Intervju dana: Sefer Halilović - Moji haški susreti sa Miloševićem

Prvi komandant Armije RBiH iz Haaga se vratio oslobođen optužnice. Danas se njegova Bosanska patriotska stranka sve više vraća u politički život BiH, a Sefer Halilović za Dane govori o osobnim iskustvima iz Scheveningena, Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Šešelju, Naseru Oriću, Rasimu Deliću, Milanu Babiću, te predstojećim izborima u BiH…

DANI: Jeste li bili iznenađeni kad ste čuli vijest da je umro Milošević? 

HALILOVIĆ: Ne, nisam, ja sam zapravo očekivao da će se to desiti u toku ove godine, svakako prije presude. Razmišljao sam da Milošević može, mora i treba izvršiti samoubistvo ili će ga Srbi otrovati. Suicidna sklonost kod Miloševića postoji jer su mu oba roditelja izvršila samoubistvo. On je bio smrtno svjestan situacije u kojoj se nalazi, bez obzira što to u sudnici nije tako izgledalo. Sa druge strane, jedini pravi razlog i interes da ga ubiju imaju Srbi. Da je postojala varijanta da ga neka od stranih obavještajnih službi ubije, ako govorimo o nekoj velikoj zavjeri, onda bi to bilo prije početka suđenja ili eventualno u onoj fazi kad tužilac iznosi svoje dokaze, ali ne na samom kraju kad je završio svoju odbranu. Ta je mogućnost apsolutno isključena. Što se tiče Haškog tribunala, on je zadnja institucija na svijetu koja bi pokušala da naškodi Miloševiću prije pravosnažnosti presude jer najviše štete, pored BiH, imat će upravo Tribunal.

DANI: Slažete li se sa ocjenom da je ovo ozbiljan udarac Haškom tribunalu? 

HALILOVIĆ: Jeste, naravno, pri čemu treba znati da je veći šamar tužilaštvu nego sudu. Pretpostavljam da malo ljudi u BiH zna da je najduži sudski proces u Nürnbergu trajao 8-9 mjeseci. Zagovornici ovako dugih procesa od 4-5 godina smatraju da su se pravni standardi u međuvremenu podigli pa je to razlog dugih suđenja. Mislim da je bilo moguće ići na kraće suđenje i da su sudije morale znati da je on narušenog zdravlja i da je pitanje da li će sve to izdržati. Pod pretpostavkom da je ove godine završeno suđenje, tek bi naredne godine bila presuda, negdje u ljeto, a žalbeni postupak bi trajao makar još dvije godine. Ljekari su morali znati koliko bi on još mogao da živi.

DANI: Jeste li se Vi imali prilike susresti sa Miloševićem u Haagu? 

HALILOVIĆ: Tokom 2001. proveo sam tri mjeseca u Haagu i jedan od mojih zahtjeva bio je da ne želim nikakav kontakt sa Slobodanom Miloševićem. To je tad poštovano. Kada sam otišao na suđenje, moj zahtjev je bio da ne želim kontakt ni sa Miloševićem, ni sa Šešeljem. To nisu poštovali. I pored mojih intervencija, imao sam nekoliko kontakata i sa Miloševićem i sa Šešeljem. To su bile one situacije kad se vraćamo sa suđenja pa oni nemaju dovoljno auta i stave nas dvojicu u isto auto.

DANI: Kako je izgledao taj prvi susret sa Miloševićem? 

HALILOVIĆ: Milošević je pokušavao da izgleda ljubazno. Čak je rekao: "Znam ja o Vama dosta informacija, da su Vas u Sarajevu pokušali ubiti, da su Vam ubili suprugu i njenog brata." Ja sam mu rekao: "Slobodane, ja u principu o tim stvarima ne govorim van BiH." A on je zadnji čovjek sa kojim bih na tu temu razgovarao. On se samo kiselo nasmiješio i počeo da govori kako je Tribunal politička institucija. Rekao sam da mislim da nije, da je on, prije svega, pravna institucija, da u tužilaštvu prilikom optuživanja ima politike, a što se suda tiče smatram da je to vrhunska sudska institucija. Tu je, otprilike, priča završena. Kasnije sam ga viđao na šetnjama i sportu i izgledao mi je kao činovnik koji radi u nekom birokratskom uredu, izgledao je umorno i iscrpljeno, ali se trudio da bude ljubazan sa svima. To je bio neki njegov stav.

DANI: Njegovi advokati tvrde da je uživao respekt svih pritvorenika i uprave zatvora? 

HALILOVIĆ: To apsolutno nije tačno. On se na sportu nešto razvlačio na onim spravama. I Naser je tad bio tamo. Slučajno sam ušao. Naser je vrlo grubo reagovao prema Miloševiću zato što je Milošević rekao: "Šta vi, bre, muslimani u Bosni od Srebrenice pravite mit?!" Rekao sam Naseru da Milošević odlično zna šta su mitovi, da Srebrenica nije mit nego surova istina zbog koje on sjedi u Haagu i da je on posljednji čovjek sa kojim on treba razgovarati na tu temu. I izveo sam ga iz dvorane. Ali znam veliki broj tamo pritvorenih Srba koji Miloševića smatraju odgovornim zato što su oni u pritvoru. Tako da mislim da je ta priča krajnje deplasirana, lažna i netačna.

DANI: Kako izgleda sistem zdravstvene zaštite u Haagu? 

HALILOVIĆ: Usudio bih se reći - savršeno. Milošević je, kao i svaki pritvorenik u Haagu, imao kvalitetniju zdravstvenu zaštitu nego u svojoj zemlji. Postoji način i procedura na koji se prijavljuje i do klinika sa najvišim standardom se može doći za vrlo kratko vrijeme. Interesantna je bila reakcija generala Pavkovića, koji ima potrebu za vrhunskom ljekarskom njegom jer kad ne bi primao lijekove sedam dana, on bi umro. Tražio je ljekarski pregled i kad se vratio rekao: "Pa u Beogradu sve lažu. Ovdje je vrhunska medicinska njega." Samo moraš ispoštovati proceduru, ostalo je sve osigurano. Ono što je tamo stvarno problem je zubar. Do njega se vrlo teško dolazi, ima samo jedan stomatolog, a on pokriva i lokalni zatvor.

DANI: Da li postoji nadzor uzimanja terapije? Sad postoje informacije da Milošević ustvari godinama nije uzimao tablete koje su mu bile propisane s obzirom na visok krvni pritisak, šećernu bolest i srčane probleme. 

HALILOVIĆ: Kada ljekar propiše terapiju, ona je kod stražara i tačno je precizirano u koliko se sati uzima. Tačno na vrijeme lijek se donese i pod nadzorom stražara se uzima.

DANI: Da li je to Milošević mogao izbjeći? 

HALILOVIĆ: Teorijski, da. Zavisi od stražara. Moguća je varijanta da on eskivira, ali to je opet sam kriv. To je jedan vid samoubistva. On je sigurno imao obezbijeđenu vrhunsku kliniku sa vrhunskim ljekarima i uz vrhunsku terapiju. Za sve ostalo je sam odgovoran.

DANI: Nekadašnji američki ambasador u Beogradu Montgomery govori o tome da mu je 2003. Miloševićeva supruga došla sa pismom Bushu u kojem je rekla da traži prekid suđenja zbog toga što Milošević odbija uzimati propisanu terapiju? 

HALILOVIĆ: U svakom slučaju on je kriv. Ako zna da ima slabo srce, da mora uzimati terapiju i ako je ne uzima, svjesno ide na samoubistvo.

DANI: Maloprije ste pomenuli mogućnost ko bi sve imao interes da ga otruje. Je li i kako je moguće tehnički izvesti trovanje? 

HALILOVIĆ: Mogao je advokat da mu donese. Ili neko ko mu dolazi u posjetu. Kontrole posjete su vrlo rigorozne, mada je i tad moguće nešto unijeti. Otrov se može, recimo, staviti u hemijsku olovku. I kad dolaze advokati, postoji kontrola, ali te kontrole su daleko blaže. Teorijski, mogao mu je advokat dati otrov.

DANI: Slažete li se sa ocjenom da je velika šteta što Milošević nije dočekao presudu?

HALILOVIĆ: Apsolutno. Usuđujem se reći da nije bilo razloga da se postupak ovoliko oduži i da se to moglo završiti mnogo ranije.

DANI: Šta mislite kako će se Miloševićeva smrt odraziti na proces BiH protiv SCG-a koji se ovih dana vodi? 

HALILOVIĆ: Tužba i sav dokazni materijal koji se koristio protiv Miloševića koristit će se i u tužbi BiH protiv SCG-a. Respektabilno sudsko vijeće imat će priliku da procijeni relevantnost dokaza i mislim da njegova smrt neće imati implikacije na tužbu protiv SCG-a. Imat će implikacije na SCG u smislu štete koja bi nastala presuđivanjem Miloševiću za genocid. Jedini interes da Milošević umre prije presude imala je SCG i Milošević sam. Viđao sam gore ljude koji su osuđeni na 25 godina zatvora: oni jednostavno vegetiraju, smisao života nalaze u brizi za djecu, za porodicu. Drugo ih ne zanima. Gore ima značajan broj ljudi koji sjede u zatvoru i koji su trebali svjedočiti protiv Miloševića. Naravno da tužilaštvo nije otkrilo sve svjedoke. Znam neke koji su trebali svjedočiti, a koji su pripadnici Vojske RS-a ili Vojske SRJ-a: jedini interes je bio interes SCG-a jer bi posljedice presude po SCG bile dugoročne narednih hiljadu godina.

DANI: Sljedeće pitanje je vezano za samoubistvo Milana Babića u Haagu. Da li taj slučaj može, po Vašoj procjeni, predstavljati udarac kredibilitetu suda? 

HALILOVIĆ: To su potpuno dvije različite priče. Ono što je u Babićevom slučaju zanimljivo jeste da su ga možda trebali pažljivije posmatrati jer se tako nešto dalo čak i naslutiti.

DANI: Da li ste imali prilike sa njim kontaktirati? 

HALILOVIĆ: Nekoliko puta. Bio je vrlo deprimiran. Njega je najveći broj Srba u Haagu prezirao, provocirao, ignorisao, šikanirao, nazivali su ga izdajnikom. Bio je potpuno izdvojen i potišten. Ja sam bio na drugom, a on na trećem spratu, dok je Milošević bio na prvom spratu. Nismo se često sretali, ali u Babićevom slučaju je to bilo moguće očekivati. Njegovo ponašanje, pa čak i način na koji je govorio, strašno stanje depresije… Mislim da su više trebali paziti na njega. Ali, postoji i ona poslovica - ubistvo možete spriječiti, ali samoubistvo ne.

DANI: Jeste li Vi imali osjećaj da je njegovo kajanje iskreno? 

HALILOVIĆ: Jesam. U Babićevom slučaju jesam, a u nekim drugim slučajevima bi se pokajali na sudu, ali bi se drugačije ponašali.

DANI: Kako je, recimo, bilo u slučaju Biljane Plavšić? 

HALILOVIĆ: Nisam je zatekao, ali neke druge jesam. Neću sada da ih navodim. U svakom slučaju, pokaže se da je to taktika. Ali u Babićevom slučaju mislim da je bilo iskreno.

DANI: Jesu li svi pritvorenici imali, recimo, kaiš i sl.? 

