 |
| Srpske martovske barikade na Vrbanja mostu... |
Nekolicina mojih najboljih drugova bili su Srbi sa prilicno velikim "S". To njihovo "S" sam ignorisao jer sam uvijek smatrao da je prijateljstvo uvijek na prvom mjestu i da je njihovo veliko srpstvo njihova stvar. Zalio sam ih jer su bili otrovani nacionalizmom ali sam ih volio kao prijatelj i zelio da ostanemo prijatelji zauvijek.
To se sve promijenilo nakon prvih barikada. Bio je to nas zadnji zajednicki izlazak. Necu nikad zaboraviti to vece. Vracali smo se kuci obalom Miljacke i pricali. Ja upitah svog prijatelja (za kojeg sam sve vise spoznavao da mu je porodica do "guse" uvucena u SDS-ovske spletke)
"Jel' majke ti X, sta ovo bi?. Ove barikade?"
On ce samo: "Bi."
"A ovo ovoliko oruzje. Odakle ovo? Sta ce u rukama civila?"
"Treba. Da vidis samo sta je moj otac zaduzio."
Meni oce ispadose Sta? minobacac, bacac raketa? Sta ce mu to"
"Treba. Da se branimo"
"Branite! Od koga da se branite i to sa minobacacem. Pa sta ako taj minobac pogodi meni ili moje"
"J... ga prijatelju, to je za Srbiju"
Te sam tople i ugodne proljetne Sarajevske noci shvatio da je sve otislo u nepovrat. U meni se probudio borbeni ponos. Nece niko gadjati mene i moju kucu samo bas tako, nekaznjen.
Te iste godine moja ce kuca biti pogodjena vise puta, zapaljena i unistena. Prijateljev otac, ovaj sto je "zaduzio" minobacac "da se brani" poginuti ce u ranim danima rata.
Reklame
0 comments:
Post a Comment