Katalonski fotoreporter Mikel Ruiz izložbom o opsadi Sarajeva poručio: "Ne zaboravi"

Riječ je o ratnim fotografijama, iz vremena opsade Sarajeva, kao i fotografijama iz Srebrenice, nastalim nakon rata.

Ruiz je svijetu svojim potresnim fotografijama o Sarajevu odaslao slike stradanja i prenio tačnu informaciju o tome šta se zapravo događalo jednom gradu u srcu Evrope.

Ovom izložbom zaokružio je svoj put u Bosni i Hercegovini, koju je prvi put posjetio ratne 1993. godine i bio je gost sarajevske porodice Čolaković, koja mu je, kako je kazao, omogućila da njegove fotografije budu realne.

Izložba će biti otvorena do 25. oktobra.

Više o izložbi i izloženim slikama pročitajte ovdje.

29.09.1995. – Akcija oslobađanja Glavatičeva

U zoru 29. septembra 1995. godine sve jedinice 4. korpusa Armije RBiH koje su učestvovale u akciji prešle su na lijevu obalu Neretve i Glavatičevo je bilo oslobođeno, podsjetio je u izjavi za Fenu zlatni ljiljan Emin Tucaković Kikilo.

Slobodnoj teritoriji Bosne i Hercegovine prije dvadeset godina u dobro pripremljenoj akciji pripojeno je tako novih oko 40 kilometara kvadratnih prostora.

U borbama za Glavatičevo poginuli su zlatni ljiljani” Emin Gadžo i Ibro Hebibović, zatim hrabri momci Jasmin Džaferagić, Zahid Mulić, Sejo Nezirović, Šećo Lavić i drugi.

29.09.1993. – Uspostavljena samozvana autonomna pokrajina Zapadna Bosna

Autonomna pokrajina zapadna Bosna je bila paradržavna tvorevina na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Zauzimala je dijelove Cazinske Krajine (dijelovi općina Velika Kladuša i Cazin). Prvobitno je proglašena kao autonomna pokrajina, da bi kasnije proglasila nezavisnost od Bosne i Hercegovine kao Republika zapadna Bosna.
Iako su pobornici AP Zapadne Bosne, tzv. autonomaši na čelu s Fikretom Abdićem imali jak politički uticaj, nisu imali većinsku podršku građana te bosanskohercegovačke regije, i to je jedan od glavnih razloga zašto ideja Zapadne Bosne, nezavisne ili autonomne nije ostvarena. Autonomaši su smatrani izdajicama Bosne i Hercegovine, a pogotovo izdajicama bošnjačkog naroda, zbog saradnje sa režimima Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Uspostava autonomije

Dana 29. septembra 1993, Fikret Abdić Babo preuzeo je vlast u Velikoj Kladuši (sa namjerom da isto učini i u Bihaću), i uspostavio tzv. “Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu” po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti (SAO) iz 1991. To je uradio u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom, kojima je u tom trenutku veoma odgovarao unutarbošnjački sukob. Čin proglašenja pokrajine je bio neustavni i protivzakonit čin, koji se suprotstavljao Ustavu Republike Bosne i Hercegovine.

S druge strane, Abdićev ratni privredni model bio je vrlo jednostavan: za sredstvo plaćanja odabrao je njemačku marku. Sklopio je sporazume s Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom, kao dio prethodnog dogovora sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom. U Zagrebu je 21. oktobra 1993. godine, u prisustvu Franje Tuđmana, Fikret Abdić potpisao sa Matom Bobanom “Zajedničku izjavu”. Tim dokumentom oni su dijelili BiH po osobnim nahođenjima. Mate Boban je poslije izjavio da su se jedinice HVO-a bihaćkog okruga pridružile snagama Narodne odbrane tj. vojsci Fikreta Abdića. Dan kasnije, dana 22. oktobra 1993, poslije potpisivanja sporazuma sa Bobanom, Fikret Abdić je otputovao u Beograd i sa Radovanom Karadžićem, u prisustvu Slobodana Miloševića, potpisao Deklaraciju koja obje strane obavezuje na mir.

Kao potvrda ovih dogovora i nastavak uspješne saradnje, uslijedio je 7. novembra 1993. godine sastanak predsjednika vlada triju paradržava u Velikoj Kladuši: Jadranko Prlić, Vladimir Lukić i Zlatko Jušić.

Od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Robni promet s Hrvatskom i inostranstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrebačke tvrtke “Voće”. Iza rata se izjašnjavao kao Hrvat, nakon čega je dobio državljanstvo Republike Hrvatske i zaštitu Franje Tuđmana nakon zahtjeva Bosne i Hercegovine za njegovim izručenjem.

