Prvi komandant Armije RBiH iz Haaga se vratio oslobođen optužnice. Danas se njegova Bosanska patriotska stranka sve više vraća u politički život BiH, a Sefer Halilović za Dane govori o osobnim iskustvima iz Scheveningena, Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Šešelju, Naseru Oriću, Rasimu Deliću, Milanu Babiću, te predstojećim izborima u BiH…
DANI: Jeste li bili iznenađeni kad ste čuli vijest da je umro Milošević?
HALILOVIĆ: Ne, nisam, ja sam zapravo očekivao da će se to desiti u toku ove godine, svakako prije presude. Razmišljao sam da Milošević može, mora i treba izvršiti samoubistvo ili će ga Srbi otrovati. Suicidna sklonost kod Miloševića postoji jer su mu oba roditelja izvršila samoubistvo. On je bio smrtno svjestan situacije u kojoj se nalazi, bez obzira što to u sudnici nije tako izgledalo. Sa druge strane, jedini pravi razlog i interes da ga ubiju imaju Srbi. Da je postojala varijanta da ga neka od stranih obavještajnih službi ubije, ako govorimo o nekoj velikoj zavjeri, onda bi to bilo prije početka suđenja ili eventualno u onoj fazi kad tužilac iznosi svoje dokaze, ali ne na samom kraju kad je završio svoju odbranu. Ta je mogućnost apsolutno isključena. Što se tiče Haškog tribunala, on je zadnja institucija na svijetu koja bi pokušala da naškodi Miloševiću prije pravosnažnosti presude jer najviše štete, pored BiH, imat će upravo Tribunal.
DANI: Slažete li se sa ocjenom da je ovo ozbiljan udarac Haškom tribunalu?
HALILOVIĆ: Jeste, naravno, pri čemu treba znati da je veći šamar tužilaštvu nego sudu. Pretpostavljam da malo ljudi u BiH zna da je najduži sudski proces u Nürnbergu trajao 8-9 mjeseci. Zagovornici ovako dugih procesa od 4-5 godina smatraju da su se pravni standardi u međuvremenu podigli pa je to razlog dugih suđenja. Mislim da je bilo moguće ići na kraće suđenje i da su sudije morale znati da je on narušenog zdravlja i da je pitanje da li će sve to izdržati. Pod pretpostavkom da je ove godine završeno suđenje, tek bi naredne godine bila presuda, negdje u ljeto, a žalbeni postupak bi trajao makar još dvije godine. Ljekari su morali znati koliko bi on još mogao da živi.
DANI: Jeste li se Vi imali prilike susresti sa Miloševićem u Haagu?
HALILOVIĆ: Tokom 2001. proveo sam tri mjeseca u Haagu i jedan od mojih zahtjeva bio je da ne želim nikakav kontakt sa Slobodanom Miloševićem. To je tad poštovano. Kada sam otišao na suđenje, moj zahtjev je bio da ne želim kontakt ni sa Miloševićem, ni sa Šešeljem. To nisu poštovali. I pored mojih intervencija, imao sam nekoliko kontakata i sa Miloševićem i sa Šešeljem. To su bile one situacije kad se vraćamo sa suđenja pa oni nemaju dovoljno auta i stave nas dvojicu u isto auto.
DANI: Kako je izgledao taj prvi susret sa Miloševićem?
HALILOVIĆ: Milošević je pokušavao da izgleda ljubazno. Čak je rekao: "Znam ja o Vama dosta informacija, da su Vas u Sarajevu pokušali ubiti, da su Vam ubili suprugu i njenog brata." Ja sam mu rekao: "Slobodane, ja u principu o tim stvarima ne govorim van BiH." A on je zadnji čovjek sa kojim bih na tu temu razgovarao. On se samo kiselo nasmiješio i počeo da govori kako je Tribunal politička institucija. Rekao sam da mislim da nije, da je on, prije svega, pravna institucija, da u tužilaštvu prilikom optuživanja ima politike, a što se suda tiče smatram da je to vrhunska sudska institucija. Tu je, otprilike, priča završena. Kasnije sam ga viđao na šetnjama i sportu i izgledao mi je kao činovnik koji radi u nekom birokratskom uredu, izgledao je umorno i iscrpljeno, ali se trudio da bude ljubazan sa svima. To je bio neki njegov stav.
