Piše: Mladen Mirosavljević
Reakcije na posjetu premijera Srbije Aleksandra Vučića na čelu sa Vladom Srbije Bosni i Hercegovini, gdje su u Sarajevu razgovarali sa članovima Savjeta ministara, i dalje se ne stišavaju.
Čak štaviše, dobijaju na intezitetu i prijete da još više zategnu, ionako zategnute odnose između Srbije i entiteta Republika Srpska, iako to možda ne izgleda tako.
Nakon prvih reakcija na tu posjetu koju je entitetski predsjednik Milorad Dodik okarakterisao kao grešku, uz ocjenu da je Vučić izabrao krivu adresu za razgovore, jer je ona prava entitetske vlade, on je tu ocjenu opet ponovio na drugačiji način.
Savjet ministara je okarakterisao kao pomoćni organ Predsjedništva BiH, a ne kao državnu Vladu i upravo pravu adresu predstavnika jedne države sa odgovarajućim partnerima u institucijama vlasti druge države.
„Nikakve državničke ingerencije Savjet ministara BiH nema, pa bi bilo daleko svrsishodnije da je u Sarajevu, Mostaru ili Banjaluci održan sastanak između Vlade Srbije i obje entitetske vlade. BiH kao država nema vladu! Entiteti imaju vlade", rekao je Dodik.
RS i Dodik moraju slušati
Nije dugo trebalo čekati Vučićevu reakciju. Premijer Srbije izjavio je da ova zemlja mora odgovorno da se ponaša prema svima, pa i Republici Srpskoj, ali i da Republika Srpska treba odgovorno da se ponaša prema Srbiji.
"Nikada dok sam predsednik Vlade bez obzira na to ko je šta rekao, nijednu reč neću reći protiv bilo koga iz Republike Srpske. Mislim da tako Srbija mora odgovorno da se ponaša i verujem da bi tako Republika Srpska prema Srbiji trebalo da se ponaša", rekao je Vučić.
On je tako odgovorio na pitanje kako komentariše navode medija da mu je predsjednik RS-a Milorad Dodik poručio da u BiH razgovara sa pogrešnim ljudima.
Uslijedile su procjene analitičara s obje strane Drine, i u Srbiji i u BiH, a naročito u Republici Srpskoj šta ta posjeta treba da znači i šta će biti rezultat „dijaloga“ Dodika i Vučića.
Takvih reakcija apsolutno nije bilo kada su držane zajedničke sjednice vlada Srbije i Republike Srpske u Banjoj Luci, što je smatrano sasvim normalnim, pa i to da vlada jedne države drži zajedničke sjednice sa vladom entiteta druge države, pa makar sa njim imala specijalne i paralelne veze.
Smatralo se normalnim i da Vučić, poslije debakla sa prisustvom obilježavanju dvadesetogodišnjice genocida u Srebrenici, kao premijer jedne države pozove u posjetu članove Predsjedništva druge države, što nije baš uobičajeno, osim kada je riječ o zapadnom Balkanu.
To kao i njegovi razgovori sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom u Moskvi, u više navrata, te posjete Briselu, Bonu i SAD jasno govore gdje se u Srbiji nalazi ključni centar moći i da je to mnogo bitnije nego zvanični protokol.
To znaju, i tako se i ponašaju, i predstavnici međunarodnih centara moći a to jako dobro zna i Milorad Dodik koji i sam od prvobitnog osvajanja vlasti u Republici Srpskoj funkcioniše po takvoj matrici ponašanja.
Odnosno, tamo gdje sam ja - tamo je i glavni centar moći pa je nebitno da li se radi o funkciji predsjednika, premijera ili samo šefa stranke.
Bitno je da se, što bi to rekao Dodik, zna ko je glavni baja a ne da nekoga zanima „sitna raja“ koja ni o čemu ne odlučuje.
Šta se valja iza brda
Zašto je onda Vučićeva posjeta izazvala takve reakcije i zašto je, iako u svojim nastupima uobičajeno bahat, ali uvijek svjestan svoje pozicije u odnosu na Beograd, Milorad Dodik tako reagovao?
To se naravno neće naslutiti ni iz Vučićevih ni iz Dodikovih reakcija, kao uostalom ni ostalih zvaničnika, jer ono što je najvažnije nikada se ne otkriva javnim izjavama.
Jasno je da, iako se veoma trudio, doduše mjerkajući i vagajući Vučićevu poziciju, Dodik nikada nije uspio zbližiti sa Vučićem i njegovim SNS-om kao što je bio blizak sa bivšim predsjednikom Srbije i šefom tadašnje vladajuće Demokratske stranke Borisom Tadićem.
Vučić je uvažavao Dodikovu poziciju, ali držeći ga na distanci i pripuštajući u Beograd samo kada je to njemu u interesu, istovremeno paralelno održavajući i dobre odnose sa predstavnicima opozicije u Republici Srpskoj koji se, opet na nivou BiH nalaze u vlasti.
U situaciji kada se u BiH počinju preslagivati karte i tražiti kooperativni partneri međunarodnim centrima moći to nije nimalo beznačajno.
A Milorad Dodik je napravio niz suprotnih poteza koji ozbiljno dovode u pitanje njegov opstanak na vlasti. I to je Vučić shvatio, ili mu je to još neko dodatno prišapnuo koga treba javno podržati i na koji način.
Ne analizirajući izuzetno lošu opštu situaciju i u BiH i u Republici Srpskoj, koju Dodik nikako ne priznaje kao takvu, korupciju kao način života, nekompetentnu entitetsku vladu koja se apsolutno ne snalazi u ovoj situaciji, Dodik se potrudio da kome god može gurne prst u oko, uključujući i samog Vučića.
I dok bi i sam Vučić malo bio dobar sa Rusima malo sa Amerikancima a najviše sa Nijemcima, Dodik nije ni u takvoj poziciji niti za nju ima bilo kakve predispozicije.
Već odavno izolovan u međunarodnim okvirima, tražeći jedino slamku spasa u Rusiji, Dodik više nema rješenje kako da Republika Srpska i dalje funkcioniše bez neprestanog zaduživanja.
Na domaćem planu stoji sve lošije i tu ga jedinio od propasti spašava učmalost, bezidejnost i nesposobnost opozicije tako da se građani u izboru između dva zla radije opredjeljuju za ono koje im bar nudi kakav takav život, pa makar i na kredit. Pa nek traje dok traje.
Opšte nezadovoljstvo, pa i samog Vučića, kao kap u čaši koja je prelila, Dodik je izazvao upornim insistiranjem održavanja entitetskog referenduma o radu pravosuđa i predstavnika međunarodne zajednice u BiH.
Iako ga je Vučić još na početku molio da odustane od odluke, zalažući i svoj autoritet, Dodik ga nije poslušao.
Sada se nalazi u situaciji u kojoj ne zna rješenje. Kako da se izvuče iz čitave priče: i da ne održi referendum, i da ostane u dobrim odnosima sa Beogradom, koji treba da mu bude brana i most sa međunarodnom zajednicom, i da sačuva vlast.
Zbog toga, a i sve glasnijih stavova sa svih strana, da je definitivno vrijeme da ode sa političke scene i položi račune, čega je očito svjestan i Vučić, Dodik je sve nervozniji.
U svemu tome treba tražiti i odgovor o odnosima između Beograda, Sarajeva i Banja Luke.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Reklame
0 comments:
Post a Comment