Sutra je ponedeljak i nikome nije padalo na pamet da bi isao u skolu, vec su pocele lagano da pucaju veze medu nama, gubio sam kontakt sa ljudima sa kojim sam do juce provodio svaki slobodni trenutak svoga zivota.
U 12:00 05.04.’92 stigao je i prvi ultimatum od strane cetnika. Predaja oruzja do 14:00, inace ce napasti i poceti sa granatiranjem Vasinog Hana (sadasnji Gazin Han). U 12:45 je doslo do panike, moglo se vidjeti kako auta ucestalo prolaze prema Vratniku, situacija je svakim trenutkom postajala napetija, u 13:00 sam vidio vecu kolonu ljudi koja se pjeske kretala u pravcu grada, Sa tom kolonom sam ispratio, svoju sestru sa njenim dijetetom koje je tek napunilo godinu dana. Zet je otisao sa njima, ja sam odbio da idem bilo gdje, sestru sam tesko uvjerio u to ali je na kraju pristala da ide zbog dijeteta, uzeo sam pusku i municiju od zeta i ostao tu na ulici, cekajuci da se nesto desi.
U 14:00 je isteklo vrijeme za predaju. Prosao sam kroz ulicu, nasao jos 5 osoba koje su tu ostale, medu njima je bio jos jedan momak, sa automatskom puskom, bio je iz Zivinica, ozenjen iz Sarajeva, njegovi su isto otisli, zanimljivo da je i on dobio pusku od svoga zeta koji je u meduvremenu otisao sa porodicom prema gradu. Za nekih pola sata se sabralo oko 40 ljudi, (prije rata zivjelo je oko 5000 stanovnika u tom reonu) svi koji su ostali imali su naoruzanje, cak je bio i jedan mitraljez. Jedan momak je imao PASP (polu automatsku snajpersku pusku) Poslije sam saznao da je bio pripadnik specijalne jedinice. On nas je organizovao i rasporedio na prozore u meduvremenu napustenih kuca, izdao nam je naredbu da pucamo samo ako budemo u prilici da nekoga mozemo i pogoditi, jer je municije bilo nedovoljno, u slucaju da nas napadnu i da se budemo morali povuci da ne idemo cestom, nego kroz Skaljinu Bascu prema Sedreniku. Cetnici su krenuli u 3h prema dijelu naselja u kome smo se mi nalazili, podrsku im je davao mitraljez kojeg su postavili u mlin u kamenolomu, koji je dominirao nad naseljem, pucao je nasumce, po naselju.
Cetnici su napravili veliku gresku, jer su krenuli cestom, u grupama, ne nadajuci se otporu, isli su sasvim normalno, dvije grupe su brojala oko 60 ljudi, ispaljujuci po neki rafal iz puske, tek toliko da se dize neka buka. Momak koji je imao snajper, ispalio je prvi metak, vidio sam cetnika koji je pao, i ostao da lezi na cesti, ostali su poceli da bjeze, , taj bjeg cetnika mi je dao hrabrosti, tada sam i ja poceo da pucam, prestao sam kada je nestalo metaka u okviru, ostali su isto ucinili, poceli smo da vristimo od srece i da galamimo, to je izgleda preplasilo cetnike tako da je cak i mitraljez prestao da puca, vidjeli smo dvojicu kako su izasli iz mlina u kamenolomu i poceli da bjeze nazad prema Brusuljama (dio naselja u kome su zivjeli vecinom srbi). To smijenso puskaranje je ustvari bila velika pobjeda, jer do sljedeceg cetnickog pokusaja da zauzmu taj dio grada je proslo citavih mjesec dana, mjesec koji nam je omogucio da se puno bolje organizujemo.
Taj dan moja vjera u Zelene Beretke, Patriotsku ligu i slicne organizacije je pala u vodu, vidio sam da je to ustvari samo prazna prica, nigdje nije bilo nikoga, svako se borio sam za svoj goli zivot, jedino sto mi je dalo moral je to da su i cetnici strasivi, i da nisu tako hrabri kako nas je propaganda pokusavala da uvjeri, moja sreca je da su oni bili ti koji su u mome prvom ratnom susretu sa njima bjezali. Predvece su krenuli ponovni pregovori sa cetnicima, ali vise nije bilo ultimatuma o predaji oruzja, srecom da su stvorili krivu sliku o nasoj snazi i organizovanosti, inace bi nas pregazili ko mrave…
Reklame
0 comments:
Post a Comment