29.09.1992. – Formiran Drugi korpus Armije RBiH

Drugi korpus Armije RBiH je bio jedan od ukupno sedam korpusa u Armiji RBiH. Osnovan je 29. septembra 1992. godine, prema naredbi komandanta ŠVK OS RBIH. Sjedište korpusa je bilo u Tuzli a zona odgovornosti se protezala na 28 općina sjeveroistočne i istočne Bosne, te dijelom Posavine.

Historija

Naredbom Komandanta Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH (ŠVK OS RBIH), str.pov.br. 02/1010, od 29. septembra 1992. godine naređeno je da svi Okružni štabovi TO (OkŠO) prepotčine korpusu.
Nadalje, istom naredbom je naređeno da se Opštinski štabovi TO-a prepotčine jedinicama ABiH u čijim zonama odgovornosti su se nalazili. Na osnovu ove naredbe, komanda Okružnog štaba TO Tuzla (OkŠTO) prerasta u Komandu 2. korpusa za čije sjedište se bira Tuzla. Za komandanta korpusa imenovan je Željko Knez a za načelnika Štaba Hazim Šadić. Do kraja prve ratne godine konsolidovane je stanje u zoni odgovornosti ovog korpusa te se radilo na stvaranju povoljnijih uslova kako bi se u narednom periodu, uz dodatnu organizaciju i bolje snabdjevanje MTS-om, iz nametnute defanzive prešlo u ofanzivno djelovanje. Krajem februara 1993. godine Željka Kneza na mjestu komandanta korpusa mijenja dotadašnji načelnik štaba, Hazim Šadić. Naredbom Predsjedništva RBiH od 19. novembra 1994. godine, brigadir Sead Delić postaje treći po redu komandant 2. korpusa i na toj dužnosti ostaje do kraja rata.

Jedinice 2. Korpusa

1. tuzlanska brigada Tuzla
2. tuzlanska brigada Tuzla
3. tuzlanska brigada Tuzla
2. inžinjerijska brigada Tuzla
2. inžinjerijski bataljon Tuzla
2. sanitetski bataljon Tuzla
2. oklopni bataljon Tuzla
2. bataljon veze Tuzla
2. lard PZO Tuzla
2. logistički bataljon Tuzla
Idč/216. Vob Tuzla
MAD Tuzla
2. bVP Tuzla
ABHO Tuzla
NC Tuzla (2.k)
250. slavna obr Tuzla
251.Ibr Tuzla
228.arbr Tuzla
9. muslimansko-oslobodilačka brigada Tuzla
247. slavna mtbr Tuzla
1. muslimansko-podrinjska bbr Kladanj/243. MPbbr Vlasenica
1. teočanska brigada/255. slavna bbr “Hajrudin Mešić” Teočak
108. mtbr Brčko
109. bbr Doboj-Istok
110. slavna brdska brigada – Olovo
111. bbr Gračanica
115. brigada HVO-Zrinski Ljubače-Tuzla
116./216. muslimanska Živinice
117. bbr Lukavac
119. muslimanska bbr Banovići
121. bbr Kladanj
201. viteška bbr Maglaj
202./372. viteška bbr “Garava” Tešanj
203. mlbr “Doboj-Bosna” Doboj-Jug
204. sbbr Teslić
205./245. bbr Kalesija
206. viteška bbr Zvornik-Sapna
207. bbr “Pousorska Ljuta” Jelah
208. bbr Čelić
210./281. viteška “Nesib Malkić” Živinice
211. obr Srebrenik
212./222. bosanska obr Gračanica-Lukavac
21.bbr Srebrenik
217. viteška bbr. Gradačac
220./248. Ibr Đurđevik
240. muslimanska bbr Živinice
241. sprečansko-muslimanska Ibr “Gazije” Kalesija
242. muslimansko-zvornička Ibr Zvornik-Sapna
277. bbr Tešanj
280. lahka brigada Srebrenica
281. lahka brigada Srebrenica
282. lahka brigada Srebrenica
283. lahka brigada Srebrenica
284. lahka brigada Srebrenica
285. Ibr Žepa
286. bbr Srebrenica
287. bbr Bratunac
24. Protivdiverzantski odred “Živiničke Ose”
SDB “Crni Vukovi” Kalesija
PDO “Vjetrenik” Humci-Nahvioci
IDČ 2K “Lavovi”

Ratni uspjesi

Vođene su mnoge žestoke borbe i bojevi. Slijedi lista koja o ovoj jedinici daje jasniju sliku:

