• Dobrodošli na naš blog "Sarajevo u ratu" ili "Opsada Sarajeva", kako god ga nazvali nećete pogriješiti. Tu smo kako bih ljude podsjetili na ono što se zbivalo u Sarajevu za vrijeme njegove opsade koja je trajala 1425 dana...
  • Pisana svjedočanstva o ratu u Sarajevu...
  • Pogledajte kolekcije slika iz ratnoga Sarajeva i zapamtite dobro ono što vidite, kako bi se sačuvali od zaborava i zla kojeg ono na novo donosi...
  • You can see all materials from Siege of Sarajevo... Video, photos and newspaper articles...

Thursday, January 29, 2015

Sarajevski ratni recepti


Sarajlije, bolje rečeno Sarajke, u teškim ratnim vremenima su do perfekcije savladale ispit umijeća preživljavanja. U praksi to izgleda otprilike ovako: napravi pitu od ničega, majonezu bez jaja, paštetu bez mesa i sl. Izgleda nemoguće, međutim uspijeva, pa nije mali broj onih koji pri degustaciji ovakvih specijaliteta kažu kako se oni puno ne razlikuju od onih pravih. Možda je zaista tako, a možda je i to samo jedan od načina kojim se želimo utješiti. Ipak probajte:

Sir
4 fildžana mlijeka u prahu
1 fildžan ulja
1 fildžan vode
4-5 kapi sirćeta
malo soli
Sve skupa pomiješati i dobro izmiksati

Majoneza
4 kašike brašna
3 kašike mlijeka u prahu
Smjesu pripremiti kao za puding i skuhati u pola litre vode. Kada se ohladi, dodati bibera i soli po želji i dobro umutiti.

Pašteta
Skuhati jednu kocku za supu u pola litre vode. Dodavati prezlu dok se smjesa ne zgusne. Poslije toga staviti soli, bibera i aleve paprike po želji. Jednu glavicu luka isitniti i ispržiti na malo ulja i na to dodati cijelu smjesu.
Kada skinete smjesu s vatre, dodajte pola kesice germe i, ako imate, malo bijelog luka. Ostaviti smjesu da nadođe i pretresti u teglu.

Pita od ničega
Zamijesiti tijesto za pitu u koje ste dodali germu. U zdjelu staviti 4-5 kašika mlijeka u prahu i jednu šolju ulja i malo soli. Razviti malo deblje jufke i premazivati tom smjesom (vama prepuštamo da odlučite hoćete li slagati ili savijati jufke - jednako je dobro). Nakon toga ostaviti pitu da malo nadođe i staviti je da se peče.

Šnicle od hljeba
Jedan stari hljeb potopiti u vodu. Kada omekša, vodu iscijediti i isitniti hljeb u mrvice. Dodati malo bibera, soli i jednu šolju brašna. Šnicle oblikovati pomoću brašna i pržiti na ulju.

Pituljice
5 šolja brašna
1 šolja ulja
3 šolje mlake vode ili mlijeka
1 kašika suhe germe
Napraviti tijesto koje treba da odstoji jedan sat. Razviti jufku debljine jedan centimetar i pržiti na ulju.

Pomfrit
1 šolja bijelog brašna
1 šolja kukuruznog brašna
1 kašika sode bikarbone (razmutiti u malo sirćeta)
Brašno zamijesiti s mlakom vodom, dodati sodu bikarbonu. Poželjno je da tijesto bude tvrđe. Razviti tijesto u jufku debljine pola centimetra, rezati u obliku pomfrija i pržiti.

Kuglice
25 dkg prezle
2 fildžana ulja
2 fildžana mlake vode
2 fildžana kakao praha
2 fildžana šećera
Kuglice oblikovati i uvaljati u šećer ili kokosovo brašno.

"Bosnakrem"
3 fildžana brašna
3 fildžana mlijeka
3 fildžana ulja
1 fildžan kakao-praha
1 velika šolja šećera
Sve pomiješati i kuhati na laganoj vatri 10 do 15 minuta.

Mmmm kako je bio dobar krem od znam cokolade u prahu iz lanc paketa, mlijeko u prahu i...mozda jos sta ne sjecam se, uglavnom bolje nego ijedan eurokrem.

Neki od ovih recepata će vam možda biti i od koristi, a ako preživimo, sačuvajte ih da se sjetite šta smo jeli i kako smo živjeli ovih ratnih mjeseci.

Preuzeto sa bloga patriotskog bloga BosnaE.

Ko su bili Vikicevi specijalci? - 4 dio - Detalji o strukturi jedinice

Odred je po strukturi bio velicine bataljona iako je u sustini udarna snaga odreda bila ne vise od 100-120 ljudi razmijestenih u prve dvije cete.

Zvuci malo ali to je u stvari optimalan broj za specijalne jedinice koje inace operisu u manjim formacijama od standardih vojnih formacija.

"Iskaznicu" je imalo vise stotina ljudi (mozda i vise, preko stele) koji su bili rasporedjeni u nekoliko ceta ali su u sustini prva i druga ceta su bile ono sto ljudi podrazumijevaju "Vikicevcima".
Mi smo bili specijalno obucene "interventne" ili manevarske cete koje su bile na raspolaganju da udare na ili odbrane bilo koji prostor, objekat ili cilj na prostoru BiH.

