Slobodan Milošević (Požarevac, Srbija, 20. augusta 1941.- Den Haag, Holandija, 11. marta 2006.), bivši predsjednik Srbije i Savezne republike Jugoslavije, predsjednik Socijalističke partije Srbije.
Po obrazovanju pravnik, Milošević je veći dio profesionalne karijere prije političke afirmacije proveo kao bankar (neko je vrijeme bio i predstavnikom “Beobanke” u New Yorku).
Politički je uspon počeo ranih osamdesetih, kao proteže Ivana Stambolića, šefa srbijanske komunističke partije (SK Srbije). U zimu 1986. Stambolić je podržao Miloševića u izboru za predsjednika srbijanskih komunista. Umro od srčanog infarkta u zatvoru Suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u Den Haagu.
Slobodan Milošević je Srbin crnogorskog porijekla, rođen u Požarevcu 20. augusta 1941. godine. Otac mu se zvao Svetozar (1907-62), a majka Stanislava. Svetozar Milošević, otac Slobodana Miloševića, završio je bogosloviju u Cetinju, potom Teološki fakultet u Beogradu. Nakon Drugog svjetskog rata otac je napustio porodicu o kojoj je nastavila da se stara majka Stanislava. Otac mu se ubio 1962. pištoljom, a majka mu se objesila 1974. godine
U januaru 1959. godine Slobodan Milošević je kao gimnazijalac primljen u Savez Komunista Jugoslavije. Godine 1965. godine se vjenčao sa drugaricom iz djetinjstva i dugogodišnjom djevojkom Mirjanom Marković, koja je do posljednjih dana ostala njegov pratilac, čak i u politici. Završio je pravni fakultet u Beogradu sa najboljim ocjenama (1964, prosjek 8,90)[1] i bio pobjednik redovnog godišnjeg takmičenja u govorništvu. Svoju karijeru je započeo u “Tehnogasu”, gde je radio Stambolić. Karijeru je nastavio kao bankar. Radio je za Beobanku da bi na kraju postao i njen generalni direktor. U New Yorku je dvije godine boravio kao zvaničan predstavnik banke u inostranstvu.
Bio je sekretar Općinskog komiteta SKJ općine Stari Grad u Beogradu, pa Sekretar gradskog komiteta SKJ u Beogradu, a potom Sekretar Socijalističkog Saveza Srbije.
1984. godine Slobodan Milošević dolazi na uticajno mjesto predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda. Zapažen je po svojim represivnim i restriktivnim metodama, između ostalog po kampanji za zaustavljanje štampanja sabranih djela Slobodana Jovanovića. Januara 1986. godine je izabran za predsjednika CK SK Srbije, uprkos otporima, na zalaganje Ivana Stambolića.
Dolazak na vlast
Jugoslavija je, od Titove smrti i pobune Albanaca na Kosovu 1980. bila u neprestanom previranju. Odlazak karizmatskoga vođe i “nadnacionalnog” diktatora ostavio je vakuum i doveo je do bujanja napetosti, posebno međunacionalnih, koje je stari režim potiskivao i pokušavao riješiti privremenim i neučinkovitim mjerama. Ukratko – neriješivo nacionalno pitanje u zemlji 6 (ili 8 nacija, ubroje li se Mađari i Albanci), triju konfesija i (onda) četiri službena jezika, prožeto civilizacijskim i historijskim različitostima, mentalitetima i nacionalnopolitičkim ambicijama – još je intenzivirano teškom privrednom krizom u kojoj se Jugoslavija našla od kraja 1970-ih.