DANI: Njegovi advokati tvrde da je uživao respekt svih pritvorenika i uprave zatvora?
HALILOVIĆ: To apsolutno nije tačno. On se na sportu nešto razvlačio na onim spravama. I Naser je tad bio tamo. Slučajno sam ušao. Naser je vrlo grubo reagovao prema Miloševiću zato što je Milošević rekao: "Šta vi, bre, muslimani u Bosni od Srebrenice pravite mit?!" Rekao sam Naseru da Milošević odlično zna šta su mitovi, da Srebrenica nije mit nego surova istina zbog koje on sjedi u Haagu i da je on posljednji čovjek sa kojim on treba razgovarati na tu temu. I izveo sam ga iz dvorane. Ali znam veliki broj tamo pritvorenih Srba koji Miloševića smatraju odgovornim zato što su oni u pritvoru. Tako da mislim da je ta priča krajnje deplasirana, lažna i netačna.
DANI: Kako izgleda sistem zdravstvene zaštite u Haagu?
HALILOVIĆ: Usudio bih se reći - savršeno. Milošević je, kao i svaki pritvorenik u Haagu, imao kvalitetniju zdravstvenu zaštitu nego u svojoj zemlji. Postoji način i procedura na koji se prijavljuje i do klinika sa najvišim standardom se može doći za vrlo kratko vrijeme. Interesantna je bila reakcija generala Pavkovića, koji ima potrebu za vrhunskom ljekarskom njegom jer kad ne bi primao lijekove sedam dana, on bi umro. Tražio je ljekarski pregled i kad se vratio rekao: "Pa u Beogradu sve lažu. Ovdje je vrhunska medicinska njega." Samo moraš ispoštovati proceduru, ostalo je sve osigurano. Ono što je tamo stvarno problem je zubar. Do njega se vrlo teško dolazi, ima samo jedan stomatolog, a on pokriva i lokalni zatvor.
DANI: Da li postoji nadzor uzimanja terapije? Sad postoje informacije da Milošević ustvari godinama nije uzimao tablete koje su mu bile propisane s obzirom na visok krvni pritisak, šećernu bolest i srčane probleme.
HALILOVIĆ: Kada ljekar propiše terapiju, ona je kod stražara i tačno je precizirano u koliko se sati uzima. Tačno na vrijeme lijek se donese i pod nadzorom stražara se uzima.
DANI: Da li je to Milošević mogao izbjeći?
HALILOVIĆ: Teorijski, da. Zavisi od stražara. Moguća je varijanta da on eskivira, ali to je opet sam kriv. To je jedan vid samoubistva. On je sigurno imao obezbijeđenu vrhunsku kliniku sa vrhunskim ljekarima i uz vrhunsku terapiju. Za sve ostalo je sam odgovoran.
DANI: Nekadašnji američki ambasador u Beogradu Montgomery govori o tome da mu je 2003. Miloševićeva supruga došla sa pismom Bushu u kojem je rekla da traži prekid suđenja zbog toga što Milošević odbija uzimati propisanu terapiju?
HALILOVIĆ: U svakom slučaju on je kriv. Ako zna da ima slabo srce, da mora uzimati terapiju i ako je ne uzima, svjesno ide na samoubistvo.
DANI: Maloprije ste pomenuli mogućnost ko bi sve imao interes da ga otruje. Je li i kako je moguće tehnički izvesti trovanje?