Nasim su akcijama uglavnom direktno komandovali komandanti odreda - Vikic i/ili Ademovic.
U akcije smo isli samo po nalogu ili uz dozvolu predsjednika republike i ministra unutrasnjih poslova. Bili smo uvezani u 1. Korpus ali ne i pod direktnom komandom.
Jean od osnovnih razloga za ovaj visoki polozaj bila je vaznost jedince kao i zalaganje nasih komandanta da se jedinica sacuva od "zalaganja" po volji nekih priucenih ili neukih oficira.
Nasa je komandna struktura bila jedan od najvaznijih cinilaca uspjeha jedinice.

Struktura:

1. i 2. Ceta
_________

Intervente jedinice sa posebnom obukom i strukturom.
Kada se govori o "Vikicevim" specijalcima, facama sa "spota", govori se o prvoj i drugoj ceti ('94 prva je ceta takodje dobila prilicno autonomni izvidjacki vod).

Prva ceta su uglavnom bili predratni specijalci i transferi.

Druga ceta - Sportisti dobrovoljci, transferi, dio komandnog kadra su bili predratni specijalci i Zenge.

1. i 2. ceta su cesto djelovale kao jedna vojna formacija.
Bile su na direktom raspolaganju predsjedniku drzave i ministru MUP-a.

3., 4, i 5. Ceta

Pozicione cete rasporedjene na obali Miljacke, dijelu Novog Grada i Dobrinjskom ratistu. Na raspolaganju za ispomoc u odredjenim intervencijama i Prvom Korpusu.

Mehanizovana Ceta - Raspolagale su BOV transporterima i ostalom mehanizacijom. Uglavnom su sluzili kao poziciona podrska 3., 4. i 5. ceti.

Logisticka Ceta - Hrana, oprema, municija.

Ceta za zastitu vaznijih lica

Ceta za pratnju vozova - (sega ziva, cuvali strazu na zeljeznickoj stanici)

Struktura Interventih Ceta (1. i 2.)

Svaka je interventna ceta imala otprilike cetiri voda. Svaki vod 3-4 grupe: jednu ili dvije jurisne, te snajpersku, mitraljesku i raketnu podrsku. Ova je organizacijska struktura bila dosta fleksibilna. Unutar interventnih ceta pojedini su vodovi imali
izrazene specijalnosti i specijalna oruzja pa je u principu za svaku akciju uspostavljana posebna struktura
koja je najbolje odgovarala tipu akcije. Prva i druga ceta su cesto znale biti izmjesane i organizovane kako to najbolje odgovara
operaciji.

Ah, to su bili dani ... Odred izabere recimo 60 ljudi (ili se dobrovoljno jave) iz interventih ceta za akciju.
Borac do borca, ne znas ko je bolji i sposobniji.

U narednom nastavcima pokazati cu vam neke od nasih "gedora" - opreme i naoruzanja.

Preuzeto sa ponor.blogger.ba

Rat u očima djeteta (6 dio) - 2 juni 1992

Uzela sam te u ruke i od neke nevolje uopšte ne mogu da počnem da pišem. Ali evo. Zaista me pritisla ogromna muka. Evo već peti ili šesti dan E. ne dolazi. Zahvaljujući crknutom PTTu nemam nikakve veze sa njim.

26.5 počelo je granatiranje porodilišta. Tada je morao ostati da spava kod mene zbog mnogobrjnih obližnjih detonacija, a granate su padale i na Koševsko brdo. Kada smo se rastali, kao da je znao, rekao mi je "ko zna kad se opet vidimo". Nažalost ispalo je tako. Iako sam rekla da ću gledati s prozora kad je to jutro krenuo kući, nisam jer sam zaboravila, tj. nisam imala ključ od haustora, te zamajavajući se sa tim zakasnila sam da pogledam kad je prošao na onom mjestu koje se vidi sa prozora. Valjda je sretno stigao kući. Tu istu noć ranjeno je 3. ljudi u stanu u MTU 9 što mu je jako blizu. Onda te more neke crne misli druge prirode za koje se nikako ne možeš razuvjeriti. A postoje i one treće, da mu starci nakon onog noćenja nedaju maknuti z kuće dok se ne smiri. To je ipak najvjerovatnije, jer su od tada detonacije u blizini vrlo česte. I dalje se tješim.

Evo opet jedne. A taman sam se ponadala da bi danas mogao doći. Molila sam mamu da me pusti da ja idem, ali znaš već, takve su mame. A ja bi otišla!

U međuvremenu, što se rata tiče, svašta ima. Negdje 27. čini mi se, iz VBR-ova su gađali naše naselje. Bio je užas. 100 kuća u gornjem dijelu je popaljeno ili srušeno. Kada smo to preživjeli, preživjećemo i sve ostalo. Sreća, ni jedna raketa nije pala blizu zgrada. Tada je prvi put i Breka gađana i raznesen je jedan stan kod igrališta. Uhvaćena je i Mladićeva poruka da se raketiraju VelUšići, kako reče, i Pofalići jer "tamo nema mnogo srpskog življa" i "ako ništa ono da im razvučemo pamet".