– Odbranjena je najveća slobodna teritorija Bosne i Hercegovine
– Oslobođeno je oko 1.500 km2 okupirane teritorije
– Oslobođeni su prvi gradovi u Republici Bosni i Hercegovini (Srebrenica i Kalesija); u sadejstvu sa jedinicama 3. korpusa oslobođen je Vareš i preko 150. sela i zaseoka
– Spriječene su jedinice tzv. JNA da 15. maja 1992. godine na Brčanskoj malti u Tuzli odvezu oružje TO
– Uništen je oklopni voz na Gradačcu, oštećeno nekoliko agresorskih aviona i helikoptera
– Prva brigada Armije RBiH formirana je u Tuzli (Prva tuzlanska brigada) a prva jedinica koja je položila zakletvu Republici Bosni i Hercegovini u Zvorniku (Kula Grad)
– Zapljenjena su znatna MTS: tenk T 55 – 14 kom, tenk T 34 – 15 kom, tenk M4 – 8 kom, samohotka 76mm – 6 kom, samohotka 90mm – 2 kom, samohotka 57mm – 3 kom, OT – 7 kom, BOV – 2 kom, praga (sa PAT 30/2mm) – 2 kom, haubica 122mm – 3 kom, haubica 105 mm – 2 kom, top 100 mm – 2 kom, top 76mm (ZIS) – 20 kom, top B1 – 15 kom, VBR – 3 kom, PAT – 100 kom (raznih kalibara), PAM 12,7mm i 14,5mm – 100 kom, streljačkog oružja – preko 20.000 cijevi, protiv-oklopnih lansera – preko 20 kom, MB 60mm – 100 kom, MB 82 mm – 70 kom, MB 120 mm – 120 kom i mnoštvo druge tehnike i opreme.

Odlikovanja

Više jedinica 2. korpusa je tokom Odbrambeno-oslobodilačko rata zaslužilo naziv “Viteška” i “Slavna”. Počasni naziv “Viteške” brigade nosile su:

107. vmtbr Gradačac,
206. vbbr Zvornik
210. vbr “ Nesib Malkić ” Živinice
213. vmtbr Gradačac,
215. vmtbr Brčko,
217. vmtbr vbbr Gradačac,

Počasni naziv “Slavne” brigade imale su:

110. sbbr Olovo.
202. sbbr Tešanj
250. sobr Tuzla,
252. sbbr Tuzla,
254. sbbr Čelić,
255. sbbr “ Hajrudin Mešić ” Teočak,

Na osnovu odluke Predsjedništva RBiH “Oredenom heroja oslobodilačkog rata” odlikovalo je tri pripadnika ovog korpusa a to su: Mehdina Hodžića, Nesiba Malkića i Hajrudina Mešić . Takođe tri pripadnika 2. korpusa su odlikovana ordenom “Medalja za hrabrost”, a jedan ordenom “Zlatni grb sa mačevima”. Najviše pojedinačno armijsko ratno priznanje, “Zlatni ljiljan”, dodijeljen je 301 vojniku i starješini od čega njima 90 ovo priznanje je dodijeljeno posthumno.

Bitka za Čelić: Dan kad je srušen mit o Arkanu!

Danas se navršava 23. godišnjica čuvene bitke za Čelić, u kojoj je prvi put na svom zločinačkom pohodu kroz BiH ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan doživio težak poraz, s čijim se posljedicama godinama poslije nije mogao pomiriti.

Napad na Čelić, okružen neprijateljskim snagama s tri strane, potpomognut artiljerijom srpske vojske, započeo je 27. septembra 1992. godine. Napad su predvodile najzloglasnije jedinice kao što su „Arkanovi tigrovi“, „Beli orlovi“ i Srpska garda. Cilj je bio ući u grad i osvajanjem fabrike „Frigos“, što je u jednom trenutku neprijatelju i pošlo za rukom, zauzeti Čelić te tako osvojiti putnu komunikaciju Lopare – Brčko. Samo dan trebalo je jedinicama čelićke brigade da konsolidiraju svoje redove te su, potpomognuti drugim jedinicama 2. korpusa, krenuli u protunapad i neprijatelja potisnuli na prostor takozvanih Mirosavačkih brda.

Preživjeli borci, učesnici bitke za Čelić s tugom se sjećaju septembra 1992. godine i svojih tada poginulih saboraca.

– Za odbranu „Frigosa“ i Čelića tog dana živote su položili naši najbolji sinovi: Senad Latifović, Mehmedalija Ibrišimović, Mehmed i Mustafa Ljaljić, Ekrem Agić, Novalija Mujčinović i Marko Filipović, od kojih su neki prije rata bili zaposleni u „Frigosu“. U spomen na njih i na sve hrabre čelićke borce okupit ćemo se u Čeliću i prigodnim programom obilježiti ovaj dan – kazao nam je Salih Karamović, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje Dana odbrane općine Čelić.

28.09.1993. – Održan prvi Bošnjački sabor: Muslimani postali Bošnjaci

Prvi Bošnjački sabor (zvan i Svebošnjački sabor) održan je u sarajevskom hotelu Holiday Inn 27. i 28. septembra 1993. godine. Organiziralo ga je Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Povijesno je važan jer je na njemu promijenjeno nacionalno ime. Muslimani su postali Bošnjaci, te je promicano nazivanje jezika bosanskim imenom. Novo će ime biti prihvaćeno i priznato Dejtonskim sporazumom 14. decembra 1995. Nakon prvog bit će održan i Drugi Bošnjački sabor, 18. juna 1994. godine.

