 |
| Nusret Durić |
Ponekad tekst nastane na način kako je bilo 24. oktobra kada je naš čitalac, a povremeno i saradnik, Husnija Čengić skrenuo pažnju na to da su taj dan u Oslobođenju objavljene smrtovnice za tri dženaze mladića iz Foče: Nusreta Durića, Ahme Durića i Alije Matuha.
"Ubili su ih četnici 1992. godine. Dvojica pripadaju porodici Durić, čiji je predak-rođak bio borac i proleterske brigade i Titov general", napisao je Čengić.
Tako smo se našli u jednom od dobrinjskih kvartova, u stanu Latife Hajdarević.
Vrata nam je otvorio Emir, mladić nježnog lica, kojeg malo kasnije vidjesmo na fotografiji iz nekih ranijih godina kako raširenih ruku, i s osmijehom koji kao da je pokupio svu sreću ovoga svijeta, pa i tog sumraka u kojem smo se sastali, grli svoje nasmijane roditelje.
Latifa uzdahnu: "Nestade mu oca začas. Izgledalo je kao da puca od zdravlja i odjednom ga nešto poče boljeti. Jedan, drugi, treći doktor, dok na kraju sve nade razbi onaj u Tuzli. Već poslije prvog nalaza rekao je da je bolest neizlječiva i da brzo napreduje. Za dvije godine je bio kao biljka, samo je oko mogao pomicati i ode nam".
Istina o tužnom životu
Opet uzdahnu, sagnu se i poče tražiti nešto u velikoj kartonskoj kutiji. Izvuče rokovnik i pruži nam ga. Otvorismo prvu stranicu. Na vrhu stoji njeno ime i djevojačko prezime: Latifa Durić. Naslov: Moje ratne godine. A u dnu, napisano rukopisom: "Ovo je moja tužna priča, istina o jednom tužnom životu, koja je suzama pisana".
"Mnogi mi kažu da bi od ovoga mogla nastati knjiga. Sada nemam snage ni da čitam šta sam sve zapisivala, ali znam da je ovaj dnevnik bio moj spas u ratu", govori Latifa, bacajući povremeno pogled na ekran kompjutera pored kojeg sjedi Emir. U trenutku, cijeli ekran postade cvjetna bašta.
Latifa, kako se zove i jedan od najpoznatijih cvjetova iz bosanskih avlija, a kojeg je, kaže, bila puna i avlija Durića u Foči, i sama voli cvijeće. Ali njena glava se stalno okreće uglu sobe, tamo gdje, na najvidnijem mjestu u stanu, stoji slika njenog brata Nusreta.
Slika je, očito, nastala dok je služio JNA: "Jedva smo i ovu našli, sve je nestalo u ratnom metežu", govori Latifa i prvi put se njeno lice smiješi. Jer, uz uramljenu fotografiju, kao jedna vrsta veselog okvira, poredane su igračke.
"Unuka moga brata zna da je ta slika za nas dragocjenost i kada odlazi, tu, na najsigurnijem, ostavlja svoje blago", objašnjava Latifa, koja se upravo vratila od doktora. U prsima je nešto pritišće i kada hoda i kada miruje:
"Samo da mi je dočekati da Emir dobije diplomu i posao", opet je Latifin glas utihnuo, pa i dok nas uvodi u 13. april 1992. godine. Ona i dvojica njene braće, i još neki rođaci, bili su, kao i ostali iz fočanskog naselja Tabaci, u skloništu. Vani je već bio pakao. Foča je gorjela, a srpski vojnici su pretresali bošnjačke kuće, jednu po jednu:
"Kada su upali kod nas, Zijo je slušao radio. Javljali su o dešavanjima na sarajevskoj Dobrinji, a tamo je živio treći brat Latif. Istjerali su nas dignutih ruku, dvoje po dvoje, tražili su oružje, udarali nas kundakom, psovali...", priča Latifa.
Strahovala je samo šta će biti s njenom braćom. Onda je podigla glavu prema brdima: kuće nije vidjela od dima. Gorjela su fočanska sela, čule su se čas potmule, čas snažne eksplozije. Lica vojnika su bila maskirana. To su bili pripadnici, kako su sami sebe nazivali, Srpske garde, na čijim je uniformama bilo izvezeno zlatnim slovima: četnici. U jednom trenutku su ih postrojili kao za strijeljanje: "Nisam ništa osjećala, kao da se to dešavalo nekome drugome", prisjeća se Latifa.
