Piše: Avdo Huseinović
Bio je avgust 2011. godine kada sam sa svojim najbližim saradnicima iz produkcije „Haber“ odlučio da naš peti dokumentarni film bude posvećen ubijenoj sarajevskoj djeci.
Znao sam da će priče o stradanju sarajevskih mališana biti potresne, da će roditelji koji budu učestvovali u realizaciji filma teško podnositi svjedočenja, jer sam imao takvih iskustava dok sam snimao film „Daleko je Tuzla“ i dok sam pisao knjigu „Dželati naroda mog“.
Ipak, bio sam i više nego uvjeren da ću ja, kao neko ko se već očeličio tokom istraživanja ratnih zločina, samu realizaciju profesionalno dovesti do kraja. Međutim, zapelo je već na prvom snimanju.
Priča iz Semizovca
Naime, sa svojim dugogodišnjim prijateljem i saradnikom Esetom Muračevićem, novinarom, publicistom i bivšim logorašem vogošćanskog logora „Bunker“, koji je uspio pobjeći iz „živog štita“ u decembru 1992. godine na brdu Žuč, snimali smo priču o stradanju porodice efendije Hasiba Ramića u sarajevskom perifernom naselju Semizovac.
Pričao nam je Eset kako je efendija doveden početkom maja 1992. godine u logor „Planjina kuća“, kako je mogao izaći sa porodicom, ali da nije htio otići sve dok ijedan njegov džematlija boravi na okupiranoj teritoriji.
A onda su ga odveli u kućni pritvor, u kuću pored koje svakodnevno prolaze raznorazne srpske vojne formacije kada idu na uzavrelo ratište na Ravnom Nabožiću. Trajalo je to tako do maja 1993. godine. I tada ubijaju efendiju i cijelu porodicu. Njega, suprugu i četvero djece.
Cucla male Amine pomogla je da pronađu grobnicu sa tijelima.
Hajde, sve smo nekako podnosili dok nas Eset nije odveo na lokaciju pored rijeke Ljubine, na petom kilometru puta od Semizovca prema Olovu. On nam je opisivao kako su nakon reintegracije sarajevskih općina, na osnovu anonimne dojave semizovačkog Srbina, tragali za posmrtnim ostacima porodice Ramić. I kada su mislili da je dojava bila lažna, te razmišljali da prestanu sa pretragama lokacije, onda su u blatu pored rijeke pronašli cuclu male Amine, efendijine kćerke koja je imala svega 30 dana kada je ubijena od strane pripadnika Semizovačkog bataljona Vojske Republike Srpske.
Neizrečene rečenice
Cucla male Amine pomogla je da pronađu grobnicu sa tijelima. Sjećam se da sam tada pomislio: „Bože, kako ćemo ovo privesti kraju, a tek smo počeli.“
Kamerman Džemal Ramović i producent Edo Hadrović su u povratku samo šutili. Neko je pokušao nešto u autu da prokomentariše. Pokušao, ali je rečenica ostala neizrečena.
I dok drugi sin umire na rukama, on joj mrsi kosu i govori: „Majko, umrijeću ti“. A Zifa mu odgovara: „Nemoj, sine, i ti majku ostaviti. I brat ti je maloprije umro“.
Sljedeće snimanje bilo je još potresnije. Snimali smo na Stupskom brdu priču o tragediji porodice Merajić.
Hajrudin i Zifa Merajić su nam pričali o kobnom 23. maju 1992. godine, kada im je granata ubila dvojicu sinova, 15-godišnjeg Halila i 13-godišnjeg Adisa. Sjećam se da je Zifa rekla: “Ne sekirajte se, ja sam od jutros pod jakim sedativima“.
I pričala je kako, boreći se za život jednog djeteta, uopšte nije znala da je i drugo ranjeno. Pa, kad joj je u krilu stariji Halil izdahnuo, neko joj je javio da je ranjen i Adis.
I dok drugi sin umire na rukama, on joj mrsi kosu i govori: „Majko, umrijeću ti“. A Zifa mu odgovara: „Nemoj, sine, i ti majku ostaviti. I brat ti je maloprije umro“.
Stid i plač
Nisam mogao više slušati. Znam da sam isfolirao telefonski poziv kako bih samo na trenutak izašao iz te kuće tuge. Plakao sam, a to rijetko kad činim. Bilo me je stid da uđem u kuću sa suzama u očima, jer ih majka Zifa nije pustila dok je pričala o svojim sinovima.
Danas sam siguran da ona više suza i nema. Sve su za ovih 20 godina isplakane. Njen izvor suza je presušio. Vratio sam se. Nekako smo završili tragičnu ispovijest Merajića, ali dugo mi je trebalo da smognem snage da uzmem taj snimak i da ga pregledam, kako bih izvršio odabir onoga što ću koristiti u samom filmu.
Kada sam dogovarao snimanje sa Alijom Hodžićem, ocem ubijene djevojčice Jasmine koja mu je bila jedinica, bio sam začuđen kako je Alija mirno i staloženo pričao o svom djetetu ubijenom u julu 1993. godine ispod mosta na rijeci Mošćanici u općini Stari Grad.
Međutim, kada smo nekoliko dana kasnije počeli snimanje intervjua sa Alijom, to je bila sasvim druga osoba. Jednostavno, Alija nije izdržao a da ne zaplače. Nešto ga je gušilo. Pokušavao je, borio se, ali u jednom momentu glas ga je izdao. Pokušavao je nešto da kaže, ali...
Ekipa traži pauzu
Dugo ću pamtiti i razgovor sa Halidom Bojadži, majkom kojoj je granata na Sedreniku ubila dvojicu sinova.