Nisam znala da rat može toliko promjeniti čovjeka ali sam ja sada totalno druga osoba. Što se odnosa sa ljudima tiče, zaista ne znam kakav odnos da imam sa Brankom i Nemanjom po povratku. Koliko god pokušavam da ih opravdam što su otišli nikako ne mogu. Jučer sam polemisala sa Edijem o tome i dok sam govorila svašta na njih prošla je Brankova stara. Sve me je čula, ali ko je šljivi, ipak sam u pravu. Dok on derneči mi se povlačimo po sklonišu i gledamo kako da izvučemo živu glavu. Biće teško.

Pišem ZELENIM flomasterm. Slučajnost ili ne?!

Preuzeto sa bloga ratnasjecanja.blogger.ba.

Bore oko očiju (Dnevnik bosanskog vojnika) - 6 dio - Usamljenost

Jutro sam docekao sjedeci na stepenicama ispred samoposluge na vratniku, granate koje su padala ostavile su trag na svakom koraku. Krv, od covjeka koji je ranjen predhodne noci i dalje je bila na asfaltu. Kiosk ispred skole bio je raznesen granatom koja je pala u njegovoj blizini, cunga-lunga zvake bile su rasuta oko njega, bio sam toliko umoran da se nisam uspio sageti da uzmem jednu, mada sam imao zelju za tim. Vratio sam se ponovo na Vasin Han.

Organizovane su mahalske straze koje su se drzale samo po noci, cim bi jutro doslo, povlacili bi se u kuce, tako da je na prvi pogled izgledalo sve ok. Preko dana su bile mjesovite patrole rezervne policije koje su stajale na raskrscu ceste prema Vucijoj Luci i Faleticima. Nakon par dana se vratilo stanovnistvo koje je bilo izbjeglo. Iz tog perioda mi je ostalo posebno u sjecanju odlazak ljudi, svaki dan bi neko falio, da bi se nakon par dana saznalo da je otisao ili za Split ili negdje drugo da otprati porodicu, dani su prolazili ali se niko nije vracao nazad. Dobio sam i ja poziv da idem za Zagreb, nazvao me prijatelj iz skole, otac je dosao iz Njemacke po njega. Otisao sam da ga ispratim. Zivio je u blizini pivare. Dosao sam u uniformi, sa puskom u ruci, u meduvremenu sam nabavio i jednu bombu, koju sam kupio za steku cigara. Njegov otac me zagrlio i poceo da place. Dao mi je svoj broj telefona i rekao “ako se ovo ne smiri ubrzo, dodi kod nas, moja vrata su ti uvijek otvorena”. Ne samo da nikada nisam otvorio ta vrata, nego vise nikada nisam vidio tog dobrog covjeka.

Nakon toga sam se oprostio sa prijateljem, onim istim uvjezbanim pokretima, tijela. To je ujedno bio i zadnji put u zivotu da sam izveo taj ritual kojim smo se do tada pozdravljali svaki dan. Prijatelj je krenuo putem koji ce ga zauvijek odvesti iz Sarajeva i Bosne. To je bio ujedno i posljednji prijatelj iz skole za kojeg sam tog trenutka imao informaciju da je u Sarajevu. Nikada se nisam u zivotu osjecao usamljenije kao tog poslijepodneva, bio sam bez familije, bez prijatelja bez djevojke bez igdje ikoga ko mi je do tada davao podrsku u zivotu. Ostao sam sam…

Preuzeto sa bloga "Bore oko ociju" , autora rahmetli Saudina Becirevica, nekadasnjeg vojnika Armije BiH.

Knjiga Jovana Divjaka - Obruč oko Sarajeva se steže (7 deo)

20. april 1992

Kolegij komandanata je usvojio sadržaj Otvorenog pisma generalu JNA Kukanjcu, kojeg su napisali u Odjeljenju za moral TO RBiH.

»Gospodine generale,

sjećate li se kako je veliko bilo odobravanje ovog grada, njegovih žitelja, kako običnog svijeta, tako i njegove intelektualne elite, njegovih najistaknutijih građana, kada ste, onomnad, kad bijahu barikade, krenuli u svoju mirovnu misiju i doprinijeli normalizaciji i uklanjanju svih barijera i djeliteljskih ambicija?

Bili smo sa Vama, nadali se i vjerovali. Onda se desila Bijeljina, pa Zvornik, Foča, Široki Brijeg, Kupres, Mostar, Čapljina, desilo se Sarajevo i dešava se još uvijek.

Pokazali ste da možete, samo kad hoćete, da zaštitite sve nas. Onda smo se nadali, možda se rijetki od nas još nadaju. Rijetki, ali ih još ima. Da li nam još uvijek možete vratiti naše ranije dane? Možete! Pitanje je samo da li hoćete. Odgovor znate jedino Vi.



Objasnite ovom gradu zašto to činite i zarad čijih suludih ciljeva? Recite nam, generale! Nećemo reći generale, već, čovječe!



24. april 1992.

