02.11.’93. godine – najelitnije jedinice sa općine Visoko u sadejstvu sa drugim jedinicama OG “Istok” vrše napad i oslobađanje Vareša sa minimalnim gubicima, a ogromnim dobitkom. Tu HVO dobija težak udarac, da bi nedugo zatim pokušao ponovni proboj naših linija i zauzimanja Fojnice, al i i tada doživljava slom i to velikim učešćem visočkih jedinica.
Izvor: veterani.ba
Na suđenju Ratku Mladiću pred Tribunalom u Haagu svjedočio je njegov potčinjeni komandant, sa Ilidže, Goran Šehovac, koji se hvalio karitativnim naporima Vojske Repulike Srpske tokom izvlačenja hrvatskih civila i ostale nejači iz Vareša. Haško tužiteljstvo priložilo je bilješke koje je pedantno vodio Mladić u kojima, pored ostalog, piše kako su na sastanku u Beogradu Slobodan Milošević i Radovan Karadžić zaključili da „treba pomoći Hrvatima u svakom pogledu kako bi se muslimani prisili na podjelu Bosne“.
Vareš, odnosno Hrvati iz toga gradića u toj paklenoj bosanskoj zamci bili su unaprijed žrtvovani odakle god se pogleda njihov tragični usud.
DEBLOKADA TUZLE I MASAKR U STUPNOM DOLU
Plan neprijatelja krajem 1993. godine bio je da se preko Olova, dolinom rijeke Krivaje, spoji s neprijateljskim snagama na Ozrenu i da u potpunosti odsijeku tuzlansku regiju koja je već tada bila najveća slobodna teritorija u Bosni i Hercegovini. Ipak, stalni problem za pripadnike 2. korpusa bila je nemogućnost dopreme materijalno-tehničkih sredstava, hrane, goriva i lijekova. Plan neprijatelja je bio da potpuno odsijeku tuzlanski region. Snage Drugog korpusa odlučile su osujetiti taj plan napadom na grad Vareš koji je tada imao izuzetan strateško-taktički značaj. Grad Vareš bio je slavina od koje je zavisio život na području Tuzle. Svi humanitarni konvoji prolazili su kroz ovaj grad pod kontrolom HVO-a. Doprema hrane, lijekova i mts-a ovisila je isključivo o odluci lokalnih vojnih vlasti u tom gradu. Kad hoće puste konvoj, kad neće, zatvore i mi gladujemo. Mi smo zaista bili na granici izdržljivosti. Nismo imali hrane, nismo imali municije, dok se druga strana rasipala. Ja sam radio tada obavještajne poslove i imao sam podatke da četnički komandanti i neki HVO oficiri sjede po Varešu po kafićima, zajedno piju i druže se. Oni nisu između sebe imali neprijateljskih djelovanja.” (Enes GURDA, oficir ARBiH)
Nakon što se “proslavio” izvršenjem prljavih zadataka u cilju izazivanja neprijateljstva između snaga HVO-a i Armije RBiH i nakon što je sa svojim kriminogenim vojnicima zaveo strahovladu u Varešu hapseći i pripadnike HVO-a, 23. oktobra 1993. godine jedinice HVO-a pod komandom kriminalca i ratnog zločinca Ivice Rajića počinile su masakr nad bošnjačkim stanovništvom u Stupnom Dolu.
Nakon toga, 210. brigada Armije RBiH od pretpostavljene komande dobila je zadatak zauzimanja Vareša.
“Mi smo tada bili najjača manevarska brigada koja je upotrebljivana za najjača borbena djelovanja u cijeloj Bosni i Hercegovini.” (Nusret ČERKEZOVIĆ, oficir ARBiH)
“Komandant Nesib Malkić, kao i uvijek do tada, krajnje ozbiljno je prihvatio ovaj zadatak započevši pripremna izviđanja. Lično je 24. oktobra provjerio situaciju u Stupnom Dolu i odlučio da sa svojim planovima napada upozna komandante svojih bataljona. “ (Husein JUSIĆ, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan )
!vica Rajic, alias Viktor Andric, zapovjednik Operativne grupe dva HVO-a
(Izvještaj Sigurnosno informativne sluzbe (SIS) Ministarstva obrane HR Herceg-Bosne o dogadjajima koji su se na podrucju Kiseljaka)
“Naprijed navedene osobe učestvovale su u zauzimanju’ Stupnog Dola i zuvodjenju reda’ u HVO Vareš. Isto tako, navedena grupa aktivno je učestvovala u zauzimanju značajne kote kod Kreseva (Meorisje) nakon cega je Como u srediste Kiseljaka donio odsjecene glave muslimanskih vojnika i javno ih pokazivao sto je registrirao i UNPROFOR.”