HALILOVIĆ: Mogao je advokat da mu donese. Ili neko ko mu dolazi u posjetu. Kontrole posjete su vrlo rigorozne, mada je i tad moguće nešto unijeti. Otrov se može, recimo, staviti u hemijsku olovku. I kad dolaze advokati, postoji kontrola, ali te kontrole su daleko blaže. Teorijski, mogao mu je advokat dati otrov.
DANI: Slažete li se sa ocjenom da je velika šteta što Milošević nije dočekao presudu?
HALILOVIĆ: Apsolutno. Usuđujem se reći da nije bilo razloga da se postupak ovoliko oduži i da se to moglo završiti mnogo ranije.
DANI: Šta mislite kako će se Miloševićeva smrt odraziti na proces BiH protiv SCG-a koji se ovih dana vodi?
HALILOVIĆ: Tužba i sav dokazni materijal koji se koristio protiv Miloševića koristit će se i u tužbi BiH protiv SCG-a. Respektabilno sudsko vijeće imat će priliku da procijeni relevantnost dokaza i mislim da njegova smrt neće imati implikacije na tužbu protiv SCG-a. Imat će implikacije na SCG u smislu štete koja bi nastala presuđivanjem Miloševiću za genocid. Jedini interes da Milošević umre prije presude imala je SCG i Milošević sam. Viđao sam gore ljude koji su osuđeni na 25 godina zatvora: oni jednostavno vegetiraju, smisao života nalaze u brizi za djecu, za porodicu. Drugo ih ne zanima. Gore ima značajan broj ljudi koji sjede u zatvoru i koji su trebali svjedočiti protiv Miloševića. Naravno da tužilaštvo nije otkrilo sve svjedoke. Znam neke koji su trebali svjedočiti, a koji su pripadnici Vojske RS-a ili Vojske SRJ-a: jedini interes je bio interes SCG-a jer bi posljedice presude po SCG bile dugoročne narednih hiljadu godina.
DANI: Sljedeće pitanje je vezano za samoubistvo Milana Babića u Haagu. Da li taj slučaj može, po Vašoj procjeni, predstavljati udarac kredibilitetu suda?
HALILOVIĆ: To su potpuno dvije različite priče. Ono što je u Babićevom slučaju zanimljivo jeste da su ga možda trebali pažljivije posmatrati jer se tako nešto dalo čak i naslutiti.
DANI: Da li ste imali prilike sa njim kontaktirati?
HALILOVIĆ: Nekoliko puta. Bio je vrlo deprimiran. Njega je najveći broj Srba u Haagu prezirao, provocirao, ignorisao, šikanirao, nazivali su ga izdajnikom. Bio je potpuno izdvojen i potišten. Ja sam bio na drugom, a on na trećem spratu, dok je Milošević bio na prvom spratu. Nismo se često sretali, ali u Babićevom slučaju je to bilo moguće očekivati. Njegovo ponašanje, pa čak i način na koji je govorio, strašno stanje depresije… Mislim da su više trebali paziti na njega. Ali, postoji i ona poslovica - ubistvo možete spriječiti, ali samoubistvo ne.
DANI: Jeste li Vi imali osjećaj da je njegovo kajanje iskreno?
HALILOVIĆ: Jesam. U Babićevom slučaju jesam, a u nekim drugim slučajevima bi se pokajali na sudu, ali bi se drugačije ponašali.
DANI: Kako je, recimo, bilo u slučaju Biljane Plavšić?
HALILOVIĆ: Nisam je zatekao, ali neke druge jesam. Neću sada da ih navodim. U svakom slučaju, pokaže se da je to taktika. Ali u Babićevom slučaju mislim da je bilo iskreno.
DANI: Jesu li svi pritvorenici imali, recimo, kaiš i sl.?