Danas Sarajevo kao da posrće. Svi su na nogama: pripadnici TO, MUP-a, Civilne zaštite. U naseljima Hrasnica, Sokolovića koloniji, Butmiru, Dobrinji, svuda u gradu, panika! Četnička artiljerija, minobacači i tenkovi, od jutarnjih sati zasipaju ova naselja. Izveštaji, šta izvjetaji, naša gola čula, oči i uši, registruju stotine i stotine eksplozija granata koje četnici ispaljuju sa Gavrića brda, iz Lukavice, Nedžarića, Mojmila. Javljaju nam u Štab da neprijatelj preko megafona ultimativno poziva stanovnike Gornjeg i Donjeg Kotorca, Hrasnice, Butmira i Sokolovića kolonije na predaju oružja. Daju i rok: do večeri, pod pretnjom da će, nakon isteka roka, uslediti represalije. Zasuti smo uspaničenim telefonskim pozivima sluđenih ljudi.

Naš izvor iz Nedžarića nas obaveštava da u širem rejonu Lukavice, Butmira i Vojkovića ima 150-200 tenkova, 20 haubica, 30 PAT-ova 30/2 mm, oko 200. Mislim da »izvor« preteruje u broju tenkova, bliže je istini da ih ima 50-70, raspoređenih na vatrenim položajima na Mojmilu, Vracama, Trebeviću, Borijama, Mrkovićima, Poljinama. I ova brojka je zastrašujuća. Naša TO u gradu ima tri tenka i protivoklopnih sredstava za uništenje najviše 10-15 tenkova. Ove brojke se čuvaju kao najveća tajna koju četnici ne smeju doznati.

Podatke o nedostatku, posebno protivoklopnih sredstava, moramo skrivati i od našeg stanovništva, da se ne bi demoralisali saznanjem o našoj protuoklopnoj nemoći. Bolje je da ne znaju… Naše oružje je, zasad, veliki patriotizam i moral pripadnika TO i MUP-a i uverenost da se borimo za pravednu stvar – odbranu suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Stiže li ovaj apel do ljudi u gradu ili je to samo neuspeli pokušaj da se građani motivišu za samopožrtvovanje? Da nada postoji može se videti na primeru Ljilje Čerimagić. Pre rata sa porodicom Čerimagić imali smo blisku vezu. Sada Ljilja, već nekoliko dana, uredno mi javlja podatke o kretanju agresorskih tenkova i oklopnih vozila na relaciji Ilijaš-Vogošća i Ilijaš-Rajlovac. Ne pitam je odakle joj podaci, ali drugi izvori potvrđuju da su njene informacije tačne. Reči zahvale nisu dostatne za njenu hrabrost.

U toku dana, u ime Štaba TO RBiH, prisustvovao sam sednici Vlade Republike BiH. Na dnevnom redu je samo jedna, ali krucijalna tačka: brutalna agresija na BiH, u kojoj, pored terorističke organizacije SDS, sudeluju i jedinice JNA.

Nakon iscrpne i argumentovane diskusije, usvojeni su sledeći zaključci: (odabir RSE)

1. Za svirepo ubijanje građana Bosne i Hercegovine, … izravno su odgovorni general Blagoje Adžić, kao komandant JNA, generali Milutin Kukanjac i Pavle Strugar, kao komandanti vojnih oblasti koje pokrivaju teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Krivi su, jer podstiču i toleriraju korištenje snaga JNA u agresiji i terorizmu prema Bosni i Hercegovini;



2. Vlada Republike BiH odlučno zahtijeva od Vlade Srbije i Crne Gore, kao i od građana tih država, da narede i izdjejstvuju povlačenje svih građana Srbije i Crne Gore koji organizovano učestvuju u agresiji na Republiku BiH;



3. Vlada ponovo poziva sve pojedince i skupine da se uključe u jedinstven sistem TO Republike BiH, te da onemoguće sve oblike paramilitarinog djelovanja;

Na sednici je najavljeno da će Vlada uskoro objaviti dokaze o spoljnoj agresiji protiv Republike BiH, sa imenima pojedinaca i organizacija koji su uključeni u akt agresije i terorizma. Naime, većina terorističkih organizacija koje deluju na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine ima sedište komande izvan BiH. Komandni kadar je u većini slučajeva poreklom iz Srbije i Crne Gore. To se vidi iz podataka o komandnom sastavu 2. i 4. Vojne oblasti. Nakon smrti komandanta OS SFRJ maršalaJosipa Broza Tita došlo je do nagle kadrovske promene u sastavu JNA, pri čemu je najviše jačao oficirski kadar iz srpskog korpusa. Da je u agresiji na Bosnu i Hecregovinu komandovanje jedinicama JNA bilo gotovo isključivo u nadležnosti generala iz srpskog naroda, pokazuju sledeći primeri:

general – pukovnik Milutin Kukanjac, komandant 2. VO, rodjen 1935. godine na Zlatiboru, Srbija, Srbin po nacionalnosti, u Sarajevu je posedovao porodični stan u ulici O. Maslića;

general – major Vojislav Đurevac, komandant 4. Sarajevskog korpusa, rođen 1937. godine u Peći, Kosovo, poreklom Crnogorac, imao je stan u ulici Ivana Krndelja u Sarajevu;

general Tihomir Talić, komandant 5. Banjalučkog korpusa, rođen 1939. godine u Šumadiji, Srbija, Srbin po nacionalnosti;

general Špiro Niković, komandant korpusa u Bihaću, rodjen je kod Bara, Crna Gora, Srbin je po nacionalnosti;

