29.09.1993. – Uspostavljena samozvana autonomna pokrajina Zapadna Bosna

Autonomna pokrajina zapadna Bosna je bila paradržavna tvorevina na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Zauzimala je dijelove Cazinske Krajine (dijelovi općina Velika Kladuša i Cazin). Prvobitno je proglašena kao autonomna pokrajina, da bi kasnije proglasila nezavisnost od Bosne i Hercegovine kao Republika zapadna Bosna.
Iako su pobornici AP Zapadne Bosne, tzv. autonomaši na čelu s Fikretom Abdićem imali jak politički uticaj, nisu imali većinsku podršku građana te bosanskohercegovačke regije, i to je jedan od glavnih razloga zašto ideja Zapadne Bosne, nezavisne ili autonomne nije ostvarena. Autonomaši su smatrani izdajicama Bosne i Hercegovine, a pogotovo izdajicama bošnjačkog naroda, zbog saradnje sa režimima Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Uspostava autonomije

Dana 29. septembra 1993, Fikret Abdić Babo preuzeo je vlast u Velikoj Kladuši (sa namjerom da isto učini i u Bihaću), i uspostavio tzv. “Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu” po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti (SAO) iz 1991. To je uradio u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom, kojima je u tom trenutku veoma odgovarao unutarbošnjački sukob. Čin proglašenja pokrajine je bio neustavni i protivzakonit čin, koji se suprotstavljao Ustavu Republike Bosne i Hercegovine.

S druge strane, Abdićev ratni privredni model bio je vrlo jednostavan: za sredstvo plaćanja odabrao je njemačku marku. Sklopio je sporazume s Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom, kao dio prethodnog dogovora sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom. U Zagrebu je 21. oktobra 1993. godine, u prisustvu Franje Tuđmana, Fikret Abdić potpisao sa Matom Bobanom “Zajedničku izjavu”. Tim dokumentom oni su dijelili BiH po osobnim nahođenjima. Mate Boban je poslije izjavio da su se jedinice HVO-a bihaćkog okruga pridružile snagama Narodne odbrane tj. vojsci Fikreta Abdića. Dan kasnije, dana 22. oktobra 1993, poslije potpisivanja sporazuma sa Bobanom, Fikret Abdić je otputovao u Beograd i sa Radovanom Karadžićem, u prisustvu Slobodana Miloševića, potpisao Deklaraciju koja obje strane obavezuje na mir.

Kao potvrda ovih dogovora i nastavak uspješne saradnje, uslijedio je 7. novembra 1993. godine sastanak predsjednika vlada triju paradržava u Velikoj Kladuši: Jadranko Prlić, Vladimir Lukić i Zlatko Jušić.

Od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Robni promet s Hrvatskom i inostranstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrebačke tvrtke “Voće”. Iza rata se izjašnjavao kao Hrvat, nakon čega je dobio državljanstvo Republike Hrvatske i zaštitu Franje Tuđmana nakon zahtjeva Bosne i Hercegovine za njegovim izručenjem.

Reklame