Ovih dana ce se napuniti punih 10 godina od pocetka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sa te distance, šta Vi, kao borac odbrane Bosne i Hercegovine i Sarajeva, mislite o tome kako se Bosna branila i je li se mogla bolje odbraniti?
Lucarevic: Bosna se mogla mnogo bolje odbraniti i sa mnogo manje zrtava. Odbrana se morala znatno bolje organizirati. Mogli smo znatno spremniji docekati to stanje. Mnogi koji su bili na pozicijama vlasti mogli su više doprinijeti u pripremanju naroda, da se na pravi nacin pruzi slika o svemu što se moglo ocekivati te da se poduzmu odgovarajuci koraci koji bi to onemogucili. Djelovali su tako da nisu bili ubijedjeni u ono što je bilo evidentno da ce se dogoditi, posebno nakon naznaka tadašnjeg predsjednika Amerike da Amerika nece dozvoliti bilo kakvo narušavanje mira i reda u Bosni i Hercegovini.
Javno iznošenje ocjena srpskih politicara smatrano je zavaravanjem i njihovim dobivanjem na politickoj tezini. Preskupo je placena cijena takvih, pogrešnih odluka. Zahvaljujuci patriotima, ogromnoj hrabrosti bošnjackog naroda i ostalih gradjana Bosne i Hercegovine koji su bili, a i sada su, za Bosnu i Hercegovinu, uspio se zaustaviti totalni fašizam, koji je, ne birajuci sredstva, prouzrokovao ogromne materijalne štete i odnio 200.000 ljudskih zivota, ponovivši na ovim prostorima krajem 20. stoljeca barbarska dogadjanja nezamisliva normalnom covjeku.
Koji su momenti bili posebno bitni u tom mucnom vremenu?
Lucarevic: Na protivnickoj strani je organizirano radjeno nekoliko godina prije, posebno zadnje godine pred agresiju. To je politika koju je vodio SDS, u saradnji sa JNA i Srpskom akademijom iz Beograda, kao intelektualnim tvorcem fašistickog projekta. Ništa nije bilo preko noci. Oni su postepeno servirali pricu koja je trebala ujediniti srpski narod, a JNA je podijelila naoruzanje i ljudima koji cak to i nisu htjeli i koji nisu prihvatali te ideje, ali su takvi i silom ukljuceni u taj proces. Oni su to radili još pocetkom 1991. godine. Posebno su politicki krugovi, koji su tada bili u izvršnoj vlasti, svojim mjerama sprjecavali donošenje bilo kakvih odluka koje su bile u interesu Bosne i Hercegovine i iskljucivo radili na opstrukciji i razjedinjavanju Bosne i Hercegovine. Tako su paralizirali rad organa MUP-a, kasnije TO-a i vojnih institucija, SDB-a itd.
Poenta je bila na destrukciji izvršne vlasti. Potom su srpski kadrovi napustili vlast, a formirani paralelni organi vlasti. Isto su uradili i hrvatski kadrovi te su se raspali Predsjedništvo, Vlada, Skupština. Samo natcovjecanskim naporima gradjana koji su bili patriotski orijentirani i svjesni toga šta se sprema, uspjelo se izboriti da se ne realizira potpuni scenarij. Pronašli smo planove kod srpskog generala Kukanjca da Sarajevo treba pasti za tri, a cijela Bosna za 14 dana. Poslije toga, nema više Bosne - ona bi nestala. Sve je bilo pripremljeno za taj cilj.
Tome je vodio i sporazum potpisan u Makedoniji da se sve kasarne iz Sarajeva isele u Lukavicu i druga podrucja koja je odredila JNA, a da ce se pregovori nastaviti. To bi bilo pogubno i ja sam onemogucio to iseljavanje. Uradio sam ono što je bilo u interesu naroda. Da tako nismo došli do oruzja, ne bismo se imali cime odbraniti.
Kako ste došli do toga oruzja?