HALILOVIĆ: U prostorijama ima nekih gluposti koje su neracionalne. Imate kaiš, pertle na cipelama, možete imati sportske torbe koje imaju dugačke remene, jakne sa špagama. Možete u sobu unijeti nož koji je dugačak pola metra da siječete meso, ali niste recimo mogli unijeti makazice za nokte. To je meni potpuno nerazumljivo, ali oni kažu da je takav sistem.
DANI: Sud kaže i da je sistem takav da postoji nadzor svakih pola sata i da važi za sve pritvorenike?
HALILOVIĆ: Postoje dvije vrste pritvorenika: jedni su 24 sata pod videonadzorom i pored toga se svakih sat-dva otvara ćelija. Drugu grupu čine pritvorenici koji nemaju u ćeliji videonadzor i njih čuvar kontroliše tako što naiđe i pogleda ih svakih sat-dva. Posljednji večernji obilazak je oko 21-22 sata i onda ih nema do jutra, dok one koji su pod videonadzorom mogu vidjeti u svakom trenutku šta rade.
DANI: Sad nam recite nešto u vezi statusa Vašeg procesa. Tužilaštvo se žalilo, što je i bilo očekivano. Imate li nove informacije?
HALILOVIĆ: Nemam. Žalba je formalnost koja se mora proći, jer nema novih svjedoka, dokaza, nema ničega. Tu sam potpuno miran.
DANI: Da li skupovi Vaše stranke ovih dana po BiH znače reaktiviranje i stranke i Vašeg povratka u aktivni politički angažman?
HALILOVIĆ: Od mog povratka iz Haaga radimo na tome. Prvi put javno govorim o tome: to je obnavljanje i reformisanje stranke koje ima veliki odjek među građanima, imamo vrlo veliki broj novih članova, novo rukovodstvo. To je reformisana i obnovljena stranka.
DANI: Jeste li iznenađeni prijemom ideje o novim aktivnosti stranke?
HALILOVIĆ: Nisam. Nakon haške presude padaju sve laži koje su lansirane na domaćem terenu. Narod nas počinje prepoznavati kao jedinu šansu i priliku, jer svi oni koji su sada na vlasti su do sad imali pregršt šansi i prilika da nešto urade, ali nisu uradili ništa. Uradili su za sebe, ali nauštrb države, naroda, privrede. Ovaj put imam utisak, a to potvrđuju zadnji skupovi i broj novih članova, da narod prepoznaje naš potez kao posljednju šansu. Ja ću učiniti sve da ne iznevjerim očekivanja.
DANI: Po čemu se BPS razlikuje od političke ponude, recimo, stranaka na vlasti?
HALILOVIĆ: Kao nebo i zemlja. Njihovi lideri su i prije rata govorili: "Mirno spavajte, rata neće biti." Ljudi koji su bili u rukovodstvu BPS-a su se pripremali za rat. Ponosan na činjenicu da sam stajao na čelu tima odbrane, tima ljudi koji je uradio plan odbrane Republike BiH u organizaciji bosanskih patriota od čega je nastala Armija BiH. Bio sam na čelu tima koji je stvorio Armiju BiH ma koliko to kome odgovaralo ili ne. Najznačajnija činjenica koja se desila u BiH u zadnjih 500 godina je Armija BiH. Da Armije RBiH nije bilo, danas ne bi bilo BiH. Bile bi vjerovatno Srbija i Hrvatska razgraničene na ovom prostoru.
DANI: Lideri SDA bi rekli da je to njihova zasluga?
