Sunday, May 24, 2015

25.05.1992. – Srpske snage ubile oko 1000 Bošnjaka u selu Hambarine



U selu Hambarine srpske snage ubile su oko 1000 Bošnjaka, civila.

U noći s 22. na 23. maj 1992. godine artiljerijskim napadom Vojske Republike Srpske na bošnjačko selo Hambarine kod Prijedora počelo je sistematsko ubijanje, odvođenje u koncentracione logore i na koncu protjerivanje nesrpskog stanovništva s područja te opštine.

Od 266 ubijenih žena, od kojih je najstarija žrtva imala 85, a najmlađa svega 5 godina, za posmrtnim ostacima njih 107 se još traga.

Dana 24. maja 1992, srbi su obustavili sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske. Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) opčine Prijedor primio je jednu delegaciju iz

Kozarca te im rekao:

“1) Kozaračka policija mora da se preda.

2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.

3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.”

Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Medjutim uslijedio je napad srbočetnićke vojske. Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje “barikade” na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovići, a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, međutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve nesrpsko življe istjera sa tog dijela. Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), sa brda kod Ljubije te s tenkovima iz nekoliko pravaca.

Cijelo područje su držali oko 24 (dvadesetčetiri) sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5,600 (pethiljadašeststotina) granata različitog kalibra. U noći između 25 i 26/5/92 sa Ponedjeljka na Utorak tačno u 02:20 sa četnićkog položaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa, a zatim je otvorena pješadijska vatra sa svih strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena što je unijelo paniku među stanovništvom koje je bilo u okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani.

Mještani iz tih  okolnih sela su bježali prema središtu (prema Kozarcu), a neki su potražili zaklon u šumama u podnožju Kozare. U napadu su večinom učestvovali srpska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih Srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake “Bijelih orlova”, a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri “C” to su bili Srbi iz Banja Luke i Arkanovci. Bila je tu još jedna takođe paravojna jedinica sastavljena od Srba iz Omarske kojom je zapovijedao Momčilo Radovanović zvani “Cigo”. Za vrijeme napada na Kozarac njegova brigada je počinila masakr u selima Alići, Softići, Brđani i Jakupovići. Negova grupa je takođe počinila mnogobrojna ubistva u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, zatim su neke ljude izvodili iz logora pod izgovorom da idu u razmjenu i poslije ih poubijali. Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac, krenuli su od kuće do kuće i istjerivali stanovnike na ulicu, te ih sve tjerali na trg u cenru grada.

Na licu mjesta su izdvajali neke muškarce, te ih odmah strijeljali. Bio je tu i Duško Tadić koji je poznavao stanovnike Kozarca pa je na taj način pomogao pri odabiranju ljudi za strijeljanje. Policajci njih oko 35 (tridesetpet) koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, večina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom, a zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu. Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima i osobnim vozilima, a noseći bijele zastave sišla iz Brđana u Kozarac.

Kolona je prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko žena i djece, a zatim su prijetili i ostalima da će ih sve pobiti. Skoro svi ti “poluvojnici” (kažem poluvojnici jer mnogi od njih bili su djelimično obučeni u vojnu uniformu npr. vojna košulja, a civilne hlače i obrnuto), imali su pune džepove novca. Džepovi su im bili toliko napunjeni da je to bilo lahko uočiti, jer su stršili kao lopte. Kako i nebi, jer čim bi istjerali stanovnike, upadali su u njihove kuće i kupili novac, zlato i ostale vrijedne predmete. Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila I upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreći…

Ovaj traktor je dobar, skoro nov, ovaj će meni a onaj tamo ću dati mome stricu (misleći na traktor koji već bio oteo i parkirao iza zgrade) itd. To je bio cijeli haos, grabili su na sve strane kao hijene. Oči su im stalno letjele tmo ‘amo nebi li primjetili kod građana nešto što bi im se moglo oduzeti. Koliko sam mogao primjetiti (jer sam i sam bio u toj koloni koja je sišla iz Brđana) kod svakog srpskog vojnika oči su svjetlucale kao užarene, a iz usta im se mogao osjetiti ustajali zadah alkohola. Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada građana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati, a kamo li sjesti negdje u hladovinu, jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga šta im se događa i nisu znali za strah ni prijetnje oružjem. Pošto je mali trg već bio prepun, a kolone izbjeglica su još uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta počeli su odvajati muškarce od žena i djece. Nitko nije smio da se buni niti išta da pita, svi su čutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca, a iza njih muškarci) išle su pješice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide, ni gdje će stići, a niti šta će se dalje desiti. Na

U najtežen stupnju i u masovnim (ratnim) stradanjima, koja su već definirana bošnjačkim holokaustom, etničkim čišćenjima i sistemom “spaljene zemlje”, u izjavama se okrivljuju Srbi (i/li Crnogorci), u vojnim i paravojnim formacijama “Jugoslavenske armije”, zatim policija, te upravnicii stražari u logorima. U cjelini dakle, ponavljamo zaključak takvom pristupu koji je još u tijeku prvih mjeseci srpskocrnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu ustvrdio Helsinki Watch, tvrdeći da su “oni u poziciji da nanose najveću štetu a njihova politika “etničkog čišćenja” osigurava izliku za njihove akcije”. Iz svih primjera koje navodimo, vidljivo je da se mučenja i ubijanja, te silovanja, gotovo u pravilu izvode javno, “a to ne samo da govori da se za takve akcije ne očekuje nikakva kazna pretpostavljenih, nego da će, upravo obrnuto, biti pohvaljene i nagrađene”.

Reklame

0 comments:

Post a Comment