Tenk tuce. Bitka se nastavlja uglavnom u vidu ispucavanja, razmijene vatre.
Dijeli nas veliki brisani prostor tako da je tesko ijednoj strani da ide u proboj ili u neka veca premjestanja.
...
Kako vrijeme prolazi u ovom ispucavanju pitam se "Zar je ovo sve?".
Zar je ovo sve sto nam je krnja JNA spremna i u mogucnosti uraditi.
Kroz glavu mi prolazi misao "odmazda".
Sjecam se kako se JNA svetila po hrvatskim gradovima za vojne gubitke.
Kakva se odmazda nama sprema?
...
Prolazi dan. Neke su se nase grupe pregrupisale. Idu prema Pofalicima, zapadu ...
A onda dodje hladan tus.
Ne sjecam se tacno kako je do nas dosla ta vijest i kako je glasila u originalu.
Samo se sjecam da to nikako nije bila dobra vijest.
Iz Lukavice je krenula oklopno-mehanizovana kolona. Neko kaze tri, neko kaze pet tenkova praceni transporterima.
Nasa obavjestajna javlja da idu u proboj preko Vrbanje u podrsku svojim trupama u gradu. Znaci idu pravo na nas.
Sjecam se k'o sada tog osjecaja. Sav utrnuh. Vilica mi se ukoci. Poceh zjevati. Spava mi se.
Postepeno, ta oduzetost splasnu u zabrinutost.
Onda zabrinutost splasnu u neku cudnu bezbriznost.
Ona polako, bistre glave rekoh sebi - sta bude bice.
Bolje ja da ovdje zaglavim nego neko drugi. Imam vise sansi da im ucinim neku stetu prije nego me odnese.
Kasnije cu se sjetiti ovog osjecaja nekoliko puta. Vojnik je najopasniji kad se prepusti sudbini. Kad ga nista vise ne veze.
Onda je spreman na sta normalan covjek nije.
Reklame
0 comments:
Post a Comment