HALILOVIĆ: Pozivam ih da pred kamerama o tome razgovaramo. Prije rata ja nisam bio šef kabineta kod reisa. Kad je počeo rat, ovi današnji lideri su dnevno po 10-15 puta zvali i pitali može li se Sarajevo odbraniti. Nisu pitali za Bosnu nego za Sarajevo. Kad je počeo haos u BiH, agresija, ja sam Predsjedništvu dostavio četiri zahtjeva. Proglašenje ratnog stanja, koje će se nažalost dogoditi tek u junu, naredbu da se izvrši opšta mobilizacija, da se SCG proglasi za agresora i kasnije će na moj prjedlog biti podnijeta tužba protiv SCG-a koja je na Predsjedništvu jednoglasno prošla. Nažalost, takva tužba protiv Hrvatske nije stigla do sjednice. Ja sam tražio da se napravi platforma za rad Predsjedništva u ratnim uslovima. Od tada svi nekako pokušavaju staviti autorsku šapu na to. Jer, u Bosni, poraz je uvijek siroče, a pobjeda ima stotinu očeva. Ako nešto valja, svi su tu i moraš roditi mečku da dokažeš da si zapravo nešto bio. Ako ovo nije dovoljno razlika, ima još: kada je 1993. HVO poražen u BiH, ti veliki mislioci i lideri stvaraju Vašingtonski sporazum koji je, usudio bih se reći, po BiH opasniji od Dejtonskog sporazuma. Zašto? Zato što ovaj komad BiH na kojem bi trebala biti normalno uređena država je napravljen tako da je to zapravo katastrofa. U aprilu 1993. Hrvatska je donijela odluku da svi Bošnjaci u jednom danu ostanu bez posla. I tako je i bilo. Do dana današnjeg na prostoru Duvna, Livna, Kupresa i Prozora niko se nije vratio. Zamislite mudrosti i pameti ovih novih ustavotvoraca koji pričaju o građanskoj državi da obrazovanje spuste na nivo kantona. Posljedica njihove pameti jesu dvije škole pod jednim krovom. U Livnu, Duvnu i Kupresu nemaju dvije škole, ima samo jedna. I tamo bošnjačka i bosanska djeca uče i dalje da im je Hrvatska domovina, da im je Tuđman doskorašnji predsjednik. To je njihova pamet, zato su to u Daytonu još više betonirali. Nije HVO nastao kao autohtoni pokret otpora među Hrvatima na prostoru BiH: Hrvati koji su branili Bosnu su bili u Armiji Republike BiH. Mi smo imali HVO u Tuzli u strukturi komandovanja Armije RBiH. Imali smo u Sarajevu brigadu HVO-a u strukturi komandovanja Armije RBiH, na Musali. Taj HVO je branio Bosnu. Onaj HVO je bio komponenta Vojske Republike Hrvatske kao što je Vojska RS-a bila komponenta Vojske SRJ-a, jer su dobijali plate, unapređenja, činove i postavljenja iz Beograda. Dakle, to je bila komponenta agresorske vojske.
DANI: A kakav je Vaš odnos prema trenutnoj političkoj opoziciji koja postoji u BiH?
HALILOVIĆ: Raduje što ima napretka. Očigledno je nekim ljudima trebalo vremena da sazriju i kao opozicionari i kao političari. Mislim na socijaldemokratsku opoziciju. Mi smo 1996. u programu napisali oduzimanje nezakonito stečene imovine i reviziju pljačkaške privatizacije. Onih nekoliko mjeseci dok sam bio ministar u Alijansi prvi sam postavio to pitanje. Nije bilo spremnosti da se to uradi. Tada imali većinu u Parlamentu i mogli smo donijeti zakone i početi raditi. Sad su to shvatili.
DANI: To je bila koalicija od desetak stranaka. Jeste li imali ikakvu podršku ili je čitav blok bio protiv?
HALILOVIĆ: Razgovarao sam sa ljudima iz SDP-a, Stranke za BiH, NHI-a, ali nismo imali dovoljno glasova da to izvedemo do kraja. Jako sam obradovan što vidim da je zakon za koji se zalažem od 1996. u proceduri.
DANI: Ko su stranke sa kojima biste najradije učestvovali u Vladi?
HALILOVIĆ: Reći ću koje nisu. Nikada, ni pod kojim uslovima i ni po koju cijenu neću biti u koaliciji sa HDZ-om, SDS-om i srpskim radikalima. Svim drugim strankama su vrata otvorena, s tim što bih, kad bih došao u priliku da razgovaram sa SDA, postavio niz uslova.