Zasjedanju je prisustvovalo ukupno 377 sabornika te 80 poslanika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka, Zagreb i Goražde. Zasjedanjem je predsjedovao prof. dr. Enes Duraković koji je na uvodnom izlaganju predstavio i predsjednika inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, prof. dr. Muhameda Filipovića, te ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine dr. Harisa Silajdžića. Na Saboru su prisustvovali i turski, iranski i američki veleposlanik, američki izaslanik, predstavnici islamskih, katoličkih (Vinko Puljić) i pravoslavnih vjerskih institucija itd.

U svom govoru, između ostalog, Alija Isaković je rekao: “U nekim normalnijim okolnostima bilo bi prirodno da ovakvu odluku donese svenarodni referendum, ali u nemogućnosti to obaviti, osnovne naše institucije (Preporod, Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Islamska zajednica i Merhamet) pokrenuli su sazivanje ovog Sabora sa željom da se o ovako krupnim odlukama govori na što je moguće široj osnovi, gdje bi bili zastupljeni predstavnici svih struktura našeg društva i po mogućnosti svih regija”.

Pristupilo se na iscrpnu raščlambu uredbi Ženevskog mirovnog sporazuma. Isticano je da se bira između dva zla: pravednog rata i nepravednog mira. Uloženo je mnogo primjedbi na ovaj pravni akt koji je preživio veliki broj modifikacija, krpljenja i dotjerivanja što je ishodovalo u njegovu pretjeranu opširnost i njegovu pravnu neoubličenost. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović iznio je svoje viđenje ove stvari.

Ovaj Sabor će u historiji muslimanskog naroda na području Bosne i Hercegovine biti zabilježen kao mjesto gdje su promicani novi etnički nazivi (ili po bosanskomuslimanskim povjesničarima vraćeni stari) – Bošnjak (za muškog pripadnika u jednini), Bošnjakinja (za ženskog pripadnika u jednini), Bošnjaci (za muške pripadnika naroda u množini i generalan naziv) i Bošnjakinje (za ženskog pripadnika naroda u množini).

Jedan od prisutnih novinara toga septembarskog dana zapisao je: “Noć u kojoj je zasjedao Sabor bila je presudna – zaspali smo kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci”. Ovom Deklaracijom Sabor je okončao stoljetnu raspravu i nesporazume oko termina Musliman koji je muslimansko stanovništvo na tom širem području po njihovom shvaćanju lišavao svih prava koje je posjedovala svaka etnička skupina kao što je pravo na svoju zemlju, neovisnost, jezik, kulturu itd.

Prof. dr. Muhamed Filipović se upitao: “Tko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našega prvobitnog bosanskoga naroda koji kontinuira svojstvo narodnoga bića ove zemlje, ostvaruje unutar toga bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo. Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država i kao povijesni subjekt bila i jest. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz sudjelovanja u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali ne će biti žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnoga bošnjačkog naroda identificirati se i vezati za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda”. Filipović ovdje aludira na tvrdnju da su bosanski katolici i pravoslavci isprva bili Bošnjaci po narodnosti, ali su se u 19. stoljeću zbog zajedničke vjeroispovijesti identificirali s Hrvatima, odnosno Srbima.

Sabor je donio i jednu bitnu odredbu:

“Da bi produžili i produbili posao potvrđivanja vlastitoga narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u našoj zemlji i u svijetu u kojem živimo, način rada i stukture njegovih institucija, kao i pogleda na budućnost našeg naroda i svih ljudi koji žive u našoj domovini, odlučujemo da Bošnjački sabor i u buduće radi kao mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštivanju različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja života bošnjačkog naroda i naše države i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije”.

Zaključci

Većina poslanika bila je za nastavak rata i odbijanje ženevskog paketa. Razlozi za bili su mogući prestanak rata, ubijanja, protjerivanja, silovanja i drugih zločina sveudilj vršenih nad bosanskim muslimanima. Prednost prihvaćanja neki su vidjeli u tome što će Bošnjaci konačno dobiti jasno određene granice svoga prostora. Razlozi protiv bili su komadanje bošnjačke zemlje, činjenica da bi bošnjačka republika držala tek 22% poljoprivrednog bogatstva, ozakonjenje Republike Srpske i Hrvatske Republike Herceg Bosne, podjela BiH po etničkom načelu, neizlaženje bošnjačke republike na more i nedostatak međunarodne granice (okruženost srpskom i hrvatskom republikom), onemogućavanje povratka izbjeglicama itd. Poslanici su jasno istaknuli Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku kao agresore na Bosnu i Hercegovinu. Zahtjevali su priznanje te karakterizacije, povlačenje agresora s položaja i isplaćivanje ratne odštete.