pukovnik Branko Šaragović, komandant 5. Vazduhoplovnog korpusa, rođen je u Zagrebu, Hrvat je po nacionalnosti;

general – major Milan Nedeljković, koji je pre nekoliko dana zamenio generala Savu Jankovića, komandant Tuzlanskog korpusa, rođen u okolici Niša, Srbin po nacionalnosti, živi u Nišu;

general – major Ratko Mladić, komandant Kninskog korpusa, rođen 1944., selo Božanovići, opština Kalinovik, Srbin sa stanom u Skoplju;

general – major Momčilo Perišić, komandant Bilećkog korpusa, rođen je u opštini Gornji Milanovac, Srbin je po nacionalnosti, porodica mu je donedavno živela u Sarajevu, u Ulici Braće Vujičića;

general – pukovnik Petar Strugar, komandant 4. Vazduhoplovnog korpusa, sa komandom u Podgorici, Crnogorac.

Pored mnogih drugih, ovi podaci upućuju na zaključak da se u poslednjih 5-6 godina planski radilo na kadrovskom jačanju jednonacionalnog komandnog sastava i da se na taj način izbrisao onaj, četrdeset godina prepoznatljiv višenacionalni lik JNA, koja je imala zadatak da brani Ustav i teritorijalni integritet Jugoslavije, pa time i Bosne i Hercegovine. Današnja JNA se stavila u celosti u odbranu ideje »Velike Srbije«.

Sednicu Vlade i zaključke doživljavam kao još jedan argumentovani pokušaj da se međunarodna javnost uključi u zaustavljanje agresije i terorizma koju nad Bosnom izvode JNA i paramilitarne organizacije bosanskih Srba. Mislim da ni ovaj apel neće stići daleko! Sasvim sam skeptičan u odnosu na apel vladarima Srbije i Crne Gore, koji, po mišljenju stranih, dobro obaveštenih novinara u Sarajevu, imaju podršku Rusije i, bar do sada, neutralan stav Engleske i Francuske, u njihovoj ratnoj avanturi na bosanskim prostorima. Vanjska politika Bosne i Hercegovine se vodi u inostranstvu, zbog haotičnog stanja u zemlji, pa nisam sasvim siguran da naša diplomacija čini dovoljno u stvaranju objektivne slike o agresiji na Bosnu Hercegovinu.

28. april 1992.

Zbrajam i oduzimam sve što se desilo u prethodna četiri dana. Mnogo bolesnog besmisla, nelogičnosti. Ali, mene više brinu naredni dani. I dalje sam sklon procenama da ovo ludilo ne može još dugo trajati. Ne može! Pa nisu svi u toj »JNA« luđaci, ne mogu, valjda, svi izdavati ili slušati komande da se »bije« po gradovima i ubijaju nedužni ljudi, civili. Ne mogu, valjda, svakodnevno, i mirne savesti, gledati desetine i stotine mrtvih i ranjenih ljudi, dojučerašnjih prijatelja, suseda, poznanika? Kakve bi to bile izopaćene ličnosti kada bi dopustili luđacima da i dalje povlače okidače na topovima i tenkovima, da i dalje hladnokrvno spuštaju mine u cevi kalibra 82 mm i 120 mm, da zrna, granate i mine, bez ikakve selektivnosti, ubijaju ljude na ulicama, decu po dvorištima, bolesnike u bolnicama, porodice u stanovima? Zar se ne stide buktinje koju su potpalili i koja je progutala Muzej XIV zimskih olimpijskih igara, i u njemu onu simboličnu, olimpijsku baklju, koja se pali na Olimpu, na tlu helenske civilizacije, a čiji je plamen osvetljavao jasno lice Sarajeva 1984. godine, kao sportskog, dakle, humanog centra sveta? Zar ih ne peče plamen njihovih požara u fabrikama »Vaso Miskin Crni«, »Kras«, »Unioninvest«, požari Geodetskog zavoda, RTV doma, Skupštine BiH, »Grasa«, Željezničke stanice…? Je li im išta sveto, što nije »njihova« uskogruda svetost? Zar mogu podneti toliki barbarizam na pragu trćeg milenija?

Zavod za transfuziologiju stalno ponavlja dramatične apele, gotovo vapaje: »Trebamo krvi, ranjenici umiru…!«, a general Kukanjac: »Mi se samo branimo. Mi moramo sačuvati naše vojnike. Mi smo napadnuti!« Danas je Predsjedništvo RBiH donelo neopozivu odluku o povlačenju »JNA« iz Bosne i Hercegovine, a generalMilan Panić, načelnik GŠ JNA, iz Beograda odgovara: »JNA će tamo ostati još 3-5 godina!«

Nemamo više vremena. Obruč se oko Sarajeva sve više steže. Više nemamo izlaza preko Ilidže prema Konjicu, niti preko Vogošće i Ilijaša prema Visokom, Zenici. Komandant Efendić donosi odluku: »…Moramo razbiti snage neprijatelja u rejonima: Ilijaš, Semizovac i Vogošća i obezbijediti komunikaciju Sarajevo – Visoko.

