Inače kada nestane struje, kao sad, po cijeli dan se ubijam od dosade. Naročito kad Edy ode kod nane pa navečer moram sjediti u mraku. Sve normalne knjige sam pročitala tako da stvarno nemam šta da radim. A i svjeće su pri kraju. Zato sam, moram priznati najvećim dijelom, odlučila da uzemem dnevnik u ruke i kao u dobra stara vremena pišem sve detalje. Zaključila sam da je ovaj rokovnik u mnogome nezanimljiv u odnus na onu svesku. Opisi su nikakvi a i doživljaju glavni nisu opisani. Zato to moramo izmjeniti. Ipak je ovo RATNA GODINA.
Nažalost.
Od prije jedan sat neprestano krha po Brekinom poptoku i Nahorevu, dvije su pale na Bosnalijek, a i dvije pojače na Koševsko. Nadam se da E. nije bio u blizini.
Mama stalno navaljuje da idemo. Sad joj je najnovija priča da ona ide sa bratom. Narvno nemam ništa protiv, samo nek mene ne diraju. I tako se ja napisah, ali nisam sve. Senči me proganja, stalno se tura tamo gdje sam ja. Djeca u mahali su poludila. Glavna zanimacija im je gađanje fišecima.
20:30
Upravo smo saznali za neku dojavu da će granatirati ovaj štab ispod Jadrine zgrade. Mama se, za promjenu, uspaničila zato moramo sići dole. Ioanko svaku noć malo siđemo dole iz predostrožnosti. A i nema struje pa je dosadno. Već pada mrak pa ništa ne vidim. Jedino još da napišem da sam poželila E.
Upravo sam saznala da gori Čaršija i hotel Europa. Samim tim nestaju i svi naši novi zapisani u tim malim drvenim kućicama koje su predstavljale dio svakog našeg izlaska u grad. Dušmani će ovo upamtiti dobro, jer nijedan pravi Sarajlija neće zaboraviti one koji su srušili i zapalili srce grada i vratit će im ovo jednog dana. Neka umru u najtežim mukama.
Reklame
0 comments:
Post a Comment