28.08.1993. – Proglašena samozvana “Hrvatska Republika Herceg-Bosna”

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (kasnije Hrvatska Republika Herceg-Bosna) je bila paradržavna tvorevina za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini osnovana od strane političkog i vojnog vrha Hrvata u zapadnoj Hercegovini (HDZ i HVO), kao proizvod secesionističke politike i dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine. HR Herceg-Bosna je ukinuta potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma u februaru 1994. godine.

Presudom Haškog tribunala šestorici lidera Herceg-Bosne 29. maja 2013. godine, zaključeno je da je postojao udruženi zločinački poduhvat, čiji je glavni akter bio Franjo Tuđman i njegov konačni cilj bio je da se stvori hrvatski entitet, uglavnom u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kako bi se ujedinili Hrvati u Bosni i Hercegovini. Ta područja su kasnije trebala biti prisajedinjena Republici Hrvatskoj, ili ostati u bliskoj asocijaciji s njom.

Historija

Nakon dogovora u Karađorđevu 25. marta 1991. godine između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine, dio hrvatskog naroda pod direktnom kontrolom iz Zagreba, odlučio se na formiranje hrvatske države od dijelova BiH. 18. novembra 1991. godine osnovana je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je nakon otvorenog angažmana Republike Hrvatske u ratu protiv BiH, preimenovana u “Hrvatsku Republiku”. Jedan dio hrvatskog naroda se suprotstavio podjeli BiH, ali je takva struja nakon prestanka postojanja HOS-a (Hrvatske odbrambene snage) smaknućem Blaža Kraljevića, potisnuta u drugi plan.

Glavni grad “Herceg-Bosne” bio je zapadni dio Mostara. Herceg-Bosna je prestala postojati 1994. godine kada je potpisan Vašingtonski sporazum pod snažnim američkim pritiskom na Hrvatsku da se odrekne pretenzija prema Bosni. Jedan od kantona u Federaciji (kanton 10) također je koristio ime “Herceg-Bosna” u svom nazivu s namjerom da sačuva sjećanje na bivšu paradržavu, no taj naziv proglašen je neustavnim.

Vladajuća stranka u Republici Hrvatskoj Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) organizuje i kontroliše stranku u Bosni i Hercegovini Hrvatsku demokratsku zajednicu Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Krajem 1991. god. najekstremniji nacionalni elementi u HDZ BiH , pod vođstvom Mate Bobana, Daria Kordića i uz podršku Franje Tuđmana i Gojka Šuška preuzeli su većinsku kontrolu u stranci.

Na dan 18. novembra 1991. godine ekstremniji elementi predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem proglasili su postojanje “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna” kao posebne političke, kulturne, ekonomske i teritorijalne cjeline na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na dan 28. augusta 1993. god. “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna” se proglašava “Hrvatska Republika Herceg-Bosna”. Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna zajednica nikada nisu priznali “Herceg-Bosnu” kao državu. Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio je “Herceg-Bosnu” ilegalnom tvorevinom prvo 14. septembra 1992., potom 20. januara 1994. godine.

Nakon uspostavljanja Herceg-Bosne u novembru 1991., a posebno nakon maja 1992., političke vođe Herceg-Bosne kontinuirano i organizovano su pokušali hrvatizovati općine, koje su smatrali dijelom Herceg-Bosne, koristeći etničko čišćenje, protjerivanje i diskriminaciju protiv nehrvatskog stanovništva (posebno Bošnjaka). Hrvatsko vijeće odbrane je u tom periodu preuzelo kontrolu nad općinskim vlastima, uklanjajući lokalne bošnjačke vođe ili marginalizujući njihov uticaj. Hrvatske vlasti su preuzele kontrolu nad medijima, i nakon toga nametnuli velikohrvatske ideje i propagandu. Uvedeni su hrvatski simboli i valuta, kao i hrvatski školski program. Distribucija humanitarne pomoći je vršena na štetu Bošnjaka i Srba, a vrijeđanje i maltretiranje nad Bošnjacima je bilo sve konstantnije i učestalije, da bi kuliminiralo masovnim zločinima i deportacijom u logore. U većini mjesta koja su bila dio originalne Herceg-Bosne, se još uvijek koriste hrvatska nacionalna obilježja na javnim mjestima (zastave na električnim stubovima i sl.).