HALILOVIĆ: U prostorijama ima nekih gluposti koje su neracionalne. Imate kaiš, pertle na cipelama, možete imati sportske torbe koje imaju dugačke remene, jakne sa špagama. Možete u sobu unijeti nož koji je dugačak pola metra da siječete meso, ali niste recimo mogli unijeti makazice za nokte. To je meni potpuno nerazumljivo, ali oni kažu da je takav sistem.

DANI: Sud kaže i da je sistem takav da postoji nadzor svakih pola sata i da važi za sve pritvorenike?

HALILOVIĆ: Postoje dvije vrste pritvorenika: jedni su 24 sata pod videonadzorom i pored toga se svakih sat-dva otvara ćelija. Drugu grupu čine pritvorenici koji nemaju u ćeliji videonadzor i njih čuvar kontroliše tako što naiđe i pogleda ih svakih sat-dva. Posljednji večernji obilazak je oko 21-22 sata i onda ih nema do jutra, dok one koji su pod videonadzorom mogu vidjeti u svakom trenutku šta rade.

DANI: Sad nam recite nešto u vezi statusa Vašeg procesa. Tužilaštvo se žalilo, što je i bilo očekivano. Imate li nove informacije? 

HALILOVIĆ: Nemam. Žalba je formalnost koja se mora proći, jer nema novih svjedoka, dokaza, nema ničega. Tu sam potpuno miran.

DANI: Da li skupovi Vaše stranke ovih dana po BiH znače reaktiviranje i stranke i Vašeg povratka u aktivni politički angažman? 

HALILOVIĆ: Od mog povratka iz Haaga radimo na tome. Prvi put javno govorim o tome: to je obnavljanje i reformisanje stranke koje ima veliki odjek među građanima, imamo vrlo veliki broj novih članova, novo rukovodstvo. To je reformisana i obnovljena stranka.

DANI: Jeste li iznenađeni prijemom ideje o novim aktivnosti stranke? 

HALILOVIĆ: Nisam. Nakon haške presude padaju sve laži koje su lansirane na domaćem terenu. Narod nas počinje prepoznavati kao jedinu šansu i priliku, jer svi oni koji su sada na vlasti su do sad imali pregršt šansi i prilika da nešto urade, ali nisu uradili ništa. Uradili su za sebe, ali nauštrb države, naroda, privrede. Ovaj put imam utisak, a to potvrđuju zadnji skupovi i broj novih članova, da narod prepoznaje naš potez kao posljednju šansu. Ja ću učiniti sve da ne iznevjerim očekivanja.

DANI: Po čemu se BPS razlikuje od političke ponude, recimo, stranaka na vlasti? 

HALILOVIĆ: Kao nebo i zemlja. Njihovi lideri su i prije rata govorili: "Mirno spavajte, rata neće biti." Ljudi koji su bili u rukovodstvu BPS-a su se pripremali za rat. Ponosan na činjenicu da sam stajao na čelu tima odbrane, tima ljudi koji je uradio plan odbrane Republike BiH u organizaciji bosanskih patriota od čega je nastala Armija BiH. Bio sam na čelu tima koji je stvorio Armiju BiH ma koliko to kome odgovaralo ili ne. Najznačajnija činjenica koja se desila u BiH u zadnjih 500 godina je Armija BiH. Da Armije RBiH nije bilo, danas ne bi bilo BiH. Bile bi vjerovatno Srbija i Hrvatska razgraničene na ovom prostoru.

DANI: Lideri SDA bi rekli da je to njihova zasluga? 

HALILOVIĆ: Pozivam ih da pred kamerama o tome razgovaramo. Prije rata ja nisam bio šef kabineta kod reisa. Kad je počeo rat, ovi današnji lideri su dnevno po 10-15 puta zvali i pitali može li se Sarajevo odbraniti. Nisu pitali za Bosnu nego za Sarajevo. Kad je počeo haos u BiH, agresija, ja sam Predsjedništvu dostavio četiri zahtjeva. Proglašenje ratnog stanja, koje će se nažalost dogoditi tek u junu, naredbu da se izvrši opšta mobilizacija, da se SCG proglasi za agresora i kasnije će na moj prjedlog biti podnijeta tužba protiv SCG-a koja je na Predsjedništvu jednoglasno prošla. Nažalost, takva tužba protiv Hrvatske nije stigla do sjednice. Ja sam tražio da se napravi platforma za rad Predsjedništva u ratnim uslovima. Od tada svi nekako pokušavaju staviti autorsku šapu na to. Jer, u Bosni, poraz je uvijek siroče, a pobjeda ima stotinu očeva. Ako nešto valja, svi su tu i moraš roditi mečku da dokažeš da si zapravo nešto bio. Ako ovo nije dovoljno razlika, ima još: kada je 1993. HVO poražen u BiH, ti veliki mislioci i lideri stvaraju Vašingtonski sporazum koji je, usudio bih se reći, po BiH opasniji od Dejtonskog sporazuma. Zašto? Zato što ovaj komad BiH na kojem bi trebala biti normalno uređena država je napravljen tako da je to zapravo katastrofa. U aprilu 1993. Hrvatska je donijela odluku da svi Bošnjaci u jednom danu ostanu bez posla. I tako je i bilo. Do dana današnjeg na prostoru Duvna, Livna, Kupresa i Prozora niko se nije vratio. Zamislite mudrosti i pameti ovih novih ustavotvoraca koji pričaju o građanskoj državi da obrazovanje spuste na nivo kantona. Posljedica njihove pameti jesu dvije škole pod jednim krovom. U Livnu, Duvnu i Kupresu nemaju dvije škole, ima samo jedna. I tamo bošnjačka i bosanska djeca uče i dalje da im je Hrvatska domovina, da im je Tuđman doskorašnji predsjednik. To je njihova pamet, zato su to u Daytonu još više betonirali. Nije HVO nastao kao autohtoni pokret otpora među Hrvatima na prostoru BiH: Hrvati koji su branili Bosnu su bili u Armiji Republike BiH. Mi smo imali HVO u Tuzli u strukturi komandovanja Armije RBiH. Imali smo u Sarajevu brigadu HVO-a u strukturi komandovanja Armije RBiH, na Musali. Taj HVO je branio Bosnu. Onaj HVO je bio komponenta Vojske Republike Hrvatske kao što je Vojska RS-a bila komponenta Vojske SRJ-a, jer su dobijali plate, unapređenja, činove i postavljenja iz Beograda. Dakle, to je bila komponenta agresorske vojske.

DANI: A kakav je Vaš odnos prema trenutnoj političkoj opoziciji koja postoji u BiH? 

HALILOVIĆ: Raduje što ima napretka. Očigledno je nekim ljudima trebalo vremena da sazriju i kao opozicionari i kao političari. Mislim na socijaldemokratsku opoziciju. Mi smo 1996. u programu napisali oduzimanje nezakonito stečene imovine i reviziju pljačkaške privatizacije. Onih nekoliko mjeseci dok sam bio ministar u Alijansi prvi sam postavio to pitanje. Nije bilo spremnosti da se to uradi. Tada imali većinu u Parlamentu i mogli smo donijeti zakone i početi raditi. Sad su to shvatili.

DANI: To je bila koalicija od desetak stranaka. Jeste li imali ikakvu podršku ili je čitav blok bio protiv?

HALILOVIĆ: Razgovarao sam sa ljudima iz SDP-a, Stranke za BiH, NHI-a, ali nismo imali dovoljno glasova da to izvedemo do kraja. Jako sam obradovan što vidim da je zakon za koji se zalažem od 1996. u proceduri.

DANI: Ko su stranke sa kojima biste najradije učestvovali u Vladi? 

HALILOVIĆ: Reći ću koje nisu. Nikada, ni pod kojim uslovima i ni po koju cijenu neću biti u koaliciji sa HDZ-om, SDS-om i srpskim radikalima. Svim drugim strankama su vrata otvorena, s tim što bih, kad bih došao u priliku da razgovaram sa SDA, postavio niz uslova.

DANI: Koje su Vaše procjene s obzirom da je predizborna kampanja već počela? Šta će biti odlučujuće? Da li ta velika pitanja, politička, ustavna ili ona koja malom čovjeku život znače, kriminal, korupcija, ekonomska situacija?

HALILOVIĆ: Teško je procijeniti šta će koja stranka uzeti kao prioritet. Pokušat ću unutar BPS-a da nametnem kao prioritet program izlaska iz krize. Zamka koja nam se pokušava nametnuti je diskusija o ustavnim reformama. Mi ćemo pokušati da kažemo da je problem u ovoj zemlji nezaposlenost, pokretanje privrede, kriminal i korupcija, lopovluk. Ako predsjedavajući Vijeća ministara kaže da crno tržište godišnje proguta 3, 5-5 milijardi KM, onda svi koji sjede u vlasti trebaju podnijeti ostavke i otići: dovoljno je pomnožiti cifru sa 10 godina koliko vladaju. To je znači 35-50 milijardi KM koje su otišle u privatne džepove. Narod treba da im kaže da su neriješena pitanja u ovoj zemlji pitanja boraca i posljedica rata, kao i povratnici. To su prioriteti. Usuđujem se reći da je problem kriminala i korupcije mnogo veći problem nego ustavne promjene. Ma koliko to bogohulno zvučalo, ja sam još 1996., kada smo formirali stranku, rekao da američka i japanska privreda ne mogu izdržati 150 ministarstava, 13 parlamenata itd. Isti oni koji su bili u Daytonu, koji su potpisali Vašingtonski i Dejtonski sporazum, koji su uništili Republiku BiH, danas nam pričaju o zajedničkoj državi. Njihova priča nije ništa drugo nego priča lopova: dobit ćemo Tuzlansku banku, završit ćemo pljačkašku privatizaciju, pokrast ćemo sve što budemo mogli od Energopetrola, GRAS-a, Željezare, Aluminija… Oni koji su najglasniji zadnji put su se pojavili u bosanskoj javnosti za prošle izbore. Tri godine ih nije bilo, odjednom se pojavljuju i pričaju nam priču o Ustavu koji su oni napravili. Ja nemam potrebe ništa govoriti jer posljedice njihove vlasti 12 godina nosim na leđima - bez riješenog ijednog egzistencijalnog pitanja - i gledam kako legalno sa ministarskih pozicija pljačkaju i uništavaju ovu državu. Mi nudimo nova radna mjesta, izgradnju puteva, radikalan obračun sa kriminalom i korupcijom, eliminaciju crnog tržišta, rješenja za boračka pitanja i nešto što se zove reforma pravnog sistema odnosno pravosuđa. Ovdje policija hapsi kriminalca koji nije platio porez 20 miliona KM, a sudija izrekne kaznu od godinu dana zatvora. Po američkim zakonima on bi dobio tri doživotne robije. Taj isti kriminalac nađe načina da se opet pojavi kao uspješan privrednik.

DANI: Je li ova politička borba teža od one u koju ste se upustili 1992. godine? 

