Kada se govori o početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, malo se ko uspije suglasiti oko datuma. Za jedne je to napad na Ravno, za druge na Bijeljinu, za treće petoaprilski napad na Sarajevo... No, o terminima opsade ovoga grada, svi se slažu: proljetno stezanje obruča oko Sarajeva zapečaćeno je 2. maja 1992. godine, kada je i pticama stopiran let. Sarajevo je u okruženju bilo 1.335 dana, bez oružja za odbranu, bez hrane, vode, struje, gasa i sa svakodnevnom porcijom granata, snajperskih metaka, modifikovanih bombi. Sarajevo nije palo, postavši simbolom barbarizma napadača, herojstva branitelja, prkosa svojih žitelja, Bosne i Hercegovine.
ARMIJA BiH: Nastala zvanično 15. aprila i to od onih koji su mnogo ranije svojim tijelima priječili put tenkovima: na njenoj strani, na strani branilaca grada, ni tada kao ni u godinama koje su slijedile nijednog trenutka nisu bili oružje i municija, već neizmjerni patriotizam, zapanjujuća hrabrost i zadivljujuća spremnost da se bore. U vrijeme kada su u Sarajevu utihnuli telefoni, po prvi put od 1945. godine oglasio se znak vazdušne opasnosti: bilo je 15 sat i 40 minuta, avioni bivše JNA u brišućem letu parali su ovdašnje nebo, na Skenderiji je dogorijevao tramvaj, Titova ulica već je bila zatrpana malterom, a njene najljepše zgrade izranjavane gelerima... I bio je drugi maj: gotovo da nema značajnijeg objekta u gradu koji nije pogođen barem jednom granatom; predajnik na Humu je zapaljen, a statističari će do kraja opsade prebrojati 44.742 uništena stana. Izvojevana je prva velika pobjeda. Već 16. maja dobijena je Pofalićka bitka, sredinom juna Dobrinja je vraćena Sarajevu, u jesen 1992. zaustavljena je još jedna velika ofanziva kojom je trebao biti presječen grad: u tom su času glavne bitke vođene na pravcu Vojkovići - Hrasnica - Ilidža, dok su sva oruđa i oružja agresora tukla po Otesu, Barama, Azićima, Stupu… Grad je već uveliko gubio svoje slavne branioce: Safet Hadžić je poginuo 18. aprila, Specijalna je u maju ostala bez Vinka Šamarlića, Zelene beretke su izgubile Enu Šakića, Dino Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna, Čedo Domuz je na onoj strani sarajevskog obruča poginuo 30. jula, Ramiz Salčin je poginuo 22. augusta, Fadila Odžaković Žuta 20. septembra…Odbranom Sarajeva već je komandovao Mustafa Hajrulahović Talijan, a Armija BiH je upisivala svoje prve zapovjednike - Hasan Efendić pa Sefer Halilović dobili su čelne pozicije, godinu dana kasnije komandnu poziciju preuzet će Rasim Delić, no već tada su u Štabu bili i Stjepan Šiber i Jovan Divjak.
BITKE ZA DEBLOKADU GRADA: U vrijeme kada smo svi vjerovali da će rat kratko trajati, Jusuf Juka Prazina je sa svojim rezervnim sastavom Specijalne policije kidisao na Ilidžu, Kerim Lučarević na čelu Vojne policije stizao do pred same Vrace…Za to vrijeme na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, između 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i još 150 oružja većih kalibara. Obruč dug 62 kilometra stezalo je oko 12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na duši jednog Sarajliju: broj napadača i broj žrtava opsjednutog grada - gotovo su identični. Pa ipak, deblokada je pokušana i osmog juna: toga dana Armija je ubilježila 134 poginula borca. I dok je Zlatan Hrenovica iz službe za informiranje Regionalnog štaba TO pozivao Sarajlije da pjesmom bodre ljiljane, pripremao se novi napad na Poljine: krajem jula 1992, on se i dogodio… Ostao je upamćen po 52 poginula borca. Deblokade grada reprizirane su sa manjim i(li) većim rezultatima sve do juna 1995: sarajevski obruč se u međuvremenu smanjio na 57 kilometara.
Reklame
0 comments:
Post a Comment