Nakon sporazuma u Vašingtonu krajem februara 1994. prestali su sukobi između jedinica “Herceg-Bosne” i jedinica pod kontrolom legalne vlade BiH. Teritorije pod kontrolom HVO-a i Armije RBiH organizovane su u Federaciju Bosne i Hercegovine. Nakon sporazuma u Dejtonu u novembru 1995., ova teritorija je zaokružena cjelina koja čini 51% Bosne i Hercegovine (Federacija Bosna i Hercegovina), dok Herceg-Bosna zvanično ne postoji. Uprkos tome, tvrdolinijaški predstavnici političkih struja u hrvatskom narodu pokušavaju organizovati tzv. treći entitet “Herceg-Bosna”, ali ti akti su ukinuti, kako odlukama zvanične vlasti Bosne i Hercegovine, u kojima hrvatski narod ravnopravno učestvuje, tako i odlukama Visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu.

Vodstvo Herceg-Bosne (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić) su 29. maja 2013. godine osuđeni na ukupno 111 godina zatvora, između ostalog za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj uklanjanje muslimanskog stanovništva sa područja na kojem je vodstvo bosanskih Hrvata, sa vodstvom Hrvatske, željelo da ostvari hrvatsku dominaciju.

28.09.1992. – Masakr u Boljakovom Potoku

Masakr u Boljakovom Potoku se dogodio 28. septembra 1992. godine u sarajevskom naselju Boljakov Potok, općina Novi Grad, tokom srpske kampanje granatiranja Sarajeva. Tog dana granata ispaljena sa srpskih položaja je ubila devet civila koji su se okupili na dženazi rahmetli Fatime Jusić na mjesnom mezarju, a dvadeset teže ili lakše ranila.
Masakriranje civila u opkoljenom Sarajevu na mjestima masovnog okupljanja ljudi, poput okupljanja na sahranama, u redu za vodu, u redu za hljeb, te na tržnicama je bila uobičajena praksa srpske vojske tokom opsade. Sličan masakr tokom dženaze se desio i u Budakovićima.

Poginuli u masakru

Tog dana na mezarju u Boljkovom Potoku su poginuli: Asim Cvrk, Meho Čakarić, Alija Čaušević, Imšir Kerla, Mustafa Karajčić, Ibrahim Šehović, Ramo Veljan, te dvije neidentificirane osobe.

Operacija Maestral - kako su Armija BiH, HV i HVO lomili kičmu VRS (VIDEO)

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofenzive. Trajala je od 8. rujna do 17. rujna 1995., u kojem vremenu je oslobođeno područje od oko 2.500 četvornih kilometara.

Snage bosanskih Srba raspoređene na terenu krajem srpnja i početkom kolovoza 1995. godine radi provođenja opsežne Operacije Vaganj, koja je trebala preokrenuti tijek rata opet za korist Srba - tu je operaciju preduhitrila hrvatska Operacija Oluja za samo jedan dan -nisu uspjele zaustaviti napredovanje hrvatskih snaga tijekom Operacije Maestral. Makar su se srpske snage upustile u ozbiljne borbe protiv snaga HV, HVO i ABiH, nisu uspjele spriječiti prodor tih snaga prema Banja Luci, kojoj su se hrvatske snage približile na svega 24 km: zaustavljanje daljnjeg napredovanja hrvatskih snaga prema Banja Luci plod je političkih odluka - uz presudno posredovanje diplomacije SAD - kojoj se činilo da bi "preveliki" uspjeh operacije mogao ugroziti mirovne napore koji su poslije urodili Daytonskim sporazumom - kako svjedoči američki diplomat Richald Holbrooke u svojoj memoarskoj knjizi.

Operacija Maestral poduzeta je u cilju sprječavanja srpskih snaga da se utvrde na novouspostavljenoj bojišnici, uz njihovo potiskivanje dalje od Grahova, Glamoča i Kupresa. Planirano je oslobađanje Šipova, Jajca i Drvara, uz uspostavljanje nove bojišnice ispred Petrovca, Ključa i Mrkonjić Grada (koji bi ostali na srpskoj strani bojišnice). Operacija je, također, trebala omogućiti napredovanje 5. korpusa Armije BiH s bihaćkog područja prema Sanskom Mostu i 7. korpusa ABiH s područja srednje Bosne prema Kotor Varošu.

