni i Neretvi.

– Podijeliti Sarajevo u srpske i bošnjačke dijelove, te uspostaviti sposobne državne vlasti u oba dijela.

– Osigurati pristup Jadranskom moru.

Tokom iste sjednice, skupština Srba je uspostavila Vojsku Republike Srpske (VRS) i izabrala Ratka Mladića da bude zapovjednik drugog vojnog distrikta Jugoslovenske armije. Pred krajmaja 1992. godine i povlačenja jugoslovenskih snaga sa prostora bivše SR Bosne i Hercegovine, drugi vojni distrikt je postao glavni štab vojske Republike Srpske. 12. avgusta 1992. godine naziv Srpska Republika Bosna i Hercegovina je promenjen u Republika Srpska.

Rat u Bosni i Hercegovini je trajao od 1992. do 1995. godine. Dana 30. avgusta 1995. godine NATO pakt pokreće bombardovanje Republike Srpske („Operacija Namjerna sila“). Rat je okončan potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, 21. novembra 1995. godine. Republika Srpska je međunarodno priznata kao jedan od dva entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu(drugi entitet je Federacija Bosne i Hercegovine). Republika Srpska obuhvata 49% teritorije Bosne i Hercegovine, a Federacija Bosne i Hercegovine 51%.

Arbitražnom odlukom o statusu Brčkog, te uspostavljanjem Distrikta Brčko BiH 2000. godine, posjed teritorije oba entiteta je smanjen za otprilike 0,5—1,0%. Brčko distrikt je po Arbitražnoj odluci stavljen pod međunarodnu upravu supervizora koji de facto ima zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u distriktu. On izdaje naloge kojima donosi zakone i uredbe, i imenuje i razrešava službenike i funkcionere Brčko distrikta.

Tokom godina nakon Dejtonskog sporazuma, neke ingerencije Republike Srpske koje su dejtonskim Ustavom Bosne i Hercegovine i njegovim aneksima bile definisane kao nadležnosti entiteta prenesene su na nivo Bosne i Hercegovine (carinska i granična služba, vojska, pravosuđe – osnivanjem Suda BiH i Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH itd). Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu je nametnuo veliki broj amandmana na Ustav Republike Srpske.

10.08.1993. – Pokolj u Mokronogama

Pokolj u Mokronogama bio je ratni zločin kojeg su počinila dva vojnika HVO-a 10. augusta 1993. u Mokronogama (Bosna i Hercegovina) kada su strijeljali devetero bošnjačkih civila tijekom Bošnjačko-hrvatskog sukoba.

1999. godine, odlukom predsjednika Sudskog vijeća Županijskog suda Ranka Marijana, za taj je zločin u Mokronogama, selu kod Tomislavgrada u BiH, prvooptuženi Ivan Baković osuđen je u odsutnosti na 15 godina zatvora, dok su drugooptuženi Albert Topić i trećeoptuženi Petar Majić u nedostatku dokaza oslobođeni optužbe.
U obrazloženju se navodi da je Ivan Baković kriv jer je u selu Mokronoge, zajedno sa bar još jednom nepoznatom osobom, a prema prethodnom dogovoru, došao do kuće porodice Bešlaga, naoružan automatskom puškom i mitraljezom, u maskiranoj uniformi. Kad su im ukućani otvorili vrata, Baković je ušao u kuću i usmjerio oružje prema Huseinu, Emiru, Subhi, Emiri i Diki Bešlaga, Ibrahimu Muharemu i Mustafi Tiro, te Simhi Djuliman, naredivši im da izađu iz kuće. Sa pomagaćem i pod prijetnjom oružja, odveli su ih do šume udaljene 500 metara, te im naredili da legnu licem okrenutim prema zemlji. Zatim su iz neposredne blizine ispalili u njih iz automatske puške najmanje 33 hica, a iz mitraljeza 51 hitac, i svih devetero ljudi je ubijeno.

Nakon što je Baković uhićen, također je bio na suđenju u sudu u Livnu u BiH gdje je ponovno proglašen krivim. 2004. godine otišao je u zatvor gdje je preminuo 2010.

