Šta da se napiše, koje riječi da odabere čovjek za istinsku ljudsku veličinu pripadnika Armije Republike BiH, člana Jurišnog odreda Devete motorizovane brigade. Čovjeka koji je svjetska prostranstva, zemlje i mora, zamijenio bosansko-hercegovačkim ratnim paklom. Iako je u Bosnu – Sarajevo samo povremeno navraćao (nakon višemjesečne plovidbe) Bosna i njen narod postali su bliski njegovoj ljudskoj toplini. Onog trenutka kada je napadnuta od agresora sa ciljem da je nema, Abdurahman Alajbegović-Avdo je među prvima stao na njene branike. Njegov istančani osjećaj za čovjekom i pravdom govorio mu je da je to prava strana. Nabrojati sve bitke u kojima je učestvovao i ratišta kroz koja je prolazio je posao za jedan veči prostor u drugo vrijeme. Stoga nabrajamo, spomena radi, neka Avdina ratišta: Vraca, Zlatište, Mojmilo, Mrkovići, Faletići, Stup, Azići, Dogledi, Igman, Jablanica, Konjic.
U ratnim memoarima i poratnoj istoriji zasigurno će se ispisati stranice i stranice sa spomenom na Avdu. Jer, mnogo je ljudi koji su ga upoznali u ovom ratnom vremenu. Jednostavno, njegovoj ljudskoj čestitosti i širini dobrote bili su neodoljivi svi koji bi se našli u njegovoj blizini.
Ljutnju nije znao da nosi, za svakoga je imao po nešto posebno. Ljude oko sebe je posmatrao u njihovoj vlastitoj veličini. Nikada „ni sa trunom“ prezira. Sve što se kaže-malo je. Jednostavno bio je specifičan. Tako je gledao, tako se i smijao. Nikada nije vjerovao u političke dogovore a mnoge stvari je unaprijed predviđao. Živio je za borbu.
Za šehidima se ne plače ali svjesni fizičkog rastanka suze su se kidale od ljudskih bedema Ćele, Malče, Handžeta, Sulje, Sabrije, Aska, Mece, Džina, Dine, a kako i ne bi kad su kroz sav dosadašnji pakao prolazili rame uz rame. Avdo je jednostavno bio za sve. Povjerivani su mu najteži zadatci, za čije izvršenje je, pored hrabrosti, bio potreban i oštar um. Avdi povjereni zadatci bili su uvijek unaprijed izvršeni zadatci. Bio je jedan od trojice koji su prvi prešli aerodromsku pistu. I poslije će Avdo bezbroj puta prijeći ovaj „koridor smrti“. I sam je govorio koliko je opasan njen prelaz, ali nikada nije ni pomislio da odustane od izazova, jer je znao da je svaki njen prelazak značio i izvršen određeni zadatak. I sve bi to trajalo ko zna koliko da nije došao 18. maj 1993. godine. Avdi sudbinom preodređen kobni dan. Tog dana, iako dovoljno neoporavljen od ranjavanja, pošao je na novi zadatak (usput je htio obići teško ranjenog brata), kukavički sa distance i iz mraka četnički hici zaustavili su Avdine slobodarske korake. Imao je samo 28 godina. Bio je od onih koji su svo svoje znanje, svu snagu, doslovce cijeloga sebe, dali za slobodu grada Sarajeva i Republike Bosne i Hercegovine. A o slobodi je najviše sanjao. Avdin san ostaje zavjet njegovim suborcima.
Umro je kao šehid, a sahranjen je na šehidskom groblju Kovači 20.05.1993. godine. Neka je Allahova milost i zadovoljstvo na njega. Njegovim najbližim želimo sabur.
Reklame
0 comments:
Post a Comment