Temeljem Splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH od 22. srpnja 1995., nekoliko tjedana nakon operacije Oluja i nakon odbijenog protunapada Vojske Republike Srpske iz pravca Drvara, tijekom kojega su HV i HVO zauzele dodatne kvadratne kilometre u smjeru Drvara, težište djelovanja Hrvatske vojske ponovno je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica nije pravila probleme jer je daljnje napredovanje hrvatskih i snaga ABiH izgledao kao najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, Hrvatske snage su počele planiranje oslobađanja i zauzimanja što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. 4. i 7. gardijska brigada, 1. hrvatski gardijski zdrug, 126. domobranska (Sinjska) pukovnija, 6 domobranska (Splitska) pukovnija, 112. (zadarska) brigada HV, 113. (šibenska) brigada, kao i 7. (zadarska), 15. (šibenska), 142. (drniška) i 134. (biogradska) domobranska pukovnija, izvidničko-diverzantska satnija GSHV, 81. (virovitička) gardijska bojna HV, dio Specijalne policije MUP RH, te 1., 2. i 3. brigada HVO, 60. gardijska desantna pukovnija HVO "Ludvig Pavlović", postrojbe specijalne policije MUP HVO i 22. diverzantski odred HVO se pripremaju za nastavka napredovanja prema Banja Luci. S područja bihaćke enklave je u koordinaciju s tim hrvatskim snagama napredovao 5. korpus ABiH, a s područja srednje Bosne 7. korpus ABiH. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Drvaru i od Glamoča prema Jajcu.

Zbog ponavljanja masakra na sarajevskoj tržnici Markale, 28. kolovoza 1995., zračne snage NATO-a tijekom noći 30. kolovoza 1995. godine pokreću snažnu kampanju zračnih udara na bosanske Srbe pod nazivom Operacija Namjerna sila. Vojska bosanskih Srba biva snažno rastrojena. U tom olakotnom trenutku dok su oči svijeta bile uprte u nebo i dok su se brojale štete Srba oko Sarajeva, vojni stožeri ABiH, HV-a i HVO-a iskorištavaju trenutak nemoći VRS i pokreću združenu ofenzivu.

Tijek operacije

Operacija počinje u petak, 8. rujna iz pravca Glamoča i Kupresa - prve srpske linije su bile lako razbijene i u ruke 7. i 4. gardijskoj brigadi pada strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog, visok 1906 m/nm, odakle se kontrolira široko područje od Kupreškog polja i Glamoča sve do Šipova, Jajca i Mrkonjić Grada. Nasuprot hrvatskim snagama bilo je 7 lakih pješačkih slabo popunjenih srpskih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljuna 2. Krajiškog korpusa VRS.

U isto vrijeme kreću napadne operacije 5. korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi. 7. korpus Armije BiH pod zapovjedništvo generala Mehmeda Alagića pokreće žestok napad na Donji Vakuf.

Usporedno s tim, Armija BiH pokreće i operacije prema drugim strateškim područjima pa tako u ponedjeljak, 11. rujna 1995., pada snažno, strateško važno srpsko uporište Vozuća na cesti Banovići-Zavidovići, a narednih dana u bošnjačke ruke pada skoro cijela planina Ozren.

Sutradan, u utorak, 12. rujna 1995., snage 4. gardijske brigade HV-a zauzimaju gradić Šipovo, a 7. gardijska brigada zauzima strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada.

Sljedeći dan, srijeda, 13. rujna 1995. bio je iznimno uspješan - 7. gardijska brigada zauzima Drvar, 4. gardijska brigada zauzima grad Jajce, većinski hrvatski grad, nad slapovima Plive zavijorila je hrvatska zastava, što je za akciju Maestral značilo ono što je za Oluju značila zastava na Kninskoj tvrđavi. Istog dana pada i Donji Vakuf u ruke 7. korpusa Armije BiH.

Na južnom ratištu, HV i HVO su osvojili nekoliko brda s kojih se mogao nadzirati grad Trebinje.

15. rujna 1995. jedinice 5. korpusa Armije BiH zauzimaju Bosanski Petrovac, a idućeg dana, 16. rujna pada i gradić Ključ. Narednog dana, nedjelja, 17. rujna, 5. korpus oslobađa i Bosansku Krupu. Sljedećih dana 5. korpus zauzima šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora i dospijeva nadomak Sanskom Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije.

Nakon tjedan dana borbi, operacija završava. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište, a između HV-a i Banja Luke još je samo gradić Mrkonjić Grad, koji je zauzet u akciji Južni potez (8. - 12. listopada 1995.). Vitalno srpsko uporište, Banja Luka, sada je postao realni sljedeći cilj, čije oslobođenje bi značilo totalni poraz srpskih snaga u BiH. Akcija Južni potez je - kako i intervjuu za "Europa Magazin" objašnjava u travnju 2011. godine Peter Galbright, ondašnji veleposlanik SAD u Hrvatskoj - zaustavljena na intervenciju američke diplomacije.

Srpski gubici

Uz uništenje infrastrukture, logistike i zapovjednog sustava od strane zračnih snaga NATO saveza, hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na tisuće izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Skoro u potpunosti je razbijen 2. Krajiški korpus VRS i natjeran u bježanje. Moral Srba bio je vrlo oslabljen, u Banjoj Luci i diljem Republike Srpske zavladala je panika. Ipak, široka osvojena područja prije rata nisu bila gušće naseljena - u pitanju su planinska, teže pristupačna područja, pa broj izbjeglica u odnosu na osvojenu površinu nije bio velik.


hr.wikipedia.org

Počela operacija "Maestral"

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija udruženih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosansku Krupu i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofanzive. Trajala je od 8. do 17. septembra 1995. godine.