Kod Rajicevih “glavosjeca” zlocin je uzburkao i politicke ambicije, pa je Como, kolekcionar lubanja i “asocijalna osoba”, potajno zelio smijeniti Rajica. U pozadini terora koji je preplavio Kiseljak i Vares, u komandnim sferama odvijao se rat tastina: “Postoji realna opasnost da Como odluci smijeniti’ Rajica i preuzeti vlast, s obzirom na nepredvidivost njegovog ponasanja…“, tvrdi se u izvjestaju operativne akcije “Kiseljak”.”
Suđenje generalu Tihomiru Blaškiću u Haagu ponudilo nam je dodatne spoznaje o ratnim zbivanjima u Varešu.
Vareš je, prema knjizi, važio za problematičan grad budući da su u njemu na izborima 1990. godine pobijedili socijaldemokrati i vareški Hrvati nisu u Muslimanima vidjeli ratne neprijatelje, nego je HDZ surađivao sa SDA-om, kako je Anto Pejčinović studenoga 1993. pisao hrvatskom političkom vrhu. To je i pomoglo da u Varešu prvi val hrvatsko-muslimanskih sukoba u proljeće 1993. ne izazove nikakve poremećaje. To je Vareš činilo švercerskim mostom između HVO-a i Armije BiH s jakim punktom u Stupnom Dolu. U listopadu 1993. Ivica je Rajić s “Apostolima” i “Maturicama” upao u Vareš da bi zaštitio “konkurentski kanal trgovine između HVO-a i Vojske Republike Srpske”. U Varešu su, kao i drugdje, smijenili i pohapsili nedovoljno radikalne Hrvate, sproveli ih u Kiseljak i “maltretirali ih kao izdajnike”. Tada SIS izvješćuje o 30-40 uhićenih Varešana, među kojima su i čelnici Anto Pejčinović, Zvonko Dužnović i Ivica Gavran. Pušteni su na intervenciju Mate Bobana, a Pejčinović je poslije preko Hrvatske pobjegao u Kanadu, da bi se u Haagu, kako kaže knjiga, pojavio kao svjedok protiv optuženih zapovjednika HVO-a. O hrvatskom “domoljublju” na ovom primjeru autorica govori navodeći kako je Ivica Rajić bio kapetan JNA, dok je njegova žrtva Pejčinović, navodni izdajnik, “bio u zatvoru kao politički disident, a jedan od njegove braće bio je gvardijan katoličkog samostana u Srbiji”. Tako barem piše u knjizi!
A onda autorica svjedoči, pozivajući se na izvješće SIS-a od 23. studenoga 1993., o hajci protiv dvojice vareških imama koje su Hrvati u Varešu krili po svojim kućama, a Rajićevi su se sljedbenici koji dan potom pojavili u Kreševu s odrezanim glavama i ušima, sve reliktima stupnodolskih žrtava. Takav zločin, dakako, nije bio samo katastrofalan za Muslimane, nego je proizveden tako da bude katastrofalan i za Hrvate.Armija BiH je na to odgovorila granatiranjem nekih dijelova grada, a onda je uslijedio egzodus Varešana koji su Petković i Rajić organizirali u pravcu Hercegovine, a preko srpskih teritorija. Cijena tog prebacivanja Hrvata preko srpskih teritorija bili su dodatni konvoji hrvatske nafte za srpsku vojsku. Ne treba ni reći da je cijena bilo i to što je Vareš kao nekoć većinska hrvatska općina, nakon Daytona, izgubio taj status i još to trpi kao posljedicu.
Izvor: vares.pp.se
Postrojbe Armije BiH kreću u konačni napad na Vareš 18. listopada 1993. godine. Vareš brani brigada HVO-a “Bobovac” koja broji oko 1.650 vojnika. Položaji vareškog HVO-a padaju 2. studenog 1993. godine, hrvatska vareška sela teško stradavaju, civili panično bježe. U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i sva hrvatska vareška sela.