10.08.1995. – Predstavnik SAD u UN-u obavjestio je Vijeće sigurnosti o masovnim grobnicama oko Bratunca

Predstavnik SAD u UN-u obavjestio je Vijeće sigurnosti da tajne satelitske fotografije koje je snimila Vlada SAD pokazuju prizore svježe iskopane zemlje pored nogometnog stadiona sjeverozapadno od Bratunca. Kombinacija fotografija i iskaza preživjelih svjedoka koji su nezavisno jedan od drugog opisali scene ubijanja u tom području, predstavlja neoborive fizičke dokaze da su u i oko Srebrenice izvršena zvjerstva i da su žrtve pokopane u masovne grobnice.

09.08.1992. – Pripadnici HVO-a ubili Blaža Kraljevića

09. augusta 1992. godine, poslije briljantnih uspjeha jedinica HOS-a pod komandom general – bojnika Blaža Kraljevića na Trebinjskom ratištu i oslobađanja uže gradske jezgre i iskrene želje za oslobađanjem cjelokupne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, sa ostalim patriotskim snagama stali su na put nacionalistima i fašistima iz samozvane hrvatske zajednice “Herceg-bosna”, koji su po svaku cijenu željeli podijeljenu Bosnu i Hercegovinu.

Pripadnici vojne policije HVO-a, prema naredbi vrha hrvatske zajednice “Herceg-bosna” u zasjedi su, u mjestu Kruševo na magistralnom putu od Mostara prema Čitluku, ubili Blaža Kraljevića i 8 pripadnika HOS-a. Blaž Kraljević rođen je 17. septembra 1947. godine, u mjestu Lisice, blizu Ljubuškog. Po dolasku u Hercegovinu krajem 1991., postao je šef promidžbe Hrvatske stranke prava, odnosno ogranka HSP-a za BiH, a 15. januara 1991. godine, imenovan je zapovjednikom ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, sa činom pukovnika HOS-a. Politika Hrvatskih odbrambenih snaga, na čelu sa Kraljevićem, bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine.

Hrvatske odbrambene snage dostigle su u ljeto 1992. godine zavidnu jačinu. Nakon oslobađanja Mostara, Hrvatske odbrambene snage, u kojima se pored Hrvata borio i dobar dio Muslimana/Bošnjaka, izvršile su prodor do grada Stoca, a 6. augusta, zauzele su dijelove općine Trebinje. Blaž Kraljević je izdao javni proglas u kojem poziva Hrvate i Bošnjake, tada Muslimane, da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine. Nažalost, Kraljević je ubijen iz zasjede 09. augusta 1992. godine.

8.8.1925. - Rođen Alija Izetbegović – Prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine

Alija Izetbegović (Bosanski Šamac, 8. augusta 1925. – Sarajevo, 19. oktobra 2003.), bosanskohercegovački i bošnjački političar i prvi predsjednik samostalne Republike Bosne i Hercegovine.

Nakon prvih višepartijskih skupštinskih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, izabran je za predsjednika Republike Bosne i Hercegovine kao predstavnik Stranke demokratske akcije iz redova bošnjačkog (tada Muslimanskog) naroda, do 1992. godine.
Najviše glasova na izborima osvojio je Fikret Abdić, ali je konsezusom za predsjednika odabran Alija Izetbegović Od 1992. do 2000. godine bio je predsjednik sedmočlanog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Kao predsjednik Republike Bosne i Hercegovine proglasio je, nakon referenduma o nezavisnosti 1992. godine, nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije.

Alija Izetbegović je umro 19. oktobra 2003. godine. Taj dan, kao i sljedeći, kao da se nebo izlilo na bosanski glavni grad. Duge kolone ljudi, Bosanaca i Hercegovaca, ali i brojne delegacije iz cijelog svijeta, željeli su mu odati posljednju počast. Alija Izetbegović sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

Biografija

Mladost

Rođen u porodici zemljoposjednika, koji su se doselili iz Beograda u Bosanski Šamac 1868. godine. Godine 1928. porodica Izetbegović se seli iz Bosanskog Šamca u Sarajevo, gdje Izetbegović završava mušku realnu gimnaziju. Za vrijeme školovanja 1940. godine priključuje se antikomunističkoj organizaciji Mladi muslimani u Sarajevu. Tokom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake, te saniranja džamijskih ruševina. 1946. godine godine biva uhapšen pod sumnjom da je imao značajnog udjela u utemeljenju islamskog časopis Mudžahid u kojem su publicirane opće teme o islamu, kao i zbog pripadnosti organizaciji Mladi muslimani. Osuđen je na kaznu zatvora od tri godine. Nakon izlaska iz zatvora studira poljoprivredu i od 1954. godine pravo, kojeg završava u roku od dvije godine.

