Thursday, January 29, 2015

Bore oko očiju (Dnevnik bosanskog vojnika) - 6 dio - Usamljenost

Jutro sam docekao sjedeci na stepenicama ispred samoposluge na vratniku, granate koje su padala ostavile su trag na svakom koraku. Krv, od covjeka koji je ranjen predhodne noci i dalje je bila na asfaltu. Kiosk ispred skole bio je raznesen granatom koja je pala u njegovoj blizini, cunga-lunga zvake bile su rasuta oko njega, bio sam toliko umoran da se nisam uspio sageti da uzmem jednu, mada sam imao zelju za tim. Vratio sam se ponovo na Vasin Han.

Organizovane su mahalske straze koje su se drzale samo po noci, cim bi jutro doslo, povlacili bi se u kuce, tako da je na prvi pogled izgledalo sve ok. Preko dana su bile mjesovite patrole rezervne policije koje su stajale na raskrscu ceste prema Vucijoj Luci i Faleticima. Nakon par dana se vratilo stanovnistvo koje je bilo izbjeglo. Iz tog perioda mi je ostalo posebno u sjecanju odlazak ljudi, svaki dan bi neko falio, da bi se nakon par dana saznalo da je otisao ili za Split ili negdje drugo da otprati porodicu, dani su prolazili ali se niko nije vracao nazad. Dobio sam i ja poziv da idem za Zagreb, nazvao me prijatelj iz skole, otac je dosao iz Njemacke po njega. Otisao sam da ga ispratim. Zivio je u blizini pivare. Dosao sam u uniformi, sa puskom u ruci, u meduvremenu sam nabavio i jednu bombu, koju sam kupio za steku cigara. Njegov otac me zagrlio i poceo da place. Dao mi je svoj broj telefona i rekao “ako se ovo ne smiri ubrzo, dodi kod nas, moja vrata su ti uvijek otvorena”. Ne samo da nikada nisam otvorio ta vrata, nego vise nikada nisam vidio tog dobrog covjeka.

Nakon toga sam se oprostio sa prijateljem, onim istim uvjezbanim pokretima, tijela. To je ujedno bio i zadnji put u zivotu da sam izveo taj ritual kojim smo se do tada pozdravljali svaki dan. Prijatelj je krenuo putem koji ce ga zauvijek odvesti iz Sarajeva i Bosne. To je bio ujedno i posljednji prijatelj iz skole za kojeg sam tog trenutka imao informaciju da je u Sarajevu. Nikada se nisam u zivotu osjecao usamljenije kao tog poslijepodneva, bio sam bez familije, bez prijatelja bez djevojke bez igdje ikoga ko mi je do tada davao podrsku u zivotu. Ostao sam sam…

Preuzeto sa bloga "Bore oko ociju" , autora rahmetli Saudina Becirevica, nekadasnjeg vojnika Armije BiH.

Reklame

0 comments:

Post a Comment