Lucarevic: Oteli smo 163 šlepera oruzja iz kasarne "Jusuf Dzonlic" u Sarajevu. To je bio kljucni moment odbrane Sarajeva. Dotad nismo imali ni pet granata za rucni bacac, tako da bismo, da je krenulo pet tenkova, imali velike gubitke da to zaustavimo. Sa momcima sam oteo tone granata za rucne bacace, šlepere mitraljeza i municije, šlepere minobacaca od 125 mm, šlepere granata za ZIS-ove i topove. To nam je omogucilo da, iz defanzivnog stanja, krenemo u ofanzivu i oslobodimo Dobrinju i znacajan dio Nedzarica koji granice sa Dobrinjom 5. Sa tim naoruzanjem smo osvojili više drugog naoruzanja; kad bismo zauzeli jednu teritoriju, zarobljavali smo i materijalna sredstva koja su oni imali u velikim kolicinama. Na srpskoj televiziji su bili svjesni gubitka i dramaticno govorili o tome…
I ne samo naorzanje, nego je JNA imala samo takva tri centra veze. Tu je bila oprema i uredjaji za prisluškivanje i ometanje ovih svih vojnih komunikacija. Samo jedan pult na jednom šleperu je vrijedio cetiri miliona maraka. Sa tom opremom su moji ljudi snimili i Mladica, koji je izdao naredbu da se gadjaju "Velušici". Svi njihovi razgovori koji su snimani u to vrijeme, snimani su tom opremom. Desetine i desetine miliona dolara su koštali ta 163 šlepera koja smo mi oteli, što je, zapravo, bila neprocjenjiva vrijednost.
Kako je to izvedeno?
Lucarevic: Sekunde su odlucivale. Da sam ja to tada pustio, mi se ne bismo imali cime braniti. Meni je prijeceno zatvorom što opstruiram naredbe Predsjedništva, da ce ministar Doko pokrenuti protiv mene proces itd. Ja sam emisarima povukao crtu ispred nogu i rekao mojim ljudima da ih sve pobiju ako prestupe. Otjerao sam i Talijana, Doku, Pušinu i Boškovica iz JNA, koji je bio general avijacije i koji je došao da bi pregovarao o mirnoj predaji te kasarne.
Kako se ponio taj Boškovic?
Lucarevic: Bilo je to u maju. On je tada rekao da ce dici avijaciju i da ce sravniti Sarajevo, a ja njemu: "Ti radi svoj posao, a ja cu svoj! Avionska bomba je malo veca od granate haubice 152 mm. Naš narod je naucio na granate, pa ti dizi avijaciju! A ovo je narod kupio i ovo ce oruzje ostati narodu!" On je tu noc proveo kod Doke. Sefer Halilovic mi je poslije pricao da mu je Boškovic rekao da nikad nije vidio hladnokrvnijeg covjeka i da se izgubio kad sam ja rekao to o avionima.
Da se vratimo vremenu priprema za odbranu od ocekivane oruzane agresije. O tome se premalo zna…
Lucarevic: Sticajem okolnosti, mi smo vec 1991. godine vidjeli kako se neke stvari odvijaju, pratili smo ta zbivanja i obavještavali nadlezne i institucije i ljude. Nisu imali razumijevanja i smatrali su da se ne moze dogoditi to što predvidjamo. Nije bilo konkretnih aktivnosti da se to onemoguci. Recimo, cesto sam, sa svojim prijateljima, na Vracama, kod studentskih domova, gledao kako navecer dolaze šleperi puni naoruzanja i istovaraju se. Centar njihove logistike je bio taj studentski centar na Vracama, a preko puta je bila kafana "Bard". I, ja nazovem policijsku stanicu i kazem da se na tom mjestu istovara naoruzanje i municija, i zatrazim da se to neutralizira… Policija dodje, rukuju se sa onima koji istovaraju, smiju se, i s njima odu u tu kafanu na pice.
Zovem opet stanicu i kazu mi da su poslali patrolu, ali da je dojava bila lazna. Ja kazem da nije, jer policija sa njima sjedi u kafani i pije, a i dalje se istovara šleper od 20 tona. Znaci, policija je bila u funkciji njihove zaštite. Tada je ministar policije bio Alija Delimustafic. Bezbroj puta sam trazio da se smijeni taj covjek koji je radio takve stvari. Smatralo se da je on radio za KOS. Sve se definitivno potvrdilo ovih dana, kad je on - poslije kriminalnih aktivnosti - pobjegao u Beograd… Zna se ko ga je štitio i hodao sa njim pod ruku i omogucavao mu da radi poslove koje je radio... Mi, dakle, u pocetku nismo nailazili na razumijevanje, dok mi nije došao Braco Berberovic i zamolio me da se upoznam sa Mustafom Stocevicem Zutim...
Tako je krenulo. Bio je maj 1991., i mi smo, kao istomišljenici, odradili ogroman posao i povezali moje prijatelje, koje sam imao po cijelom Podrinju. To je bio Fadil Turkovic iz Vlasenice, Zijo Subašic iz Višegrada, Mahir Muhic iz Rogatice, Kemo Celik iz Gorazda, Ramiz Salcin iz Sarajeva, Smajo Šikalo iz Buljakovog Potoka, Mirza Lipovaca, Raif Dzigal iz Sarajeva, Muriz DJelkic, Asim Hadzic iz Zvornika. Kasnije se proširila ta ekipa patriota koji nisu zalili truda za svoju zemlju.
Ona ce biti nukleus za stvaranje i jacanje Patriotske lige. U Sarajevu smo imali 2.600 naoruzanih i spremnih.
O Sarajevu se još i zna. A kako je bilo izvan?
Lucarevic: Svaki od naših ljudi po Bosni i Hercegovini bio je spreman aktivirati po 50 ili 100 ljudi. Naprimjer, našu grupu iz Višegrada je vodio Zijo Subašic. Oni su presreli Uzicki korpus JNA na Dobrunu i zarobili 40 "bijelih orlova". Pet dana cetnici nisu mogli proci. To je omogucilo da se ljudi povuku iz grada, ali su oni kasnije zvani da se vrate, garantirano je da ce im JNA omoguciti mir i red. I, 3.000 Bošnjaka se vratilo cak i zahvaljujuci nekim izjavama iz bh. vlasti. Nakon 15 dana je pocelo klanje i ubijanje u Višegradu. Zijo je teško ranjen i prebacen u Focu. Kad je pala Foca, njega su zarobili i zaklali na mostu. Moji ljudi iz Višegrada su, pak, u Gorazdu ojacali linije odbrane…
Zanimljiv je nacin vašeg uvezivanja po Bosni…
Lucarevic: Nismo imali materijalnih sredstava i došli smo na ideju da, pod izgovorom da ide na remont, od Hidrometeorološkog zavoda BiH pokupimo rezervnu opremu za vezu i da je razdijelimo sve do Drine. Mirsad Hujdur je preuzeo 16 radiostanica i sve ih montirali po opcinama. Imali smo bezicnu komunikaciju još prije prvih barikada i tacno znali šta se gdje dogadja. Sefer Halilovic je time bio oduševljen…
Kako je teklo naoruzavanje?
Lucarevic: Uspjeli smo naoruzati 3.200 ljudi po Bosni, a u Sarajevu 2.600. Sve su to bili disciplinirani ljudi, koji ništa nisu zloupotrijebili. Zeljeli smo biti koliko-toliko spremni, da nas ne zatekne fašizam najgore vrste koji se valjao iza brda.
Kad vašim grupama biva jasno da je rat na pragu?
Lucarevic: U oktobru 1991. godine moji saradnici su mi pokazali da se, u selima oko Rogatice sa vecinskim srpskim stanovništvom, cuvaju straze i pale vatre javljanke, da se pokazuju cetnicka obiljezja i da im dolazi naoruzanje. I to samo u selima sa srpskim zivljem. Bio sam siguran da je rat izvjestan.
Reklame
0 comments:
Post a Comment