HALILOVIĆ: Naučio sam da pobjeđujem, pobijedit ću i ovaj put. Ja sam čovjek za nemoguće situacije. Ovo možda pretenciozno zvuči, ali kad sam 1991. počeo pričati da ćemo biti napadnuti i da se možemo odbraniti, smijali su mi se. Drugo: kad sam dobio priliku, za šest mjeseci sam kao ministar za raseljene i izbjeglice vratio više ljudi nego ova vlast koja sjedi 10 godina. Ja ću vam sve svoje spiskove pokazati. Oni nemaju spiskove. Oni su potrošili više od 100 miliona, a nema nijednog imena i prezimena krajnjeg korisnika. Naravno, odmah sam podnio krivičnu prijavu: za tih šest mjeseci podnio sam četiri krivične prijave. I treće: za hašku optužnicu ne krivim ni haške istražitelje ni tužilaštvo. Njezino uporište je ovdje, među domaćim izdajnicima koji su mislili da montiranjem moje optužnice mogu spasiti sebe ili neke druge ljude. Strategija moje odbrane bila je samo moja pozicija, bez bilo kakvih optuživanja drugih. Moj poziv jeste svim dobronamjernim ljudima da pomognu Rasimu Deliću, jer je sad njegov proces. Hadžihasanovićeve i Kuburine presude idu, Naseru Oriću je suđenje završeno. Molim da se legalno i legitimno pomogne Rasimu Deliću jer se njemu sudi kao komandantu bosanske vojske. Ja nisam imao ni tu podršku ni pomoć, osim podrške i pomoći prvog premijera Behmena. Sva vrata su bila zatvorena. Šest dopisa pošaljemo Predsjedništvu za arhiv, a odgovora nema. Advokat se poslije obratio sudu i tek nakon naredbe suda mi smo mogli ući u arhiv Predsjedništva. Jedino nije bilo problema u Vojsci Federacije - konačno, te ljude znam, ja sam ih postavljao.

DANI: Koliko Vas je haško iskustvo promijenilo? 

HALILOVIĆ: To je iskustvo koje se ne može platiti. Nikada ranije na sudu nisam bio ni kao svjedok, imao sam samo kazne za brzu vožnju i pogrešno parkiranje. Nisam imao kontakta sa tom vrstom svijeta. I odjedanput se nađeš u zatvoru. Znam da sam se zalagao za multietničku Bosnu, znam da sam potpisivao krivične prijave protiv ljudi u Sarajevu, stvorio sam multietničku armiju u multietničkoj Bosni koja je imala tada u svojim redovima 25-30% Hrvata i Srba i ostalih naroda koji se ne smatraju Bošnjacima. Imali smo Jevreja. Poslije 8. juna i moje smjene armija više nije bila takva, završila je ne kao nacionalna nego kao stranačka vojska. Da je bila nacionalna, u toj bi vojsci bilo mjesta za mene i za desetine čestitih Bošnjaka. Nisam ni sanjao da se mogu naći u Haagu. Čuo sam za najave, ali sam i znao da me mogu optužiti, ali me ne mogu osuditi. I odjedanput sam u društvu koljača, silovatelja, ubica, onih koji su logore držali, iznad mene Krajišnik, ispod mene Milošević. Naravno, znam i siguran sam da sam nevin i da imam dovoljno znanja, hrabrosti mi, hvala Bogu, nije manjkalo, da se iz toga izvučem.

DANI: Šta Vam je najteže palo u odnosu ljudi prema Vama? Jeste li očekivali, ako ne podršku, ono bar korektnost u prikupljanju dokaza za odbranu? 

HALILOVIĆ: I danas mi najteže pada dvoličnost. Ima jedna grupa ljudi koji su bili pozvani da svjedoče i ima grupa ljudi koji su odbili da svjedoče. Oni su rekli: "Nemojte, mi smo SDA, pa će nam zamjeriti ovi naši." Mi smo i to razumjeli. Nisu oni ni bili svjedoci takvog ranga da su bili nešto važni, ali po mom povratku iz Haaga oni se ponašaju kao da ništa nije bilo. A što se tiče pristupa arhivi, oni su obavezani na saradnju i znao sam da to moraju dati. Mogli su se praviti blentavi kao što se Tihić pravio, ali ima načina, gospodine Tihiću, da te natjeramo da budeš dobar. Meni je najgore to što se danas svi takvi ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, mi smo kao i dalje prijatelji. To je licemjerstvo koje zaista nikad nisam podnosio.

Senad Pećanin - DANI , 19.03.2006.

30.05.1992.: Ujedinjeni narodi izglasali embargo protiv krnje Jugoslavije

Rezolucijom 757 Vijeće sigurnosti nametnulo sveobuhvatne ekonomske sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji, zbog direktne podrške snagama bosanskih Srba.

1992. – Od 30. maja do 04. juna srpske snage u Prijedoru su ubile oko 1000 Bošnjaka

Od 30 maja do 04 juna srpske snage u Prijedoru su ubile oko 1000 Bošnjaka (samo u glavnoj ulici u Prijedoru 29 i 30 maja ubijeno je više od 200 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti). Krajem juna 1992 godine srpske snage su Prijedoru i okolnim selima ubile još 2500 civila. Srpske snage iz Bosanske Krajine za vrijeme rata prisilno su protjerale oko 350 000 Bošnjaka i Hrvata. Mnogi su završili u nekima od 100 koncentracionih logora formiranih na području Bosanske Krajine (samo na području općine Prijedor formirano je 42 logora). Po zlu su poznati Omarska, Keraterm, Tomašice, Trnopolje, Manjača itd.

30.05.1992. – Srpske snage su u Ahatovićima i Dobroševićima, kod Sarajeva, ubile 200 civila

Krajem maja 1992. srpske snage su u Ahatovićima i Dobroševićima, kod Sarajeva, ubile 200 civila dok je tristo zatvoreno u koncentracione logore i zatvor u Rajlovcu, bivšoj kasarni JNA.

RAM - šifra ili plan?

U unakrsnom ispitivanju zaštićenog svedoka B-1493, visokog oficira bivše JNA i od aprila 1992. jednog od zapovednika Armije BiH, Milošević tvrdio da RAM nije nikakav plan za zaposedanje teritorija buduće srpske države, već "šifra za prelazak na zaštićeni razgovor"

Zaštićeni svedok B-1493, visoki oficir bivše JNA a od aprila 1992. jedan od komandanata u Armiji BiH, je u današnjem nastavku svedočenja na sudjenju Slobodanu Miloševiću optužio JNA da je obučavala srpske paravojne formacije i učestvovala u okupaciji bosanskih gradova, kao i u pljačkanju kuća bosanskih Muslimana.

Paravojne formacije iz Srbije su, prema svedoku, bile "specijalne, dobro obučene i opremljene jedinice", čiji je zadatak bio da se "ubace u odredjeni prostor, naprave haos, ubiju nekoliko desetina uglednih ljudi, opljačkaju... i tako stvore uslove da se jedinice JNA uključe i pridruže okupaciji". Za to su ih, tvrdi svedok, obučavali oficiri JNA u vojnim centrima u Srbiji i Istočnoj Slavoniji. Takav scenario je, prema njegovom svedočenju, primenjen u napadima na Bijeljinu, Prijedor i Brčko, gde je ubijeno tri hiljade ljudi. Spiskove ljudi koje treba "likvidirati" zajednički su pravili pripadnici JNA i lokalna rukovodstva bosanskih Srba, tvrdi svedok.

Govoreći o napadu na Bijeljinu 1. aprila 1992., on je naglasio da JNA nije ni na koji način regovala na dejstva Arkanovih "specijalnih jedinica", već je dozvolila da se počine zločini nad civilnim stanovništvom. Zaštićeni svedok smatra da je JNA u Bijeljini i Zvorniku raspolagala dovoljnim snagama da "Arkanovce" vrlo lako stavi pod kontrolu, da je to htela. Umesto toga, JNA je blokirala grad i niko nije mogao da u njega udje, ili izadje, bez kontrole JNA i "srpske garde". Pozivajući se na svedočenja bivših zatočenika logora Batković, on je rekao da su pojedini vojni policajci upadali i pljačkali muslimanske kuće.

U unakrsnom ispitivanju bivšeg visokog oficira JNA i zapovednika Armije BiH Milošević je tvrdio da je Arkan došao u Bijeljinu u "privatnom aranžmanu sa lokalnim srpskih vlastima", koje su ga pozvale nakon što su "muslimanski ekstremisti blokirali grad" i pripremili "spiskove Srba za likvidaciju". Za sukobe u BiH Milošević je optužio "zelene beretke", "patriotsku ligu" i "hiljade islamskih plaćenika", ali je svedok tvrdio da u zoni za koju je on odgovarao nije bilo ni jednog "mudžahedina", a da ih je u Bosni i Hercegovini ukupno bilo "izmedju 250 i 300".

Na Miloševićevo pitanje da li je čuo za plan RAM, svedok B-1493, koji je do 1991. godine bio odgovoran za operativno-ratna planiranja u svojoj komandi JNA, je odgovorio da takav plan nije video, ali da je radio na jednom sličnom planu pod šifrom "S2". Tim planom je, tvrdi svedok, bilo predvidjeno da se korpusi Prve vojne oblasti, čije je sedište u Beogradu, rasporede duž linije Karlobag-Karlovac-Virovitica, što je navodno predvidjeno i planom RAM. Milošević je, medjutim, tvrdio da je RAM zapravo "šifra za prelazak na zaštićeni razgovor, a ne plan".

Na početku dokaznog postupka po optužnicama za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, tužilaštvo je emitovalo snimak presretnutog telefonskog razgovora izmedju Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, vodjenog 8. jula 1991., u kojem je, pored ostalog, sadržan i ovaj dijalog:

MILOŠEVIĆ: "Od strateškog značaja je za budući RAM, znaš šta je RAM?
KARADŽIĆ: "Da, sve znam, sve znam."
MILOŠEVIĆ: "Da banjalučka grupacija bude sposobna i mobilna."
KARADŽIĆ: "Dobro."
MILOŠEVIĆ: "Zato moraš, pod jedan, obezbediti da ona bude sposobna i mobilna i da nema nikakvih problema. I, dva, za jedan sat se javi Uzelcu sa pozivom na dogovor."

Milošević danas nije objasnio zašto posle "šifre RAM" on i Karadžić nisu prešli na "zaštićeni razgovor", već su na otvorenoj i prisluškivanoj telefonskoj liniji nastavili da govore o planovima za naoružavanje Srba i zaposedanje teritorija. (kraj)

Preneseno sa stranice sense-agency.com

Florence HARTMANN - Gospodari igre

Već je početkom godine (1990), Slobodan Milošević, uz podršku srpskihnacionalista iz Bosne i Hercegovine, kovao zavjeru za preuzimanje kon­trole nad područjima koja je namjeravao pripojiti Srbiji. Ponavljao se isti scenarij kao i u Hrvatskoj. Uz financijsku i logističku podršku srpske tajne policije Dobrica Ćosić, bard velikosrpskog nacionalizma, 27 srpnja 1990.je osnovao bosanski ogranak SDS-a, koji je povjerio kolegi i prijatelju Jovana Raškovića, Radovanu Karadžiću. "Čovjek od povjerenja", izjavio je romanopisac predstavljajući ga srpskom vodstvu.²¹⁰ SDS je okupljao sve sarajevske zagovarače srpskog ekspanzionizma, prvenstveno profesorsku jezgru s Filozofskog fakulteta kojoj su pripadali Milorad Ekmečić, Slavko Leovac, Vojislav Maksimović i Aleksa Buha. Oni su od rujna 1990. ponav­ljali strategiju svojih kninskih saveznika, koji su se pobunili i osnovali u Banjaluci Srpsko nacionalno vijeće, tada predstavljeno kao forum koji će omogućiti "srpskom narodu da preuzme svoju sudbinu u ruke" Naime, taj je organ, kojim je predsjedavao psihijatar Radovan Karadžić, organi­zirao paralelnu vlast koja je trebala uspostaviti srpske autonomne pokra­jine po uzoru na SDS u susjednoj republici.