Na kraju su ih, u koloni, njih oko četrdesetak, poveli prema Brodu i tamošnjem nekadašnjem velikom industrijskom kompleksu, u kojem su radili i Latifa i Nusret.
Glava u torbi
Putem su ih pratili jezivi prizori mrtvih ljudi: "Vidjela sam cijelu jednu porodicu ubijenu", prisjeća se Latifa, koju su, zajedno sa drugima, zatvorili u prostorije Auto-moto saveza: "Čuvale su nas, da ne pobjegnemo, bivše kolege, komšije... Gardisti su otišli dalje... Svaki čas su nekoga izvodili, neko bi se vrati, a neko ne... Bilo je tu dosta žena, neke su imale i djecu sa sobom", kazuje Latifa, koja je tada imala 31 godinu.
Davali su im malo suhog hljeba, a četvrti dan su žene i djecu vratili u Tabake.
"Dva dana je komšinica, Srpkinja udata za muslimana, zvala i provjeravala šta se s našim muškarcima dešava. Treći dan su joj rekli da su odvedeni u KP dom i više ništa o njima nisam znala, da bi se odjednom pojavio mlađi brat, o čijem bi se dolasku mogao napisati poseban tekst", govori Latifa, a priča koju smo potom slušali, o bijegu njih nekolicine prema Zakmuru, najvišem fočanskom uzvišenju, u čijem vikend-naselju su najčešće boravili njeni roditelji, ravna je pravom hororu. Trebalo je proći nekoliko srpskih straža a, naglašava posebno Latifa, njih sve u grupi vodio je komšija Srbin.
"Glava mu je bila u torbi, nikada mu neću moći dovoljno zahvaliti", kaže Latifa, čiji roditelji su već saznali za odvođenje Nusreta u logor i iako su mogli otići iz Zakmura, nisu, čekali su sina.
"A kada sam ja prije nego što će nas uhapsiti nagovarala Nusreta da bježi iz Foče, on je uvijek odgovarao da ne može zbog roditelja, za koje tada ništa nismo znali", Latifa više ne može suzdržati suze: "Na kraju su, brinući jedni o drugima, svi stradali".
Latifa je bila u tom selu 24. juna kada su srpski vojnici, paleći i osvajajući okolna sela, došli i do njih. Jedna je od jedanaestero preživjelih, a kako je došla do Zelengore, šta je tamo vidjela i na koji način je, kao i bošnjački narod s Tjentišta, deseti dan stigla do obronaka Igmana, jednom će, možda, sama ipak napisati: "Svaki dan je kiša padala, a granate su bacali nasumice znajući da se skrivamo po šumi. Ali ja sam se samo pitala šta je s mojim Nusretom, šta sa majkom, s ocem".
Tijela roditelja još nisu pronađena, a na mjestu gdje je u Zakmuru zapaljena kuća u kojoj su mnogi mještani izgorjeli podignuta je prije koju godinu spomen-ploča. Emir nam pokazuje na kompjuteru slike. Latifa se okreće prema svome Nusretu, u ćošku sobe:
"Saznala sam da su i njega u septembru '92. izveli iz KP doma, na branje šljiva u Jeleč i više se nije vratio. Poslije je jedan svjedok otkrio da su strijeljali njih osmoricu, a onda obrušili stijenje na njih. Ova dženaza je bila za trojicu iz te grupe... Neka žena je prolazila i vidjela dio ruke", govori Latifa, ponovno uzimajući dnevnik. Traži mjesto na kojem je opisala ono što je čula od jednog starca na samome početku rata. Hvalio se kako je bio stalno u četnicima u Drugom svjetskom ratu, a pred samo oslobođenje 1945, stavio je kapu s petokrakom na glavu.
"Nikad neću zaboraviti njegovo zadovoljno lice dok je pričao o dolasku raznih komisija iz vrha države koje su tragale za grobom Ivana Gorana Kovačića: 'Nisam im htio pokazati, a i sada znam to mjesto', govorio je starac, kojeg se Latifa Hajdarević sjeti svaki put kada razmišlja o tome zašto niko neće da kaže gdje su posmrtni ostaci njenih roditelja i ostalih ubijenih Bošnjaka iz sela koje su svi znali po obližnjem repetitoru, a sada znaju po buktinjama koje su progutale sve.
Reklame
0 comments:
Post a Comment