Politička karijera

Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na Pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više jugoslavenskih firmi. 1970. godine, piše Islamsku deklaraciju – opću raspravu o politici i islamu. Upravo ta studija, napisana šezdesetih godina prošlog stoljeća, bit će često uzimana kao dokaz o Izetbegovićevoj političkoj naklonjenosti islamskom fundamentalizmu. Islamska deklaracija biva zabranjena u Jugoslaviji i moguće ju je bilo nabaviti samo ilegalnim putem. Do 1980. godine. godina kada izlazi njegova druga knjiga Islam između Istoka i Zapada, Islamska deklaracija je u Jugoslaviji skoro nepoznata. U drugoj knjizi pokušava definirati položaj bosanskih Muslimana, islama, među ostalim idejama, te razlike između evropske i islamske kulture. Zbog Islamske deklaracije, na političkom procesu 1983. godine, optužen je, zajedno sa dvanaest muslimanskih intelektualaca, za planiranje stvaranja islamske države i osuđen na 14 godina zatvora. Mada se u knjizi ne spominje niti Bosna i Hercegovina, niti Jugoslavija, Deklaracija je bila jedan od značajnih dokaza na sudu. Nakon političkih promjena u Jugoslaviji, izlazi na slobodu nakon pet godina 1988. godine. Tokom ovoga vremena, njegovi spisi Bilješke iz zatvora: 1983-88, bivaju uspješno proturene izvan zatvora i kasnije objavljene pisane od Izetbegovića dok je bio zatvoren, Bilješke iz zatvora: 1983-88. su analiza najmoćnijih evropskih ideologija 20. vijeka, uključujući komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema islamu.

Rat u BiH

1990. godine Izetbegović, sa Fikretom Abdićem, Adilom Zulfikarpašićom i još nekolicinom političara osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Zbog tadašnjeg prijedloga zakona o zabrani političkih partija sa nacionalnim predznakom, SDA nema nacionalno definisani naziv, za razliku od druge dvije novoosnovane partije u Bosni i Hercegovini Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Srpske demokratske stranke (SDS). Na izborima 1990. godine za skupštinu SR BiH izborima za člana sedmočlanog predsjedništva SR BiH, Stranka demokratske akcije osvaja 35,85 % i time najveći broj glasova. Prvo mjesto na predsjedničkim izborima osvaja Fikret Abdić, ali nakon internih diskusija u partiji, Abdić ustupa mjesto predsjednika predsjedništva SR BiH Izetbegoviću. Nakon otcjepljenja i proglašavanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije 1991. godine, Izetbegović vidi mjesto Bosne i Hercegovine u ostatku Jugoslavije, u jednoj tzv. zdravoj federaciji, koja bi političkom reorganizacijom, naslijedila bivšu državu. Sve do odluka nekoliko vlada evropskih država Evropske Unije 15. januara 1992. godine, o političkom priznanju Slovenije i Hrvatske, Izetbegović pokušava izbjeći kritiku velikosrpske politike prema Bosni i Hercegovini. Politički nespretno ignorisanje sukoba i razaranja sela Ravna kod Trebinja, izjavom “…da to nije naš rat…”, Predsjedništvo BiH pokušava izbjeći otvorene sukobe sa JNA i srpskim političarima iz tadašnjeg Predsjedništva Jugoslavije. Ratom u Sloveniji i Hrvatskoj, te jačanjem vojnih aktivnosti Jugoslavenske narodne armije (JNA) i na teritoriju Bosne i Hercegovine, dolazi do odluke o referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Na referendumu održanom 29. februara i 1.marta 1992. godine oko 90% Hrvata i Bošnjaka u općinama gdje je na izborima pobijedila stranka SDA ili HDZ, glasa za samostalnost, dok se u općinama gdje je nakon izbora 1990. godine pobijedila Srpska demokratska stranka ili Srpski pokret obnove (SPO), referendum bojkotuju.

Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana, a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva BiH.

Bibliografija

– Islamska deklaracija , 1970. godine
– Islam između Istoka i Zapada, 1980. godine
– Govori i pisma , SDA, 1994.
– Rat i mir u Bosni i Hercegovini, biblioteka Posebna izdanja, vijeće – Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 1998. godine
– Moj bijeg u slobodu: Bilješke iz zatvora 1983-1988, Biblioteka Refleksi, Svjetlost, 1999. godine
– Sjećanja, autobiografski zapis, 2000. godine

08.08.1995. – Sjećanje na zločin u Dvoru

Zločin u Dvoru na Uni desio se 8. augusta 1995. godine, kad su nepoznati počinioci u maskirnim uniformama brutalno ubili 12 srpskih civila u tamošnjoj osnovnoj školi. Gotovo svi stradali Srbi bili su hendikepirani.