Dvoumim se, jesmo li i sa ovom odlukom zakasnili, kao što kasnimo sa zadacima iz Direktive o odbrani Sarajeva od 14. aprila o.g. koje do danas nismo realizovali? Kakve su naše procene brojnog stanja i borbene gotovosti paravojnih sastava bosanskih Srba i dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore? Ne znamo da li su realne, a kako to doznati iz ovog našeg hermetički zatvorenog položaja? A naši odredi, razumljivo s obzirom na teške objektivne okolnosti njihovog formiranja, nisu ni organizacijski, ni formacijski ustrojeni! Nemamo naoružanje i municiju za ovakve proboje! »Neka nam Bog bude na pomoći« – komentariše Bilajac dok čita komandantovo naređenje.

Protekle noći sam doživio izvestan šok. U obilasku vojnog obezbeđenja oko zgrada Predsjedništva i Opštine Centar, čuh stražara kod Careve džamije kako viče: »Stoj! Pucaću!« Naređenje se odnosilo na biciklistu koji je, uprkos policijskom satu, u mraku »bezbrižno« okretao pedale bicikla po glavnoj gradskoj ulici. Stvorila se gužva u kojoj su ga dva vojnika grubo ščepala i privela pod svetlost sijalice. Pretrnuo sam od straha! Moj vrli sin, Želimir!? Ja »mrtav«, on se smeje, zabavno mu. »Šta je, rista? (šatro inverzija od 'stari', kako me deca zovu od milja - op. autora). Što si tako ozbiljan? Šta se desilo?« Jedva sam se suspregnuo da ga svojski odalamim. Je li moguće da tako površno shvata ozbiljnost ratnog trenutka? Začas čoveku odleti glava, a on uopšte nije svestan takve mogućnosti! Rat je šala, šta li? I nastavlja: »Bio sam kod burazera u Hrasnom, malo smo se zezali, pa ja poš'o kući. Zar je to tako strašno?« Strašno je sine, mislim. Već je desetero dece ubijeno u gradu, a glasno mu kažem: »Želimire dragi, molim te, uozbilji se, ovo je rat!« i još mislim šta bi se dogodilo njegovoj bolesnoj majci Veri, da sazna za njegove lude gafove?

29. april 1992.

Nemam mnogo iskustva u vojno-političkim procenama, pa ne znam da li je moj sud o tome da će sukobi s paramilitarcima SDS-a trajati mesecima, pa i godinama, validan? Moja prognoza je crna, pesimistična, ali sada nemam argumenata da zaključim drugačije. E, drugo je to što bih ja voleo da se ona nikada ne ostvare. Bilo bi lepo ako progrešim. Ne bi mi bilo nimalo žao!

Na radnom stolu me zateklo i pismo prijatelja. Žao mi je da ga se ne mogu setiti. Potpisao se imenom Fadil. Neka mi oprosti. Likove bolje pamtim i da ga sretnem znao bih – on je! Ne mogu odoleti iskušenju da i njegov tekst ne uvrstim u moj ratni dnevnik. Zavređuje!

»Znaš da sam Te i ranije cijenio po tvojoj inteligenciji i realnom rasuđivanju, ali Tvoju odluku da pristupiš Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine sam popratio sa suzama u očima, naravno od radosti, i nisam se toga stidio.



Prijatelju, bilo bi dobro da pripadnici naše Teritorijalne odbrane ne učine niti jednu grešku, koja bi makar i malo asocirala na ono što teroristi i bivša JNA rade, jer ne samo da to šteti ugledu branilaca Sarajeva i Republike BiH, nego se ustostručeno koristi u propagandi terorističkog SDS-a, JNA i Srbije.



Jovane, zbog prirode bolesti ne mogu Ti puškom pomoći, jedini sin mi je od početka aprila u svojoj jedinici MUP-a i brani svoj grad, ali mislim da Ti mogu višestruko pomoći drugim neophodnim poslovima i sada i nakon konačnog oslobođenja, s obzirom da jednu od oblasti bivše JNA dobro poznajem, a to će vama i sada i kasnije veoma zatrebati.

Želim Ti sreću i zdravlje da izdržiš sve ove napore, a to želim svim mojim sugrađanima i građanima ove naše i jedine Republike.«

Tako meni jedan od mnogobrojnih prijatelja. Dugo ostajem zamišljen na njegovim porukama. One su u punoj saglasnosti sa onima koje mi kazuju brojni znalci i nepoznati koji mi se spontano i sa simpatijama javljaju kad obilazim straže oko Predsedništva, kad hodam sarajevskim ulicama, na »štrafti« od Večne vatre do Baščaršije. Zašto ne reći, njihova podrška, simpatije i ljubav mi ljudski gode, motivišu, ali i obavezuju. Meni je, opet, drago da u njima vidim i dalje sve one ljudske vrednosti kojima sam svedok dvadesetak i više godina života u ovom lepom gradu, vrednosti koje su odredile moj životni izbor.

Pitam se, jesu li vlasti u potpunosti svjesne Fadilovih upozorenja? Godi mi Fadilov zahtev da pripadnici Teritorijalne odbrane ne učine ništa nalik onome što agresor radi u svojoj mržnji. Nažalost, bilo je i ima ponašanja i u našim redovima koja nisu primerena korektnom vojničkom, ni ljudskom. Ona krnje ugled Teritorijalnoj odbrani, ali bar malo teši činjenica da se ne radi o masovnoj negativnoj pojavi. Štab TO RBiH je, ipak, intervenisao i načinio dokument o primerenom vladanju pripadnika oružanih snaga.



