Moje patike su svakim danom izgledale losije. Imao sam problem sto sam nosio broj 46. Nocne straze su mi brzo dosadile, nisam mogao da izdrzim budenje svakih par sati da bih odradio svoj dio smjene, zbog toga sam ponovo krenuo da trazim neku jedinicu koja bi bila nekog manevarskog tipa, nisam imao srece, stari grad je imao puno Vojnih policija, koje su vec prvih dana rata pocele da postoje, niko me nije htio kod sebe, da bi me neko primio morao sam imati preporuku, na svu srecu nisam je imao, kazem na svu srecu, jer sam poslije prezirao te jedinice koje su u nazivu nosile prefix “Policija”.
Dani su prolazili, svaki dan je donosio neku novost. Nisam se odvajao od puske i tranzistora, svake vijesti sam ocekivao sa nekim strahom, jer su cesto objavljivali imena poginulih, Ubrzo sam docekao i prvu losu vijest, na dnevniku je objavljeno ime mog amidzica, bio je posljednja osoba ciju sam smrt mogao ocekivati.
Oduvijek sam mu se divio, priroda ga je nadarila snagom i pamecu, u njemu sam vidio osobu koja bi mogla biti voda u danima rata. Dao je svoj maximum u pripremi za odbranu Bosne. Kao da su cetnici znali za to, pijani pripadnici JNA su ispalili rafal na njega prilikom prolaska kolone pored kontrolnog punkta na kome je bio. Zivot mog junaka iz djetinjstva se zavrsio kratkom vijesti na radio dnevniku. To je bilo sve, mislio sam da zasluzuje puno vise ali ko sam bio ja da dajem svoj sud…
Reklame
0 comments:
Post a Comment