Za razliku od svojih saveznika u Hrvatskoj, srpski nacionalisti u Bosni su pripadali koaliciji na vlasti u Sarajevu. Za vrijeme prvih slobod­nih izbora, u studenom 1990., nacionalističke stranke triju zajednica su se ujedinile kako bi tako porazile bivše komuniste. Tako je sada SDS dijelio vlast s bosanskim ogrankom HDZ-a i sa SDA, Strankom demokratske akcije, koja je predstavljala Muslimane. Tu je zajednicu Tito 1969. godine proglasio narodom kako bi tako potvrdio specifičnost i državni legitimitet Bosne i Hercegovine, koja je stalno bila izložena pritiscima srpskog i hr­vatskog nacionalizma.²¹¹ Taj neprirodni savez između stranaka koje su se zalagale za sasvim različite koncepcije o budućnosti Jugoslavije olakšat će "libanonizaciju" Bosne i Hercegovine, koja će najprije biti usmjeravana iz Beograda, a zatim i iz Zagreba. Od prve polovine 1991. godine Vlada i kolektivno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine su bili potpuno paralizi­rani unutrašnjim svađama, a policija se dijelila po etničkoj pripadnosti.

Borisav Jović, osoba potpuno odana Slobodanu Miloševiću, ugošćuje 21 veljače 1991 u Beogradu Radovana Karadžića, popularnog srpskog nacionalističkog vođu. Sastanak je uvelike nalikovao onome kakvog je u kolovozu 1990. imao s Milanom Babićem. Radovan Karadžić mu je objas­nio da nema puno nade da će Bosna i Hercegovina prihvatiti pripojenje Srbiji i Crnoj Gori nakon raspada Jugoslavije izatražio je savjet kako se ponašati u slučaju da Sarajevo želi proglasiti suverenost. Borisav Jović mu je savjetovao da, napuštajući bosansku Skupštinu prije glasovanja, onemogući svaku odluku koja bi mogla dovesti u pitanje velikosrpski projekt. Nakon toga mu je obećao podršku JNA.²¹² U međuvremenu je RadovanKaradžić trebao biti spreman za trenutak kada će trebati osnovati auto­nomne oblasti svih područja s većinskim srpskim stanovništvom. Beograd je od njega tražio da najprije pričeka rezultate razgovora među republika­ma o budućnosti zemlje. Jer, za razliku od hrvatskih Srba, bosanskohercegovački Srbi nisu imali nikakav izgovor, pa čak ni lažan, za neprizna­vanje autoriteta Sarajeva. Srbi nisu imali status nacionalne manjine, njiho­va građanska prava nisu bila ugrožena, a vlast u kojoj su sudjelovali nije promijenila Ustav niti je zamijenila crvenu zvijezdu grbom koji bi ih mo­gao podsjetiti na njihovu tragičnu prošlost. Osim toga, Sarajevo nije zahti­jevalo neovisnost već je, naprotiv, pokušavalo spasiti Jugoslaviju i nastojalo je posredovati između Ljubljane, Zagreba i Beograda kako bi se pronašao izlaz iz krize.

U travnju 1991 Beograd je dao zeleno svjetlo Radovanu Karadžiću. Slobodan Milošević se upravo bio nagodio s Franjom Tuđmanom u Karađorđevu i dobio je osiguranje da će Hrvatska krenuti putem nezavisnosti. Armija mu je potvrdila svoju podršku. Sada se slobodno mogao posvetiti Bosni i Hercegovini. No, zahtijevao je od bosanskih Srba da djeluju u najvećoj tajnosti kako njihovi postupci ne bi izgledali kao dio dogovorenog plana za cijepanje hrvatskog i bosanskog prostora. Radovan Karadžić i njegove vatrene pristalice su javno trebali izjavljivati da se zalažu za "oču­vanje Jugoslavije, u okviru toga i Bosne i Hercegovine, ne tražeći ničiju podelu, niti Veliku Srbiju, ali ne dozvoljavajući da se srpski narod silom izvodi iz Jugoslavije."²¹³

SDS je 26. travnja ujedinio dvadesetak općina u okolici Banjaluke u srpsku oblast. To područje, nazvano Bosanska krajina, koje je odmah osnovalo svoju paralelnu Skupštinu, graničilo je s dijelom Hrvatske koji je bio u rukama srpskih pobunjenika. A u svibnju 1991. godine Bosanska krajina proglašava svoju autonomiju. Sljedećih dana proglašene su još dvije srpske autonomne oblasti (SAO), u Romaniji, istočno od Sarajeva, te u Semberiji i na Majevici, na sjeveroistoku republike. Do kraja ljeta srp­ski nacionalisti su samoproglasili šest srpskih autonomnih oblasti, potpuno se odvojivši od sarajevske vlade. U svibnju 1991 SDS je objašnjavao svoj potez: "U slučaju da se Bosna i Hercegovina konstituiše kao samostalna suverena država, srpski narod neće da bude manjina u takvoj BiH. Samo u tom slučaju došlo bi do izdvajanja udruženih opština (srpskih) u samo­stalnu autonomnu pokrajinu, sa svim državnim atributima. (. .) Za dva­deset četiri sata u svakoj srpskoj opštini bila bi formirana bar jedna jedi­nica, jer Srbi neće dozvoliti da još jednom budu zatečeni kao 1941 godi­ne."²¹⁴ Mjesec dana kasnije pojašnjavao je da se podjela Bosne i Hercego­vine "neće moći ostvariti mirnim putem."²¹⁵

210) Borisav Jović, Poslednji dani, op. cit, str 193.

211)Bosanska republika je u to vrijeme brojila 4.365.000 stanovnika, od toga 43,7% Musli­mana, 31,4% Srba i 17,3% Hrvata. 18. studenog 1990. 71% glasača je dalo svoje glasovestrankama utemeljenima na nacionalnoj osnovi. U Skupštini je SDA dobila 30,4% glasova (86 poslaničkih mjesta od ukupnih 240), SDS 25,2% (72 poslanička mjesta) i HDZ 15,5% (44 poslanička mjesta). Stranke višeetničkog sastava, kao bivši komunisti ujedinjeni u Stranku demokratskih promjena (SDP) ili Savez reformskih snaga pre­mijera Ante Markovića (SRSJ BiH), pretrpjele su žestok poraz dobivši samo 28,9% glasova i zajednički 33 poslanička mjesta u Skupštini. Nacionalističke stranke su dobile 7 mjesta u bosanskom kolektivnom Predsjedništvu i osnovale tako koalicijsku Vladu. Mjesto predsjednika kolektivnog Predsjedništva dodijeljeno je krajem 1990. Aliji Izetbegoviću, čelniku SDA, a mjesto predsjednika Vlade i predsjednika Skupštine Juri Pelivanu iz HDZ-a i Momčilu Krajišniku iz SDS-a.

212)Borisav Jović, op. cit., str 274.

213)Ibid., str. 338.

214) Borba, Beograd, 14. svibnja 1991.

215) Nin, Beograd, 28. lipnja 1991.

216) Tijekom ljeta Obavještajna služba je predala saveznom premijeru Anti Markoviću snimku tih telefonskih razgovora.

Beogradska strategija u Bosni i Hercegovini nije se ograničavala samo na jednostavno, postupno preuzimanje teritorija od strane SDS-a i kontrolu policijskih postaja u srpskim područjima. Plan je, osim toga, uključivao i uspostavu pravog vojnog rješenja zahvaljujući suradnji između SDS-a i JNA. Slobodan Milošević se okoristio interventnim planom iz veljače 1991., kada je JNA planirala udružiti se sa SDS-om i tako, uz ostale republike, pokoriti i Bosnu i Hercegovinu. Vojno vodstvo je bilo prihvatilo taj plan uvjereno da će tako doprinijeti sprječavanju raspada Jugoslavije. Beograd je tada uspostavio direktnu vezu s Radovanom Karadžićem orga­nizirajući naoružavanje bosanskih Srba i uspostavljajući vezu između čelnika SDS-a i povjerljivih oficira JNA.

Od kraja svibnja jugoslavenska Obavještajna služba je tako zabilježila nekoliko telefonskih razgovora između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, koji su otkrivali detaljan plan o nasilnom stvaranju Velike Sr­bije.²¹⁶ Jedan od tih razgovora se vodio sredinom ljeta. Rat protiv Hrvat­ske je bio započeo, a Slobodan Milošević je već pripremao agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Srpski predsjednik je u telefonskom razgovoru tražio od Radovana Karadžića da stupi u vezu sa srpskim generalom Nikolom Uzelcem, zapovjednikom vojarne u Banjaluci, kako bi dobio oružje i po­krenuo plan RAM, zamišljen "u dogovoru sa najvišim vojnim organima", a čije su glavne crte predstavljene Radovanu Karadžiću tijekom susreta s Borisavom Jovićem i Slobodanom Miloševićem, početkom travnja u Beo­gradu:

S.M.: "(. .) Obrati se Uzelcu, on će ti sve reći. Tamo gde imaš pro­blema, javi se meni.

R.K.. Imam problema u Kupresu.²¹⁷ Tamo je deo Srba prilično ne­poslušan...

S.M.: Ne brini, lako ćemo za to. Samo se ti javi Uzelcu.

R.K....

S.M.. Sve ćeš imati, ne brini. Najjači smo...

R.K.. Da, Da.

S.M.: Nemoj da brineš. Dok je armije, niko nam ništa ne može.

R.K.. A Hercegovina...

S.M.. Ne brini za Hercegovinu. Momir (Bulatović) je poručio ljudi­ma: "Ko nije spreman da gine u Bosni, nek' istupi pet koraka napred." Niko nije istupio...²¹⁸

R.K.. Dobro je to.   A što je s onim bombardovanjem.

S.M.. Danas nije zgodno za avijaciju, zaseda Evropska zajednica.. "²¹⁹

Kad je u rujnu 1991 jugoslavenski premijer obaviješten o zavjeri koja se kovala, odlučio je na ministarskom savjetu prijaviti direktnu upletenostbeogradskog vodstva u organiziranje srpske oružane pobune u Hrvatskoj i u Bosni i objelodaniti sve dokaze kojima je raspolagao.

"Iz kazete koju sam preslušao jasno proizlazi, molim vas, jasno pro­izlazi veza, ja moram upotrijebiti imena, zato što sam ih čuo i glasovi su bili raspoznatljivi, kad Slobodan Milošević daje naloge Karadžiću da Karadžić stupi u kontakt sa generalom Uzelcem i kaže - po dogovoru na najvi­šem vojnom vrhu - da se preda oružje i naoruža teritorijalna odbrana Bosanske krajine i da se u realizaciji programa RAM to iskoristi. Kažu da je to program Velike Srbije. Da je u tom smislu vršeno naoružavanje ljudi koji su se u Hrvatskoj borili na srpskoj strani i naoružavanje ljudi u Bosni i Hercegovini. Takođe je snimljen dio razgovora u kojem Karadžić razgovara sa generalom Adžićem. Ako mi hoćemo da damo doprinos raz­rješavanju naše krize, onda mi moramo biti svjesni onoga što se događa i svjesni toga da, nažalost, JNA sudjeluje direktno u građanskom ratu i da je direktno se opredijelila za jednu stranu, i da, prema tome, JNA ne može igrati ulogu plavih kaciga u Jugoslaviji."²²⁰

Okvir (na srpskom "ram") Velike Srbije polako je počeo dobivati obrise. Više od godinu dana Slobodan Milošević je pomno radio na insti­tucionalnoj i vojnoj pripremi rasplamsavanja nasilja. Sukob koji se pri­premao nije bio nimalo sudbinski predodređen. Nije se tu radilo o uskrs­nuću nekakvih pradjedovskih borbi na Balkanu osuđenom na prokletstvo rata. Suprotstavljanja između glavnih naroda Jugoslavije crpila su, narav­no, korijene u burnoj prošlosti, ali nikad Jugoslavija ne bi upala u tako tragičnu, bezizlaznu situaciju da Slobodan Milošević nije uspio progurati zamisao da će njenim komadanjem nacionalistička elita trajno prigrabiti vlast. Srpski je predsjednik rasplamsao strah srpskog naroda, ulio mu je bojazan od novog genocida i poticao je srpsku pobunu mržnjom protivHrvata i Muslimana, kako bi pokrenuo "spontani" poriv za osvetom koji će postati motor pokretač osvajanja i etničkog čišćenja.

