Djecu ne žele uznemiravati svojim stravičnim pričama iz prošlosti, a neke od njih, koje su svojim muževima sve ispričale, kažu da su požalile zbog svoje iskrenosti
Zbog trauma koje svaki put ponovo proživljavaju, žrtve ratnih silovanja nerado i rijetko pričaju o strahotama koje su im se dešavale. "Naš glas" je tuzlansko Udruženje u kojem se s prošlošću suočavaju žrtve, koje, kako kažu, preko 20 godina žive sa “žigom srama”.
Žrtve ističu da jedni druge najbolje razumiju, a o traumatičnim iskustvima iz prošlosti nijedna od 58 žena nije pričala svojoj djeci. Neke koje su sve ispričale muževima, kažu da su kasnije požalile zbog svoje iskrenosti.
“To je zatvoreni krug torture, traume i stida. S jedne nas je strane sram reći to, a s druge, znamo da nismo krive ni za šta, ali nismo sigurne ni kako bi naša djeca reagirala. Osim toga, ne želimo ih uznemiravati i izlagati traumama, jer znam šta bih ja bila u stanju uraditi kada bih znala da je neko naudio mojoj majci. Bolje je što ne znaju, to nije priča za djecu. Neki muževi koji znaju za našu prošlost, prave nam pakao od života. Psihički nas maltretiraju, a umjesto da nas hrabre i daju nam podršku, oni nas stalno podsjećaju na te grozne događaje. Praktično, 23 godine poslije, mi smo ponovo žrtve, ali ovaj put u svojoj kući”, priča nam Mirsada, insistirajući da ne navodimo njeno prezime.
Mirsadina kolegica, koja je zamolila da joj ne objavimo ni inicijale, ispričala je da se nije mogla nositi s teškim bremenom, te je pokušala izvršiti i samoubistvo.
“Popila sam tablete. Nisam htjela da živim, htjela sam se otrovati, ali sam spašena. Moji sinovi znaju da im je majka kao djevojčica bila u logoru, ali ne znaju šta sam tamo preživljavala”, kazala je ova žrtva seksualnog zlostavljanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Mirsada je silovana u Capardama kod Zvornika u junu 1992. godine, kada se, nakon protjerivanja i razdvajanja od svoje porodice, zatekla u autobusu djevojaka iz Brčkog.
“Jednu noć držali su nas u nekom salonu u Capardama. Bilo je nas 45 djevojaka i mlađih žena, Bošnjakinja, a ja sam tada imala 20 godina. Iz tog su nas salona odvodili u obližnje kuće, gdje su se nad nama zvjerski iživljavali, uz stalne prijetnje ubistvom i smaknućem. Bilo je stravično. Nenormalno. Ne želim pričati o tome šta su mi radili, jer se svaki put kada govorim o tome veoma uzbudim i zdravlje mi se pogorša. Imam srčanih problema. Uglavnom, mislim da je dovoljno ako kažem da su zločinci ostvarili svoj cilj i da su u toku te jedne noći zauvijek uništili naše živote, a onda su nas preko Lončara odvezli do Kladnja, jer je trebao stići drugi autobus s novim budućim žrtvama”, navodi Mirsada.
Sagovornica AA ispričala je da su žrtve, koje su krile svoja iskustva, iskorištavane i zloupotrebljavane od strane nekih medijskih kuća, ali i ozbiljnih javnih ustanova, kao i organizacija iz Tuzlanskog kantona.
“Žrtvama se manipuliše, a ta nas nepravda veoma pogađa. Od sviju sam krila šta su mi zločinci uradili, a onda sam vidjela da je jedna ustanova objavila knjigu s povjerljivim izjavama žrtava silovanja, među kojima je bila i moja priča. Naveli su sve naše podatke uz ta svjedočenja i knjigu su prodavali za pet KM. Moja trojica rođaka i rodica pročitali su šta mi se dogodilo”, kazala je Mirsada.
Ova žrtva ističe da joj je najteže kada ostane “sama sa sobom”, pa sve vrijeme nastoji biti okupirana nečim, bilo da je to spremanje ručka ili rad u dvorištu. Također, dodaje da su ona i njene “drugarice po nevolji” u teškoj materijalnoj situaciji.
“Ipak, sve mi najviše volimo ručni rad. To nas toliko smiruje, a zahvaljujući razumijevanju gospodina Zlatka Alidžanovića, koji podržava naš rad, tokom Zimskog bazara, koji se održava na Trgu slobode u Tuzli, na štandu ´Lions Kluba´ će se prodavati naše rukotvorine. Nadamo se da ćemo uspjeti zaraditi nešto novca”, iznosi Mirsada svoja očekivanja.
Ona navodi da im se pridružuju i muškarci, koji su također žrtve silovanja, a koji su u početku bili skeptični, mada su vremenom, nakon što su pridobili povjerenje žena, otvoreno počeli govoriti.
“Došao je čovjek i rekao da bi volio pričati s nama, ali ne zna kako da počne. Bilo ga je sramota. Rekli smo mu da nam ne mora ništa reći, jer možemo i šutjeti, a opet ćemo razumjeti jedni druge. Tada je postepeno počeo pričati o svemu. Strašno je to što smo čule, ali scenarij je u skoro svim slučajevima isti. Na kraju nam je rekao da mu je mnogo lakše nakon te ispovijesti, iako je razgovor, za sve nas, bio emotivno iscrpljujući, jer nas je sve podsjetio na vlastite sudbine. Ipak, niko u njegovoj porodici ne zna za to, osim ljudi koji su bili zarobljeni s njim i pretrpjeli isto”, ispričala je Mirsada na kraju razgovora, pozivajući žrtve da o svom bolu progovore kada smognu snage za to.
freshpress.info/aa.com.tr/ba
Reklame
0 comments:
Post a Comment