Pitanje je da li su i u kolikoj mjeri oštri zahtevi Štaba TO dospeli do svakog pripadnika naših oružanih snaga? Mi o tome nemamo relevantnih podataka. Ostaje nam vera da će se s većom organizovanošću jedinica TO i MUP-a disciplina i samodisciplina boraca i starešina sve više poboljšavati, a time i razlike u ponašanju od agresorskog bezakonja, kojeg se Fadil i sav civilizovani svet grozi.

Sječanje na početak kopanja sarajevskog ratnog tunela ili 28.1.1993 godine


28 januara 1993 godine krenulo se sa kopanjem sarajevskog ratnog tunela. 8 pripadnika civilne zaštite Dobrinja se dalo na posao, radilo se 3-4 sata dnevno i radovi su tekli suviše sporo.

Loši vremenski uslovi, nedostatak alata, ljudstva, česta granatiranja i slični ratom izazvani uslovi pratili su rad ovih ljudi koji nisu gubili optimizam. Iako su bili okruženi skepticima koji su sumnjali u mogućnost izgradnje tunela u tim uvijetima. Nakon što su ovi hrabri pojedinci svojim radom razuvjerili ostale, oformljene su i grupe ljudi u Butmiru koji će i sa te strane kopati tunel. Obje grupe su  doprinjele da taj tunel bude konačno, prokopan, ojačan i osposobljen za kakav takav promet ljudi i roba do okruženog Sarajeva i odlazak mnogih iz njega.

Sarajevski ratni tunel nakon ovoga dobio je ime Tunel Spasa.

Više o tome procitajte na ovom mjestu:
http://tunelspasa.ba/portfolio/tunel-spasa/

Milomir Kovačević Strašni kandidat za Šestoaprilsku nagradu



Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine i Udruženje Urban iz Sarajeva kandidirali su poznatog bh. fotografa Milomira Kovačevića Strašnog za najveće priznanje Grada Sarajevo – Šestoaprilsku nagradu.

U kandidaturi se između ostaloga navodi da je Milomir Kovačević Strašni duboko vezan za Sarajevo i neosporan je i nezaobilazan svjedok njegovog postojanja od sredine '80-ih godina pa do danas. Posebno se ističe njegov rad tokom opsade Sarajeva kada izbliza prati sve ono po čemu će Sarajevo biti poznato u cijelom svijetu. Iz dana u dan on sa svojim aparatom svjedoči o životu opkoljenog grada iznutra.

Njegove fotografije se drastično razlikuju od fotografija stranih kolega. Dok su oni vrebali da na što bizarniji način uhvate smrt, on je bilježio život i otpor tom teškom vremenu. U tom haosu pokušavao je stvoriti, makar na fotografijama, nešto skladno i vizuelno čisto.

Također se navodi da je Milomir Kovačević Strašni dobitnik mnogih priznanja, među kojima je i priznanje Predsjednika Francuske koji ga je proglasio Vitezom za zasluge za fotografski rad i angažman.

Direktor Umjetničke galerije BiH Strajo Krsmanović napominje da su Kovačevićeve izložbe u Umjetničkoj galeriji i drugim mjestima u gradu "prvorazredni kulturni događaji, te da nakon nagrada dobivenih u inostranstvu nedostaje priznanje grada za koji i sam kaže da je njegov grad, njegova sudbina", saopćeno je iz Udruženja Urban Sarajevo.

"Čast nam je bila odazvati se pozivu Umjetničke galerije BiH da podržimo kandidaturu najznačajnijeg sarajevskog fotografa za ovu nagradu. Osim što je ovaj grad na svaki način obilježio život Milomira Kovačevića, osobno vjerujem da je i Kovačević obilježio život grada. Nadam se da će Grad Sarajevo to potvrditi dodjelom ovog priznanja Strašnom", kaže predsjednik Udruženja Urban, Jasminko Halilović.

Preuzeto sa Radiosarajevo.ba

Monday, January 26, 2015

Dževad Begić "ĐILDA" - BORAC KOJI ĆE SE PAMTITI



Đilda Dževad Begić, bio je 26-godišnjak, za koga mnogi kažu "da je najveći sarajevski borac". Hrabar toliko da su o njegovim podvicima pricali i oni koji ga nisu bas toliko poznavali lično, ali je malo onih koji su ga imali priliku upoznati. Đildu su znali skoro svi kao momka na glasu i prvog vođu popularne navijačke skupine "Manijaci". U ratu Đilda je bio među prvim momcima koji su stali u odbranu svoga grada. Đilda je za one koji su ga znali bio otvorenog srca prema svima, odraz ljudskosti i hrabrosti bez granica.