²¹⁷  Mjesto na jugozapadu Bosne, smješteno na strateškom mjestu koje kontrolira Bosnu iHrvatsku. Srpsko stanovništvo nije poslušalo naredbe SDS-a i obavijestilo je svojehrvatske i muslimanske susjede što se sprema, tako da su oni uspjeli organizirati obranu.

²¹⁸  Momir Bulatović je u ono vrijeme bio predsjednik Crne Gore.

²¹⁹  Vreme, Beograd, 30. rujna 1991. Stenogram tog telefonskog razgovora je u rujnu 1991.Ante Marković predao novinaru tog nezavisnog tjednika Beograda.

²²⁰  Vreme, Beograd, 23. rujna 1991., str. 5-12.

29. maj 1991. - Slobodan Milošević pokrenuo realizaciju plana "RAM"

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević daje instrukciju predsjedniku SDS-a (Srpska demokratska stranka) Radovanu Karadžiću da jedinice srpske teritorijalne odbrane i dobrovoljačke jedinice u Bosni i Hercegovini stavi na raspolaganje JNA (Jugoslavenskoj narodnoj armiji), kako bi se uspješno realizirao plan »RAM«. Radovan Karadžić dao je naredbu općinskim odborima SDS-a u BiH o mobilizaciji rezervnog sastava policije, Teritorijalne odbrane i dobrovoljaca, kao i naredbu o stavljanju tih formacija pod komandu JNA.

Dudaković konačno otkrio istinu javnosti: Zašto nije zauzeo Banja Luku i došao do Drine sa svojom vojskom

Dudaković: Divizijski general Armije RBiH u mirovini

General BiH Atif Dudaković, tijekom rata zapovjednik 5. korpusa, ovih je dana u nenadano stresnoj situaciji. Iz Srbije su pušteni u javnost video snimci završnih operacija oslobaðanja zapadne Bosne na kojima, navodno, pripadnici postrojbe kojom je zapovijedao general Dudaković čine zvjerstva prema srpskim zarobljenicima i civilima. I dok su hrvatska, a dijelom i bosanska strana, slavili obljetnicu Oluje u kojoj je srpski agresor definitivno poražen, srpska strana je toga dana na sasvim drukčiji način okarakterizirala Oluju, kao »veliki i nekažnjeni zločin«, a da bi to potkrijepili 'dokazima', pustili su u javnost video zapis koji je potresao ovdašnju javnost.

Izravno su optužili generala Dudakovića da je zapovjedio zločin te pozvali organe u BiH i Hrvatskoj da procesuiraju taj zločin, a i Haški sud, odakle im je odgovoreno da je Haag završio sve svoje istrage, u skladu s izlaznom strategijom toga suda. O svemu tome general Dudaković eksluzivno govori za »Hrvatski list«.

Na početku razgovora ističe: »Nije me iznenadilo što takve podvale stižu iz Beograda. Njih smo porazili, oni se, nažalost, ni danas ne mogu pomiriti s porazom svoje imperijalističke politike. Razočaran sam i zgranut da Zagreb prihvaća takve laži. Ovo što su objavila pojedina glasila u zagrebu, odnosno u Hrvatskoj, nisam očekivao. Je li to sada neka nova neprincipijelna koalicija? Ne čudi me što viče četnik Koštunica, ali zašto u Hrvatskoj, u kojoj imam puno prijatelja i saveznika, to prihvataju kao činjenice? Ja poručujem da su sve to podvale i da smo časno branili domovinu. Bilo je pojedinačnih ekscesa, ali oni su procesuirani davno. Vojska kojoj sam zapovijedao, časno je odradila svoju oslobodilačku zadaću.

Što sad, samo muslimani se ne smiju moliti, a svi drugi mogu…

Ipak, snimci video zapisa su šokantni. Tvrdite li da su vjerodostojni?

General Dudaković: Snimci djeluju apsolutno šokantno. Slažem se, ali riječ je o podmetanju. Ponavljam, bilo je pojedinačnih kaznenih djela, ali ona su procesuirana. Ono, što oni koji su pustili u javnost tu snimku žele postići i poručiti, velika je neistina. Izvadili su neke situacije iz konteksta, moje riječi takoðer su izvadili iz konteksta. Sada ispada da se svi mogu u ratu moliti Bogu, ali Bošnjaci ne bi smjeli Allahu. Pa nije rat balet, što su očekivali da u toj situaciji slušam Wagnera? Pa kako se, inače, u ratu razgovara kada se bori protiv višegodišnje okupacije? Čujte, ja nisam zapovijedao artiljerijskom divizijom, imao sam u tim uvjetima snage i sredstva kakva sam imao.
Mi smo 1201 dan izdržali bez streljiva, bez hrane, bez vode, bez svega! Znate li, što to znači? Čemu sada ta kampanja koja se, što nisam očekivao, potiče nakon Beograda i iz Zagreba. I onda je napokon došla Oluja.

Je li vam nečega žao u tom oslobodilačkom ratu?

General Dudaković: Taj rat su nam nametnuli četnici. Nismo ga htjeli. Branio sam svoj narod i oslobaðao svoju zemlju. Ponosan sam na tu činjenicu. Žao mi je samo što sa svojom vojskom nisam došao do Drine.

Ponavljam: Žao mi je samo što nisam došao do Drine. Danas bi ti četnici drukčiju pjesmu pjevali. Danas Skupština Srbije, ta četnička Skupština veliča i rehabilitira četnike iz II. svjetskog rata, gradi im i obnavlja spomenike, onima koji su klali po Bosni. Što očekivati od takve Skupštine nego da podvaljuju ovakve neistine kao što sada radi.

Film se pojavio na 11. obljetnicu Oluje. Je li to, po vama, slučajno?

General Dudaković: Samo naivnima to može izgledati slučajno. Neće se očito Srbi pomiriti s porazom svoje tadašnje politike. Bit će još podvala takve vrste. Nisu to autentični, nego montirani materijali. Te riječi koje sam navodno ja izgovorio nisu tačne, nije to dio mog vokabulara. To je podmetanje.

Skupština Srbije, ta četnička Skupština

Taj rat su nam nametnuli četnici. Nismo ga htjeli. Branio sam svoj narod i oslobaðao svoju zemlju. Ponosan sam na tu činjenicu. Žao mi je samo što sa svojom vojskom nisam došao do Drine.

Ponavljam: žao mi je samo što nisam došao do Drine. Danas bi ti četnici drukčiju pjesmu pjevali. Danas Skupština Srbije, ta četnička Skupština veliča i rehabilitira četnike iz II. svjetskog rata, gradi im i obnavlja spomenike, onima koji su klali po Bosni. Što očekivati od takve Skupštine nego da podvaljuju ovakve neistine kao što sada radi.

Zadar je moj grad

Mirsad Ćatić zvani Čuperak je potvrdio da sam ja 28. augusta 1991. godine otišao iz Zadra, a do tog dana na Zadar nije pala niti jedna granata nije ispaljen i jedan metak. Otišao sam u Beograd na školovanje. U Zadru sam bio pod zapovijedanjem Momčila Perišića. Kako bih ja mogao Zadru išta loše napraviti? Pa Zadar je moj grad, grad u kojemu sam odrastao.

Peti korpus je bila časna mala jedinica

U 5. korpusu nije bilo mudžahedina, nije bilo Arapa. Niti jedna strana postrojba u sastavu korpusa nije bila. Peti korpus je bila časna mala jedinica. To je bila jedna operativna jedinica na ovim prostorima koja je bila multietničkog sastava. Moji najbliži suradnici su bili i Slovenac, i Hrvat, i čeh, ali i drugi.

Uostalom, neka nadležni organi istraže sve to pa će se uvjeriti da govorim istinu. Ponavljam, sve se to podvaljuje smišljeno na 11. obljetnicu oslobođenja, a i vrijeme je predizborne kampanje, vrijeme kada se nastoji naći rješenje za BiH. U tim trenucima krene kampanja iz Beograda i nažalost biva prihvaćena u Zagrebu. Ništa nije, dakle, slučajno.

Nije bilo mudžahedina u 5. korpusu

Je li u 5. korpusu Armije BiH bilo mudžahedina?

General Dudaković: U 5. korpusu nije bilo mudžahedina, nije bilo Arapa. Niti jedna strana postrojba u sastavu korpusa nije bila. Peti korpus je bila časna mala jedinica. To je bila jedna operativna jedinica na ovim

prostorima koja je bila multietničkog sastava. Moji najbliži suradnici su bili i Slovenac, i Hrvat, i čeh, ali i drugi. Mi smo njegovali suradničke, prijateljske i odnose meðusobnog druženja i povjerenja i to je funkcioniralo. Nismo imali nikakvih problema takve vrste.

Sada vam se 'češlja' po biografiji pa neka glasila izvlače podatak da ste odgovorni i za topničke napade na Zadar iz garnizona JNA u tom gradu gdje ste bili na dužnosti 1991. godine?

General DUDAKOVIĆ: To je takoðer dio zloćudnih podvala. Ja odgovorno tvrdim da na Zadar nisam ispalio ni jedan metak, ni jednu granatu, niti dao zapovijed za takvo što. Uostalom, bio je procesuiran svojedobno u Zadru Mirsad ćatić zvani čuperak. On je potvrdio da sam ja 28. augusta 1991. godine otišao iz Zadra, a do tog dana na Zadar nije pala niti jedna granata nije ispaljen i jedan metak. Otišao sam u Beograd na školovanje. U Zadru sam bio pod zapovijedanjem Momčila Perišića.

Kako bih ja mogao Zadru išta loše napraviti? Pa Zadar je moj grad, grad u kojemu sam odrastao. Ne znam zašto Večernjem listu trebaju takve insinuacije? čak su napisali da sam bio i u Kijevu, a to mjesto je napadnuto poslije mog odlaska.

Bit će još podvala

Dakle, kategorički niječete da ste kao oficir JNA, iz artiljerijskog garnizona JNA u Zadru napadali taj grad?

General DUDAKOVIć: To apsolutno nema nikakve veze s istinom. Zar mislite da Državno odvjetništvo već odavno ne bi pokrenulo protiv mene istragu da tu ima i djelić istine. Uostalom, znaju jaku dobro časnici.

Hrvatske vojske što sam činio i radio. Ja sam i ove godine, kao i lani, bio na ljetovanju i putovanju po Zadru, Šibeniku, Rijeci, Puli….Imam i neka priznanja grada Zadra iz tog vremena za časno držanje…

Žena koja se uselila u 'vaš' zadarski stan kaže da ste na izlasku vikali »da ustaše u njemu neće spavati«?

General Dudaković: Iz svojih principa riječ 'ustaša' nikada ne izgovaram.

Recite na kraju jeste li odgovorni, kao što pišu neki listovi, za ubojstvo zapovjednika HVO-a Vlade Šantića?