Temeljem splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH od 22. juna 1995. godine, nekoliko sedmica nakon operacije "Oluja" i nakon odbijenog kontranapada Vojske Republike Srpske iz pravca Drvara, tokom kojeg su HV i HVO zauzele dodatne kvadratne kilometre u smjeru Drvara, težište djelovanja hrvatske vojske ponovo je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica nije pravila probleme, jer je to bio najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, hrvatske snage su počele planiranje oslobađanja i zauzimanja što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. IV i VII gardijska brigada se pripremaju za nastavak napredovanja prema Banja Luci. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Drvaru i od Glamoča prema Jajcu.

Zbog ponavljanja masakra na sarajevskoj tržnici Markale, 28. augusta 1995. godine, zračne snage NATO-a tokom noći 30. augusta 1995. godine pokreću snažnu kampanju zračnih udara na bosanske Srbe pod nazivom "Operacija Namjerna sila". Vojska bosanskih Srba biva snažno rastrojena. U tom olakotnom trenutku dok su oči svijeta bile uprte u nebo i dok su se brojale štete Srba oko Sarajeva, vojni stožeri ABiH, HV-a i HVO-a iskorištavaju trenutak nemoći VRS i pokreću udruženu ofanzivu.


Operacija oslobađanja je počela u petak, 8. septembra iz pravca Glamoča i Kupresa - prve srpske linije su bile lahko razbijene i u ruke VII i IV gardijskoj brigadi pada strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog, visok 1906 m/nm, odakle se kontrolira široko područje od Kupreškog polja i Glamoča sve do Šipova, Jajca i Mrkonjić Grada. Nasuprot hrvatskim snagama bilo je 7 lahkih pješačkih slabo popunjenih srpskih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljona 2. Krajiškog korpusa VRS.

U isto vrijeme kreću napadne operacije V korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi. VII korpus Armije BiH pod zapovjedništvom generala Mehmeda Alagića pokreće žestok napad na Donji Vakuf.

Uporedo s tim, Armija BiH pokreće i operacije prema drugim strateškim područjima pa tako u ponedjeljak, 11. septembra 1995. godine, pada snažno, strateško važno srpsko uporište Vozuća na cesti Banovići-Zavidovići, a narednih dana u bošnjačke ruke pada skoro cijela planina Ozren.

Sutradan, u utorak, 12. septembra 1995. godine, snage IV gardijske brigade HV-a zauzimaju gradić Šipovo, a VII gardijska brigada zauzima strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada.

Sljedeći dan, srijeda, 13. septembra 1995. godine, bio je iznimno uspješan - VII gardijska brigada zauzima Drvar, IV gardijska brigada zauzima grad Jajce, većinski hrvatski grad, nad slapovima Plive zaviorila je hrvatska zastava, što je za akciju "Maestral" značilo ono što je za "Oluju" značila zastava na Kninskoj tvrđavi. Istog dana pada i Donji Vakuf u ruke VII korpusa Armije BiH.

Na južnom ratištu, HV i HVO su osvojili nekoliko brda s kojih se mogao nadzirati grad Trebinje.
15. septembra 1995. godine jedinice V korpusa Armije BiH zauzimaju Bosanski Petrovac, a idućeg dana, 16. septembra pada i gradić Ključ. Narednog dana, nedjelja, 17. septembra, V korpus oslobađa i Bosansku Krupu. Slijedećih dana V korpus zauzima šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora i dospijeva nadomak Sanskom Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije.

Nakon sedam dana borbi, operacija završava. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište, a između HV-a i Banja Luke još je samo gradić Mrkonjić Grad, koji je zauzet u akciji Južni potez (8 - 12. oktobra 1995. godine). Vitalno srpsko uporište, Banja Luka, postao je realni sljedeći cilj, čije oslobođenje bi značilo totalni poraz srpskih snaga u BiH.


Uz uništenje infrastrukture, logistike i zapovjednog sistema od strane zračnih snaga NATO saveza, hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na hiljade izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Skoro u potpunosti je razbijen 2. Krajiški korpus VRS i natjeran u bježanje. Moral Srba bio je vrlo oslabljen, u Banjoj Luci i diljem Republike Srpske zavladala je panika. Ipak, široka osvojena područja prije rata nisu bila gušće naseljena - u pitanju su planinska, teže pristupačna područja, pa broj izbjeglica u odnosu na osvojenu površinu nije bio velik.

Historija.ba

Istina o Bosni i Hercegovini 1992-1995 (dokumentarni film)

85 fotografija iz opkoljenog Sarajeva - 85 photos of the Siege of Sarajevo