Zločin se desio neposredno nakon hrvatske vojno-policijske operacije Oluja u kojoj je na sličan način stradalo oko 2.000 srpskih civila.
Zločin se desio naočigled danskih vojnika koji su u to vreme bili u sastavu mirovnih snaga u Hrvatskoj, pod mandatom UN. Neki od njih svedočili su o tome pred Tušilaštvom Haškog tribunala iste 1995. godine kada je istraga povedena, ali epilog tog procesa još nije poznat. Po njihovim svedočenjima danski vojnici su mogli intervenisati, ali im je komandant Jergen Kold rekao da samo posmatraju.

Hrvatska strana je za zločin optužila srpske snage pri povlačenju, dok srpska strana ima dokaze da su Dvor na Uni već 7. avgusta uveče držali pripadnici hrvatske vojske, i da je ovaj, kao i mnoge zločine u operaciji „Oluja”, počinila jedna hrvatska jedinica prilikom čišćenja terena, ne štedeći nikoga.

Danski vojnik UN Jan Velendorf je u januaru 2012. o masakru hendikepiranih srpskih civila dao iskaz javnom tužiocu Srbije Vladimiru Vukčeviću. Jan Velendorf je u svom iskazu negirao navode hrvatskih medija o tome da su masakr počinili Srbi, i izjavio da su vojnici UN gledali masakr koji nisu mogli da zaustave jer su imali naređenje da čekaju.

06.08.1992. – Zatvoren logor Omarska

Koncentracioni logor “Omarska” ili Rudnik Omarska je bio koncentracioni logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, sa područja općine Prijedor tokom 1992. godine za vrijeme rata u BiH.

Logor su organizirali lokalne vlasti, nakon nasilnog preuzimanja vlasti, od strane Srpske demokratske stranke, u općini tokom mjeseca maja 1992. godine. Organizirana je sistematska kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva prijedorske regije, a njihova imovina je pljačkana i uništavana.

Tačna lokacija logora je rudnik željezne rude “Omarska”, udaljen nekoliko kilometara od istoimenog dijela u općini Prijedor. U logoru je bilo zatvoreno, u krajnje nečovječnim uvjetima, više hiljada ljudi. Logoraši su bili izloženi torturi različitog tipa: fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju, silovanjima i raznim oblicima seksualnog mučenja, te ubistvima.

Logor je bio dio organiziranog sistema deportacije, zatvaranja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva tokom1992. godine. Na teritoriju općine Prijedor, uz logor “Rudnik Omarska”, djelovalo je više sličnih mjesta mučilišta i stratišta poput “Keraterma” u Prijedoru, “Trnopolja” kod Kozarca i drugih, a usko su povezani i s koncentracionim logorom “Manjača” na teritoriju općine Banja Luka. Kroz logor “Rudnik Omarska” prošlo je više hiljada ljudi.

Logor je zatvoren u 06. augusta 1992. godine nedugo nakon što su ga posjetili zapadni novinari i napravili snimke neuhranjenih zatvorenika koje su obišle svijet i zapadnu javnost okrenule protiv Srba.

Sudski procesi

Prema iskazima svjedoka, sa suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), u logoru je bilo pritvoreno i više desetina žena. Dio njih bio je izložen sistematskim mučenjima i silovanjima. Računa se da je na području prijedorske općine likvidirano preko tri hiljade ljudi bošnjačke i hrvatske narodnosti. Od toga broja Bošnjaci su činili preko 90% stradalih. Njihovi tjelesni ostaci se ekshumiraju na širem području prijedorske regije. Do sada su u preko 50 masovnih grobnica pronađeni ostaci preko dvije hiljade ljudi. Zabilježeno je i više primjera pomaganja zatvorenika od strane lokalnog srpskog stanovništva. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju vodi se više sudskih procesa pojedincima osumnjičenim za zločine počinjene u logoru. Dio njih je osuđen a dio sudskih procesa je prebačen na bosanskohercegovačke sudove.