DANI: Koje su Vaše procjene s obzirom da je predizborna kampanja već počela? Šta će biti odlučujuće? Da li ta velika pitanja, politička, ustavna ili ona koja malom čovjeku život znače, kriminal, korupcija, ekonomska situacija?
HALILOVIĆ: Teško je procijeniti šta će koja stranka uzeti kao prioritet. Pokušat ću unutar BPS-a da nametnem kao prioritet program izlaska iz krize. Zamka koja nam se pokušava nametnuti je diskusija o ustavnim reformama. Mi ćemo pokušati da kažemo da je problem u ovoj zemlji nezaposlenost, pokretanje privrede, kriminal i korupcija, lopovluk. Ako predsjedavajući Vijeća ministara kaže da crno tržište godišnje proguta 3, 5-5 milijardi KM, onda svi koji sjede u vlasti trebaju podnijeti ostavke i otići: dovoljno je pomnožiti cifru sa 10 godina koliko vladaju. To je znači 35-50 milijardi KM koje su otišle u privatne džepove. Narod treba da im kaže da su neriješena pitanja u ovoj zemlji pitanja boraca i posljedica rata, kao i povratnici. To su prioriteti. Usuđujem se reći da je problem kriminala i korupcije mnogo veći problem nego ustavne promjene. Ma koliko to bogohulno zvučalo, ja sam još 1996., kada smo formirali stranku, rekao da američka i japanska privreda ne mogu izdržati 150 ministarstava, 13 parlamenata itd. Isti oni koji su bili u Daytonu, koji su potpisali Vašingtonski i Dejtonski sporazum, koji su uništili Republiku BiH, danas nam pričaju o zajedničkoj državi. Njihova priča nije ništa drugo nego priča lopova: dobit ćemo Tuzlansku banku, završit ćemo pljačkašku privatizaciju, pokrast ćemo sve što budemo mogli od Energopetrola, GRAS-a, Željezare, Aluminija… Oni koji su najglasniji zadnji put su se pojavili u bosanskoj javnosti za prošle izbore. Tri godine ih nije bilo, odjednom se pojavljuju i pričaju nam priču o Ustavu koji su oni napravili. Ja nemam potrebe ništa govoriti jer posljedice njihove vlasti 12 godina nosim na leđima - bez riješenog ijednog egzistencijalnog pitanja - i gledam kako legalno sa ministarskih pozicija pljačkaju i uništavaju ovu državu. Mi nudimo nova radna mjesta, izgradnju puteva, radikalan obračun sa kriminalom i korupcijom, eliminaciju crnog tržišta, rješenja za boračka pitanja i nešto što se zove reforma pravnog sistema odnosno pravosuđa. Ovdje policija hapsi kriminalca koji nije platio porez 20 miliona KM, a sudija izrekne kaznu od godinu dana zatvora. Po američkim zakonima on bi dobio tri doživotne robije. Taj isti kriminalac nađe načina da se opet pojavi kao uspješan privrednik.
DANI: Je li ova politička borba teža od one u koju ste se upustili 1992. godine?
