Lezali smo na polozaju na ivici sume, uz samu livadu, granate su padale oko nas, prema nama su trcali civili u panicnom bijegu, medu njih su padale granate, vidio sam kako geleri cijepaju njihova tijela, vriska, plac, krv na sve strane, neki starac pada ispred mene na par metara, ustajem da mu pomognem hvatam ga za ruku i povlacim prema sumi, u tom momentu njegova ruka se otkida od tijela, Geleri su je vec bili otkinuli.
Ponovo sam se vratio i legao u borbeni polozaj, u tom momentu sam ugledao svoje roditelje kako trce preko livade, dozivam ih da trce prema meni, ravno prema meni. Avion se u tom momentu pojavljuje iznad nasih polozaja, ispusta bombe koje direktno padaju medu moje roditelje, ustajem i trcim prema njima, ali me u tom momentu pokosi rafal iz mitraljeza sa druge strane sume, ponovo ustajem i krecem naprijed, ponovo me pogada mitraljez, vidim kako mi krv tece iz grudi. Kada sam dosao do roditelja meci su me i dalje pogadali, ne razumijem kako nisam mrtav.
Pokusavam da dozovem roditelje, ali avion se ponovo pojavljuje, vidim bombu koju je ispustio kako pada prema meni, trese se sve oko mene, trznuo sam se, preplasen pokusavao sam da skontam sta je san a sta java. Prvi ruzan san u ratu, bilo mi je drago sto je bio samo san, nada da su mi roditelji jos uvijek zivi nije izgubljena. Pogledao sam na sat i vidio da je vec proslo podne, nisam znao koji je dan, jer nisam bio siguran koliko sam dugo spavao. Detonacije su se i dalje odjekivale u blizini a ja sam jedino osjecao uzasno veliku glad…
Preneseno iz ratnog dnevnika rahmetli Saudina Becirevica, nekadasnjeg vojnika Armije BiH
Reklame
0 comments:
Post a Comment