Glavno pitanje koje je označilo konac SFRJ bila je albanska pobuna na Kosovu. Albanci su, nezadovoljni svojim statusom, tražili državnost Kosova ili priključenje Albaniji. Demografska eksplozija (povečanje sa 60-65% stanovništva Kosova na 90% stanovništva) kombinirana s poraslim samopouzdanjem i indoktrinacijom iz Enver Hoxhine Albanije, kao i slaba uklopljenost Albanaca u društvo ondašnje SFRJ doveli do radikaliziranja albanskih nacionalnih zahtjeva i sukoba sa srpskim. Srpski nacionalizam, koji tokom Brozove vladavine nije imao šanse (a ni prevelikih ambicija) da se razmaše, potpaljen fitiljem albanske iredentističke pobune izuzetno je brzo nabujao, hranjen i ideološko-politički usmjeravan srpskom nacionalno-intelektualnom elitom u kojoj su dominirali Dobrica Ćosić, Smilja Avramov, Kosta Mihailović, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, kao i drugi pisci, ekonomisti, historičari, članovi Udruženja književnika Srbije i Srpske akademije nauka i umetnosti.
Istodobno su se pojavili i populističke masovne demonstracije, jasno obilježene srpskom nacionalnom ikonografijom. Cijela se situacija radikalizirala poslije propasti pokušaja srbijanskih političkih vođa da preoblikuju jugoslavensku federaciju u centralističku državu pod srpskom dominacijom. Ili – nakon propasti pacifikacije Kosova, te neuspjeha političkoga pritiska koji je kanio centralizirati SFRJ, srpska nacionalnopolitička elita je krenula u snažniji preobražaj nacionalnog programa. Odlike tih gibanja bili su masovni mitinzi, propagandna kampanja za ostvarenje srpskih ciljeva i mobilizacija srpske inteligencije na formulaciji i realizaciji općenacionalnog projekta. U takvoj atmosferi je Slobodan Milošević došao na vlast.
Vlast i raspad SFRJ
Aprila 1987. Milošević posjećuje Kosovo Polje,gdje se sastaje sa lokalnim Srbima i javno staje na njihovu stranu.To je dovelo do razdora u srbijanskom rukovodstvu,i Milošević septembra mjeseca uspjeva ukloniti Ivana Stambolića sa vlasti,te uskoro, nizom poteza uspostavlja samovlast u Srbiji. On organizira tzv. “antibirokratsku revoluciju” u kojoj su masovnim mitinzima srušena nepouzdana partijska vodstva autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, te Crne Gore. Promjenom ustavnih odredbi ukinuta je autonomija Kosova, a albanski narod podvrgnuto žestokim vojno-policijskim represalijama i nadzoru. Milošević je pokušao eksportirati mitingaše u ostale republike, no to je naišlo na snažan otpor Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tokom 1988. i 1989. postalo je očito da razbuktali svesrpski pokret u potpunosti kontrolirao i usmjeravao Milošević. Rastuće tenzije i pritisak Miloševićeve politike na izmjeni ustava iz 1974. – promjeni kojom bi postojeća zemlja od federacije sa konfederalnim elementima postala unitarna, esencijalno država pod srpskom dominacijom – doveli su u januaru 1990. do raspada Saveza komunista Jugoslavije i, pored toga, do raspisivanja višestranačkih izbora u SFRJ u kojim su komunisti pobijedili u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, te izgubili u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U toj situaciji Miloševićeva politika je imala sljedeće osobine:
Jačanje srpskog nacionalizma u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s prijetnjom oružanog ustanka Srba protiv tih država. Također, u velikoj mjeri posrbljena JNA (preko 80% srpskog oficirskog kadra) je sve više dolazila pod Miloševićevu kontrolu, uglavnom uticajem na zapovjedni kadar.
Milošević i njegovi saradnici su imali velik broj poluga vlasti u svojim rukama: od homogeniziranog svenacionalnog pokreta i finansijskih središta u svojim rukama do JNA i prešutne potpore većine tzv. velikih sila.
Po mišljenu mnogih historičara, Miloševićeva geopolitika odražavala ideologiju Velike Srbije sa posrbljenjem što većeg dijela tadašnje Jugoslavije.
Na drugim poljima situacija u zemlji je bila stagnantna: nije došlo do značajnijih ekonomskih reformi, a ekstremno politizirano srpsko stanovništvo u cijeloj SFRJ je neprestano držano na rubu straha i agresije, te paljeno propagandnom mašinerijom koja je pripremala terena za konačni rat za Veliku Srbiju.
Uloga u ratovima
Budući da sporadični nemiri, prijetnje upotrebom sile JNA i iredentistička pobuna Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu dali željene rezultate, Milošević je krenuo u vojnu agresiju u ljeto 1991. Nakon kratkotrajnog rata u Sloveniji, većina armijskih jedinica je povučena u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, uglavnom na čvorne tačke važne za osiguranje strateške pobjede i ostvarenje srpskih teritorijalnih apetita. Rat je u Hrvatskoj izbio punom silom u kasno ljeto 1991., a agresija na Bosnu i Hercegovinu započeta je 1992. Lokalni Srbi (oko 550.000 u Hrvatskoj i 1.400.000 u Bosni i Hercegovini) imali su punu podršku JNA i dobrovoljaca iz Srbije (više desetaka hiljada organiziranih u raznim paravojnim formacijama), te, najvažnije, ekonomsku, tehničku, logističku i diplomatsku potporu Miloševićeve Srbije. Ne smije se zanemariti diplomatska podrška koju su Srbiji davale razne evropske zemlje (bivše pripadnice Antante iz Prvog svjetskog rata) i pretežit dio američke državne politike. Na vrhuncu uspjeha, tokom 1993., Srbi su kontrolirali preko dvije trećine BiH i trećinu Hrvatske. Činilo se da je san o Velikoj Srbiji blizu ostvaranja. No, mješavina više elemenata potkopala je te iluzije. Sankcije protiv Savezne Republike Jugoslavije uvedene 1992. počele su davati rezultate: srpska se premoć u naoružanju topila i bojni je moral padao, a svjetska je diplomatija, uz sva kolebanja, utvrdila princip nepromjenjivosti granica. Iako je vješto manipulirao intervencijama od Evropske Zajednice i SAD-a i dobro procijenio sporost i neučinkovitost međunarodnih instituacija, Milošević je podcijenio odlučnost Bošnjaka i Hrvata da spriječe ostvarenje velikosrpske države. Uticaj više okolnosti doveo je do sloma srpske paradržave u Hrvatskoj u ljeto 1995., a onu u Bosni i Hercegovini je od potpunog kolapsa spasila samo američka intervencija. Mirovnim sporazumom u američkom gradu Daytonu došlo je do okončanja agresije na BiH.
Intervencija na Kosovu i Miloševićev pad
U sljedeće dvije godine podrška je Miloševiću u Srbiji opadala jer je, pored propagandnih mahinacija, većina stanovništva počela poznavati da se ratni ciljevi nisu ostvarili, usprkos djelomičnom uspjehu priznanja Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. Još je teži bio teret beznađa nastao pustošenjem ekonomije, raslojavanjem društva, manipulacijama, korupcijom i općom bezperspektivnošću s utegom Kosova kao stalnom potencijalnom prijetnjom. Godine 1996. i 1997. dovele su do izbornih prevara u kojima je Milošević zadržao vlast (srbijanska opozicija je bila bez snažnije vanjske podrške, a u nacionalnopolitičkim pitanjima se nije bitnije razlikovala od Miloševića). Prijelom je došao razbuktavanjem ustanka Albanaca na Kosovu 1998. i vojnim gušenjem pobune, praćene masovnim deportacijama albanskog stanovništva. Nakon raznih diplomatskih podvala, zapadu je dojadila Miloševićeva politika i došlo je do zračnih napada NATO saveza na Srbiju, sa rezultatom povlačenja srpskih snaga sa Kosova i stavljanja pokrajine pod međunarodni protektorat.
Poraz na Kosovu, spojen s izbornim prevarama, zamorom naroda od općeg osiromašenja i izoliranosti te finansijskom podrškom zapadnih zemalja srbijanskoj opoziciji, kulminirao je u masovnim protestima oktobra 2000. godine,koji su srušili Miloševića s vlasti. Uhapšen od novodošlih srpskih političara zbog korupcije i nasilja, predan je, pod pritiskom zapadnih zemalja (prije svega SAD i članica EU) u junu 2001. Međunarodnom sudu u Haagu za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Optužnica ga je teretila za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini, te zbog zločina na Kosovu i u Hrvatskoj.
Proces u Haagu
Suđenje Miloševiću, zbog ratnih zločina na Kosovu i Hrvatskoj, te genocida u Bosni i Hercegovini, počelo je 12. februara 2002. u Haagu. Sam je Milošević odbio priznati formalnu jurisdikciju Haaškog suda, ali nije pasivno posmatrao izvođenje dokaza, nego je vodio vlastitu odbranu uz pomoć niza pravnih i drugih stručnjaka iz Srbije i svijeta. Proces je u početku izazvao veliku medijsku senzaciju, ali, kako je vrijeme odmicalo, suđenje Miloševiću pažljivo praćeno uglavnom u Srbiji. Haaško tužilaštvo je u svojoj optužnici iznijelo jasnu namjeru da Miloševića osudi za pokušaj realizacije projekta Velike Srbije, pa je tako taj proces svrstan u kategoriju ideoloških procesa, s kojim je na neki način namjeravano dati historijsku presudu. Ukratko, teza tužilaštva se mogla svesti na to da je Milošević direktno odgovoran za agresiju i ratove na području bivše Jugoslavije s ciljem da stvori državu u kojoj će živjeti svi Srbi, ne obazirući se na republičke granice, koje su postale međudržavnim po sudu Badinterove komisije. Milošević je ipak tvrdio da su republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina izvršile nelegalnu secesiju od Jugoslavije, te da se srpski narod u tim zemljama sâm i spontano podigao na ustanak protiv vlasti tih zemalja, bez uplitanja Srbije. Također, tvrdio je da je SRJ imala pravo na vojnu intervenciju na Kosovu radi očuvanja teritorijalnog integriteta zemlje, te da je intervencija NATO saveza protuzakonita vojna agresija. Problematičnost pristupa Haaškoga tužilaštva, kao i realna težina dokazivanja historijske krivnje bilo koje nacionalne ideologije, doveli su, tokom trajanja suđenja, do spornih ocjena: po jednima, Miloševićeva je krivnja u agresiji na BiH, Hrvatsku, te zločine na Kosovu, nedvosmisleno dokazana; po mišljenju drugih, optužnica nije uspjela dokazati glavne teze, prije svega zbog neprisutnosti materijalnih dokaza koji bi direktno potvrđivali Miloševićevu upletenost u pojedine ratne zločine. Tužilaštvo je oko dvije godine iznosilo optužnicu, a kroz sud je prošao niz visoko rangiranih svjedoka (među njima, Ibrahim Rugova, Stjepan Mesić, Paddy Ashdown itd.). Miloševićeva je odbrana počela koncem 2004. godine i usredotočila se na pokušaje dokazivanja krivnje NATO saveza i vođa zemalja zapadnih država u ratu protiv SRJ 1999. godine. Sam je proces bio sve češće prekidan zbog pogoršavanja Miloševićeva zdravlja, što je dovelo do zahtjeva Miloševića da se pusti na liječenje u Rusiju. Zahtjev je odbijen, jer Milošević nije dokazao da je Moskva jedino mjesto na kome on može biti liječen. 11. marta 2006., Slobodan Milošević je pronađen beživotan u svom krevetu u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu.
U nastavku možete pogledati treću optužnicu Haškog tribunala Slobodanu Miloševiću u PDF formatu.
Slobodan Milošević – Hag
Reklame
0 comments:
Post a Comment