Najčistije osječanje ljudskog življenja je, nesumnjivo potreba za slobodom. Na tom časnom i svijetlom putu borbe za slobodu i dostojanstvo 7. novembra 1994. godine, život je položio načelnik Štaba naše brigade, 34-godišnji Esad Bajramović. Vijest o Esinoj smrti bolno je odjeknula među svim pripadnicima 105. motorizovane brigade. Svi oni koji su čuli za njega, a posebno mi koji smo ga lično poznavali, duboko smo potreseni, ožalošćeni i suosjećamo sa članovima njegove porodice. Sudbina je htjela da nije dočekao da se ponovo sastane sa svojim najmilijima: majkom, sestrama, braćom, suprugom i kćerkom, koja je, nakon saznanja tužne vijesti, spontano reagovala: na papir je prenijela svu tugu, napisavši samo – „moj tata“.
Esad Bajramović rođen je u selu Plašće kod Priboja. U Srednju vojnu školu u Rajlovcu upisao se 1976. godine, a nakon završenog školovanja dobio je posao u kasarni u Rajlovcu. Uz rad, 1983. godine, upisao je Vojnu akademiju (ostala su mu bila još dva ispita). Početkom agresije na grad Sarajevo i Republiku Bosnu i Hercegovinu uključio se kao borac - dobrovoljac u jedinicu „Hrastovi II“. Kasnije je angažovan u policiji ovog bataljona koja je išla na ispomoć gdje god je trebalo. Tog perioda, njegov saborac M.Š., se sjeća:
- Eso je bio stručnjak za pucanje iz tzv. „Dedo-bacača“. Pucajući iz tog oružja po Kromolju, početkom rata je i teže ranjen. Poslije izlaska iz bolnice brinuo se o naoružanju u jedinici, a svoje slobodno vrijeme često je koristio za odlazak na liniju i uništavanje četnika.
Formiranjem 7. brdske brigade Eso je postavljen za pomoćnika načelnika operativnih poslova gdje iskazuje veliko znanje, uspješnost i hrabrost u organizaciji i postavljanju linije. I dalje je učestvovao u svim akcijama koje je izvodila naša jedinica, a formiranjem 9. mtbr postavljen je na mjesto pomoćnika načelnika za obavještajne poslove. Ubrzo postaje načelnik Štaba brigade. Nije bilo bitno na kojoj se formacijskoj dužnosti nalazio, Esad Bajramović je uvijek bio uvažavan i voljen, uvijek prisutan među borcima, i u akcijama i u trenutcima predaha. Ranjavan je tri puta. Saborci govore o susretima i druženjima sa Esom. Kod S.A. sjećanja su duboka, iz srca: U svemu je bio izuzetan. Prilikom poznanstva čvršće nas je povezala ljubav prema streljaštvu. Nisam čuo da je ikada povisio ton na nekoga, da je nekoga uvrijedio. Posjedovao je jedan autoritet koji je bio zasnovan na korektnom, ljudskom odnosu prema svima. Dane smo provodili u pripremanju naših odbrambenih aktivnosti pri čemu je u svakom segmentu vodio računa polazeći od sebe da li bi on to mogao učiniti, da li će se to moći izvršiti. Cijenio je, prije svega, rad, i nije se libio da svakome ukaže na eventualne greške i pomogne u njihovom otklanjanju. Energiju koju je posjedovao prenosio je i na druge, a u svakom trenutku vladao je situacijom, bilo kako da je teško bilo. Sjećam se perioda kada je grad bio žestoko granatiran, kada su skoro svi bili u skloništima, on je izlazio do linije, da bude sa borcima. Imao je jednu rečenicu koju je ponavljao borcima u svakoj prilici: „Sve što radimo - radimo za Bosnu“. Prilikom zadnjeg ranjavanja samo je par dana odsustvovao sa dužnosti, i nezaliječen je došao raditi. Mislim da je teško naći čovjeka u brigadi koji od njega nešto nije naučio. Bez pretjerivanja - bio je legenda!
Ono što je svima bilo zadivljujuće kod rahmetli Ese jeste njegova želja da se što više uradi na ustrojavanju svih jedinica brigade. Svoje saradnike plijenio je energijom sa kojom je radio. Bilo mu je dovoljno dva sata sna i da nastavi raditi kao da je spavao i odmarao cijelu noć. Svi njegovi poznanici i prijatelji, doživljavali su ga kao jednostavnog i skromnog čovjeka koji ne vodi računa o sebi nego o svojim vojnicima. Nije podilazio ljudima. Bio je vojnik, osjetila se doza oštrine u druženju sa ljudima, ali je kroz to zračio i toplinom, spremnošću da mu se možeš u svako doba obratiti i za obične ljudske probleme. Bio je pun ambicija i želje da se Bosna, koju je doživljavao kao svoju domovinu, oslobodi. Najvažnije mu je bilo da se ide dalje. Veoma često je išao na teren, uvijek sa čvrstim ubjeđenjem da neprijatelj ovaj rat mora izgubiti. Esadov patriotski put okončala je četnička granata u selu Šehovići (na Crnoriječkoj visoravni) prilikom izvođenja borbenih dejstava naše brigade. Ugradio je sebe u našu jedinicu. Dao je krupan doprinos vojničkom stasanju i efikasnim borbenim aktivnostima naše i njegove 105. motorizovane brigade. Nadkapetan Esad Bajramović biće upamćen po svojim najplemenitijim ljudskim osobinama i potvrđenoj vojničkoj veličini. Neka je rahmet njegovoj duši.
Reklame
0 comments:
Post a Comment