Kako je Grbavica oteta, pa potom vracena svome Sarajevu

Krenulo je to sa krvavim 90-tim, redali su se ratovi oko Bosne, Sarajeva, da bi se polako rat spustio i u naš grad. Bosna i Hercegovina se ispuštala iz stege neke nove velikosrpske Jugoslavije, koja nije imala ono staro naličje koje je imala za Titovog života.

Rat u Sloveniji, rat u Hrvatskoj, a mi u Sarajevu u nekome svome svijetu, u nevjerici gledamo šta se zbiva oko nas i mislimo da se u BiH takav rat ne može desiti. Kao da niko nije slutio da će ekspanzija "srpskog", pa i "hrvatskog" nacionalizma otvoriti vrata pakla u BiH, pa potom i u Sarajevu.

Onda je došao red da i Bosanci i Hercegovci kažu "Da" nezavisnoj, jedinstvenoj i suverenoj BiH i to se konačno desilo 1.3.1992. godine. 64% građana ove zemlje je reklo svoje "Da" nezavisnošću svoje zemlje i BiH je mogla istupiti iz Jugoslavije, postavši meta jedne nove "Srboslavije".

Nije dugo trajalo, a već se naša zemlja izdjelila barikadama, bosanski Srbi su udarali među na prostoru, gdje su bili večina , pa su iste osvanule toga referendumskog dana i u našem gradu.

SDS-ov Srbin na barikadi na Vrbanja mostu 1.mart 1992.

Tada je krenulo postepeno otimanje naselja Grbavice od strane bosanskih Srba, SDS-ova politika četništva polako je počela pokazivati svoje stvarno lice. Istog dana u drugom dijelu grada desilo se ubistvo srpskog svata, koje je jeftino iskorišteno u propagandne svrhe SDS-ove politike rušenja zajedničkog života Muslimana, Srba i Hrvata u Sarajevu. Zbunjene Sarajlije nisu mogle vjerovati šta se dešava u njihovome gradu.

Sarajlije su na barikade odgovorili antiratnim demonstracijama, mnoge kolone demonstranata su  prošle kroz mnoge barikade, ali one bi se na novo pojavljivale.

Antiratne demonstracije u Sarajevu

Antiratne demonstracije su se protegle kroz mart i april 1992 godine. 1. aprila u Bijeljinu su ušle prve sprske paravojne jedinice predvođene Arkanom i počele sijati smrt po tome gradu nad nesrpskim stanovništvom. U Sarajevu je toga dana održan miting protiv podijela u MUP-u, koje je isprovocirala SDS-ova politika.

5 aprila 1992 na Vrbanja mostu jednom od mostova koji Grbavicu odvajaju od ostatka grada, ubijene su dvije demonstrankinje sa antiratnih protesta u Sarajevu, Suada Dilberović i Olga Sućić, prva 24-godišnja studentica pete godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu, a druga je bila 34-godišnja službenica Skupštine BiH i majka dvogodišnje čerkice, po imenu Nora. Obje su ubile pripadnici paravojnih formacija SDS-a.

Iznad Grbavice, na Vracama toga dana SDS-ove  paravojne jedinice, zajedno sa njima lojalnim pripadnicima MUP-a napadaju "Centar za obrazovanje kadrova unutrašnjih poslova RBiH" i tada u borbi gine jedan od učenika iz toga centra , Semir Musić iz Goražda. Ni napadači nisu bili bez žrtava, poginulo ih je 11. Napadačima je napad urodio plodom, te im uspijeva da zarobe učenike, kursiste i stariješine škole na Vracama.

Ni 6 aprila nije mirno, opet maskirane osobe pucaju po gradu, vampiri željni krvi, povampiruju grad. Na Grbavici je sve manje mirno, sve više njome se sije strah. Paravojne formacije Srba stižu jedna za drugom. Grbavica se polako otima Sarajevu. Otimaju je s njima i dojučerašnje komšije Srbi koji su povampireni SDS-ovom fašističkom politikom, počele kucati i na vrata svojih komšija nesrba sijući strah. Mnogi su još dok se moglo sa najlon kesama izbjegli sa Grbavice pred najezdom Četnika u slobodne dijelove grada, neki nisu imali tu sreću.

Upravo tih dana, stigao je i jedan zločinac na Grbavicu, o kojem ćemo slušati i danas, a o čijim zločinima na Grbavici će se pričati, a to je Veselin Vlahović Batko. Vjerovatno nikada neće biti dovoljno ispričanih priča o količini zla kojeg je napravio, a mučio je i ubijao civile, silovao žene i pljačkao njihovu imovinu. Danas služi kaznu od 42 godine zatvora za ono što činio drugima.

A onda je došao  maj, grad gori. Srbi napadaju grad, JNA staje na stranu istih. Obruć oko grada se steže, ali i oko Grbavice. Samo je jedan dio JNA ostao u gradu, komanda Cetvrte armijske oblasti JNA morala je napustiti svoje sjediste na Bistriku, otimaju predsjednika BiH po povratku iz Lisabona i dogovaraju njegovo puštanje uz dozvolu da napuste grad. Dio vojske JNA napušta grad odlazeći prema Lukavici, dok dio ostaje na Grbavici.

I tada je otimanje Grbavice okončano. Grbavica je postala dio nekog srpskog Sarajeva koje do tada nije postojalo, sa kojeg se po Sarajevu sijala smrt.

Ni tada Grbavica nije mirovala, pored mucenja i ubijanja ljudi, mucena je i infrastruktura toga dijela grada, Grbavica kao i dijelovi oko nje su razarani, neki gotovo do temelja. Ponos i dika Grbavice, Željina "Dolina Ćupova" je toga maja zapaljena.

Željin stadion u plamenu

Sarajlije nisu slutile da će rat trajati toliko dugo, ali nisu ni slutili da će i sami postati žrtve najveće opsade jednog glavnog grada u historiji modernog ratovanja, niti da će u tome gradu stradati oko 12 hiljada ljudi od četničke agresije. Nisu mogli naslutiti da ce naselje Grbavica biti oteta od 6 aprila 1992 do 19.3. 1996 godine od svoga Sarajeva.

U tim teškim momentima po Sarajevo, nastala je i čuvena pjesma Mladena Vojicica - Tife o Grbavici.

Dejtonski sporazumom kojim je okončan rat u BiH Grbavica je pripala Federaciji BiH, kao i mnoge druge otete sarajevske opštine.

Reintegracija pomenutih prostora počela se odvijati marta 1996. Dojučerašnjim okupatorima Grbavice to se nije svidjelo, pa su palili istu pred svoj odlazak sa nje, kako bi otežali njenim nekadasnjim stanovnicima sa Grbavice povratak na nju.

19. maja 1996 godine, Grbavica se vratila svome Sarajevu. Mnoge Sarajlije protjerane iz toga dijela grada, pohrlile su svojoj Grbavici i svojim domovima, zajedno sa prvim jedinicama MUP-a FBIH.

Osijetite sa slušanjem pjesme Grbavica, tihu patnju i želju Sarajlija za svojom otetom Grbavicom. Nakon svega, ova pjesma je ostala u srcima svih Sarajlija, a posebice u srcima stanovnika Grbavice i navijaca fudbalskog kluba Željezničar.

Tifa pjeva Grbavicu na Željinom stadionu

Reklame