FERHADIJA: Mjesto prvog veceg masakra. Dvadeset sedmog maja 1992. godine, u tadašnjoj ulici Vase Miskina ubijeni su ljudi koji su stajali u redu za hljeb. Bilo je to tek prvo u nizu velikih stradanja civila na jednom mjestu…
TRG PERO KOSORIĆ: Zgrada Lorisa i neboderi na samom Trgu najilustrativniji su primjeri ciljeva napada na ovaj grad: sistematičnost sa kojom je artiljerija bivše JNA teškim pancirnim granatama pronalazila svaki stan, pretvarajući betonske blokove u hrpu prašine, nezaobilazan je primjer želje za uništenjem. Svega što se s brda doimalo civilizacijskim. Zbog njegovih stanovnika nazvan je TRG HEROJA.
GOLO BRDO: Ne, nije ovo malo, sarajevsko, već ono na Igmanu: tamo gdje su agresorski vojnici morali proći ako se htio sačuvati makar obruč za preživjele u opsjednutom gradu. Na Golom brdu tokom ljeta 1993. vođene su velike bitke za ovaj grad. Treba reći i ovo: baš tamo, Sarajlijama su u pomoć stigle brojne jedinice sa slobodnih teritorija, kako se tada zvao neokupirani ostatak Bosne.
VIJEĆNICA: Univerzitetska biblioteka konstantno granatirana dok nije spaljena: vojnici opsjede grada gađali su u toj zgradi historiju, književnost, biologiju, nasljeđe, tradiciju… Onako kako je spaljena ostala da prkosi, predstavljala je zapravo recept neuništivosti.
UGORSKO: Linija na kojoj su smjene bile moguće samo u noćima bez mjesečine: Hakija Mršo upravo je ovdje izveo jedan od onih podviga koji se moraju izučavati kao obavezna literatura umijeća ratovanja. Ugorsko je od prvog dana nosilo svoje žrtve: Amel Bećković, Rašid Bešlija, Senad Čizmović, Izet Delić, Feriz Merzuk… samo su neki od boraca poginulih na liniji ove odbrane koju četnici nisu prošli upravo i samo zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti svakog pojedinca koji joj je poklonio sebe.
DOBRINJA: Stotinjak dana ovo naselje na kraju grada bilo je u dvostrukom obruču. Potpuno odsječeno. Unutarnjom organizacijom života i odbrane, angažmanom svojih ratnih komandanata Hajriza Bećirovića i Ismeta Hadžića Mutevelije, hrabrošću specijalaca i vojnih policajaca, Dobrinja je dobila svoju rampu za opstanak. Kako je rat odmicao, veza sa Sarajevom je jačala: no, sredinom juna 1992, kada su vođene najžešće bitke za ovaj prostor, kada je Senad Poturak spušten u mezar harema džamije samo desetak metara daleko od artiljerijskih cijevi, ni stanari ovog naselja na ničijoj zemlji nisu mogli povjerovati u toliku sreću samo jednog obruča, ovog sarajevskog. Do kraja rata, Dobrinja je ostala prva linija fronte, ali je u međuvremenu dobila i svoju ratnu bolnicu i svoj ratni režim pa i svoj tunel kao propusnicu za bolji život.
ŽUČ: Brdo za koje mnoge Sarajlije nikada ranije nisu ni čule, postalo je strateška tačka odbrane grada. Odnijelo je 255 života: na Žuči se Sarajevo i branilo i spašavalo, na Žuči se odlučivalo hoće li agresor podijeliti grad. Znao je to i Enver Šehović, jedan od onih sarajevskih komandanata koji su komandovali na frontu: život je izgubio na Žuči 27. jula 1993. Prva slavna je na ovom istom ratištu ostala bez brojnih svojih heroja: Dubravko Anđelić je poginuo januara '93, Ibrahim Dervišević je nešto kasnije teško ranjen… Nadomak slavnih momaka, liniju su čuvali vitezovi Safeta Zajke: Druga motorizovana je komandanta izgubila na Mijatovića kosi, samo pet dana nakon što je na ovim istim obroncima smrtno stradao Safet Isović, tada načelnik štaba ove brigade… I nije tačno da Sarajlije smiju zaboraviti svoje heroje s prvih linija koji su svoje živote darovali slobodi ovoga grada. I zato moraju biti upamćeni.
Reklame
0 comments:
Post a Comment