Memorijalno obilježje

Pokrenuta je inicijativa da se ovo strašno mučilište i stratište obilježi dostojnim spomen-obilježjem. Ono bi uz spomenik žrtvama fašističkog terora Drugog svjetskog rata na Mrakovici, bilo važno mjesto na kojem bi se buduće generacije opominjale na opasnosti fašizma. Nakon odluke firme Mittal Steel (danas Arcelor Mittal), da se u Omarskoj napravi Memorijalni centar (pres-konferencija u Banja Luci 1.12.2005.), inicijativi se usprotivio načelnik općine Marko Pavić, nakon čega je Mittal 20.2.2006. zamrznuo već pokrenut projekat za gradnju.

U julu 2012. godine, uoči početka Ljetnih olimpijskih igara u Londonu 2012, preživjeli iz koncentracionog logora položili su pravo da toranj Arcelor Mittal Orbit, najviše građevine u Velikoj Britaniji, koja se nalazi u Olimpijskom parku pored Olimpijskom stadiona, iskoriste kao Memorijalno obilježje Omarska u egzilu. Preživjeli logoraši tvrde da je ArcelorMittal-ov Orbit, izgrađen željeznom rudom iz rudnika Omarska u kojoj možda ima i ljudskih kostiju žrtava, “tragično isprepleten sa historijom ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i da baca krvavu sjenu na grad London, Ujedinjeno Kraljevstvo i Olimpijske igre”. Bivši logoraši su od ArcelorMittala tražili da se omogući slobodan pristup lokaciji bivšeg koncentracionog logora Omarska i da se konačno izgradi memorijalno obilježje žrtvama u sklopu rudnika u Omarskoj, kao što je to prethodno i obećano. Sve dok se to ne desi, smatramo londonski ‘Orbit’ našim spomenikom u progonstvu”. Tek 2013. godine Pavić je, nakon sastanka sa Marry Ann Hennessey iz Ureda Vijeća Evrope u Sarajevu, izjavio da se neće protiviti gradnji Memorijalnog centra u bivšem logoru Omarska.

06.08.1992. – Zatvoren logor Keraterm

Koncentracioni logor “Keraterm” je bio logor smrti uspostavljen od strane srpskih vojnih i policijskih vlasti općine Prijedor tokom rata u BiH. Kroz koncentracioni logor do njegovog zatvaranja prošlo je oko 1.000–3.000 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Od oko 300 ukupno ubijenih zatvorenika samo u noći s 23. na 24. maja 1992. godine u ovom logoru je ubijeno oko 200 ljudi.

Koncentracioni logor

Logor su organizirale srpske lokalne vlasti, nakon nasilnog preuzimanja vlasti, od strane Srpske demokratske stranke, u općini Prijedor tokom maja 1992. godine. Organizirana je sistematska kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva prijedorske regije, a njihova imovina je pljačkana i uništavana.

Logor Keraterm se nalazio unutar nekadašnje tvornice keramike, nedaleko od grada Prijedora. Prema izvještajima, zarobljenici su držani u četiri dvorane, koje su se nekada koristile kao skladišta tvornice. Svi zarobljenici logora Keraterm su bili muškarci. Većina muškaraca je bila u životnoj dobi od 15 do 60 godina. Međutim, sredinom maja 1992. godine, oko 12 do 15 Bošnjakinja je dovedeno u Keraterm gdje su silovane a potom prebačene u koncentracioni logor Omarska. Oko 85% od ukupnog broja zatvorenika su bili Bošnjaci, a ostalih oko 15% su bili Hrvati.

Prema optužnici, zatočenici su, između ostalog, bili podvrgnuti fizičkom nasilju, stalnom ponižavanju i degradaciji, nehumanim uslovima a bili su izloženi i smrti. Teška premlaćivanja su bila uobičajena pojava u ovom logoru. Tokom tih iživljavanja korišteni su različiti predmeti kao što su: drvene palice, metalne šipke, bejzbol palice, dugački industrijski kablovi koji su imali metalne kugle pričvršćene na kraju, kundaci, noževi i dr. Tokom postojanja koncentracionog logora počinjena su brojna ubistva, batinanja, seksualna zlostavljanja i ostala okrutna i ponižavajuća djela. Logor Keraterm zvanično je zatvoren 6. augusta 1992. godine pod pritiskom međunarodne zajednice.

Na teritoriji općine Prijedor, uz ovaj logor organizovani su još i koncentarcioni logori Omarska, Trnopolje kao i nekoliko sličnih mučilišta i stratišta.

