Evo proslo je deset godina od rata pa opet kad ovo pisem pune mi se oci suzama a bolne slike mi prolaze pred ocima.
Rani dani rata. Mozda April, mozda Maj.Prilog is Sarajevske bolnice.
Otac doveo ranjenu djevojcicu cetiri ili mozda pet godina staru. Dijete lezi na bolnickom krevetu i tuzno zove "babo, babo". Otac se nadvio nad njom i samo je tiho tjesi "ne da tebe babo sine".
Reporterka objasnjava da je djevojcica pogodjena na Mojmilu iz snajpera. Pogodio ju je negdje u zdjelicu.
U mojim se mislima otvara ponor boli: Vidim ranjeno dijete pogodjeno ogromnim 7.9 metkom u zdjelicu. Teska Povreda. Dijete place, pati. Sta ce biti sa ovim djetetom? Kako ce se oporaviti od takve povrede? Ima li vece tragedije za roditelja.
Reporterka prilazi ocu. Otac pravi dobri, veliki, dobrocudni Bosanac. Ima jedno lijeno oko. Sav onako rascupan i nasekiran prica pred kamerama: "Sta mu ovo treba. Sto ovo uradi" (odnosi se na snajperistu) "Da kako mogu da ga nadjem, da sjednem s njim, da popijem kafu i da ga pitam sta mu ovo trebade"
U toj jednoj recenici sazeta je dusa cijele moje Bosne koju sam nekad znao i volio - velika ali blaga i dobrocudna.
Umjesto da kaze da bi mu odsjekao glavu za ovo sto je ucinio djetetu ovaj bi otac htio da sjedne sa ovim zlocincem i da porazgovara k'o covjek o tom nedjelu. Dragi moji bosanci - dobri i u najgorim trenucima.
E, ovaj je specijalac tog dana shvatio da ce mozda neko ici razgovarati sa njima a da ce neko ici da svojim rukama mice ove sto pucaju po djeci. Jednog po jednog.
Reklame
0 comments:
Post a Comment