"Ja se vodim kao predstavnik tih porodica, nemamo udruženje", objašnjava Vujanović, dodajući da ne očekuje veliki odziv: "Sve je manje i manje interesa, nestaju oni kojih se istina najviše tiče. Meni je mati teško bolesna, a puno je roditelja već umrlo, puno se rodbine raselilo, život nosi svakog od nas na četiri strane svijeta", govori Vujanović, čiji je brat Cvijetin jedan od stradalih u tzv. tuzlanskoj koloni.
Spisak od 92 imena
"Našli su mu jednu kost, butnu, i u početku nismo htjeli da je sahranimo, a onda smo shvatili da je i ta kost naš brat. Ima se gdje doći, zapaliti svijeću", navodi Miroslav, koji je živio 50-ak metara dalje od mjesta na kojem se desio sukob u vrijeme događaja znanog kao tuzlanska kolona. Tog 15. maja 1992, iz kasarne Husinska buna povlačila se dotadašnja 92. motorizirana brigada JNA, a u pucnjavi između ove vojske i bh. patriotskih snaga, još se ne zna tačan broj poginulih, tvrdi sagovornik.
"Mnogo toga se namjerno ne razjašnjava kako bi sve jednom progutao zaborav. Bio sam na ekshumaciji poginulih sa starog pravoslavnog groblja kada je pronađeno 33 tijela, uz još puno drugih kostiju. Najveći dio tih tijela je sahranjen u Bijeljini, neka su odnijeta u Beograd, dosad je identifikovanih nepunih 20-ak osoba", ističe Vujanović, napominjući da se onima koji bi na tome trebalo da rade, ne žuri. Dobro su plaćeni, imaju kola i, što se njih tiče, proces pronalaska može trajati sto godina: "Ogorčen sam", ne krije, objašnjavajući da su tijela poginulih prvo bila prebačena u Banju Luku.
"Nikad neću zaboraviti. U tom prostoru je bilo još oko 600 tijela donijetih sa svih ratišta, pacovi su hodali, nije se moglo disati, bilo je grozno, nehumano, razočaravajuće", govori Vujanović, koji nam je potvrdio da poznaje Triška Živkovića, uoči rata zaposlenog u JNA, čije se ime našlo na spisku optužnice protiv Ilije Jurišića među navodno ubijenim u koloni.
Na spisku kojeg nam je dostavio povjerljivi izvor stoje 92 imena, a tu je i spisak ranjene 33 osobe. Naš izvor nam je skrenuo pažnju na to da je, pored Živkovića, živo još najmanje osam osoba sa spiska: Žarko (Jovana) Gavrić, Vojo (Drage) Blagojević, Željko Dangubić, Čedo (Vasilija) Stojanović, Stojan (Jovana) Pantić, Rade (Jove) Todić i Mirko (Slobodana) Stanković.
"Triško živi u Loznici", kaže Vujanović, napominjući da je Živković danas penzioner.
Uspjeli smo doći i do telefonskih brojeva preostalih osoba sa spiska. Na najveći broj njih niko se nije javljao, ali smo imali više sreće kada je u pitanju Željko Dangubić. Prvo smo došli do njegovog rođaka u Ljubinju, koji nam je objasnio da Željko jeste bio u koloni, da je i tada vozio sanitet, kao što sada vozi autobus i da je upravo na nekoj od tura. Na Željkov broj mobitela se javljala samo sekretarica. Tada smo saznali da u Ljubinju živi i Borko, brat blizanac Bože Sorajića, jednog od poginulih u koloni.
"Jeste, moj je brat poginuo, sahranjen je u Bijeljini, ali ne želim nikakve izjave davati", rekao nam je (neprijatno) iznenađeni Borko, potvrdivši da je bio svjedok optužbe na suđenju Jurišiću.
Kada smo ga zamolili da nam ponovi o čemu je svjedočio, zalupio je slušalicom. Stojan Pantić sa spiska poginulih živi u Bijeljini i nije bio istog raspoloženja: "Mogao bih da vam pričam 15 dana o svemu, ali teško je preko telefona", rekao nam je Pantić, ne znajući objasniti kako se našao na spisku nestalih. No, kako je u vrijeme našeg poziva slavio krsnu slavu, priču smo odgodili za drugo vrijeme. Ionako smo saznali najvažnije, živ je.
Provjere u bazi
U Međunarodnoj komisiji za nestale (ICMP) su nam preporučili da sami provjerimo imena ispunjavanjem obrasca u njihovoj, javnosti dostupnoj elektronskoj bazi. Unosili smo jedno po jedno ime, a na kraju se ispostavilo da nijedno od osam lica nema status mrtve osobe. Iz ICMP-a su nas, za svaki slučaj, uputili i u Institut za nestale BiH. Portparolka Lejla Čengić je brzo odgovorila: "Nakon provjere u svim bazama INOBiH, utvrđeno je da su osobe čija ste imena naveli bile na listi nestalih na temelju baze Kancelarije RS-a, ali uz napomenu da su žive. Sada nemaju status nestalosti i nisu verificirane kao nestali".
Čengić napominje da se u njihovim bazama može tačno vidjeti kretanje svake informacije o svakoj osobi za koju se jednom smatralo da je nestala. Nasuprot Vujanoviću, Sinan Alić, direktor Fondacije Istina, pravda pomirenje, tvrdi da nije konačan spisak živih osoba, za koje se u početku suđenja Iliji Jurišiću navodilo da su među poginulim u tuzlanskoj koloni.
"Čak je jedan od tih 'mrtvih' i svjedočio na suđenju", primjećuje Alić, ističući da se nikako ne može govoriti o sukobu 92. motorizirane brigade JNA i bh. policije i dobrovoljaca.
"Pazite, 30. aprila, nekoliko dana ranije, tzv. žabljačkim ustavom, stvorena je SRJ, koja ima svoju vojsku, o kojoj govori član 133. tog ustava, čime JNA i zvanično prestaje postojati. Tada je ona ukinuta", dodaje Alić, tvrdeći da je smrt na Brčanskoj Malti utvrđena za tridesetak osoba.
"Sve je vrlo upitno. Uskoro će predstavnici Instituta ući u prostore bivše kasarne Husinska buna, i mnogi vjeruju da će se osnovanim pokazati priče o tijelima koja su tamo zakopavana prije 15. maja '92, o čemu imamo i svjedočenje nekih osoba. Jedna nam je pričala o kamionu punom raspadnutih lešava koje je vidjela 16. maja, a to nikako nisu mogli biti poginuli od dan ranije", govori Alić, podsjećajući na to da je za 23. septembar Apelacioni sud u Beogradu zakazao raspravu.
"Advokat Đorđe Dozet vjeruje da će ona trajati dan i da će se donijeti presuda", ističe Alić, te dodaje da nije isključen i drugačiji razvoj događaja. I Vujanović smatra da utvrđivanje istine nema alternative.
"Ne mislim pritom samo na kolonu. Ne znam ko je ubio mog brata i u ovom ratu mnogi ne znaju ko je ubica njihovog bliskog. Svašta se dešavalo, ali upoznaću vas s jednim vojnikom iz kolone kome je pucano u usta. Preživio je, s velikim posljedicama. Hoda sa slikom potencijalnog ubice, a ne bi hodao da je ovaj procesuiran", tvrdi Vujanović.
Reklame
0 comments:
Post a Comment