General Dudaković: I to je dio kampanje koja se sada povela protiv mene. Bit će toga još, vjerovatno. Odbacujem u potpunosti takve otpužbe.

Nas smo dvojica bili u više nego prisnim odnosima, a odgovorni za njegovo ubojstvo su, koliko znam, procesuirani.

Intervju objavljen u Hrvatskom listu, august 2006.

27. maj 1992 - na današnji dan se desio masakr u ulici Vase Miskina u Sarajevu

Srpske snage granatirale Sarajevo. Sa dvije minobacačke granate pogođen centar grada, ulica Ferhadija, nedaleko od gradske tržnice. Ubijeno je 16 a ranjeno 40 civila. Većina ubijenih i ranjenih čekala je u redu za hljeb. Prvi put zastrašujuće slike iskasapljenih tijela obišle su svijet, što je izazvalo zgražavanje civilizirane Evrope čije su vođe do tada pokušavale prikriti pravu prirodu rata u BiH.

26.05.1992. – Granatirano porodilište “Zehra Muidović”

Sarajevsko porodilište Zehra Muidović se nalazilo na prvoj liniji fronta i bezobzirno je gađano, tako da su tek rođene Sarajlije postale najstrašnije žrtve agresora. Bitka za odbranu Porodilišta dogodila se 26. maja 1992. godine i trajala je od ranog jutra do večernjih sati uz granatiranje s raznih strana. Najveći dio opreme kojim je porodilište raspolagalo je uništeno. Beba su evakuirane na vrijeme, porodilište je dislocirano u Klinički centar na Koševu. Borci Armije BiH, tačnije odreda Koševskog brdo, su uspjeli odbiti napad agresora. Porodilište je obnovljeno u novembru 2010. godine.

26.05.2006. – Dragoje Paunović osuđen za ratne zločine u Rogatici

Dragoje Paunović je ratni zločinac porijeklom iz Srbije. 26. maja 2006. je osuđen od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na 20 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti počinjen na teritoriji općine Rogatica u 1992. godini.

U augustu 1992. godini Paunović je naredio odvođenje 27 mještana Rogatice na brdo Duljevac. Tu su mještani bili vezani i maltretirani da bi ubrzo nakon toga bili streljani. Od 27 civila odvedenih iz Rogatice tog dana samo je troje preživjelo.

Koncetracioni logori – Genocidne tvorevine smrti

Povodom 9. maja – Dana logoraša Bosne i Hercegovine: Sjećanje na strašna mučenja, prebijanja, silovanja, patnje i likvidiranja Bošnjaka i Bošnjakinja u srpsko-crnogorskim i hrvatskim fašističkim logorima
SRPSKO-CRNOGORSKI-HRVATSKI KONCENTRACIONI LOGORI – GENOCIDNE TVORNICE SMRTI
Autor: Emir Ramić – bosnjaci.net

Suprotno svim međunarodnim konvencijama, a u cilju fizičkog uništenja Bošnjaka i stvaranja etnički čistih teritorija, srpski agresor je od prvog dana okupacije formirao veliki broj koncentracionih logora smrti na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. U njima su izvršeni barbarski zločini neviđenih razmjera kakve svijet ne pamti. Samao na području opčine Prijedor formirano je čak 57 logora. U cjeloj Bosni i Hercegovini je napravljeno 653 logora, čak u Srbiji 27, u Crnoj Gori 12, u Hrvatskoj 3. Sve ukupno: 695 logora, za koje znamo. Ko zna čija je sudbina, kojeg naroda, ponukala književnika Milana Kunderu da konstatira: ”Narodi se likvidiraju da im se najprije oduzme sjećanje. Unište im se knjige, obrazovanje, historija. Neko drugi im napiše druge knjige, da im neko drugo obrazovanje i izmisli neku drugu historiju. I narod, onda, postepeno počne zaboravljati šta je bio i šta je sada, a svijet to zaboravi još brže”. Ove riječi nevjerovatno tragično pristaju sudbini Bošnjaka.

U ime žrtava genocida, zločincima niko nema pravo oprostiti. U ime života budućih generacija, ne smijemo zaboraviti. Ko oprosti i zaboravi, pridružio se zločincima i agresorima.
Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali”. (Roy Gutman, “Svjedok genocida”, Sarajevo 1995., str. 134-145).

Američki dnevnik Newsday od 2. augusta 1992. počeo je objavljivati seriju tekstova što ih je o srpskim logorima u Bosanskoj krajini napisao reporter tog lista Roy Gutman. Za ratne izvještaje iz Bosne i Hercegovine Gutman je 1993. dobio Pulitzerovu nagradu za novinarstvo. Njegovi su tekstovi prvi put ozbiljno alarmirali američku javnost i skrenuli pažnju na događaje u Bosni i Hercegovini. Iz tih je istih tekstova i dobar dio građana Bosne i Hercegovine doznao šta se dešavalo u njihovom susjedstvu.


Logor Manjača
Koncentracioni logori smrti u Bosni i Hercegovini su pokazatelji agresije i realizacije njene osnovne namjere – biološko i duhovno istrebljenje Bošnjaka, odnosno genocid nad tim narodom
Masovna i pojedinačna ubistva Bošnjaka u Republici Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. posebno su izvršena u koncentracionim logorima i drugim zatočeničkim objektima (sportski, školski, zdravstveni, rekreativni i ugostiteljski objekti, zatim fabričke hale, vojne kasarne, kinosale, sportske dvorane, stanice milicije, hoteli, kaznenopopravni domovi – državni zatvori, hangari, betonski bunkeri, tuneli, skladišta, magacini, distributivni centri, rudnici, stare jame, itd.).
Koncentracioni logori Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača, Sušica, Kazneno-popravni dom Foča, kasarna Uzamnica – Višegrad, Rasadnik – Rogatica, Batković – Bijeljina, Luka – Brčko, Heliodrom – Mostar, Dretelj i Gabela – Čapljina, Kaonik – Busovača i drugi krucijalni su pokazatelji agresije i realizacije njene osnovne namjere – biološko i duhovno istrebljenje Bošnjaka, odnosno genocid nad tim narodom (najstariji logoraš – strarica Hanka Kustura, u logoru Rasadnik – Rogatica, imala je 101 godinu, a među najmlađim logorašima bilo je i beba rođenih u logorima i drugim mjestima zatočenja.


Prema dostupnim podacima u Republici Bosni i Hercegovini je postojalo preko 650 logora i drugih mjesta zatočenja, kroz koje je prošlo oko 200.000 logoraša, uglavnom Bošnjaka, pri čemu je preko 30.000 ubijeno i prisilno nestalo. U vezi s tim, treba istaći neke najkarakterističnije primjere. U logoru Luka Brčko ubijeno je 30-35 zatočenika Bošnjaka (11-16. maja 92); u KP domu Foča ubijeno je najmanje 266 zatočenika (juni – decembar 92); na Polju u blizini Ratina (Kalinovik) ubijena su otprilike 23 muškarca i mladića (5. augusta 92); u logoru Keraterm (Prijedor) ubijeno je oko 150 Bošnjaka (24. jula 92), na planini Vlašić (općina Skender-Vakuf) ubijeno je oko 200 Bošnjaka, muškaraca iz logora Trnopolje (21. augusta 92); kod Hrastove Glavice (Sanski Most) ubijeno je oko 100 logoraša, muškaraca odvedeneh iz logora Keraterm i Omarska (5. augusta 92); u selu Novoseoci (Sokolac) zatočeno je i ubijeno približno 44 Bošnjaka muškog spola (22. septembar 92); u Domu kulture u Čelopeku (Zvornik) ubijeno je najmanje 30 zatočenika muškog spola (9-26. juna 92), u Tehničkoj školi u Karakaju (Zvornik) ubijeno je oko 110 muškaraca (1-3. juna 92); u Gerinoj klanici (Zvornik) ubijeno je oko 190 zatočenika (7. juna 1992.); kod Srednjeg (Ilijaš) ubijeno je 47 Bošnjaka iz logora Rajlovac i dr.

Ko su danas bosanskohercegovački logorasi?

Oličenje istine o agresiji i genocidu ili odbačene žrtve čija uspomena živi samo i isključivo zahvaljujući njihovoj spremnosti da ostave svoje sredstvo preživljavanja i trkom kroz sjećanja strašne torture još jednom kažu kako je pola dejtonske Bosne i Hercegovine na temeljima iskovanim od logoraških baraka, opasanih bodljikavom žicom, na temeljima strašnih krikova iz strašnih koncentracionih logora smrti podignutih u tako zvanoj slobodarskoj i demokratskoj Europi u dvadesetom vijeku, navodnom vijeku zaštite ljudskih prava i sloboda. Logoraši više ne trebaju nikome. Ni samoproglašenim intelektualcima, čuvarima bošnjačke svijesti, ni bošnjačkim liderima, spremnim da se bore samo za svoje interese i spremnim da šute kada agresori podižu spomenike poginulim agresorima i izvršiocima genocida, kada agresori zabranjuju okupljanja žrtava, kada agresori negiraju genocid. I ovog devetog maja, na Dan logoraša i Dan pobjede nad fašizmom, nije bilo nikoga od bošnjačkih lidera da podigne glas protiv logora, protiv fašizma, protiv sistema amnestiranih krivaca i poniženih žrtava, protiv negiranja sudskih dokazanog genocida, protiv činjenice da je pola dejtonske države Bosne i Hercegovine na temeljima skovanim od ostataka greda iz logoraških baraka, uvezanim bodljikavom žicom iza koje su nađeni skeleti koji dišu i tako opominju prije svega nas Bošnjake i našu bošnjačku djecu da ne zaboravimo njihove patnje.





Neke od posljedica, rezultata 10. genocida nad Bošnjacima su:
– broj poginulih Bošnjaka iznosi više od 200.000, a od toga preko 22.000 djece;
– broj ranjenih: 240.000, od toga 52.000 djece;
– broj hendikepiranih 100.600, od toga preko 4.000 djece;
– broj raseljenih: 1.225.000, u preko stotinu zemalja sirom svijeta;
– broj raseljenih unutar BiH iznosi 850.000;
– broj silovanih žena, 40.000;
– broj nestalih lica: 53.600, od toga 28.420 iz Srebrenice i Žepe;
– broj sela koja su potpuno uništena: 475;
– broj gradova koji su bili okupirani: 61;
– procenat ukupno uništenog stambenog fonda je oko 36%.