“…Koristeći angažiranost vojske bosanskohercegovačkih Hrvata (HVO) pri evakuaciji preko 6000 prognanih kakanjskih Hrvata iz Vareša, muslimanska vojska (Armija BiH) započela je opći napad na područje općine i sam grad Vareš. Muslimanska vojska je napadala isključivo sela nastanjena civilima hrvatske nacionalnosti, koja su se nalazila u totalnom okruženju, prekidajući komunikacije, prethodno prisvajajući veliku količinu humanitarne pomoći, upotrebljavajući civilno pučanstvo kao živi štit pri napadima…” Posljedice općeg napada muslimanske vojske (Armija BiH) na prostor općine Vareš su drastične. Pod prisilom se s prostora općine Vareš iselilo preko 10000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 10000 Hrvata prognanih iz Kaknja. Opravdano se pretpostavlja da su muslimanski vojnici (pripadnici Armije BiH) ubili veći broj civila hrvatske nacionalnosti. Odstupanjem pripadnika HVO-a ispred pripadnika Armije BiH i uspostavljanjem nove crte obrane Vareša, u selima koja su ostala izvan nove crte obrane, prema dostupnim ali neprovjerenim informacijama, civili hrvatske nacionalnosti (koji se nisu evakuirali) su nastradali. Napadom pripadnika 2. i 3. korpusa Armije BiH na novouspostavljenu crtu obrane Vareša, prouzročena je evakuacija hrvatskog pučanstva i pripadnika HVO-a iz Vareša. Evakuacija iz Vareša se odvijala u dva smijera: putem Vareš – Majdan – Tisovci – Pržići – Daštansko – Brgule, te putem Vareš – Ponikva – Osoje – Alijino korito – Daštansko – Brgule (ovim putem su se izvlačile i postrojbe HVO-a). Nakon okupljanja u selu Brgule Hrvati su preko područja kojeg su tada kontrolirali pripadnici srpskih snaga krenuli konvojima prema Hercegovini.
Pri napadu pripadnika 2. i 3. korpusa Armije BiH na Hrvate u gradu Varešu poginulo je 26 pripadnika HVO-postrojbi, a 39 je ranjeno, dok se o 30 gubi svaki trag, vode se kao nestali. U grad Vareš, 04.11.1993. ušli su pripadnici navedenih korpusa Armije BiH koji su otpočeli s do tada neviđenom pljačkom i uništavanjem imovine i dobara protjeranih Hrvata. Zauzimanjem grada Vareša pripadnici Armije BiH su ovladali strateškim važnim pravcem Gradačac – Tuzla – Vareš – Breza – Visoko – Fojnica – Konjic – Jablanica – Mostar.
Dominik Ilijaševi Comi
“Nisam Ivica Rajić koji se nagodio u Haagu na lažima i pričao kako mi nije mogao zapovijedati u ratu. Ispričao je tamo da se slaže s tezom tužiteljstva da bi se, kad bi se išlo u sudski proces, dokazala agresija RH na BiH. Ma o čemu pričaš ti? Majmune! Isto to je i Blaškić napravio. Skupa s Nobilom izmislio je dovstruku liniju zapovijedanja, pa su sve svalili na Darija Kordića koji, jadnik, nema nikakve veze s Ahmićima. Ne mogu, kao Rajić, lagati da je ona kontroverzna praljkova zapovijed da se u Varešu nema milosti ni prema komu, do vojnika došla prije akcije u Stupnom Dolu. Nama je tu zapovijed Rajić pročitao dan nakon akcije, 24. listopada 1993. u 12 sati na Ponikvama, gdje su bile postrojene Maturice, Apostoli i vod vojne policije. Imam taj njegov zaštićeni dio iskaza u kojem kaže da je ta Praljkova zapovijed, nekim čudnim putem, došla do mojih vojnika prije napada na Stupni Do i da je to osnovni uzrok počinjenja zločina. Branim istinu, pa otišla glava – otišla.
Napisao sam knjigu o Stupnom Dolu, da vidite što je prava istina. A prava istina je da se zbio zločin. Ali on nije bio planiran, nije se doggodio u opsegu u kojem se prikazuje. Stupni Do je vojno branjeno mjesto u kojem je stradao dio civila. Dogodio se kao pokušaj HVO-a da zadrži kontrolu nad Varešom. Ne kažem da nije bilo zločina. Ali, šta ja imam s tim? Imate dvije grupe koje su napale: Antićeva i Anićeva. Tko je koga ubio, nemam pojma jer ja tu nisam bio. A na kraju je sve svaljeno na mene”.
Reklame
0 comments:
Post a Comment