Naoružao se zahvaljujući osvijedočenom SDS-ovcu za koga je skoro čitava ulica znala da posjeduje oružije, otišavši mu na vrata iako su Sarajlije toga dana bile isprepadane tek postavljenim barikadama.Od tada do smrti,11.jula branio  je Srajevo gdje god je trebalo.Prvi u svakom stroju nije imao vremena da se poigra sa svoje četri kćerkice,Melihom,Melisom,Dženitom i Mirsadom,niti da pomogne svojoj ženi Hajrudini koja pod srcem nosila svoje peto dijete.Đilda je svoj život poklonio svom gradu. Bio je običan momak.Porodicu je izdržavao radeći gdje je bilo posla,najčešće kako izbacivač.Snažan,stasit,umio je sa ljudima,a sama njegova pojava obeshrabljivala je one nasiljene tipove.

Smrt je Đildu zatekla na Pofalićima.Inače bio je tih dana na Zlatištu i samo koje veče ranije napravio je dar-mar u četničkim redovima.Nihad Kepeš i Eso Tucaković svijedoče o Đildinoj izvidnici kada je sa nerazdvojnim drugom Pecijem i jednom djevojkom, Mujesirom, Đilda prodro u sami četnički prsten.Na Zlatištu gdje su borbe,svakodnevno i uvijek bile krvave,gdje je teren nepristupačan Đilda je sa svojom izvidnicom uspio uništit čitavu četničku posadu PAM-a,obezbijeđenje jednog četničkog kamiona i sam kamion.Pucanje je bilo takvo da njegovi saborci pričaju da su se sudarila dva bataljona.No to je bio Đilda podpomognut sa dvoje izviđača.Eso je sa Đildom bio u trenu smrti. Đilda je poginuo onako kako nije htio pao je pogođen metkom snajpera.Ranjeno je nekoliko civila nadomak pofalićkog raskršća,a Đilda čim je čuo odmah je krenuo da pomogne.Đilda je krenuo prema Pofalićima.Kada je došao iskočio je iz auta i krenuo prema ranjenicima bio je jedan dovoljan korak da ga snajper pogodi. Đilda je pao kao pokošen.

Đilda je jedne prilike rekao: "Ako treba da se gine neka to samo nebude od snajpera,neka bude prsa u prsa muški."

Ta mu želja nije bila ispunjena i taj hitac snajpera bio je za njega koban.Nek mu je vječni rahmet!

Video o njemu:

Ko su bili Vikicevi specijalci? - 3 dio - Odnos Vikića i Juke



U prvim danima rata Juka i njegovi borci su znatno pomogli odbrani pogotovo kod predsjednistva. Vikic je cijenio Jukino srce i srce njegovih najblizih boraca i pocetku mu je izasao u susret sa nesto naoruzanja i uvezivanjem u komandni sastav (uvrstio je njegove kao rezervne specijalne policajce i njega postavio kao komandanta tog rezervnog specijalnog odreda).

Vikic i ostali brzo su shvatli da Juka nije dorastao komandnom polozaju u specijalnoj, a i Juka je imao druge ambicije koje je mogao realizovati samo u Armiji pa je tako Juka vrlo brzo pridruzen u ARBiH kao general i komandant njihovih specijalnih jedinica. Vikic je izgubio povjerenje u Juku nakon cetnicke ofanzive u Azicima. Zajedno smo radili na stabilizaciji linije ali su Jukini tada izgubili disciplinu i ostavile moje u okruzenju (ukljucujuci Keminog (Ademoviceveg) brata). Nasi su se uspjesno izvukli ali im Vikic to nikad nije oprostio.

Juka je kao i svi ostali izuzetno cijenio Vikica i nikad mu nije palo napamet da se sa Vikicem kaci ili da mu stane na put.

Evo zakacio sam sliku bedza sto sam ga dobio na poklon od jednog od boljih Jukinih boraca. Dobar momak i dobar borac, ali je izgledao kao da ima problema sa drogom.

Preuzeto sa bloga ponor.blogger.ba.

Rat u očima djeteta (5 dio) - 2 maj 1992

Ovo bi mogao postati ratni dnevnik. Već drugi put pišem u skloništu. Ovo je najgori dan u istoriji Sarajeva. Drma u svim djelovima grada pa čak i u našoj mahali. Maloprije su opet gađali Hum. PTT je u prekidu, TV jedva radi, samo još fali da nema struje i vode i TO JE TO. Borba za goli život. Mig je nadlijetao Sarajevo i data je zračna opasnost. Strava.

Ja sam maloprije išla kući da donesem odjeću. Znaš kako drma. Strava. Ja ne znam da li bi izdržala kao oni u Zagrebu po 5 dana u skloništu. Ova djeca su more. Da poludiš. Upravo se svađaju a ja imam osjećaj da mi hiljadu bušilica rovi po glavi. Gdje je sada moja ljubav. Glupo pitanje jer je i on vjerovatno u skloništu. Imali smo malu krizu u vezi. Ustvari ja sam imala krizu, ali hvala Bogu, brzo sam došla sebi i on mi je oprostio. Ludača! Čini mi se da se poslije svega ljubav uvećala za nekih 50%, znači 150%.

Raja su izbjegla. Svi. Čak i Vesna. Zvala me je iz Zemuna. Gdje li je Toni? Sada je 19:20. Ovdje smo od 17:00. Vrijeme mi je proprilično brzo prošlo. Sad će vijesti. Pisaću opet poslije.

Preuzeto sa bloga ratnasjecanja.blogger.ba.