HALILOVIĆ: Naučio sam da pobjeđujem, pobijedit ću i ovaj put. Ja sam čovjek za nemoguće situacije. Ovo možda pretenciozno zvuči, ali kad sam 1991. počeo pričati da ćemo biti napadnuti i da se možemo odbraniti, smijali su mi se. Drugo: kad sam dobio priliku, za šest mjeseci sam kao ministar za raseljene i izbjeglice vratio više ljudi nego ova vlast koja sjedi 10 godina. Ja ću vam sve svoje spiskove pokazati. Oni nemaju spiskove. Oni su potrošili više od 100 miliona, a nema nijednog imena i prezimena krajnjeg korisnika. Naravno, odmah sam podnio krivičnu prijavu: za tih šest mjeseci podnio sam četiri krivične prijave. I treće: za hašku optužnicu ne krivim ni haške istražitelje ni tužilaštvo. Njezino uporište je ovdje, među domaćim izdajnicima koji su mislili da montiranjem moje optužnice mogu spasiti sebe ili neke druge ljude. Strategija moje odbrane bila je samo moja pozicija, bez bilo kakvih optuživanja drugih. Moj poziv jeste svim dobronamjernim ljudima da pomognu Rasimu Deliću, jer je sad njegov proces. Hadžihasanovićeve i Kuburine presude idu, Naseru Oriću je suđenje završeno. Molim da se legalno i legitimno pomogne Rasimu Deliću jer se njemu sudi kao komandantu bosanske vojske. Ja nisam imao ni tu podršku ni pomoć, osim podrške i pomoći prvog premijera Behmena. Sva vrata su bila zatvorena. Šest dopisa pošaljemo Predsjedništvu za arhiv, a odgovora nema. Advokat se poslije obratio sudu i tek nakon naredbe suda mi smo mogli ući u arhiv Predsjedništva. Jedino nije bilo problema u Vojsci Federacije - konačno, te ljude znam, ja sam ih postavljao.
DANI: Koliko Vas je haško iskustvo promijenilo?
HALILOVIĆ: To je iskustvo koje se ne može platiti. Nikada ranije na sudu nisam bio ni kao svjedok, imao sam samo kazne za brzu vožnju i pogrešno parkiranje. Nisam imao kontakta sa tom vrstom svijeta. I odjedanput se nađeš u zatvoru. Znam da sam se zalagao za multietničku Bosnu, znam da sam potpisivao krivične prijave protiv ljudi u Sarajevu, stvorio sam multietničku armiju u multietničkoj Bosni koja je imala tada u svojim redovima 25-30% Hrvata i Srba i ostalih naroda koji se ne smatraju Bošnjacima. Imali smo Jevreja. Poslije 8. juna i moje smjene armija više nije bila takva, završila je ne kao nacionalna nego kao stranačka vojska. Da je bila nacionalna, u toj bi vojsci bilo mjesta za mene i za desetine čestitih Bošnjaka. Nisam ni sanjao da se mogu naći u Haagu. Čuo sam za najave, ali sam i znao da me mogu optužiti, ali me ne mogu osuditi. I odjedanput sam u društvu koljača, silovatelja, ubica, onih koji su logore držali, iznad mene Krajišnik, ispod mene Milošević. Naravno, znam i siguran sam da sam nevin i da imam dovoljno znanja, hrabrosti mi, hvala Bogu, nije manjkalo, da se iz toga izvučem.
DANI: Šta Vam je najteže palo u odnosu ljudi prema Vama? Jeste li očekivali, ako ne podršku, ono bar korektnost u prikupljanju dokaza za odbranu?
HALILOVIĆ: I danas mi najteže pada dvoličnost. Ima jedna grupa ljudi koji su bili pozvani da svjedoče i ima grupa ljudi koji su odbili da svjedoče. Oni su rekli: "Nemojte, mi smo SDA, pa će nam zamjeriti ovi naši." Mi smo i to razumjeli. Nisu oni ni bili svjedoci takvog ranga da su bili nešto važni, ali po mom povratku iz Haaga oni se ponašaju kao da ništa nije bilo. A što se tiče pristupa arhivi, oni su obavezani na saradnju i znao sam da to moraju dati. Mogli su se praviti blentavi kao što se Tihić pravio, ali ima načina, gospodine Tihiću, da te natjeramo da budeš dobar. Meni je najgore to što se danas svi takvi ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, mi smo kao i dalje prijatelji. To je licemjerstvo koje zaista nikad nisam podnosio.
Senad Pećanin - DANI , 19.03.2006.
Reklame
0 comments:
Post a Comment