Nazvao sam je iz kancelarije Fikreta Grabovice, predsjednika Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, a ona mi je kazala: “Hvala Vam na pozivu, bolesna sam. Dobro sam bolesna“. Bilo mi je neprijatno što sam je bihuzurio, pa sam kazao: „Izvinite, žao mi je, ali, eto, ako do kraja snimanja ovog filma budete smogli snage, ja bih volio da napravimo jedan razgovor o vašim sinovima“.
Na mezarju Ravne Bakije Halida je otvoreno pričala kako je u dekama nosila dijelove tijela svojih sinova.
A onda mi je Halida rekla: „Ja sam rekla da sam bolesna, ali nisam rekla da ne mogu doći na snimanje. Ja ću četveronoške, hodajući na rukama, doći da Vam ispričam istinu o ubistvu svojih sinova“. I došla je Halida sa suprugom. Na mezarju Ravne Bakije otvoreno je pričala kako je u dekama nosila dijelove tijela svojih sinova. Njen muž Abdulah nije mogao. Glas ga je, pod jakim sedativima, izdao.
Negdje, kada je u februaru ove godine onaj veliki snijeg opasao Bosnu, neka teško opisiva tuga nataložena tonama bolnih priča roditelja ubijene djece sarajevske, počela je slamati cijelu ekipu koja je radila na filmu.
Znam da su me neki od njih molili da napravimo pauzu. I taj snijeg, kakav Sarajevo odavno ne pamti, pomogao je da se ljudi malo stabilizuju. Međutim, dok sam se borio da u radnu formu vratim svoje saradnike, ta melanholija je prešla na mene. I prvi put sam osjetio tešku psihološku barikadu.
Nikada se ranije nisam sretao s tim. Imao sam teških trenutaka tokom rata, ali ovo stanje je bilo čudno da čudnije biti ne može. Malo sam spavao. Budile su me slike, pratile određene izjave roditelja, posebno se urezale slike djece koja nisu imala više od dvije-tri godine života.
Najčešće slika petogodišnje djevojčice Mirele Hožbo, koja je sa bratom izgorjela u avgustu 1992. godine na 17 spratu zgrade u naselju Trg heroja. Trebalo je da povodom 1. marta - Dana nezavisnosti odem u Švicarsku i da našim zemljacima održim nekoliko tribina o mom istaživačkom radu o temi ratnih zločina i nekažnjenih ratnih zločinaca.
Međutim, jednostavno nisam mogao. Nisam bio sposoban za to. Puno mi je pomogao Avdo Hebib, blizak prijatelj koji je tu uvijek kad zatreba, inače psiholog. Danima smo razgovarali, mogao sam mu se u potpunosti povjeriti, otvoriti. Nekoliko njegovih savjeta me vratilo u život i nastavio sam sa montažom.
Posebno moram spomenuti ogromnu pomoć koju sam imao od magistrice Zilhe Mastalić-Košuta i Merise Karović, stručnih saradnica Instituta za istraživanje ratnih zločina Univerziteta u Sarajevu. One su sve ovo preživljavale prije mene, dok su radile na Monografiji ubijene djece opkoljenog Sarajeva.
Njihov istraživački rad dao je posebnu težinu samom filmu. Ima nešto čudno što se desilo tokom realizacije ovog filma, a to je da me je većina roditelja ubijene djece primila kao člana porodice. Čudna se neka veza stvorila između nas, govorili su mi da je ovaj film oživio priču o njihovoj djeci.
Zahvalnica Edinu Džeki
I za kraj, iskoristit ću ovu priliku da se posebno zahvalim našem fudbalskom asu Edinu Džeki za učešće u filmu „A bili su samo djeca“. Načuo sam ranije da je Džeko kao šestogodišnjak preživio masakr djece u sarajevskom naselju Otoka. Želio sam da mi to posvjedoči u samom filmu.
Džeko je otvoreno pričao „kako je zahvaljujući majci Belmi, koja mu je zabranila da izađe u park s djecom s kojom se svaki dan igrao, ostao živ“.
Tih dana je trebao doći u Sarajevo, ali su me mnogi upozoravali na dvije stvari. Prvo, da mu je svaki minut isplaniran kad dođe u Sarajevo i da nema vremena nizašta, a drugo, da možda i neće željeti pričati o ovoj tematici, jer ipak je on sad jedan od najpoznatijih evropskih fudbalera i da mu ta priča ne bi išla u prilog.
Imao sam predosjećaj da će Džeko bez razmišljanja pristati da ispriča dio svoje životne priče. Sjetio sam se svog prijatelja Dine Begića, jednog od prvih ljudi u Fudbalskom savezu BiH i zamolio ga da pokuša nagovoriti Džeku na intervju i da mu kaže šta je tema filma.
Jednog dana, negdje iza podne, nazvao me Dino i kaže: „Budi za sat vremena sa ekipom na stadionu u Hrasnici. Edin će odvojiti 10 minuta za razgovor“. Više mi i nije trebalo, mada sam imao problem kako za tako kratko vrijeme mobilisati ekipu. Ipak, uspjelo je i našli smo se na stadionu u Hrasnici.
Džeko je otvoreno pričao „kako je zahvaljujući majci Belmi, koja mu je zabranila da izađe u park s djecom s kojom se svaki dan igrao, ostao živ“.
Tek što su njegovi drugovi izašli u park bez njega, pala je granata i sve ih pobila.
Džekina priča ustvari postavlja ključno pitanje i šalje poruku o ovom najvećem nekažnjenom zločinu, a to je „koliko su samo srpski vojnici sa brda iznad Sarajeva tokom agresije ubili dječaka i djevojčica koji bi danas bili genijalci u raznoraznim oblastima“?
Izvor: Al Jazeera
Reklame
0 comments:
Post a Comment