Koncentracioni logori smrti u Bosni i Hercegovini po opštinama
Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Banja Luka
Sportska dvorana
Manjača
MUP
Tunjice-okružni zatvor
VIZ
Kasarna “Kozara”
Mali logor
Kaštel
Stari dom Armije
Logor na stadionu Borik- kasarna vojne policije

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bihać

Kasarna – Ripač
Otoka – Ripač
O.Š.Orašac
Traktorska stanica – Ripač
Kasarna – Račić

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bijeljina

Kasarna
Batkovići
Igralište Janja
Ekonomija-Novo Selo
Vojni magacin – Patkovača
Šećerana
KPD kod željezničke stanice
Zemljoradnička zadruga – Patkovača
Dvorac zamak (Crnog Vila)
Komunalno preduzeće “4.Juli”
Vanekov mlin
O.Š. “S.Hase”
Poljoprivredna škola
Privatna kuća Osmana Velagića – Janja
MUP – Janja

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bileća

Kasarna – Bileća
Stara policijska stanica
Đački dom

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bosanska Dubica

Autobuska stanica
Stadion
MUP
Zamljoradnička zadruga – Draksenići

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bosanska Gradiška

MUP
Farma svinja – Nova Topola
Zgrada štamparije – Bos.Grad
Škola učenika u privredi – Bos.Grad
Stara Gradiška

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bosanska Krupa

O.Š. – Arapuša
O.Š. – Jasenice
O.Š. – Suvaj
O.Š. “Petar Kočić” – Bos. Krupa
O.Š. – Gorinja
O.Š. – Otoka

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bosanski Novi

Hotel “Una”
Stadion “Mlakve”
Vatrogasni Dom
Osnovna škola
MUP-Bos.Novi
Suha Me|a – Otoka
Privatne kuće Ekića
MUPBos.Kostajnica

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bosanski Petrovac

Sportski centar
MUP
Autobuska stanica
Hotel
Jasikovac
Vrtoče
Kozula – ŠIP “Oštrelj” – Drinić
Radničke barake Oštrelj

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bosanski Šamac

Zasavica
MUP
Otkupna stanica Crkvine
Zgrada TO
Fudbalski stadion Crkvine
Tehnička škola
O.Š. Bos. Šamac


Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Bratunac

Sportska dvorana O.Š. “Vuk Karadzić”
Stadion
Magacin ukrasne keramike
Zadružni dom Kravice
Osnovna škola Konjević Polje
Podrum “Ekspres restorana”
MUP Bratunac

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Brčko

Pravoslavna crkva – Pelagićevo
Restoran “Vestelije”
Brezovo Polje
Fudbalski stadion
Osnovna škola Lončari
DTV Partizan
SJB
Dom zdravlja
Stara džamija
Hotel “Posavina”
Prodavnica zemljoradničke zadruge – Pelagićevo
Luka
Kasarna
Autobaza “Laser”
Porušene vikendice – Potočari

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Busovača

Kaonik
”Medijapan”-sabirni centar
Kasarna Draga

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Čajniče

Škola
Lovački dom – Mostina

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Čapljina

Dretelj
Vojarna – Gabela
Fabrika keksa
Duševna bolnica – Domanovići
Kapetanovića kuće – Počitelj
Višići
Magacin “Merhamet”
Osnovna škola – Počitelj
Silos – Bregava
Kasarna “Miro Popara” – Grabovine

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Čitluk

Fabrika “Frotea”

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Doboj

Vojni logori kod tvornice “Bosanka” -Usora
Osnovna škola – Grapska
Željeznička stanica
Vojni hangar u kasarni Bare
SRC “Ozren”
Prodavnica – Piperi
SŠC
Vojna kasarna – Ševarlije
Tvornica pneumatika – Bare
Kotorsko – Bare
Perčin disko-na Usori Ušće
Podnovlje
Rudnik – Stanari
Vinska
Osnovna škola – Stanari
Majevac
Rukometni stadion
Ozren Kesten
“Bosanka”
Vojna kasarna Miljkovac
Centralni zatvor
Perčo, vila
Fabrika dalekovoda “Rudanka”
Apartmani Grabovica
Kotorsko selo
Grapska
Hangar PD “Majevica”
Putnikovo brdo – vojni objekat
Seona

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Donji Vakuf

Zatvor MUP-a
Magacin opštinskog štaba TO
Magacin trgovačkog preduzeća “Vrbaspromet”
Kasarna Daljan
Osnovna škola u Obarcima
Motel “Semešnica”
Stara zgrada dječijeg obdaništa
Garaža u kući vlasnika Ivice Stanke
Garaža u kući Lončar Goranana
Hotel “Vrbas” -podrumske prostorije-
Zgrada željezničke stanice u Oborcima

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Drvar
1.Hotel-Drvar
2.SŠC
3.Selo Prekaja
4.Sportski centar
5.O.Š. Kamenica
6.MUP
7.Selo Srnetica
8.Selo Posijek

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Foča

1.Ekonomija KPD-a “Brioni”
2.Livade” magacin TO-a
3.Privatna kuća Slobodana Matovića
4.KPD Foča
5.Ženski KPD Velečevo
6.Privatna kuća Nusreta Karamana – Miljevina
7.Otkupna stanica – Đi|evo
8.Osnovna škola Brod na Drini
9.Privatne kuće u Čohodar mahali
10.Motel “Bukovica”
11.Privatna kuća Trnovače
12.Partizan – sportska dvorana
13.SŠC Foča
14.Buk Bijela
15.Privatna kuća Muniba Hodžića
16.Presjeka” – Ustikolina
17.Privatna kuća Džanko Asime -Donje Polje
18.Privatne kuće u selu Đi|evo

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Fojnica
1.Osnovna škola Hotigošće
2.Brod Jasikovac
3.Dom za sveštenike – Bakovići
4.Privatne kuće Duhre

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Gacko
1.Kasarna Avtovac
2.Fazlagića Kula
3.Termoelektrana
4.Samački Hotel
5.Pošta Avtovac

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Glamoč
1.MUP
2.Podrumi Hotela
3.Stadion
4.SŠC – Fiskulturna sala

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Goražde

1.Privatna kuća – Površnica
2.Selo Podhranjen

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Gornji Vakuf

1.NEMA PODATAKA

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Gračanica
1.Kasarna – Petrovo selo

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Grude
1.Duhanska stanica
2.Tvornica “Grudex”
3.Rudnik

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Han Pijesak
1.Logor
2.Ovčanik
3.Podžeplje i Plana
4.Farma stoke Mrkalji
5.MUP

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Jablanica
1.Junuzovića kuće Doljani
2.Osnovna škola Sovići
3.Zukića kuće Doljani

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Jajce
1.Kasarna Bravnice

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Kalesija
1.Selo Osmaci
2.Salon namještaja “Karić”
3.Dom kulture – Memići
4.Dom kulture – Osmaci
5.Magacin – Osmaci

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Kalinovik
1.O.Š.”Miladin Radojević”
2.Barutni magacin
3.MUP
4.Farma Pavlović
5.O.Š.”Ulog”

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Kiseljak
1.Rotilj
2.Kasarna
3.SŠC
4.Palež
5.Stara općina
6.Višnjica
7.Silos
8.Kuće oko silosa

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Kladanj
1.Osnovna škola – Obori
2.Osnovna škola – Pelemiši

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Ključ
1. Barake – Gornja Sanica
2.Željeznička stanica – Gornja Sanica
3.Sportska dvorana
4.Osnovna škola – Biljani
5.Osnovna škola – Sitnica

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Konjic
1.Odmaralište MUP-a
2.Vikendice – Boračko jezero
3.Čelebići
4.Robna kuća – Buturović Polje
5.Banka – Buturović Polje
6.Kostajnica
7.Turija
8.Motel “Borašnica”
9.Selo Bijela
10.Dom kulture – Zabr|e
11.Privatne kuće – Zabr|e

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Kotor Varoš
1.Pilana
2.SŠC
3.Stari Sud
4.Osnovna škola
5.Maslovare
6.MUP-Šiprage
7.Kožara
8.MUP
9.Dom zdravlja
10.Jelšingrad
11.Stari zatvor
12.Osnovna škola – Grabovica
13.Benzinska pumpa – Vrbanjci
14.Đevdin kafić – Vrbanjci
15.Osnovna škola – Čelinac
16.Popovac – Čelinac
17.Zatvor – Čelinac
18.Borje – Planina

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Kreševo
1.Hangar kod Šunje (Baritov mlin Resnik)
2.SŠC
3.Osnovna Škola
4.Privatne kuće – Sotnica
5.Škola – Polje
6.Ćilimara

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Lištica – Široki Brijeg
1.Privatno imanje “Tuta”
2.MUP
3.Fabričke hale
4.Osnovna škola – Dobrokovići
5.Hale fabrike “Feal” – Dobrokovići
6.Osnovna škola – Kočerin
7.Duhanska stanica
8.Vitina

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Livno
1.O.Š. “I.G. Kovačić” – Livno
2.O.Š. “Zabrišće”
3.O.Š. “Orguz”
4.Sportska dvorana “Zgona”
5.MUP – Livno
6.”Iris” – tvornica
7.Garaže “Elektrodistribucija”-Livno
8.Bivši “Komitet”

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Lopare
1.Osnovna škola
2.Fabrika “Termal”
3.Pilane – Mačkovac
4.Napuštena štala – Mačkovac
5.Prodavnica zemljoradničke zadruge – Piperi
6.Ciglane
7.Osnovna škola – Jablanica
8.Osnovna škola – Brijest
9. MUP Lopare

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Lukavac
1.Karanovac
2.Provizorne barake – Tumare

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Ljubuški
1.Poljoprivredno dobro Radišići
2.Zavod za resocijalizaciju djece
3.Otoka D.Vitina
4.Atomsko sklonište
5.Zgrada SJB

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Modriča
1.Stanica Milicije
2.PD Mustafa Mujebegovic-Jakeš
3.Podnovlje
4.Majevac
5.Vranjak


Dretelj
Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Mostar
1.Medicinska škola
2.Gradsko groblje – “Sutina”
3.Stadion “Vrapčići”
4.Kasarna “Konak”
5.Kasarna “Sjeverni logor”
6.Geodetski zavod
7.Osnovna škola – Zijemlje
8.Samostan časnih sestara
9.Selo Vojno
10.MUP – Kamena zgrada
11.Privatni logor Kajtazova kuća – (Privatni zatvor Vinka Martinovića Štele)
12.Vojna akademija
13.Čelovina
14.Povremeni zatvori
15. Univerzitet “Džemal Bijedić” – Mašinski fakultet
16.”Veležov” stadion
17.Rodoč – Buna
18.Grabovica
19.ATG
20.Đubrani – Škola
21.Kod Mihajla – B.Polje
22.Osnovna škola – Sutina
23.Garaže – B.Polje
24. Rodoč – Heliodrom

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Mrkonjić Grad
1.Klaonica – Podbrdo
2.Kula – Rajakovo Brdo
3.Hangar ugljarnik – Bjelajce
4.Servis
5.MUP – M.Grad

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Nevesinje
1.MUP
2.Kotlovnica Toplane
3.Gornje Rakitno
4.Tvornica alata
5.Alatnica
6.Podrum jedne kuće – Borci

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Orašje
1.Zgrada preduzeća Korpara – Lončari
2.MZ – Orašje

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Posušje
1.Gornje Raketno
2.Rudnik boksita Oluja
3.Stara osnovna škola


Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Prijedor
1.Osnovna škola – Kozarac
2.Željeznička stanica – Ljubija
3.Stari Majdan – Ljubija
4.Stadion – Ljubija
5.Tvornica gume”Protektirnica” – Brezič
6.Selo Mravinj
7.Mjesni ured – Orlovci
8.Osnovna škola – D.Garevci
9.”Elektro” – Kozarac
10.Sandučara (Korpara ili štamparija) – Kozarac
11.Stadion – Kozarac
12.Crkva Krkići – Kozarac
13.Hladnjača “IMPRO” – Prijedor
14.Vitlovska selo
15.Hotel “Mrakovica”
16.”Bosnamontaža” -Prijedor
17.Stočna pijaca – Prijedor
18.Autobuska stanica – Zecovi
19.Željeznicka stanica – Kozarac ili Trnopolje
20.Željeznicka stanica – Petrov Gaj
21.Stočna pijaca – Omarska
22.Sportska dvorana “Mladost” – Prijedor
23.Stara pilana – Kozarac
24.Dom kulture – Kozarac
25.”Prijedorčanka” tvornica sokova – Brezičani
26.Tukovi-stadion
27.Kratelj-stadion
28.Karan
29.Omarska
30.Društveni dom – Ćela
31.Osnovna škola – Kevljani
32.”Elementara” – Kozarac
33.Dva mjesta zatvaranja – Brezičani
34.Keraterm
35.Sportski centar- stadion – Prijedor
36.Rudnik – Ljubija
37.Osnovna škola u Sivcima kod Trnopolja
38.Barake OSC – Benkovac
39.Majdan
40.Crna kuća
41.Ciglana – Prijedor
42.Jaruge
43.Pozorište – Prijedor
44.Topola
45.Tomašica-rudnik željezne rude
46.Kasarna “Žarko Zgonjanin”
47.MUP Prijedor
48.MUP i MZ Urije – Prijedor
49.Autobuska stanica Žeger – Čarakovo
50.”Kozaraputevi” – Prijedor
51.”Velepromet” – Prijedor
52.Dom kulture – Kozaruša
53.Vatrogasni dom – Ljubija
54.MUP – Ljubija
55.”Tomex” – Ljubija
56.Dom kulture – Trnopolje
57.”Šarena crkva” – Hrnići

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Prnjavor
1.Tvornica obuće “Sloga”
2.Silos starog mlina Vijaka
3.MUP
4.Sportska dvorana
5.Osnovna škola – Lamovita

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Prozor
1.Osnovna škola
2.Rumbovci 3.KPD
4.Vatrogasni dom
5.SŠC
6.SJB
7.Atomsko sklonište
8.Magacin TO

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Rogatica
1.Ergela “Borike”
2.SŠC “Veljko Vlahović”
3.Planinarski dom – Podgaj
4.Osnovna škola “Ragib Džindo”
5.Sladara
6.Stara Osnovna škola – Borike
7.Crkveni dom
8.Poljoprivredno dobro – Rasadnik

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Rudo
1.Mekteb
2.Stara željeznička stanica
3.Kasarna
4.Dom kulture
5.Mjesto Viti Grab
6.Mjesto Vranja
7.Mjesto Stankovača
8.Mjesto Rupavci
9.Bisag kod Miloševe kuće

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Sanski Most
1.Sportska dvorana
2.”Krings”
3.”Betonirka”
4.O.Š. “Narodni Front”
5.MUP – Sanski Most
6.Kamengrad
7.O.Š. “Hasan Kikić”
8.O.Š. “Gornja Mahala”
9.Privatna kuća Sime Miljša
10.Keramika
11.MUP – L.Palanka
12.Lufani
13.Stari Majdan
14.Podvidača
15.Kotlovnica hotela
16.Šehovci
17.Privatna kuća Senada Šupuka – Trnova
18. Privatna kuća Kalić Idriza
19. Škola Tomina kotlovnica
20. Škola Kozica

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Sarajevu
1.Selo Račići
2.Bolnica Jagomir – Centar
3.MUP – Ilidža
4.SŠC – Hadžići
5.Garaže – Hadžići
6.Zgrada TO – Hadžići
7.Podrum hotela – Hadžići
8.Tarčin
9.Kasarna Lukavica
10.Stara zgrada doma zdravlja – Ilidža
11.Kamp “Lužani” – Ilidža
12.Zgrada C.K. – Ilidža
13.Skladište “Energoinvesta” – Blažuj
14.Bolnica Kasindol -Ilidža
15.O.Š. “27 Juli” – Ilidža
16.Grafička škola – Ilidža
17.KPD “Kula” Ilidža
18.Industrijska škola – Ilijaš
19.Stara zgrada željezničke stanice – Ilijaš
20.Skladište “INA” – Ilijaš
21.Stara jama – Podlugovi
22.Stara O.Š. “V. Vuković” – Podlugovi
23.Hala pogona “MIK” – Podlugovi
24.Betonski bunker uz rijeku Stavanju – Podlugovi
25.Škola G. Bioča
26.Stare kuće Jamjanovića – Ilijaš
27.Kasarna Butile – Rajlovac
28.Skladište “Energopetrol-a” – Rajlovac
29.Kasarna vojnog aerodroma – Rajlovac
30.DC – Rajlovac
31.Garaže i podrumi Grbavice – N.Sarajevo
32.Krizni štab “Drvorijeka” – N.Sarajevo
33.Prodavnica “Digitron Buje” – N.Sarajevo
34.Prostorije MZ Vrace – N.Sarajevo
35.Đački dom “Bane Šurbat” – N.Sarajevo
36.Sportska dvorana – Pale
37.Kino sala – Pale
38.Dom kulture – Pale
39.Hotel Koran – Pale
40.Betonski bunker – Semizovac
41.Bunker “Kod Sonje” (pored pansiona “Kon Tiki”) – Vogošća
42.Sportski centar – Vogošća
43.Tunel Krivoglavci – Vogošća
44.MUP – Vogošća
45.Privatne kuće – Vogošća
46.Vulkanizerska radnja-Nakina garaža (vl.Nasufa Karalića) na petlji, Krivoglavci-Vogošća
47.Planjina kuća (privatna kuća Miralema Planje) Svrake-Vogošća
48.Kasarna JNA-Semizovac
49.Hotel “Park”-Vogošća
50.”UNIS”-ove tvornice – Vogošća
51.Blažukovo – Trnovo
52.Kasarna Žunovnica – Hadžići
53.Zgrada općine – Hadžići
54.Zgrada Socijalnog – Hadžići
55.Kasarna Hrenovica
56.MUP Ilijaš-zatvor
57.Punkt zimske službe-Nišići
58.Obdanište Ilidža
59.SKI klub “Romanija”
60.MUP Vraca
61.MUP Trnovo
62.Kasarna Blažuj

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Skender Vakuf
1.Zgrada pošte
2.Fabrika aluminijskog namještaja

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Sokolac
1.Stočna farma Podromanija
2.Pošta – Knežina
3.Fiskulturna sala Osnovne škole – Sokolac
4.Punkt zimske službe
5.Pogoni KTK – Knežina
6.Osnovna škola – Čavarine
7.Šipad Romanija
8.SŠC “S.V.Čiča”
9.Privatne kuće – Čavarine
10. Klaonica – Sokolac
11.Bolnica – Sokolac
12.Centralni zatvor – Sokolac

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Srebrenica
1.Auto servis -Potočari
2.Fabrika “Pocinčara” – Potočari
3.Fabrika akomulatora – Potočari
4.Fabrika stolica “Zeleni jadar”
5.Štale Drine Z.Jadar
6.O.Š. “Skelani” – Skelani
7.Nova Kasaba
8.Pravoslavna crkva – Kravice
9.Fabrika limenki – Skelani
10.Rudnik Sase
11.Zemljoradnička zadruga – Skelani
12.MUP Skelani
13.Meljine – Barake

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Stolac
1.Bolnica za zglobno-koštana oboljenja
2.V.P.Dom
3.Hangari željezare
4.Sabirni centar Đulića Mahala
5.Plješevac Đulića Mahala
6.Selo Greda
7.Selo Rotimilja
8.O.Š.”B.Šotra” Crnići
9.Duhanska stanica kod Dumanovca

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Šekovići
1.Ženski zatvor
2.SŠC
3.Stanica milicije
4.Motel Loznica
5.Fudbalski stadion
6.Bijela zemlja

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Šipovo
1.Staro Šipovo

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Teslić
1.Stadion F.K.”Proleter”
2.Lječilište B.Vrućica
3.MUP- Teslić
4.Radničke barake – Pribinić

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Trebinje
1.Vojni zatvor Tranzit
2.Kasarna

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Tuzla
1.Majevica
2.Rudarsko odmaraliste – Površnica
3.Lovački dom Stara Majevica
4.Magacin zadruge – Kovačevo
5.Privremeni stanbeni objekat – Potražje
6.”Jojina kafana” na Ban brdu

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Ugljevik
1.Hala konfekcije “V.L. Kurjak” – Ugljevik
2.Termoelektrana – barake
3.Osnovna škola – Ugljevik
4.Fabrika obuće “Zenit” – Ugljevik
5.O.Š. Stari Ugljevik
6.Fabrika Gradnje – Novi Ugljevik
7.Zgrada stare općine – Stari Ugljevik
8.SSŠ “Ugljevik”
9. Stara zgrada rudnika – Stari Ugljevik
10.Firma “Gramet” direkcija – Stari Ugljevik
11.Rudnik – Bogutovo selo – direkcija
12.Kopovi Mezarja

Podaci o logorima – mjestima zatoenja u općini Vareš
1.SŠC – Vareš
2.Osnovna škola “Vladimir Nazor”
3.Zgrada Tehničke škole
4.Stanica Vojne policije
5.Tehnička škola – Vareš

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Velika Kladuša
1.Farma Drmaljevo I
2.Valionica Drmaljevo II
3.Zgrada C.K. – zatvor
4.Zgrada C.K.
5.Farma Napeke
6.Farma Rašetnin zid
7.Farma Ponikve
8.Dubrave
9.Farma Brezići
10.Stari grad

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Višegrad
1.Hotel “Bikavac”
2.Hotel “Vilina Vlas”
3.Objekat hidrocentrale
4.Vatrogasni dom
5.Kasarna “Požarnica”
6.Kasarna “Vardište”
7.Kasarna “Uzamnica”
8.O.Š. “Hasan VeletovIć”
9.O.Š. “Želimir Željic” – Prelevo
10.MUP
11.Škola za retardiranu djecu – Okolište
12.Silos pekare
13.Privatne kuće – Dobrun
14.SŠC
15.Vojni zatvor
16.Hamzići
17.Rehabilitacioni centar – Jakeš
18.O.Š. “Petar Kočić”

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Vitez
1.Škola G.Večerska
2.Dom kulture
3.Škola D.Dubravica

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Vlasenica
1.Igralište – Kasaba
2.Pilana – Milići
3.Osnovna škola
4.Zadružne štale – Piskavice
5.SJB
6.Hotel “Panorama”
7.SJB
8.Sala SŠC
9.Vojna sportska sala
10.Dom kolture – Milići
11.Logor Luka
12.Farma Pilića – Šošari
13.Magacin TO – Sušica

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Zavidovići
1.Selo Miljevići

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Zvornik
1.Škola Kneževići
2.Tvornica gline – Karakaj
3.TŠC – Karakaj
4.Stadion – Divić
5.Dom kolture – Čelopek
6.Selo Pilice
7.Upravna zgrada – Zamlaz
8.Tvornica “Alhos”
9.Tvornica “Standard” – Karakaj
10.DP “Hladnjača” – Karakaj
11.Omladinsko naselje – Karakaj
12.Sud i stari zatvor – Zamlaz
13.DP Novi izvor
14.Zatvor
15.Sportska hala
16.Ciglane
17.Dom kulture – Drinjača
18.Orahovac Karakaj
19.Kuća Salihović Paše – Liplje
20.Motel Vidikovac -Divić
21.Ekonomija – Čelopek

Podaci o logorima – mjestima zatočenja u općini Žepče
1.O.Š. “Perkovići”, Perkovići
2.O.Š. “Ljubatovići”, Ljubatovići
3.Silos “Nove Trgovine”, Žepče
4.Zadružne štale “N.Trgovine”, Žepče
5.Osnovna škola – Žepče
6.Prodavnica “N.Trgovine”, Bistrica
7.Hangari TP”N.Trgovina” Žepče
8.Priv.kuće u Ljeskovici
9.O.Š.”Papratnica”, Papratnica

Pripremio:
Profesor Emir Ramić
Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada