Granatiranje je pred vece postalo intezivnije, tako da smo usli kod mene u skloniste, sa namjerom da igramo saha. Detonacije su odjekivale, par granata je palo u blizini, vrece sa pijeskom su se potresale. Upalio sam transistor, da cujemo vijesti. Spiker je redao vijesti jednom za drugom, sve gora od gore. Logori, masakri, silovanja, granatiranja, prijetnje, ultimatumi…
Gorazde napadaju sa svih strana, nadljudskim naporima se bore za opstanak. Drina ponovo krvava tece, u Foci je pokolj, cetnici ponovo kolju Muslimane na starom mostu kod KPD-a, za taj me most vezu ruzne price, moj dedo je zaklan 1941 na tom mostu. Gubim koncentraciju umjesto o sahu razmisljam o svojoj rodbini, da li se neko mozda nalazi u Gorazdu, ili jos gore da je neko od mojih u redu za klanje u Foci. Granata koja je explodirala ispred sklonista me vratila u stvarnost, u istom momentu na dnevniku javljaju o granatiranju Vasinog Hana. Tek tada sam skontao koliko sve jednostavnije izgleda na vijestima nego u stvarnosti, nacin na koji su prenijeli informaciju u granatama koje su padale oko nas, na dnevniku je izgledala kao nesto sasvim uobicajno.
Kako li je tek bilo onim u redu za klanje u Foci, Visegradu, Prijedoru… Konacno kraj dnevnika, najavljuju pjesmu o Gorazdu, glas djevjke koja pjeva “Pamtis li majko Gorazde, ono u vatri ti izgore, ko moze bracu da zavadi…”. Izmamio je suze na mome licu, jednostavno su same tekle, nisam plakao ali su suze bile tu. Grad kroz koji sam samo par puta u zivotu prosao, iz kojeg pamtim jednu raskrsnicu i semafor koji sam dugo cekao da ugasi crveno svijetlo i da signal za prolaz autobusa u kojemu sam se nalazio. Bas taj grad ce biti u tom trenutku najvaznije mijesto na svijetu za mene. Prijatelj me drmnuo po ramenu i rekao “pusti sada Gorazde, jebat cemo mi mater cetnicima jednog dana za sve ovo”. Uzeo sam pusku, izasao na ulicu i istresao rafal prema cetnickim polozajima, kada sam usao ponovo u skloniste osjecao se nekako bolje…
Reklame
0 comments:
Post a Comment