Suđenja za ratne zločine

Dužnosnici Republike Srpske odgovorni za rukovođenje logorom su osuđeni za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Duško Knežević je proglašen krivim za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 31 godinu. Željko Mejakić je proglašen krivim za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti i osuđen je na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godine. Duško Sikirica, komandant logora Keraterm, izjasnio se krivim za zločine protiv čovječnosti i osuđen je na zatvorsku kaznu od petnaest godina. Dušan Fuštar je proglašen krivim zbog toga što je sudjelovao i djelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu te je osuđen na devet godina zatvora zbog toga “što nije uspio ostvariti svoj ​​autoritet i spriječiti zločine”. Predrag Banović, koji je bio stražar u logoru Keraterm, i od čijeg zlostavljanja je preminulo 5 logoraša i još 27 njih bilo predmetom iživljavanja, je osuđen na 8 godina zatvora. Damir Došen je osuđen na pet, a Dragan Kolundžija na tri godine zatvora zbog zlodjela koje su počinili u koncentracionom logoru Keraterm.

06.08.1992. – Blaž Kraljević izdao proglas za odbranu BiH

06. augusta 1992. godine, Blaž Kraljević je izdao javni proglas u kojem poziva Hrvate i Bošnjake, tada Muslimane, da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine.

09. augusta 1992. godine, poslije briljantnih uspjeha jedinica HOS-a pod komandom general – bojnika Blaža Kraljevića na Trebinjskom ratištu i oslobađanja uže gradske jezgre i iskrene želje za oslobađanjem cjelokupne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, sa ostalim patriotskim snagama stali su na put nacionalistima i fašistima iz samozvane hrvatske zajednice “Herceg-bosna”, koji su po svaku cijenu željeli podijeljenu Bosnu i Hercegovinu.

Pripadnici vojne policije HVO-a, prema naredbi vrha hrvatske zajednice “Herceg-bosna” u zasjedi su, u mjestu Kruševo na magistralnom putu od Mostara prema Čitluku, ubili  Blaža Kraljevića i 8 pripadnika HOS-a.
Blaž Kraljević rođen je 17. septembra 1947. godine, u mjestu Lisice, blizu Ljubuškog. Po dolasku u Hercegovinu krajem 1991., postao je šef promidžbe Hrvatske stranke prava, odnosno ogranka HSP-a za BiH, a 15. januara 1991. godine, imenovan je zapovjednikom ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, sa činom pukovnika HOS-a.

Politika Hrvatskih odbrambenih snaga, na čelu sa Kraljevićem, bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine. Hrvatske odbrambene snage dostigle su u ljeto 1992. godine zavidnu jačinu. Nakon oslobađanja Mostara, Hrvatske odbrambene snage, u kojima se pored Hrvata borio i dobar dio Muslimana/Bošnjaka, izvršile su prodor do grada Stoca, a 6. augusta, zauzele su dijelove općine Trebinje. Blaž Kraljević je tom prilikom izdao javni proglas u kojem poziva Hrvate i Bošnjake, tada Muslimane, da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine.
Nažalost, Kraljević je ubijen iz zasjede 09. augusta 1992. godine.

06.08.1995. – Peti korpus Armije RBiH oslobodio Veliku Kladušu

Peti korpus Armije RBiH je bio jedan od ukupno sedam korpusa u Armiji RBiH. Formiran je u i oko Bihaća, te je uspio zaštiti grad od prodora srpskih snaga. Bitke su se vodile i protiv secesionističkih snaga Fikreta Abdića, koji je tijesno sarađivao sa srpskim i hrvatskim vojno-političkim rukovodstvima. U operaciji “Sana ’95”, 1995. godine Peti korpus je porazio Abdićeve snage i 06. augusta iste godine oslobodio Veliku Kladušu, a nakon toga porazio je i srpske snage, i oslobodio Bosanski Petrovac, Ključ i Bosansku Krupu, te je zajedno sa Sedmim korpusom Armije RBiH oslobodio i Sanski Most. Tog 06. augusta 1995. godine, borci Petog Korpusa Armije RBiH oslobodili su dakle, Veliku Kladušu i time je prestala da djeluje samoproglašena fantomska autonomna oblast “Zapadna Bosna”, pod vodstvom ratnog zločinca i izdajnika RBiH, Fikreta Abdića. Peti korpus Armije RBiH imao je 618 oficira, 829 podoficira, 8705 vojnika, što je ukupno 10152 čovjeka, piše historija.ba